Omot: Roko Bolanča

Korektura: Bonita Kovačić, Nives Kuhar
Izdaje: »Kršćanska sadašnjost«, Zagreb, Marulićev trg 14
Odgovara: dr Vjeikoslav Bajsić, Zagreb, Kaptol 31
Izdaje se s dozvolom crkvenih vlasti
Tisak: »Zrinski« — Čakovec

TOMISLAV J. ŠAGI-BUNIĆ

POVIJEST
K R Š Ć A N S K E LITERATURE
Prvi svezak

PATROLOGIJA
OD POČETKA DO SV. IRENEJA

KS
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST
ZAGREB
1976

VII

SADRŽAJ

Popis kratica XIV
Predgovor XVII

UVOD

§ 1. POJAM I POVIJEST PATROLOGIJE 3
1. Pojam i razgraničenje patrologije prema srodnim disciplinama 3.
2. Uvid u razvitak patrologije 4. 3. Patrologija u XIX i XX stoljeću 5.
§ 2 . POJAM I ZNAČENJE »CRKVENIH OTACA« . . . . . . . . 8
1. »Crkveni Otac« i »crkveni Naučitelj« 8. 2. Autoritet crkvenih
Otaca. »Unanimis consensus Patrum« 9. — — 3. Rad na proučavanju nau-
ke starokršćanskih pisaca. Sumarni uvid u manuale povijesti dogmi,
monografijska istraživanja, pomoćna informativna djela 11.
§ 3. JEZIK STAROKRŠĆANSKE LITERATURE 14
1. Starokršćanska književnost na grčkom i na drugim istočnim jezicima
14. 2. Starokršćanska književnost na latinskom jeziku 15. 3.
Važnost proučavanja jezika starokršćanskih pisaca. Uvid u pomoćna
•djela 16.
§ 4. POVIJEST TEKSTA STAROKRŠĆANSKIH PISACA 18
1. Utvrđivanje izvornog teksta 18. 2. Pisaći materijal i oblik knjige:
svitak i kodeks. Izdavanje djela u starini. Skriptoriji i prepisivanje ko-
deksa. Stvaranje biblioteka i sabiranje rukopisnog fonda 18. 3. Kri-
tika teksta 21. 4. Papirologija 23.
§ 5. IZDANJA DJELA STAROKRŠĆANSKIH PISACA 25
1. Editio princeps. Opera omnia. Priređivanje kritičkih izdanja. Bolan-
disti, Maurinci 25. -2. Kolekcije crkvenih Otaca i starokršćanskih
pisaca 26. — — 3. Studijske i školske kolekcije. Enchiridia. Prijevo-
di. 28.
§ 6. PODJELA PATROLOGIJE 31

GLAVA PRVA
APOSTOLSKI OCI

§ 7. APOSTOLSKI OCI OPĆENITO 35
1. Pojam »apostolskog Oca«. Opće značajke njihovih spisa 35. 2. Teološko
značenje spisa apostolskih Otaca 36.
§ 8. APOSTOLSKI SIMBOL VJERE 38

VIII

§ 9. »DIDACHE« — UPUTE APOSTOLSKE 42
1. Bryeimiosovo otkriće. Rukopisna tradicija. 42. — Raspravljanja o
karakteru spisa i o njegovu datiranju. Teorije o »Dva puta«. 42. — Kum-
ranska otkrića i proučavanja J.-P. Audeta 44. — Kasnija proučavanja
46. 2. Tekst u prijevodu 47. 3. Teološko-povijesna važnost 51.
— Teologija o Bogu i kristologija 51. — Moralno-socijalno učenje 52. —
Svjedočanstvo o krstu 55. — Post i molitva 56. — Euharistija 57. —
Ekleziologija 60. — Putujuće i stalne službe 62. — Eshatologija 63.
4. Didache i novozavjetni spisi 64.
§ 10. SV. KLEMENT RIMSKI 67
1. Životni podaci o Klementu 67. 2. Poslanica Korinćanima (I Cle-
mentis) 68. — »Epifanija rimskog primata« 68. — Rukopisna tradicija
69. 3. Struktura Klementove poslanice Korinćanima 70. 4.
Značenje i teološki sadržaj poslanice 76. — Judeokršćanski karakter
poslanice 76. — Odnos prema novozavjetnim spisima 78. — Teološki sadr-
žaj u odnosu prema Irenejevu svjedočanstvu 77. — Moralno-paradigmat-
sko iskorištavanje Starog Zavjeta 79. — Učenje o Bogu, kristologija, uče-
nje o Duhu Svetome 80. — Ekleziologija 81. — Hijerarhija 81. — Successio
apostólica 82. — Boravak Petra i Pavía u Rimu 84. 5. Tzv. Druga
Klementova poslanica 85. 6. Dvije Ps. Klementove poslanice ad
Virgines 85. 7. Tzv. »Pseudo-Klementine« i drugi neautentični spisi
85. — a) Pseudo-Klementine 85. — Homiliae — Recogniciones 86. — Teo-
logija Pseudo-KIementina 87. — b) Apostolske konstitucije. Klementova
anafora. Pet ps. klementinskih pisama u Pseudo-Izidorovim dekretali-
ma 88.
§11. SV. IGNACIJE ANTIOHIJSKI 89
1. Podaci o sv. Ignaciju 89. 2. Problem rukopisne tradicije Igna-
cijevih poslanica 90. 3. Značajke i struktura poslanica 94. 4.
Teologija Ignacijevih poslanica 97. — a) Kristologija 97. — Trinitarna
vjera 98. — Odnos Starog i Novog Zavjeta 100. — Pretpostavke za herezio-
logiju 102. — b) Ekleziologija 103. — Euharistija 105. — Povezanost
vjernika s Kristom 106. — Ideja nasljedovanja 107. — Biskup, prezbiterij,
đakoni 107. — »Katolička Crkva« 110. — Kolegijalitet 110. — Mjesto i ulo-
ga Rimske Crkve 111. — Mučeništvo Petra i Pavla u Rimu 112. — c)
Duhovni život u Ignacijewm poslanicama 113. — Kristocentričnost 114.
— Odnos Ignacijeve mistike prema pavlovskoj mistici: imitacija i par-
ticipacija 114. — Ignacijeva teologija mučeništva 115. — 5. Evodije Antio-
hijski 118.
§ 12. SV. POLIKARP IZ SMIRNE 120
1. Život sv. Polikarpa 120. — Polikarpova molitva prije mučeništva 120.
2. Poslanica Filipljanima 122. — Sadržaj poslanice Filipljanima
123. 3. Neautentični spisi 126. 4. Nauka i važnost 126.
§ 13. Tzv. »BARNABINA POSLANICA« 129
1. Rukopisna tradicija i pitanje autorstva 129. — Mjesto postanka i knji-
ževna vrsta 130. — Vrijeme postanka 130. — Svrha spisa 131. — Judeo-
kršćanski karakter spisa 131. — »Katehetski priručnik« 132. 2.
Sadržaj poslanice 132. — Odnos poslanice prema Didache 134. — —
3. Nauka poslanice: negativistioki stav prema židovskom shvaćanju
Starog Zavjeta 135. — Način navođenja Testimonia iz Starog Zavjeta
136. — Kristologija i soteriologija 136. — Ekleziologija 137. — Krštenje
138. — Moralno učenje 138. Uloga »nade« i »straha Božjega« 139.
§ 14. PAPIJA HIERAPOLSKI 140
1. Podaci o Papiji 140. 2. Papijino djelo 141. 3. Značenje Pa-
pijino 141. 4. Aristion, učitelj Papijin 142.

IX

§ 15. HERMA: »PASTIR« . 143
1. »Pastir« u povijesnoj i rukopisnoj tradiciji 143. — Pisac »Pastira«
i vrijeme postanka spisa 144. — Ugled »Pastira« u kršćanskoj starini
145. — »Priručnik kršćanskog morala« 148. — Književna vrsta: apoka-
lipsa 149. — Judeokršćanski karakter »Pastira« 150. — Herma kao pisac
150. 2. Sadržaj »Pastira« 151. — Viđenja 151. — Zapovijedi 155. —
Poredbe 160. — Slika stanja onovremenog kršćanstva prema »Osmoj
poredbi« 164. — Deveta poredba 167. — Osobitosti »Devete poredbe« u
odnosu prema »Trećem viđenju« 168. — »Čudna« epizoda o Herminu
boravku s dvanaest djevica 169. 3. Teologija »Pastira« 173. — Mo-
ralno učenje 173. — Učenje »Pastira« o pokori 174. — Kristologija i
pneumatologija 178. — Ekleziologija 181.

GLAVA DRUGA
KRŠĆANSKA APOKRIFNA LITERATURA

§ 16. OPĆI ZNAČAJ APOKRIFNE LITERATURE 185
§ 17. KRŠĆANSKI STAROZAVJETNI APOKRIFI 187
1. Pojam 187. 2. Liber IV Esdrae 187. 3. Knjiga Henohova
187. 4. Uznesenje Izaijino 188. 5. Testamenta XII patriar-
charum 188.
§ 18. NOVOZAVJETNI APOKRIFI: APOKRIFNA EVANĐELJA . . . . 189
1. Evangelium secundum Hebraeos 189. 2. Egipatsko Evanđelje 189.
3. Ebionitsko Evanđelje 189. 4. Evangelium secundum Petrum
189. 5. Protoevanđelje Jakobovo 189. 6. Evanđelje Tomino 190.
— Evanđelje djetinjstva secundum Thomam 190. 7. Arapsko Evan-
đelje djetinjstva Isusova 191. 8. Povijest Josipa tesara 191. 9.
Nikodemovo Evanđelje 191. — Acta Pila'ti 191. 10. Bartolomeje-
vo Evanđelje 192. 11. Različita druga apokrifna Evanđelja 192.
§ 19. APOKRIFNA DJELA APOSTOLSKA 193
1. O apokrifnim Djelima općenito 193. 2. Djela Pavlova (Acta Pauli
et Teclae, Martyrium s. Pauli) 194. 3. Djela Petrova (Actus Petri
cum Simone, Martyrium s. Petri, Petrou kerygma, Martyrium s. Petri
apostoli a Lino conscriptum, Propovijed Simona Kefe u gradu Rimu)
195 . 4. Djela Petra i Pavla 195. 5. Djela Ivanova 195. 6.
Djela Andrijina 196. 7. Djela Tomina 196. 8. Djela Tadejeva
196 . 9. Djela Filipova 197.
§ 20. APOKRIFNE APOKALIPSE 198
1. Apokaliptika kao književna vrsta 198. — — 2. Apokalipsa Petrova
198. 3. Apokalipsa Pavlova 199. 4. Apokalipsa Tomina 200.
— Apokalipsa Stjepanova 200. 5. Ps. Apokalipsa Ivanova 200.
6. Apokalipse Marijine 200.
§ 21. APOKRIFNE POSLANICE APOSTOLA 201
1. Epistola Apostolorum 201. 2. Apokrifne poslanice sv. Pavla 201.
3. Epistula Titi discipuli Pauli 202.

GLAVA TREĆA
ACTA MARTYRUM I POČECI HAGIOGRAFIJE

§ 22. STAROKRŠĆANSKA HAGIOGRAFIJA OPĆENITO 203
1. Rađanje književne vrste opisa mučeništva 203. 2. Passiones hi-
storicae 203. — »Acta martyrum« u užem smislu 204. — »Passiones« ili

X

»Martyria« 204. 3. Panegirički opisi mučeništva 204. 4. Arti-
ficijelne ili legendarne »Passiones« 205. — a) Epski opisi mučeništva
206. — b) Drage književne vrste tipa »Passiones« (»roman avantura«,
»didaktički roman«, »idil'ički roman«) 208. 5. Postanak hagiografske
književne vrste 208. — a) Život prije mučeništva 208. — b) Hagiografije
209. — c) Legende 209. 6. Martirologiji i kalendari 210.
§ 23. ACTA I PASSIONES IZ PRVOG RAZDOBLJA 212
1. Acta s. lustini et sociorum 212. 2. Passio ss. martyrum Scilita-
norum 212. 3. Acta proconsularia s. Cypriani 212. 4. Marty-
rium Polycarpi 213. — Vita Polycarpi 213. 5. Poslanica Vienske
i Lionske Crkve Crkvama Azije i Frigije 213. 6. Acta s. Apollonii
215. 7. Martyrium ss. Carpi, Papyli et Agathonices 215. 8.
Passio ss. Perpetuae et Felicitatis 216. 9 .De vita et passione s.
Caecilii Cypriani 217. 10. Passio ss. Montani, Lucii et aliorum 218.
— Passio Mariani et Jacobi 218. 11. Acta ss. martyrum Fructuosi
episcopi, Augurii et Eulogii diaconorum 218. — — 12. Neki opisi mu-
čeništva iz progona pod Dioklecijanom 219. — a) Acta s. Maximiliani mar-
tyris 219. — b) Passio s. Crispinae 220. — c) Acta s. Marcelli 220. —
d) Acta s. Felicis 220. — e) Acta ss. Agapes, Chioniae, Irenes 220. — f)
Acta Satürnini, Dativi et aliorum 221. — g) Passio s. Irenaei, episcopi
Sirmiensis 221. — Passio s. Pollionis et aliorum martyrum 222. — •— 13.
Legendarni opisi mučeništva 222. — — 14. Kolekcije spisa o mučeni-
cima. 222.

GLAVA ČETVRTA
POČECI KRŠĆANSKOG PJESNIŠTVA

§ 24. PRVI KRŠĆANSKI PJESNIČKI OBLICI 225
1. Pjesma i pjevanje u životu kršćanske zajednice od samih početaka
225. 2. Psalmi i himni 226. 3. Početak metričkog pjesništva
među kršćanima 226. 4. Najstariji kršćanski tekst s glazbenom
notacijom 227. 5. Phos hilaron 227. 6. Himni u službi kršćanske
propagande 227.
§ 25. ORACULA SIBYLLINA 228
1. Pojam Sibilinskih knjiga i njihovo značenje u povijesti 228. 2.
Današnja zbirka »Oracula Sibyllina« 229.
§ 26. »ODE SALOMONOVE« 231
1. Otkriće »Oda Salomonovih« i problem njihova podrijetla 231.
2. Ode u kršćanskoj starini 231. 3. Teološka važnost Oda 232.
§ 27. IZREKE SEKSTOVE 233
§ 28. KRŠĆANSKI STIHOVANI EPITAFI II i III STOLJEĆA 234
1. Važnost epitafa za patrologiju 234. 2. Abercijev epitaf 234! —
Tekst Abercijeva epitafa 235. : 3. Pektorijev epitaf 235.

GLAVA PETA
APOLOGETI DRUGOG STOLJEĆA

§ 29. NOVOST APOLOGETSKE LITERATURE 237
1. Dalekosežnost apologetske literature 237. 2. Adresati apologetskih
spisa 238. 3. Podjela apologetske literature 240. 4. Obrana
protiv javnog mnijenja 240. 5. Helenizacija kršćanstva 241.
6. Skretanje naglaska na intelektualni elemenat u kršćanstvu 242.

XI

§ 30. PROTUKRŠĆANSKI POGANSKI PISCI 243
1. Apologeti se suočavaju s poganskim piscima 243. 2. Prvi poganski
pisci koji se obaziru na kršćanstvo 243. — P. Kornelije Tacit 243. —
Svetonije 243. — Plinije Mlađi 244. — Car Trajan 244. — Car Hadrijan
244 . 3. Protukršćanski poganski spisi 245. •— M. Kornelije Fronton
245. — Krescent 245. 4. Lucijan iz Samosate 245. — Galen, Aristid i
Hijeroklo 246. 5. Celzo (Kelsos) 246. 6. Neoplatonizam 249.
7. Porfirije iz Tira 252. 8. Car Julijan Apostata 256.
§ 31. FILON ALEKSANDRIJSKI 259
1. Filonov život 259. 2. Filonovi spisi 261. 3. Filonovo učenje
koje je utjecalo na kršćanstvo 261. — a) Tzv. alegorijske) tumačenje
Biblije 261. — b) Teologija o Logosu 263. — c) Nauka o anđelima 265. —
d) Osjetilni i inteligibilni svijet 266. — e) Nauka o duhovnom životu 266.
§ 32. APOLOGETI PRIJE JUSTINA 267
1. Kvadrat 267. 2. Aristid iz Atene 267. 3. Ariston iz Pelle 268.
§ 33. JUSTIN FILOZOF I MUČENIK 270
1. Životni podaci 270. — — 2. Djela 270. — a) Prva apologija 270. — b)
Druga apologija 271. — c) Dijalog s Trifonom 271. — d) Izgubljena i
neautentična djela 272. — — 3. Justinova teologija 272.
§ 34. JUSTINOVI UČENICI: TACIJAN SIRAC I MILTIJAD 274
1. Tacijan Sirac 274. — Tacijanov enkratizam 274. — a) Oratio ad Graecos
275. — b) Diatessaron 275. — Nauka Tacijanova 276. 2. Miltijad
277.
§ 35. ATENAGORA, FILOZOF IZ ATENE 279
1. Opće značajke 279. 2. Djela Atenagorina 279. 3. Važnost 280.
§ 36. TEOFIL ANTIOHIJSKI 281
1. Životni podaci 281. 2. Djela 281. 3. Nauka 282.
§ 37. POSLANICA DIOGNETU 284
1. Otkriće teksta i rasprave o autorstvu 284. 2. Sadržaj 285.
3. Nauka 289. 4. Teologija pogl. 11—12. 290.
§ 38. MINUCIJE FELIKS 292
1. Opći podaci 292. 2. Sadržaj »Octaviusa« 293. 3. Važnost 296.
§ 39. HERMIJA 297

GLAVA ŠESTA
POČECI KRŠĆANSKE HOMILETIKE

§ 40. OPĆE ZNAČAJKE KRŠĆANSKE HOMILETIKE I I STOLJEĆA . . . 299
1. Prvi sačuvani propovjednički tekstovi 299. 2. Kerigma, kateheza,
homilija 299. 3. Nadovezivanje kršćanske homilije na židovski mi-
draš, posebno na hagadu 300. 4. Tipologija 302. 5. Utjecaj
grčke retorike 303. 6. Utjecaj helenskog religioznog rječnika 306.
§ 41. Tzv. DRUGA POSLANICA KLEMENTA RIMSKOG KORINĆANIMA . . 308
1. Ugled spisa u starini, otkriće potpunog teksta, problem autorstva 308.
2. Književna vrsta i sadržaj 309. — Citiranje apokriCa 312. 3.
Teološki sadržaj 312.
§ 42. MELITON SARDSKI 315
1. Podaci o životu 315. 2. Djela 316. — A) Homilija »Peri Pascha«
316. — Rukopisna tradicija 316. — Sadržaj 317. — B) Himan iz Papyrus
Bodmer XII 319. — C) Melitonova Apologija 319. — D) De baptismo
320. — E) De ineorporato Deo 321. — F) Eclogae 321. — G) O duši i tijelu

XII

ili o jednome 321. — H) O načinu življenja proroka 321. — I-J) Saču-
vani fragmenti i izgubljeni spisi 322. Neautentični spisi 322.
4. Nauka i važnost, posebno za kristologiju 323.
§ 43. APOLINAR HIERAPOLSKI 325
§ 44. ANONYMUS ASIATICUS, IN SANCTUM PASCHA .327
1. Rasprava o autorstvu i vremenu postanka 327. 2. Struktura i
sadržaj 328. 3. Nauka homilije 330.
§ 45. »ADVERSUS JUDAEOS« PS. CIPRIJANA 335

GLAVA SEDMA
HERETIČKA KNJIŽEVNOST DRUGOG STOLJEĆA

§ 46. O HEREZAMA II STOLJEĆA OPĆENITO 339
1. Prava i kriva »gnoza« 339. 2. Judeokršćanske hereze 340. — A)
Ebioiniti 340. — B) Elkeisaiti 341. — C) Nikolaiti 341. — D) Cerint i hili-
jazam 342. — E) Samarijanska gnoza (Simon Magus, Dositej, Menandar,
Saturnil) 342. 3. Gnosticizam — opće značajke 343. 4. Hili-
jazam ortodoksnih pisaca 345. 5. Montanizam općenito 346.
6. Enkratizam 346. 7. Mandeizam 347.
§ 47. NOVI GNOSTIČKI TEKSTOVI I GNOSTIČKA BIBLIOTEKA IZ NAG
HAMMADI 348
1. »Pistis Sophia« 348. 2. Koptski Codex Brucianus 348. 3.
Koptski Papyrus Berolinensis 8502 349. 4. Gnostička biblioteka u
Nag Hammadi 349. — A) Apokryphon Ioannis 349. — B) Evangelium ve-
ri'tatis 350. — C) Apokalipsa Adamova 350. — D) Pismo Eugnostovo 351.
— D) Hypostasis Arhonata 351. — E) Spis bez naslova 351. — F) Filipovo
Evanđelje 351. — G) Egzegeza o duši 351. — H) Knjiga Tomma 351. —
I) Evanđelje Tomino 351. — J) Epistula ad Rheginum 351. — K) Dialogus
Salvartoris 353. — L) Egipatsko Evanđelje 353. — M) T.ractatus Triparti-
te 353. — N) Apokalipsa Pavlova 353. — O) Apokalipse Jakobove, dvije
353. — P) Epist. Jacobi Apocrypha 353. — Q) Authentikos Logos i dr. 354.
5. Izdavanje tekstova 354.
§ 48. BASILID I EGIPATSKI GNOSTICIZAM 356
1. Basilid i njegova gnostička škola 356. — A) Basilidova djela i nauka
356. — B) Izidor 357. 2. Karpokrat 357. 3. Barbelognostici
358 . 4. Setovci 358. 5. Ofiti i Naassenci 358. — Justin Gnostik
359 . 6. Arhontici 359.
§ 49. MARCION I MARCIONOVCI 360
1. Marcion 360. — A) Podaci o životu 360. — B) Djela 361. — C) Nauka
362. 2. Appeles 364. 3. Hermogen i Prepon 365.
§ 50. GNOSTIČKA LITERATURA VALENTINOVSKOG SMJERA . . . . 366
1. Valentin 366. — A) Podaci o životu 366. — B) Spisi 366. — C) Nauka
367. 2. Ptolemej 370. — Sadržaj Ptolemejeva »Pisma Flori« 371.
3. Herakleon 374. 4. Teodot 374. 5. Marko 376. 6.
Drugi poznati valentinovci 376.
§ 51. BARDESAN I NJEGOVA ŠKOLA 378
1. Bardesan 378. — Život 378. — Djela 379. — Sadržaj knjige o zakonima
naroda 379. — Barđesanove pjesme 379. — Nauka 380. 2. Harmo-
nije 381.
§ 52. MONTANISTIČKI POKRET 383
1. Problem montanizma 383. 2. Osoba Montanova, nastanak i po-
vijest montanizma 383. 3. Montanistički spisi 385. 4. Nauka

XIII

386. — Uloga Duha Svetoga u Crkvi 387. — Proroštvo u Crkvi 388. —
Govor »u ekstazi« 389. — Traženje mučeoištva 390. — Stav prema ženidbi
391. — Post 392. — Post i karizmatički darovi 393. — Bkleziahu purizam:
nema oproštenja nekih grijeha 394. — Montanistička ekleziologija 396.
— Blagdani i hodočašća 398. — Zaključak 398.

GLAVA OSMA
KONTROVERZISTIČKA KNJIŽEVNOST II STOLJEĆA I
POČECI HEREZIOLOGIJE

§ 53. POČECI HEREZIOLOGIJE KAO KNJIŽEVNE VRSTE I MANJI PROTU-
HERETIČKI PISCI DRUGOG STOLJEĆA 399
1. Opći značaj protuheretičke literature 399. — Pojam hereziologije 400.
— Kristalizacija kriterija ortodoksije 400. — 2. Agripa Kastor 401. 3.
Hegezip 401. 4. Soter, rimski biskup 402. 5. Eleuterije 403.
6. Dionizije Korintski 403. 7. Pinit Kretski 404. 8. Filip iz
Gortine 404. 9. Papa Viktor 404. 10. Serapion Antiohijski 405.
11. Rodon 405. 12. Apolonije Efeški 405. 13. »Anonimni
antimontanist« 405. 14. Musanus, Modesto, Kandid, Apion, Seksto,
Heraklit, Arabijan 406. 15. Polikrat Efeški 406. — — 16. Murato-
rijev fragmenat 406. — Tekst Muratorijeva fragmenta 407. — Važnost za
teologiju 408.
§ 54. IRENEJ IZ LIONA 409
1. Život 409. 2. Opće značajke Irenejeva literarnog opusa 410. —
Prvi teoretičar teologije 412. 3. Djela 414. — a) Adversus haereses
414. — Rukopisna tradicija 417. — b) Demonstratio praedacationis apo-
stolicae 418. — Otkriće rukopisa 418. — Spomenik starokršćanske kate-
heze 419. — Struktura i sadržaj traktata 419. — c) Izgubljeni spisi 425.
4. Nauka 425. 5. Temeljna polazišta Irenejeve teologije 425.
— Spoznaja Boga 427. — Trinitarno učenje 429. — Kristologija 430. —
Antropologija i (nauka o istočnom grijehu 432. — Soteriologija. »Recapi-
tulatio« 435. — Mariologija 443. — Povijest spasenja 444. — Pneumatolo-
gija 446. — Ekleziologija 452. — Primat rimskog biskupa 456. — Sakra-
mentologija 460. — Krst 460. — Pokora 461. — Euharistija 462. — Biblija
i tradicija 464. — Eshatologija. Milenarizam 467.

London 1900—1905. Leipzig 1897 slj. K e m p t e n und Muenchen 1911 slj. Rouët de Journel (Herder). Berlins'ke aCka- demije). Scher- m a n n . FP Florilegium Patristicum. Bibl Biblica. R o m a 1926 slj. DT Divus Thomas. CCL Corpus Christianorum. EP Enchiridion Patristioum. GCS Die griechischen christlichen Schriftsteller (izd. M. Paris 1903—1950. J. Rauschen et alii. Aug Augustiniana. Rivista italiana di Egittologia e Papirologia. Madrid 1945 slj. M. Greg Gregorianum. Oxford 1906—1949. Rouët de Journel i J. Louvain 1924 slj. J. ETL E p h e m e r i d e s Theologicae Lovanienses. novi niz: Oxford 1950 slj. izd. DTC Dictionnaire de Théologie Catholique. R o m a 1924 slj. L j u b l j a n a 1921 slj. C. Fribourg (Suisse) 1914 slj. izd. T. Antonianum Antonianum. 1958 slj. T u r n h o u t — Paris 1953 slj. A. . BAC Bibilioteca de Autores Cristianos. BKV Bibliothek d e r Kirchenvaeter. Schoen- metzer (Herder). M u e n s t e r i. ES Enchiridion S y m b o l o r u m (Denzinger). BV Bogoslovni vestnik. Louvain 1951 slj.XIV KRATICE Aegyptus Aegyptus. Weymann. R o m a 1920 slj. R o m a 1920 slj. Series latina. W. Milano 1920 slj. CPS Corona P a t r u m Salesiana. izd. novo izd. BS Bogosl'ovska s m o t r a . Irénikon Irénikon. JThSt J o u r n a l of Theological Studies. CSEL Corpus S c r i p t o r u m Ecclesiasticorum Latinorum. EA Enchiridion Asceticum. G. O. Dutil- leul (Herder). Bonn 1904 slj. Torino. Ang Angelicum. izd. Bec 1866 slj. Chevetogne JAC J a h r b u c h f u e r Antike und Christentum. Zagreb 1912 slj. B a r d e n h e w e r .

Roma 1959 slj. Strasbourg 1921 slj. NF. D. RevSR Revue des Sciences Religieuses. RHL Revue d'Histoire et de Littérature Religieuses. G. RSR Recherches de Science Religieuse. Stuttgart 1876 slj. Klauser. 1957 slj. KITTEL Theologisches Woerterbuch zum Neuen Testament. Za- greb 1917. SP Studia Patrística. Cerf. PL J. P. ST Studi e Testi. Sacrorum Conciliorum nova et amplissima coîlec- tio. Berlin 1957. Mansi. TThZ Trierer theologische Zeitschrift. Hauck).. Tournai 1879 slj. Paris 1880 slj. RTAM Recherches de Théologie Ancienne et Médiévale. Florentiae 1759—1798. T. OCP Orientalia Christiana Periódica. RT Revue Thomiste.. Paris 1896— 1907. TU Texte und Untersuchungen. Migne. Freilassing/Salziburg 1959 slj. Novi niz: 1904 slj. Izbor iz stare književnosti kršćanske. Mondésert). SC Sources Chrétiennes (H. Leipzig 1941 slj. izd. . Migne. Paris 1907 slj. NF Neue Folge (novi niz). Patrologiae cursus complet-us. C. de Lubac. PG J.KRATICE XV Kairos Kairos. Kittel (1933) i G.. Leipzig 1896—1913. Amsterdam 1947 slj. Roma 1935 slj. RSPT Revue des Sciences Philosophiques et Théologiques. Louvain 1900 slj. RBibl Revue biblique. Series latina. Trier 1947 slj. MSR Mélanges de science religieuse. Paris 1893 slj. Friedrich (od 1948). Laurentianum Laurentianum. J. Zeitschrift fuer Religionswissenschaft und Theologie. ZKG Zeitschrift fuer Kirchengeschichte (Gotha). RACh Reallexikon fuer Antike und Christentum. Stuttgart 1950 slj. SE Sac ris Erudiri. Series graeca. Leipzig-Berlin 1882 slj. Louvain 1929 slj. Br. izd. LThK Lexikon f u e r Theologie und Kirche. Lille 1944 slj. Pubblicazioni délia Biblioteca Vaticana. Ma-n-si J. RHR Revue de l'Histoire des Religions. 2. Paris 1941 slj. Roma 1900 slj. Paris 1910 slj. REP Realencyiklopaedie fuer protestantische Theologie und Kirche (A. P. RL K. RHE Revue d'Histoire Ecclésiastique. VC Vigiliae Christianae. Freiburg i. Paris 1891 slj. Rae i F. izd. Daniélou. Lasman. Patrologiae cursus completu's. NRTh Nouvelle Revue Théologique. Bruges 1948 slj.

Zeitschrift f u e r Theologie u n d Kirche. Innsbruck 1877 slj. •KRATICE Zeitschrift fuer katolische Theologie. Giessen 1900 slj. . Tuebingen 1891 slj. Zeitschrift f u e r neutestamentliche Wissenschaft und die Kun- de der aelteren Kirche.

Altaner). uvjetovani su prvenstveno s t a n j e m i p o t r e b a m a na našem je- zičnom p o d r u č j u . Quasten ili B. od k o j e se prvi svezak sada p r e d a j e javnosti. ovo djelo p o s v e ć u j e relativno veliku paž- n j u p r i k a z i v a n j u nauke starih k r š ć a n s k i h pisaca. I r e n e j a . Ovdje se uglavnom navode ona izdanja starih pisaca k o j a su kod nas p r i s t u p a č n i j a . a od literature o pojedi- nim p r o b l e m i m a navodi se uglavnom samo ona novija. ovo d j e l o nije moglo pretendi- r a t i na to da učini izlišnim velika i s t a n d a r d n a djela s toga p o d r u č j a na dru- gim — velikim svjetskim jezicima. S druge strane. osim u onim slu- čajevima k a d je to iz kakvog posebnog razloga bilo neophodno. bibliografski su navodi u ovoj knjizi ipak ograničeni. uglavnom na p o j e d i n i m m j e s t i m a ne navode. posöbno oni k o j i m o ž d a nose u srcu želju ili sklonost p r e m a d u b l j e m istraži- v a n j u i p r o u č a v a n j u . iako sam se n j i m a obilno služio. ili ona k o j o m sam se više poslužio. tako da će svaki istraživač p o j e d i n o g p i t a n j a m o r a t i posegnuti za velikim svjetskim djelima ('kao što su. za s t a r i j e razdoblje p a t r i s t i č k i h istraživanja O. mogu na svome m a t e r i n j e m jeziku dobiti početne i pro- v j e r e n e informacije.. te da mu pruži p o t r e b n e u p u t e za d a l j n j a traženja. s r b „mu KAsnaić" ZAGREB Joftianovac 110 . U ovom je p r v o m svesku relativno velik p r o s t o r posvećen obradi H e r m i n a »Pastira« i prikazu spisa i u č e n j a sv. a kod ZNANSTVENA KNJIŽNICA O L E G I J D. bibliografskim r e p e r t o r i j i m a . i to što obuhvatnije. a za novije J. o d g o v a r a j u ć i m leksikonima i enciklopedijama. što do te m j e r e n i j e uči- n j e n o ni u j e d n o m s t a n d a r d n o m p r i r u č n i k u ili udžbeniku p a t r o l o g i j e u svijetu. Svaki k o j i se odluči na d a l j n j a istraživanja. a koja može biti d o b a r putokaz za traženje ostale literature. »Pastir« je tako velik p r o s t o r do- bio zato što se t a j spis s p r a v o m ima s m a t r a t i svojevrsnim p r v i m opširnim — pučkim — o c r t o m moralnog shvaćanja prvih k r š ć a n s k i h generacija. Željelo se da ovo djelo pruži našem čitateljstvu što više raznovrsnih re- levantnih p o d a t a k a s toga p o d r u č j a . salbranih na jedno m j e s t o i metodički ob- rađenih: to je nužno zahtijevalo o d r e đ e n u opširnost. XVII PREDGOVOR Zamisao i oblik Povijesti kršćanske literature. Sustavne se patrologije. I m a j u ć i p r e d očima te ciljeve. raznovrsnih infor- m a c i j a s toga p o d r u č j a na n a š e m jeziku b i j a š e glavni razlog 'koji je pisca na- veo da — posebno ove p r v e sveske koji o b r a đ u j u k r š ć a n s k u l i t e r a t u r u patris- tič'kog razdoblja — zamisli i izradi dosta d r u k č i j e nego što su izrađene dosa- d a š n j e patrologije u 'kršćanskom svijetu. a često i p o t p u n a o d s u t n o s t . npr. udžbenici i enciklopedijska djela. i Z A U . Bar- denhewer. Oskudnost. m o r a t će posegnuti za tim djelima: nakana ovoga djela jest da svakome istraži- vaču omogući solidno snalaženje na tom p o d r u č j u . P o t r e b n o je da naši ljudi. Ipak.

posebno gnosticima i n j i h o v o j literaturi.. Činilo se logičnim i p r a k t i č n i m da se govor o pseudo-klemenUn- skim spisima nadoveže na paragraf o sv. O k u m r a n - skoj se literaturi često vodi računa. Kod toga se p o s t u p a po načelu da se o poje- dinim književnim v r s t a m a z g u s n u t o govori p r e m a vremenu kad su se one u kršćanstvu jasno pojavile: tako se u ovom p r v o m svesku o b r a đ u j u hagiograf- ski književni oblici. ko- jega je nekoć m e đ u k r š ć a n s k e pisce bio uvrstio sv. i druge. govor o »Apostolskom simbolu« ili poglavlje o k r š ć a n s k o j apokrif- n o j literaturi. t j . No to se — na žalost — u ovom d j e l u nije moglo učiniti. neke su p a r t i j e m o r a l e prekoračiti tu v r e m e n s k u granicu: tako nipr. o Josipu Plaviju (njegov je »Judejski rat« izišao u snpskom p r i j e v o d u Dušana Glumca u Beogradu 1967 [Svetski klasici. S obzirom da je riječ o povijesti 'kršćanske književnosti. Činilo se pri- k l a d n i m da se i p r o t u k r š ć a n s k a p o g a n s k a literatura prikaže tako koncentrira- no u ovom p r v o m svesku. do cara J u l i j a n a »Apo- state« ( u m r o g. obuhvaćajući sve što je z n a č a j n o n a p i s a n o s te stra- ne u odnosu p r e m a k r š ć a n s t v u sve do vremena k a d je k r š ć a n s k a misao odnijela konačnu p o b j e d u n a d p o g a n s k o m religioznom misli. N e m a s u m n j e da će s t r u č n j a c i različito suditi o tome ¡koliko je m j e s t a u knjizi posvećeno p o j e d i n i m piscima: to je u takvim d j e l i m a neizibježivo. (posebna se paž- n j a u ovoj k n j i z i p o s v e ć u j e obradi književnih rodova i vrsta. posebno poglavlje o počecima k r š ć a n s k e homiletike: v j e r u j e m da će čitatelji vidjeti o p r a v d a n o s t toga poglavlja. Možda će koga u p r v i m a h začuditi velik p r o s t o r k o j i je posvećen p r v i m hereticima. tj. koji z a v r e đ u j e opširniji prikaz već i zato što ima osobito značenje za teološka t r a ž e n j a u n a š e današnje vrijeme. može se pretpostaviti da će ne jedan čitatelj pomisliti da je tome u ovakvom d j e l u trebalo posvetiti i više p r o s t o r a . u tom pogledu. z n a č a j n i h za k r š ć a n s k u k n j i ž e v n u djelatnost. možda bi u ovakvu d j e l u d a n a s bilo p o t r e b n o i korisno da se na p o s e b a n način govori o o n o v r e m e n o j židovskoj literaturi: n e m a ništa. uvjerit će se da se to razdoblje razvitka kršćanske misli n i j e moglo na zadovoljavajući način obraditi bez tih p a r t i j a . m a k a r se na t a j način u tom pogledu Obuhvatilo čitavo p r v o razdoblje patris- tičke književnosti. historiografije. 363). i s a m i su autentični opisi mučeništva obrađeni z a j e d n o u ovom p r v o m svesku. Novo je. ne govori se o o n o v r e m e n o j židovskoj a p o k r i f n o j literaturi. s obzirom na druge sustavne patrologije. tko pročita te par- tije. 29]). s razloga b o l j e k o n c e n t r a c i j e i sustavnije obrade. k a o i da se opis hagiografskih književnih dblilka — bez obzira na to što su se neki od n j i h razvili k a s n i j e — donese na m j e s t u g d j e je riječ o p r v i m opisima mučeništva. Jeronim. I r e n e j a nalazimo p r v i veliki 'sustav k r š ć a n s k e dogmatike. npr. a ona je sva- k a k o utjecala na o d g o v a r a j u ć u k r š ć a n s k u literaturu. osim tek u s p u t . No. Daipače. Međutim. 313. Ovaj prvi svezak obuhvaća s t a r o k r š ć a n s k u literaturu samo u razdoblju do pred k r a j II stoljeća k r š ć a n s k e ere. čiji je u t j e c a j na p a t r i s t i č k u k r š ć a n s k u misao neosporan. Poseban je paragraf u k n j i z i posvećen židovskom filozofu Fi'Ionu Aleksan- d r i j s k o m . pogotovo ako uzme u obzir suvremene r a s p r e o značaju i razvitku r a n o g kršćanstva. a nisu o b r a đ e n e književne vrste pravno-disciplinskih propi- sa. -Klementu Rimskom. No.XVIII PREDGOVOR sv. Vje- r u j e m ipak da n i t k o neće prigovoriti što su n e š t o opširnije obrađeni — osim . do zadobivanja crkvene slobode g.

Uvodna su p i t a n j a obrađena relativno kratko i sažeto. a da se izbjegne mehaničko nizanje njihovih osebujnih stavova. oi. označen je samoglasnik pred jotom pomoću znaika dužine. Pisma. raspoznati grčki dativ. Ireneja i Hermina »Pastira«. o čemu smo već dali o b j a š n j e n j e — spisi tzv. Za velik je b r o j spisa u knjizi donesen rela- tivno opširan opis njihova sadržaja: to sam držao korisnim za lakše uočavanje njihova ustrojstva. ikakvome nisu uspijevali iz- bjeći nekadašnji udžbenici patrologije. npr. U prikazivanju nauke pojedinih pisaca najčešće se išlo za tim da se do- nekle dosegne imanentna logika i suvislost njihova naučavanja. ili gdje je riječ o počecima i o rastu kasnije usvojene tehničke teološke terminologije. što je moglo davati krivu sliku o pravoj vrijednosti i značenju pojedinih spisa ili pisaca. Zato je une- sena latinska transliteracija (danas se pojavljuje i kod velikih zapadnih lite- ratura!). 1965". Na kraju. Jedino kad je riječ o jota subscription. sigurno nije potrebno podsjećati da ova knjiga ima pred očima — kako je i naravno — p r i j e ¡svega teološki interes: ona želi poslužiti boljoj teološkoj informiranosti naše sredine i pružiti b a r neiki prilog za razvitak su- vremene teologije na našem jezičnom području. kad je u svojoj poznatoj enciklici »Humani generis« (od 12. v j e r u j e m da je za potrebe našeg čitateljstva doneseno ipak dosta podataka. Enchiridion symbolorum. npr. kako bi čitatelj mogao. ali će mnogi čitatelji ipak biti zadovoljni zbog nagomilanih informacija. u smislu onoga što je veoma plastično izrekao već Pio XII. Radi toga sam se kod ocrta nauke posebno trudio da to bude što više izrečeno samim vlastitim rije- čima pojedinog autora: mnogi su mi prijatelji izražavali želju da se u knjizi što točnije č u j e samo izvorno izražavanje starih autora. Razumljivo je da se u tome nije moglo uvijek potpuno uspjeti: važno je bilo da se misao nijednoga pisca nikada ne 'krivotvori time što se istrgne iz konteksta. i da b u d e bolje informiran o tome što se gdje može naći. zbog situacije u našim tiskarama morali smo se odmah od po- četka odreći želje da grčke riječi budu otisnute grčkim slovima. ne pravi se razlika između omege i omikrona i si. »Apostolskih otaca«. jer se bez . unatoč tako manj- kavoj transliteraciji. npr. 1950. Knjiga želi biti instrumenat koji poziva na p r o v j e r u i istraživanje. Stoga su originalni izrazi ili fraze navedeni posvuda gdje je pri- jevod zahtijevao precizaciju izvornika. To je ponekad bilo p o t r e b n o već zbog toga što je hrvatski prijevod tekstova nerijetko morao biti parafraza. i u čisto (književnom smislu. Možda će se ti dije- lovi uslijed toga činiti m a n j e čitkim. Početniku će to omogućiti da lakše krene u njihovo proučavanje.. Na žalost. na- glasci.PREDGOVOR XIX sv. No. 3886). Radi toga se veoma često u zagradama donose grčki (ili latinski) izrazi i izričaji izvornika. dok spekulacija k o j a zanemaruje daljnje is- traživanje svetoga poklada — nasuprot — kako nas uči iskustvo. V j e r u j e m da će zainteresiranima grčki navodi biti od koristi. To 'se doduše u enciklici prvenstveno odnosi na proučavanje Sv.. ali se očito tiče i proučavanja spisa prvih kršćanskih pisaca.) upozorio da se »proučavanjem svetih vrela teološ- ke discipline uvijek pomlađuju. Dijelovi o životu pisaca i o rukopisnoj tradiciji spisa pisani su zbito. postaje ste- rilna« (DENZINGER-SCHOENMETZER. To je bilo nužno. Herder. ta transliteracija nije strogo stručna: ne označuju se. VIII. a često je to bila mogućnost da se na kraći način čisto ekspozitivno ocrta njihovo učenje. sa že- ljom da se u što kraćem tekstu donese što više podataka.

u s u đ u j e m se vjerovati da će ova knjiga biti od značajne koristi i za druga područja ljudske kulture. Šagi-Bunić . osim područja teologije i filozofije. rujna 1976. Tomislav J. i uopće svi ljudi duha i uma na ovom našem jezičnom području. na blagdan sv. Ivana Zlatoustog.XX PREDGOVOR njihova proučavanja ne može vidjeti ispravni kontinuitet shvaćanja Sv. 13. pa da će za n j o m rado posegnuti i drugi istraživači i proučavatelji misli i kulture. U Zagrebu. Pisma i vjerovanja u Crkvi. No.

Ireneja .Povijest kršćanske literature I Patrologija od početka do sv.

.

»spekulativne teologije« (Ikoja se nekoć izjednačavala sa »slkolastdčkom teologijom«). UVOD § 1. a definira se kao nauka o životu i književnoj djelatnosti starih crkvenih pisaca. Plisma i s t a r i h crkvenih pisaca. Pod p o j m o m pozitivne teologije. Ipak se u k a t o l i č k o j znanosti — posebno u organizaaijli ¡studija na visokoškolskim u s t a n o v a m a — i d a n a s zadržava odi- jeljeno ¡proučavanje novozavjetnih spisa (¡biblijska introdukcija. Znanstveno prou- č a v a n j e i prikazivanje teologije »tih . P r i j e se mislilo da se p a t r o l o g i j a ama prvenstveno baviti o r t o d o k s n i m piscima. pa p r e m a tame me s p a d a u okvir patrologije u p r i h v a ć e n o m smislu. t j . U nazivu »starokršćanska književ- nost« u k l j u č e n i isu i ¡novozavjeitnii Spisi. t j . stanoorfkvena ¡književnost).pisaca nazivalo se p at nis ličkom teologijom. S p o j m o m p a t r o l o g i j e n e k a k o je povezan ta- k o đ e r p o j a m »pozitivne teologije«. a drugi u protelstanitslkim krugovima. POJAM I POVIJEST PATROLOGIJE Prvo se razdoblje povijesti k r š ć a n s k e l i t e r a t u r e obično naziva patrologija. PrVi je naziv bio više u o b i č a j e n u katoli- čkim. za razliku od >tzv. te se d a n a s općenito o d j e l j u j e od književnosti tzv. hetorodoksnih pisaca) iz ota- okiih vremena. Misli se kod toga na crkvene pisce od p o č e t k a kršćanstva i dalje kroz cijelo vremensko razdoblje klasične antike. k a o i ispisli heretika (tj. Patrologija se često naziva i »povijest isitarocrkvene književnosti« ili »po- vijest s t a r o k r š ć a n s k e književnosti«. našli u isebii z n a č a j k e novog r a s t a . Književno stvaralaštvo k o j e ise razvija u novikn okolnostima. — p o n a j v i š e — n a v o đ e n j e m t e k s t o v a Sv. u t o m smislu. da n i j e obuhvaćala r a z r a đ i v a n j e n j i h o v a učenja. kroz ono v r i j e m e koje m o ž e m o sma- trati r a z d o b l j e m učvršćivanja kršćanstva u grčko-rimiskom k u l t u r n o m svijetu. »otačkog razdoblja«. »seobe naroda« i njihova p o k r š t a v a n j a . ma da je u tmmogočemu u s k o vezano uz pri- j a š n j e ¡stvaralaštvo. po- s t o j e o p r a v d a n i ¡razlozi da se ¡i ¡novozavjetni spisi p r o u č a v a j u u o r g a n s k o j svezi s ostalim s t a r o k r š ć a n s k i m spisima. Danas se teološka m e t o d a tolifeo usavršila da se više ine m o ž e praviti tako Strogo o d j e l j i v a n j e između pozitivne ti spekulativne teologije. za k o j e Crkva v j e r u j e da su n a d a h n u t i (»novozavjetni kanon«). pa se uslijed toga p o j m o v i »patrologija« i »patristitoa« često uzi- m a j u k a o više-manje sinonimi. Ako se stvari p r o m a t r a j u sa strogo literarnog stanovišta. a hereticima s a m o koliko je ¡to p o t r e b n o za irazu- . Patrologija se često shvaćala k a o istraživanje i izlaganje života i književnog rada s t a r i h crkvenih pisaca. to jest pisaca k o j i su obrađivali teološke teme. Danas se o p ć e n i t i j e pod p o j m o m patrologije misli t a k o đ e r p r i k a z i v a n j e i u č e n j a tih pisaca. egzegeza i biblijska teologija) od p r o u č a v a n j a ostalih s t a r o k r š ć a n s k i h spisa (patrologija. razumijevala se ¡teologija k o j a je išla za itiim da d a n a š n j e u č e n j e Grkve dokaže pozitivnim ¡dokazima iz d o k u m e n a t a prvog r a z d o b l j a Crkve. iza tzv.

»apdkrifa« (tj. Jeronim njezinim ocem. te je na t a j način postao izvanredno važan izvor za povijest starokršćanske književnosti prije svoga vremena.pretežno se ipak novozavjetnim apdkrifima m o r a baviti partrologija. »Povijest dogmi« je znanost k o j a se razvila iz patrističke teologije. »Povijest teologije« može se uzimati u najužem smislu tako da znači istra- živanje razvitka teologije kao znanosti. Može se reći. nego i po svome formalnom objektu. U tom smislu.u p r e t e n d i r a ! na to da budu ubroj^eni u Sveto Pisano). tako da znači znanost koja proučava razvitak razmišljanja i raspravljanja tijekom povijesti Cilkve koji je doveo do definiranja određenih dogmatskih formulacija. omjeitnost i si. koja u jednu sintetičku cjelinu u k l j u č u j e također liturgiju. 2. njegov učenik Ildefonz iz Toleda (+667). Povijest dogmi ne imože se ograničiti na proučavanje spisa starokršćanskih pisaca u užem smislu.. . Prvi ga je upotrijebio protestant Johann Gerhand. patrologija je dio povijesti teologije. 1). a sv. 392. sabori. ne samo zato što ona nužno m o r a zahvaćati svu povijest Crkve. odnosno nastavljali: svećenik Genadije iz Massilije (Marseille) (Oko g. da je njezin začetnik otac crkvene povijesti Euzebije Cezarejslki ( + 339). pobožnost. te razvitka pojedinih t r a k t a t a sustavne teologije kao zasebnih cjelina. No počeci te znanosti sežu mnogo dalje u prošlost. I. koji je u svojoj »Crkvenoj povijesti« poduzeo da iznese kršćanske pisce. književnog rada i maučavanja teoloških pisaca ti- jekom arkvene povijesti do danas. jer su nastali poslije novozavjetnog vremena i tvore posebnu knji- ževnu vrstu kršćanske književnosti. S poviješću dogmi i poviješću teologije u'sko je povezana povijest ukup- nog duhovnog života (Geistesleben) Crlkve od početika do danas. Jeronim je u Betlehemu g..4 POJAM X POVIJEST PATROLOGIJE mijevanje ortodoksnih pisaca. spisa ikoji s. s posebnim obzirom na Španjolsku. Izidor Seviljski (između 615—618). to jest povijest produbljivanja i ¿razvijanja ono- ga što Colkva Vjeruje. Ime »patrologija« pojavilo se u XVII stoljeću. Povijest dogmi često se uzima u užem smislu. u k o j e m je opisao 135 pisaca (uključujući židovske pisce Filona i Josipa Flavija te rimskog filozofa Senelku). j e r te spiise m o r a j u proučavati i biblijske znanosti i povijest starokr- šćaniske književnosti. . k a o što su liturgija. 1. U širem smi- sOu povijest dogmi je znanost koja proučava razvitak u č e n j a Cikve tijekom stoljeća u obuhvatnom smislu. pa u tom smislu sve vise gubi opravdanje razlikovanje dzmeđu pojima »staro- crkvena književnost« j p o j m a »starokršćanska književnost«. Kolijevkom se pa- tirologije. Jeronimovo su djelo kasnije nadopunjavali. s m a t r a Betlehem. •nego se mora služiti i drugjim izvodima crkvene predaje. mentali- tet. budući da <se za ono vrijeme već uobičajio naziv patro- logija. Danas se uviđa da je (razumijevanje staroorkve- nih pisaca nemoguće bez svestranog proučavanja onovremenih heretika. ponašanje. eccl. no k o j a se kao takva još nije afirmirala kao sustavna znanstvena disciplina. međutim. arheološki spomeni- ci itd. 1653. no to se ime obično upotrebljava za povijesno razdoblje od otačkog vremena do danas. — na želju pretorijanskog prefekta Dextera — napisao djelo »De viriš illusitribus sive catihalogus de scriptoribus ecclesia&ticis«. k o j i je izdao svoju »Patrologiju« god. 480). pravovjerne i here- tike (Hist. ali koja se ne može n a p r o s t o izjednačiti s patrističkom teologijom. U širem smislu »povijest teologije« znači znan- stveno proučavanje života. Zaseban je slučaj tzv.

st. osnivanje posebnih 'katedri za patrologijiu na velikim sveučilištima u 19. Patrologija je kao znanost dosegla posebno značajan razvitak u 19. J. opširno zamišljeno. Harnack (do Eu- . Odlikuje ¡se iscrpnim naznakama najnovije literature. Na Istoku je za patrologiju osobito važno djelo napisao u 9. Stuiber. st.NOVIJI RAZVITAK PATROLOGIJE 5 Poslije toga slijedi na Zapadiu duga praznima. kasnije i na talijanskom. 5 velikih svezaka. stoljeću. idle do g. jesu: B. Herder. ikoje je još danas važno. 6 Aufl. 1729/63. ALTANER. MOEHLER (prva tri stoljeća. 1913—1932. ide do g. s biografskim bilješkama i izvacima. Patrologie. Djelo još nedovršeno. To je Myriobiblion (Bibliotheca). Najznačajnije je djelo iz toga razdoblja. napisao Sébastien Lenain de Tillemont: Mémoires pour servir à l'histoire ecclésiastique des six premiers siècles. Br. 1840). posebno s obzirom na proučavanje teološke mi's'li onih vremena. dalje poduzimano kritično izdavanje tekstova. 23. Fessier—B. g. Ceillier (Histoire générale des auteurs sacrés et ecclésiastiques. i 20. Jungmann (Institutiones Patrologiae. koja omogućuju uvid u postignute re- zultate i literaturu. Na to je utjecalo već od 16. pozabavio se istim poslom Sigebert iz Geanbloux-a (+1112). Djelo je koncipirano kao suvremeni pandan najopširnijem i najsolidnijern velikom dj»elu: O. razvitak povijesnih metoda i povijesnih znanosti općenito. ecclesiasticis. 2 vol. a djelomično s područja biblijskih znanosti. 1693/1712. A. 1500) i benediktinac R. otkrivanje novih tekstova — osobito na različitim orijentalnim jezicima — i njihovo izdavanje. a do 1961. Od autora koji su napisali p r i m č n i k e cjelokupne patrologije navodimo ova imena: J. »izišlo je u francuskom i španjolskom prijevodu. Iz potridentinske periode među katoličkim autorima bili diunum-a (Autun) (oko g. Schriften und Lehre der Kirchenväter.. Izdavalačka kuća Herder izdaje to djelo u novim popunjenim iz- danjima. počelo je izlaziti g. neki su n a m »pisci poznati samo iz tog djöla. BARDENHEWER. pa onda Anonymus Mellicensis (oko 1135) te su cijenjeni ¡kardinal Robert BeManminus (De script. s naj- novijim rezultatima i literaturnim »naznakama. stoljeću. kasniji p a t r i j a r h Focije. von A. Leben. 3. str. u kojemu je zabilježio 280 pročitanih plisaca i djela. A. Freiburg 1960. sv. 1613. J. U 20. 1122). QUASTEN. st. Freiburg i. carigradski erudita i ¡teolog. Najvrsnija opća patrološka djela. posebno je poraslo monografsko prouča- vanje pojedinih pisaca. Istom pri k r a j u XI st. Innsbruck 1890—1896). poganskih i kršćanskih. Patrologija je danas u p u n o m zamahu svoga razvitka. 1250). u Utrechtu. zatim Honorije iz Augusto- Trithemius (1494).. XXVIII—508. Patrology. Djelo preve- deno na »mnoge evropske jezike. 1950. a sasvim naročito proučavanje njihova učenja pomoću usavršenih metoda. Geschichte der altkirchlichen Literatur. 16 sv. djelomično pozajmljenih s područja istraživanja u povi- jesti filozofije.

2 vol.. prev. B. 1898). na više jezii'ka). bez bibliograf- skih podataka). Altaner u izrađivanju svoje Patrologije). Tixeronit ('kraća Patrologija. te šp. prev. franc. M. G. Zagreb 1942. O kršćanskim literaturama Orijenta pisao je A. st. Bardy (2. prev. jedan sv. k o j a je izašla ciklostilom u dva izdanja (g.. 250—305. str.. Rauschen (1903. tal.6 POJAM X POVIJEST PATROLOGIJE zebi ja. p r i j e Pavićeve Patrologije udžbenik na zagrebačkom teološkom fakultetu). Roma 1948—1950. v. i 1960. I. E r h a r d (2.. Paris 1907). Baumstark (2 vol.). o latinskoj općenito. obuhvaća povijest teologije do 19. Zagreb 1939. ŠANC. Pellegrino (Roma 1957). prijevodi). G. Pellegrino (Roma 1956). engl. ID. Beograd 1971. A. Jelenićeva »Povijest Hrisitove Crkve« (I—III. v. Spomenimo ovdje: F. od te je patrologije krenuo B.).. Puech (do konca 4. izd. Torino 1925—1934). A. kao prikladan udžbenik doživjela više izdanja d prijevoda. peto izd. Afrike. engl. Bardenhewer (prije gore navedenog gole- mog d j e l a napisao opširnu PatrOlogiju na njemačkom. O. 1897. etiopsku.. B. izd.r. H. može naš čitatelj dobiti t a k o đ e r iz različitih Povijesti filozofije. arapsku. Paris 1901—1923. izvornih ili prevedenih. 1963. Salvatorel'li (Milano 1936). u k l j u č u j u ć i NZ. Za- vod za udžbenike i nastavna sredstva Srbije. Tournai 1955. J.) »za upotrebu bogoslova«. Letimičan prikaz sta- rokršćanske književnosti donio je i profesor Miloš N. Duval (treće izd. hol. P. BauimStank (Bonn 1922). engl. H. razni prijevodi). Knuimbacher — A. hol. Neke uvide u starokršćansku književnost. 2 vol. Monceaux (7 sv. Manucci — A. novo izd. 3 vol. kršć. izišlo više izdanja i prijevoda). u Leipzigu 1958. G.). prev.. 2. Od posebnih sustavnih djela o grčkoj starokršćanskoj književnosti spo- minjemo 'imena: K. izd. a o sirskoj literaturi posebno valja spomenuti: R. 759—764). pobliže u filozofsku misao crkvenih Otaca.prijevod). izišla četiri izdanja. J. M. koptsku. profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. H a m m a n (pisano popularno. Krüger (3 prva st. Paris 1928—1930). Freiborg 1937. Campenhausen (Stuttgart 1960. I dio. G. Steidle (latinski. Povijest filozofije. pregledano i dopunjeno izdanje. Paris 1924). uskoro izlazi krv. ital. a na srp- skom jeziku prof. st. Pavić (umro g. A. Chabot (Paris 1935). Beck (bizantinska lit... De Labriolle (treće izdanje pri- rédio G. Kraft (Kirchenvaeter Lexikon. F. Cayré (Patrologie et histoire de la théologie. 1946—1949). str. . bizantinska litera- tura). Granić. solidne informacije o piscima — abecednim redom. Moricca (3 vol. 1947. uključno. 3 vol. Bandy (treće izd. Sustavna djela o 'starokršćanskoj latinskoj literaturi napisali su — m e đ u ostalima — slijedeći: P. U. Leip- zig 1911—1914). Bardy 1947. P. franc. Batiffol (grčka. više izdanja). J. Lietemann. H. bez učenja Otaca.. Mimoilazimo posebne navode za druge orijentalne literature. Providnost Božja. Đurić u svome udžbeniku »Istorija helenske književnosti« (drugo. L. H.). armensku. sv. 3 sveska. U. o lit. H. Mün- chen 1966. G. . Paris 1935). 1893—1904. Ortiz De Urbina (Roma 1958). Aland). priredio K. De Ghellinck (3. ina n j e m . Zagreb 1921—1928) posvećuje odgovarajuću pažnju pafcrologiji. Na hrvatskom jeziku napisao je udžbeničku »Patrologiju« J. München 1959). Paris 1943). Casamassa (šesto izd. Campenhausen (Stuttgart 1955.

Srednjovjekovna književnost. ŠTEFANIĆ. I. Damjanović. mogu se naći u djelu: H. JEDIN. koju je prire- dio S. HERCIGONJA. knjizi je pridodana »Bibliografija ra- dova o srednjovjekovnoj hrvatskoj književnosti« (str. Hrvatska književnost srednjega vijeka. Zagreb 1969 [Pet stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb 1972 [Volumina theologica 3]. 438—466). 57—68. Kršćanska sadašnjost. Ed. Baus. važne za patrologiju. Knjiga 1] 3—62. Zagreb 1975 [Po- vijest hrvatske književnosti. . Liber-Mladost. Zora-Matica Hr- vatska. Značajne bibliografske indikacije. Velika povijest Crkve. Taj je svezak napisao K.UVID U PATR0L0SKU LITERATURU 7 O prisutnosti starokršćanskih spisa u našoj srednjovjekovnoj ¡književnosti vidi: Vj. posebno str. Knjiga 2].

svaki u svoje v r i j e m e i na svome m j e s t u . kaže: »Item opuscula a t q u e t r a c t a t e s omnium patrwn orthodoxorum.i vjere. POJAM I ZNAČENJE »CRKVENIH OTACA« 1. dje- lovanje u tom p r v o m r a z d o b l j u povijesti Crkve). Bonifacije V I I I je g. c i t i r a n j e m na nekom koncilu). A Klemenit Aleksandrijski nešto kasnije: »Riječi su kćeri duše. sed ipsius communicationis p e r gratiam Dei u s q u e ad u l t i m u m diem vitae suae f u e r e participes. čini se. 3). U IV st. Dokaz za i s p r a v n o s t n a u k e p o m o ć u teksitova »Otaca« . bili držani p r o k u š a n i m učiteljima. I r e n e j (koncem II st. da su oni držali u j e d n o m m i š l j e n j u i suglasju (uno sensu atque consensu). 431). .j. u svome Com- monitoriumu: »Ako i s k r s n e k a k v o novo p i t a n j e . O n a j k o j e m u n e d o s t a j e k o j i od tih u v j e t a naziva se j e d n o s t a v n o »crkvenim piscem«. crkveno o d o b r e n j e (rupr. Odatle je i došlo da se povijest starocrfcvene književnosti naziva p a t r o l o g i j a . 4. da se Ambro- zije. 1 Kor 4.ugledne i p r o k u š a n e m o n a h e nazivati »duhovnim očima«. nec ab eius fide vel praedicatione seiuncti sunt. Jeronima. Rimska Crkva) (c. Naziv oca p o č i n j e se davati b i s k u p u . nije istovjetan s naslovom »crkveni Otac«. proširilo se to nazivanje i na druge . 4. 1. 1. haer. Zbog toga na- zivamo očima one k o j i su nas p o d u č i l i . N a j k a s n i j e u IV st. Vincenoije Lerinski piše g. k o j i n i j e bio bislkup. 'kao n p r . Jeronim. legendos decernit« (t. . Čini se da to nazivanje vuče svoj korijen iz antiknog običaja da učenik učitelja s m a t r a svojim »ocem« (usp. 1). a ovaj se naziva n j e g o v i m ocem« (Adv.učitelje k o j i su bili priznati k a o autentični reprezentanti crkvene . qui in nullo a sanctae r o m a n a e ecclesiae consortio deviarunt. 4. k o j i se k a s n i j e pojavio. 15). t r e b a se uteći m i š l j e n j i m a svetih otaca. 2). . Sv. u s t r a j u ć i u jedinstvu zajedništva . 3. ali k onim ostalim t r i m a svojstvima m o r a pridoći još »eminens eruđitio« i »ex- pressa Ecclesiae deelaratio«. Naslov »orkveni nau- čitelj« (doctor Ecclesiae). na sv. . se počelo i . 41. U Crkvi se uobičajilo nazivati s t a r e crkvene pisce »crkvenim Očima« ili »svetim Očima«.) piše: »Kad j e d a n čovjek p r i m a p o u k u s ustaju drugoga. »Decretum Gelasianum de reaipiendis et n o n recipiendis libris« iz VI st. 1298. to t r e b a držati bez ikakvih s k r u p u l a istinitim i katoličkim u č e n j e m Grieve« (gl.tradicije. izjavio. 434. « (Strom.upotrebljava se već na općem saboru u Efezu (g. svetost života. Tako su se p o m a l o iskristalizirala četiri p o t r e b n a u v j e t a da bi se n e t k o mogao držati »crkvenim Ocem«: 1. 2). drevnost (tj.UVOD § 2. i što se pronađe. 2. Augustin i Grgur Veliki s m a t r a j u »egregii doctores ecclesiae«. o r t o d o k s n o s t n a u k e . Vincenoije očito i m a p r e d očima sve crkvene pisce bez obzira na n j i h o v h i j e r a r h i j s k i položaj. »Cricveni naučitelj« ne m o r a imati svojstvo »drevnosti«. 29. naziva se sinom onoga koji ga podučava. i to s a m o onih k o j i su. . već od prve polovice II st.

Grgura Nazijanskog (koji je na Istoku zadobio i počasni naslov »teolog«) i Ivana Zlatoustog. Njihov autoritet ne može se nipošto poisto- vjetiti s autoritetom Svetog Pisma. pa se tako na Zapadu broje i četiri istočna »velika crkvena Oca«. za koje Crkva v j e r u j e da je Bogom na- dahnuto. Terezi ju Ve- liku (Avđlsku). pa im se stoga ne d a j e niži »vijenac« — naučiteljsfci. L'Inspiration des Pères de l'Église. da se pravi smisao i sadržaj onoga što je saborskom odlukom definirano. Ćaril Aleksandrijiski i Ivan Daimaščanski. nego prvenstveno kao svjedoci tradicije (testes traditionis). ne dobiva toliko analiziranjem cjelokupnog opusa pojedinačnog . no ni t a j govor ex cathedra n i j e u smislu katoličke teologije posve istovrijedan s govorom nadahnutog Pisma. To su četiri istočna »mala crkvena Oca«. de science. Katarinu Sijens'ku i sv. Antun Padovanski. BARDY. Petar Damiani. Danas kao »crkvene naučitelje« častimo ove teologe: Beda Časni (Venerabilis). nego na vjeri Giikve da je i Predaja. Katolička je Crkva proglasila »crkvenim naučiteljima« i više drugih teolo- ga. Oni se često nazi- vaju »malim crkvenim Očima«. traži još dublje istraživanje i točnije određenje (u-sp. pa p i t a n j e o pravom značenju one »inspiracije« koja se ponekad pripisivala Očima. zajedno sa Svetim Pismom. istina. Rimska je Crkva k n j i m a pridružila i sv. reli- gieuse 40 (1952) 7—26). Kad se. Očima koji su umrli mučeničkom smrću Crkva ne običava davati naslov »crkvenog nauči- telja«. No to svojstvo tekst onda nema od autori- teta toga Oca. Papa Pavao VI pro- glasio je i dvije »crkvene naučiteljice«: sv. Bernard iz Clair- vaux-a. 2. međutim. Rech. kao definitivna doktrinalna odluka sa- bora. mora držati nezabludivim. Na Zapadu su još četiri zapadna Oca zadobila naslov »crkvenog naučite- lja«: Hilarije. Robert Belarmin. Grčka Crkva časti samo tri »velika ekumenska naučitelja«: Bazilija Velikog. dakle. pa onda sv. Petar Krizolog i Izidor Seviljski. pa se stoga ne mogu staviti u strogom smislu uz bok Svetog Pisma. Bonaventurâ. pojedinačno uzet. da se tekst. izvor crkvene vjere. oni se ne pro- m a t r a j u toliko k a o umnici i snažni mislioci. ali se ne može reći da je njihov autoritet ikad bio smatran jednakim autoritetu Sv. Atanazija. Leon Veliki. Petar Kanizije. bilo govora i o »inspiraciji« svetih Otaca. U starini je. ali je njihov specifičan autoritet u Crkvi baš u tome. Nijedan crkveni Otac. nije bio nezablud'iv. Izuzetnu vrijednost imaju tekstovi Otaca koje je usvojio k o j i opći sabor. Dakako. nego od općeg sabora kao najvišeg doktrinarnog autoriteta Crk- ve. Od istočnih su Otaca naziv »crkvenog naučite- lja« na Zapadu zadobili E f r e m Sirslki. osim ukoliko je riječ o papi kad je govorio ex cathedra. On se. ta vrijednost može ići dotle. koji nisu živjeli u otaôko doba. To znači. Alfonz Ldguori. Anselmo Kantorberijski. Lovro Brindiški. Pisma. sveti Oci uzimaju kao autoritet u teologiji i u propovijedanju.AUTORITET CRKVENIH OTACA 9 Tako se uobičajilo da se ta četvorica nazivaju također »veliki crkveni Oci«. ne temelji na njihovu literarnomu značenju. Ćiril Jeruzalemski. G. Prvi je bio sv. kao izraza svete Predaje. koliko su oni svjedoci crkvene vjere u njihovo vrijeme. Učenje o »inspiraciji« nije u starini bilo ni terminološki ni stvarno dovoljno razrađeno i dorađeno. Doktrinalni je autoritet crkvenih Otaca u Crkvi veoma velik. Ivan od Križa. Toma Akvinski. F r a n j o Saleški. Albert Veliki. jer oni imaju viši »vijenac« — mučenički. da je od goleme važnosti i misaona snaga i idejno bogatstvo pojedinog starog crkvenog pisca.

koliko proučavanjem i analiziranjem smisla koji su u t o m teikstu vidjeli saborski Oći k a o cjelina. sa željom da tu vjeru učvrste u tada- njem društvu. nad svojim osobnim prinosom t u m a č e n j u te vjere. Ipak je za današnju teologiju od goleme važnosti i sve ono što treba držati njihovim osobnim prinosom produbljivanju. učine je što shvatljivijom i životno djelotvornijom u tadanjem kulturnom svijetu. »Dei Filius« 24/IV 1870. od k o j e neke još i danas naglašavaju doktri- narne i druge probleme « k o j i m a su se suočavali već crkveni Oci u ona davna vremena. »konstantinske periode«). Autoritet crkvenih Otaca posebno se očituje kroz tradicionalno izrađeno načelo da je »unanimis consensus Patrum« (jednodušno suglasje Otaca) norma za suvremenu Crkvu. t a k o da je mogla novim narodima posredovati ne sa- mo Kristove spasenjske misterije nego i same kulturne vrijednosti antiknog svijeta. Scr. te I vatikanskog sabora (Const. ivelik p r i m j e r j povlašteni učitelji — posebno u doktrimalnom pogledu — za plodno naprezanje u provođenju današnjeg po- slanja i današnjih zadataka Crkve. p r e m a tome. S. a posebnu je normativnu vrijednost ono zadobilo — poimence kao pravilo za t u m a č e n j e Sv.10 POJAM I ZNAČENJE »CRKVENIH OTACA« Oca koji je napisao tekst. osim to- . te su i sami pridavali p r i m a r n u i normativnu važnost vjeri Grlkve. koji je bio nji'hov vlastiti isvijet. Pisma — iz odluka Tridentskog sabora (1546) (Denz-Sch. formulirao već Vincanci- je Lerinskii. Oni su. »atque ideo nemini licere contra hunc sensum aut etiam contra unanimem consensum Patrum ipsam Scripturam sacram interpret ari«: Denz-Sch. i to izričito. ima također golemo ekumensko (značenje. o b j a š n j a v a n j u i p r i m j e n j i v a n j u sadržaja vjere tadanje Cnkve. ipak ostaje činjenica da su se Oći sa svim tim teško- ćama svoga vremena hrvali. razlikovali svoja razmišljanja od tradicionalno predane opće vjere Crkve. »Unanimis consensus Patrum« ne uzima se u brojčanom smislu. tj. a nerijetko pro- nalazimo kod njih izjave. To je načelo. da žele u svojim razmišljanjima ostati u skladu s onim što v j e r u j e i naučava crkvena zajednica kao cjelina. I to ne samo u odnosu p r e m a istoč- nim rastavljenim Crkvama. nego i kao misli- laca i poduzimatelja da kršćanstvo učine životno prisutnim u svome vremenu. pa da su oni za današnje teologe. da su mnogi izričito željeli unaprijed spriječiti takve opasnosti. u k o j i m a su crkveni Oci u velikoj cijeni. Tada se radilo o p r v o j implantaciji kršćanstva u relativno zaokružen i visoko razvijen kulturni krug: Oci su u t o m e uspjeli t a k o da je Grkva postala prvorazredni (kulturni faktor u grčko-rimskom svijetu. ne samo kao svjedoka tradicije u najstrožem smislu. kako smo vidjeli. kad se nameću slični zadaci s obzirom na suvremene kulture. k o j e su snazi i čistoći kršćanstva kroz stoljeća mnogo škodile. Ako su se kod toga uvukle u kršćanstvo i neke povijesne manjkavosti (defekti tzv. 1507).] u m q u a m nisi iuxta unanimem consensuim Patrum accipiam et interpretabor«: Denz-Sch 1864). Treba još istaći da proučavanje crkvenih Otaca. nego i u odnosu prema zapadnim odijeljenim crkvenim zajednicama. Riječ je. 3007). i koji su oni k a o cjelina kanili proglasiti obvezatnim za svu Cnkvu. kao i prema mnogim kršćanskim sljedbama. dogm. budući da su oni mislili iz svoje vjere i vjere Crkve. nego u moral- nom smislu. naročito u Trideoratskoj Professio fidei (»nec eam [tj. kao da bi baš svi Oci morali složno učiti određenu nauku. »Unanimis consensus Patrum« uziman je na temelju toga u teologiji kao ne- prevarljiva n o r m a vjerskog učenja. Pojedini su Oci tijekom vremena sami sebe ispravljali. da se Oci u nekom shvaćanju moralno slažu.

kojega u neku ruku s m a t r a j u ocem povijesti dogmi. te u tome i nisu mogli nastupati kao testes fidei ili doctores authentici. Primjenjivanje novih hermeneutskih metoda. jer o drugim stvarima Oci su. nego se čini. Po- slije njega je slično djelo napisao L. nego što se to moglo utvrditi redanjem citata. da s većom znanstvenom ne- dvojbenošou i jasnoćom utvrdimo što se u njihovo vrijeme smatralo nezaobi- laznim pokladom vjere. I još: potrebno je da se oni jednodušno slažu. Za proučavanje učenja crkvenih Otaca u vremenu p r i j e XIX st. izdano je više izdanja. a »prvenstveno su se cijenili veliki pisci. čini se. k o j e je izašlo u više izdanja. U vezi s time treba još jedno napomenuti: dok se u počecima i u prvom »rascvatu m o d e r n e patrističke znanosti relativno m a n j a pažnja posvećivala ma- njim starokršćanskim piscima. Time. Ta metodološka nedo- rađenost. Teologija. budući da n a m njihovo proučavanje pomoću usavršenih me- toda može pružiti dragocjenih saznanja o vjeri i duhovnom življenju t a d a n j e Gikve. iako m o r a m o reći da metodologija takvih proučavanja otačkih spisa još uvijek nije dovoljno usavršena. Ne- rijetko se u utvrđivanju »consenisus-a Patrum« postupalo suviše mehanički. međutim. bar ne za sve moguće slučajeve. koji su u današnjem s t a n j u teo- loške znanosti efikasniji za upotrebljavanje i iskorištavanje spisa svetih Otaca u utvrđivanju vjerskog i moralnog sadržaja za koji su nam oni povlašteni testes fidei et traditionis. d a n a s se velika briga posvećuje također malim piscima. go- lim nizanjem istrgnutih citata iz spisa crkvenih Otaca. očevidno nije želio obezvrijediti samo načelo. da često iz analize samog jednog pisca sigurno utvrdimo njegovo svjedočenje zajedničke crkvene vje- re u njegovo vrijeme. da je mislio da se ista stvar može do- voljno osigurati drugim načelnim stavovima. na spise svetih Otaca. kao sinovi svoga vremena. nego je u t o m p o d r u č j u bilo dosta nejasnoća. ali i na latinskom Dogmata theologica (3. nije bila uspjela stvoriti sasvim jasnu i dora- đenu kriteriologiju za utvrđivanje takvog »unanimis consensus Patrum«. k o j i se odlikuju značajnom ispekulativnom snagom i originalnošću. Thomassinus: Ancienne et nouvelle dis- cipline de l'Čglise (3 sveska. i meto- da književnih analiza. mogu n a m omogućiti. to jest literatura prvih t r i j u kršćanskih stoljeća. gdje proučavanje misli i stavova crkvenih Otaca zauzima golemo m j e s t o . On je napisao veliko djelo u četiri volumena: De theologicis dogmatibus (Pariš 1644—1650).»UNANIMIS CONSENSUS PATRUM« 11 ga. međutim. To je u j e d n o metoda koja već donosi svoje plodove u novijim istraživanjima u p o d r u č j u povijesti dog- mi. k o j e su se posebno razvile u p o d r u č j u biblijskih zna- nosti. Pariš 1678—1679) na francuskom jeziku. ništa ne uimanjuje fundamentalnu vrijednost same norme. samo o pitanjima fidei et morum. . 3. Pariš 1680—1689). Posljednjih se desetljeća pažljivo istražuje i izučava učenje svetih Otaca na takve načine. zašto se u naše vrijeme s relativno većom pažnjom i minucioznošću istražuje kršćanska literatura prvog patrističkog razdoblja. mogli imati i imali i kriva shvaćanja. »naj- značajnije je ime isusovca Dionizija Petavius-a (Petau). i po spekulativnoj snazi manije zna- čajnim spisima. to znači utvrđivanje onoga istoga što se željelo utvr- diti kroz načelo »unanimis consensus Patnum«. »sv. Drugi vatikanski koncil nije normativno načelo »unanimis consensus Pa- tnum« izričito unio u svoje dokumente. Takvo analitičko proučavanje svih pisaca kršćanske starine omogućuje nam. da odnosno učenje spada u obvezatan sadržaj vjere kršćan- ske zajednice. To je ujedno razlog. na k o j e nas je navodilo previše mehaničko shvaćanje načela o »unanimis consensus Patrum«.

J. London 1845. Rahner. R. svojim proučavanjem misli i djela svetih Otaca. J. Wolfson.). R. J. H. pojedine knjige pišu različiti autori: paralelno izlazi i francu- sko izdanje. Za patristiku su od goleme važnosti i povjesničari starih koncila. Peterson. sve to vre- menski uokvireno.. monografijske obrade naučavanja pojedinih pi- saca o određenim problemima: veoma često. B. Dom Diepen. Dörries. J. O. sv. N. Newman (Essay on the Development of Chri- stian Doctrine. C. Y. Cantalamessa. H.12 POJAM I ZNAČENJE »CRKVENIH OTACA« Od pisaca . Marié. Laurentin. A. Od god. Camelot. Richard. H. Billiosich. do danas spominjemo slijedeća važna imena: H. M. J. K. C. M. Delahaye. Grillmeier. Lods. R. Ca sel. L. J. Kelly (Early Christian Doctrines. A. P. L. 1951. E. Mueller. Rahner. i 10. Dix. Jugie. A. R. Giochetta. W. L. J. London 1958. H. Hertling. Danas se nalazimo u zamahu pojedinačnih i detaljnih istraživanja misli orkvenih Otaca koja i metodološki i obuhvatnošću tematike znatno nadmašu- ju istraživanja iz prvih decenija ovoga stoljeća. J. Grumel. D. 1855— 1871. na njem. W. dali značajniji doprinos na tom znanstveno-teološkom području: A. F. M. De Groot (Con- spectus historiae dogmatum. Chr. J. Hamman. d'Alès. Paris 1970). J. prev. H. P. Spanneut. Gal- tier. L. izdaje se i danas). Metz. i mnogi drugi. A. C.. Upo- znajmo u k r a t k o neikoliko imena — osim onih k o j a su već u ovom Uvodu spo- menuta — između onih mnogih koji su svojim istraživanjem povijesti dogmi u otačko doba. Nemeshegyi. A. Congar. Audet. Leclercq. Lebon. Colson. Loofs. H. Rondet (Histoire du dogme. Moeller. H. P. I. 1862/90. P. Ks. F. Seeberg. L. Tixeront (Histoire des dogmes. Xiberta. J. H. G.. Pétré.). 9. P. G. Scipioni. Bethune-Baker. a t a k o đ e r i povjesni- čari filozofije toga razdoblja. M. Schmaus. B. Ratzinger. G.ullman. A. a prevodi se i na druge jezike. Gesché. Turmel. J. Capelle. I. R. Ch. Betz. O. Leroy. izišlo u mnogo francuskih izdanja. L. H. van den Eynde. R. ide do XIII st. B. Roma 1931. Neun- heuser. Urs von Balthasar. V. G. izdanje). 4 sve- ska. postoji franc. M. Quacquarelli. H. Chavasse. Conciliengeschichte (7 svezaka. Jouassard. F. napisao Hergenröther). Perler. K. Plumpe. Prümm. Lundiberg. H. Landgraf. Erlangen 1837). Zahn. A. J. Eiert. počeli su k o d Herdera u Freiburgu M. Fr. W. M. Lukman. I. F. A. G. J. Th. J. 2 sv.. Bouyer. Nautin. Kraft. Izdaju se monografijske obra- de pojedinih suženijih tema. K. klasično djelo od višestruke važnosti.. Michel. na franc. Wenger. J. D.koji su napisali djela iz toga područja od početka XIX sit. de Lubac. B. sv. G. H. Rah- ner izdavati veliko koléktivno djelo »Handbuch der Dogmengeschichte«. Grouzel. F. da bi bilo iscrpnije. Krüger. mnogobrojni članci i prou'ke u revijama i zbornicima. E. Rivière. A. prevede- no na druge jezike. Garitte. šp. J. prev. a grupa istraživača . Dragu et (Histoire du dogme catholique. k o j u je kasnije s n a d o p u n a m a izdao na francuskom (jedan svezak Hefelea su dva na franc. Amann. Harnack (Lehrbuch der Dogmenge- schichte. L/uneau. Jedin napisao je »Kleine Konziliengeschichte« (Freiburg 1959). Marrou. Coathalem. kao i istraživači povijesti Crkve otačkog razdoblja naprosto. Poschmann. Prestige. Dürig. Mohrmann. Hausherr. P. G. Daniélou. M. Alfonsi. Botte. Doelger. A. R. J. Grant. Schwane (Dogmengeschichte. Lebratón. Benoît. H. H. 3. Najpoznatiju i još nenadmašenu povijest kon- cila napisao je Karl Josef von Hefele. Arnou. Jossua. F. A. J. F. E. H. engl. koje još uvijek izlazi. Šanc. 3 sv. P. Quispel. peto izdanje 1964). Orbe. B. K. Ivánka. Vischer. J. Jungmann. Th. de Riedmat- ten. Emmi. Geiselmann i H. 1941). Leclercq. J. Devreesse. H. Klee (Lehrbuch der Dogmen- geschichte. Marot.) H.). Meyendorf. de Vries. A. R. O.

Theologisches Woerterbuch zum Neuen Testament. 15 vol. kad pristupa k istraživanju određene patrističke teme. Reallexikon für Antike und Christentum. Cavallera. Hauck. Deutscher Taschenbuch Verlag). New York 1907—1914.. vol. posebno za n a j s t a r i j e razdoblje. 4 sveska. 1970. Rahnera izašlo od g. novo izdanje pod uredništvom J. The Catholic Encyclopedia. Dictionnaire de spiritualité (Viller. Paris 1932 i dalje. Höfera i K.. pojedinih doktrinarnih tema. Veoma vrijedne (često nezaobilazne) obrade pojedinih starokršćanskih pisaca. u kojima se obično navodi i najlbitnija literatura. Enciclopedia Cattolica. ovisno od vremena kad je određeni svezak publiciran. 1962.PROUČAVANJE NAUKE) CRKVENIH OTACA 13 pod vodstvom G. Barce- lona 1950—1956. F. Paris 1903—1950. izlaze u sveščićima od g. Vatikan 1948—1954. a donose nove indikacije i nadopunjavanja. Klauser. A. vol. pogansku i kršćansku.. veoma je važno također enciklopedijsko djelo: G. Diction- naire d'histoire et de géographie ecclésiastiques. 3. Dumeige-a počela je g. izd. Za priručnu u p o t r e b u može veoma korisno poslužiti džepno izdanje »dtv- -Lexikon der Antike I: Philosophie. De Guibert. izdavati monografijske obrade pojedinih ekumenskih koncila pod zajedničkim naslovom »Histoire des conciles oecuméniques«. pnuža solidne osnovne informacije o svim pitanjima vezanim uz antičku lite- raturu. Enciclopedia de la religion católica. 7 vol. Kittel-G. Dictionnaire d'archéologie chrétienne et de liturgie (DAL). 15. izdano u Münchenu 1969 (II izd. Cabrol — H. Leipzig 1932—1973. Paris 1907—1953. Zuerich u. Realenzyklopaedie fuer protestantische Theologie und Kirche. 12. Leclercq). to je džepno izdanje iz »Lexikon der Alten Welt« (Artemis Verlag. 9 svezaka. Freiburg).. Leipzig 1896—1913. Paris 1912 i dalje.. Stuttgart 1965). Najvažnije enciklopedije za patris- tičke studije jesu slijedeće: Dictionnaire de la théologie catholique (DTC). Leipzig 1942 i dalje. Lexikon für Theologie und Kirche. . Literatur. 1951. Pauly-Wisowa-Kroll. Realenzyklopä- die der klassischen Altertumswissenschaft (Stuttgart 1893 i dalje). plus dva sveSka Tables générales. kao i hereza iz otačkih doba. Utjecanje enciklopedijama često je najbolji p u t za početnika. Friedrich. 15 dvostrukih svezaka (ur. Za patristiku. 24 vol. Th. nalazimo u velilkim teološkim i orikvenim enciklopedijama. Baumgartner). Wissenschaft«. 1957 (izdavačka 'kuća Herder.

k o j i su izvor- no napisani na grčkom jeziku. Tako se dogodilo da je više z n a č a j n i h s t a r o k r š ć a n s k i h spisa. Zapadnosirsko (monofizitsko) pismo više je Okruglog oblika. i f o r m i r a l e dvije m e đ u s o b n o s u p r o t s t a v l j e n e Crkve. b r o j e se m e đ u odlične r e p r e z e n t a n t e kasno-grčke književnosti n a p r o s t o . Novozavjetni spisi n a p i s a n i su na grčkom jeziku. trgovački i književni jezik Sredozemlja i velikog dije- la Istoka. sv.tzv. k o j i su sigurno postojali u p r v o t n o j p a l e s t i n s k o j k r š ć a n s k o j za- jednici. Osim originalnih spisa na sirskom je- ziku. Na tom jeziku pišu i crkveni pisci na Zapadu. došlo do n a s u cijelosti samo u s t a r o m sir- s k o m p r i j e v o d u . kada d j e l u j e najveći p i s a c te literature. a označavanje vokala uvedeno je p o m o ć u malih znakova načinjenih na t e m e l j u grčkog alfabeta. dok su se grčki originali izgubili.. Tekstovi na a r a m e j - s k o m jeziku. nisu n a m se sačuvali. stvorile su se i d v i j e s i r s k e crkvene literature. t j . o b j e su s i r s k e l i t e r a t u r e mnogo prevodile s grčkog. nestorijevski i monofizit- ski. Istočno- sirska (nestorijanska) l i t e r a t u r a u p o t r e b l j a v a sirsko p i s m o s više u g l a t o m gra- f i j o m (veoma nalik na h e b r e j s k o pismo). koinć. J E Z I K STAROKRŠĆANSKE LITERATURE 1. nego .UVOD § 3. Gregorije Nazijan- ski. E f r e m Sirski. t j . postavši govorni. 451) crkvene zajednice sirSkog jezika otcijepile od Velike Crkve. u R i m u i u Galiji. Literarni centri su Edesa i Nisibis. nestorijev- s k u u istočnim k r a j e v i m a pod p e r z i j s k o m dominacijom. d j e l o v a n j e literarnog k r u g a »gnostika« Bardesana).. i monofizitsku (jako- biti) u z a p a d n i m k r a j e v i m a na p o d r u č j u p o d vlašću rimskog carstva. Ivan Zlatousti i sv. k o j e se m e đ u s o b n o r a z l i k u j u ne s a m o po d a k t r i n a r n i m stavovima nego i po jezičnim v a r i j a n t a m a (premda sirski jezik n i j e doživio velik razvitak). te po m o d i f i c i r a n j u svoga alfabeta. U d r u g o j polovici II s t o l j e ć a j a v l j a j u se na Istoku. k o j i su posjedovali k o m p l e t n u opću n a o b r a z b u onoga vremena. N i j e to klasični grčki jezik. jezik koji je u hele- nističkom r a z d o b l j u n a s t a o kao m j e š a v i n a atičkog n a r j e č j a s drugim narje- čjima. no od v r e m e n a k a d se oni p o č i n j u u svojim spisima o b r a ć a t i t a k o đ e r n a o b r a ž e n o j n d k r š č a n s k o j publici z a m j e t l j i v a je sve veća briga oko jezika i stila. Crkvena književnost na sirskom jezi- ku p o s e b n o se rascvala u IV st. a u izvorno k o n s o n a n t s k i alfabet uve- deno je točkasto označavanje vokala. . posebno one a u t o r e koji su spadali u odgovarajući doktrinalni k r u g . Grčki jezik p o s t a j e jezik prve Crkve: to je jezik na k o j e m u se razvija p r v a k r š ć a n s k a l i t e r a t u r a gotovo isključivo kroz prva diva k r š ć a n s k a stoljeća. poče- ci k r š ć a n s k e l i t e r a t u r e na sirskom jeziku (Tacijanov Diatessaron. Kasnije. u Mesopotamiji. Prvi k r š ć a n s k i pisci ne o s j e ć a j u još p o t r e b e da se t r u d e oko savr- šenosti u jeziku. Veliki pisci IV st. kad su se poslije Kalcedonskog koncila (g. kao sv.

Prvi veliki ¡latinski pi- sci. Najsta- rijim se kršćanskim spisom na latinskom jeziku s m a t r a o spis »Passio rnarty- r u m Scilitanorum« iz g. 271—273). bili su Afričani: Tertulijan (oko 155. piše na grčkom. također: K. Utjecaj koji ide s Istoka na Zapad bio je u neku ruku nepretrgnut. tu je teren gdje se zbivaju nova otkrivanja starih tekstova k o j a omogućuju kompletiranje naše slike starokršćanske literarne djelatnosti. 2. Novija istraživanja pokazuju da su n a s t o j a n j a oko postavljanja temelja za razvitak latinske kršćan'ske književnosti ipak po- stojala u Rimu već negdje sredinom II stoljeća. To je stari egipatski jezik iz vremena faraona. U to se vrijeme stvaraju prijevodi na latinski. koji na prijelomu između II i I I I stoljeća (vrijeme nije moguće pobliže odrediti) piše svoj apologetski dijalog »Octavkis«. Donedavna se držalo sigurnim da je ko- lijevka latinskog kršćanskog jezika u Prokonzularnoj Africi (Kartaga).). a posebno od druge polovice V sto- ljeća. BAUS. samo u starom armenskom prijevodu. da Rimska Crkva još u prvoj polovici III st. dakako u više n a r j e č j a . JEDIN. donosi malo specifičnog kršćanskog sadržaja.. KS. k o j a je bila napisana na grčkom. u H. a pismo kojim se bilježio u kršćansko doba stvoreno je adaptacijom iz grčkog pisma. Jezik se. nakon što se u Egiptu učvrstio monofizitizam. kršćanski laik u Rimu. dakako. O stvaranju latinskog kršćan- skog jezika najvažnija su istraživanja Kristine Mohnmann (v. Ireneja »Demonstratio praedications apostolicae« došao je do nas. Ime »¡Kopt« dali su stanovništvu Arapi. Minucije Felix. i da najveći njezin pisac iz tog razdoblja. od vremena faraona razvijao. pristupila kršćanstvu Armenija. osim ostaloga. Spis sv. arapskom i georgijskom jeziku. 180. a jer je Egipat zemlja papyrosa. zavladali Egiptom. Za povijest starokršćanske književnosti imaju određenu važnost također tekstovi na etiopskom.) i Ciprijan (¡umro k a o mučenik 258. Ipak osta- je činjenica. počela razvijati litera- t u r a na koptskom jeziku. Etudes sur le latin des chrétiens. Starokršćanska književnost na latinskom jeziku počela se razvijati ta- kođer u drugoj polovici II stoljeća. k a o prijevod Irenejeva velikog djela »Adversus haereses«. Kad je početkom IV st. ikao što je i Ju- stin pisao grčki. do 220. počela se — osobi- to sredinom V st. a sredinom stoljeća prevodi se na latinski poslanica pape Klementa. Bogato prevodilaštvo s grčkoga na latinski bilo je više-manje jednosmjerno. govori grčki.). dok je grčki izvornik izgubljen. str. po zvanju advokat. zbog sta- rih prijevoda otačkih spisa. 3 sv. od kojih su najznačajnija sahidijsko (Gornji Egipat) i bohairijsko (Donji Egipat). Latinski su teolozi i pisci bili učenici Grka.KRŠĆANSKI LATINSKI JEZIK 15 U Egiptu se. pa njegov tekst oda- je više klasičnu negoli specifičnu kršćansku latinštinu. I. koji su u svojim djelima (makar ne ¡bez u t j e c a j a onoga što je već bilo) oblikovali latinski kršćanski jezik. pa čak i neki prijevo- di na staroslavenski jezik. te držao u Rimu teološku školu na grčkom. Piri k r a j u toga stoljeća svaka- ko već postoji latinski prijevod Biblije. Iz sre- dine II st. Velika povijest Crkve. I koptska je literatura važna. Zagreb 1972. počevši od IV -stoljeća. n a k o n što su u VII st. Roma 1958 — 1965. npr. koji se pod helenističko-rimskom dominacijom očuvao u nižim slojevima stanov- ništva. Hipolit. i Rim u to vrijeme ima prvoga svoga značajnog latinskog teologa Novacijana (koji organizira shizmatičku Crkvu). (Usp. Prevođenje s latinskog na grčki nije u otačko doba nikad doseglo razmjere koji bi dozvoljavali da govorimo . imamo sačuvane latinske poslanice pape Kornelija (251—253). — razvijati ¡kršćanska književnost i na armenskom jeziku.

E. F. corpus mysticum.). G. GOOD- SPEED. figura. Beyruth 19122. ekklesia. a da i ne govorimo o tom da su neki ključni termi- ni. SCHNEEMELCHER (hrsg). CHIRAT. a danas se govori o celebrantu misleći pri tom na samog svećenika kod euharistijskog slavlja uz izričito isključenje svih ostalih prisutnih. kraljev- stvo Božje. Lexicón totius latinitatis (Prado 1858—1879). christianus. Strasbourg-Paris 1955. pascha. i stare Crkve uopće. Darmstadt 1963. Već postoje i specijalni rječnici za pojedine autore. pa se pod tim terminom mislilo na ono što mi na hrvatskom kažemo . J. npr. od 1900. LAMPE. A Greek-English Lexicón. već kod samog preuzimanja u kršćanski govor poprimili novu nijansu u značenju. »Pa ipak. nego i o mnogim drugim ključnim terminima za kršćanstvo (npr. caritas. Oxford 1940. A Coptic Dictionary. Proučavanje jezika starokršćanskih pisaca važno je za klasičnu filo- logiju. da na koncu termin zadobije značenje koje može čak biti u velikom raskoraku s onim prvotnim. Zapad je dosta rano pružio sliku razvijanja novog. ali je jednako važno i za patrologiju k a o teološku i duhovno-povijesnu disciplinu (usp. u člancima. U stvari. snažnog i originalnog oblika života Crkve i kršćanske teolo- gije. katholike. Ti su se radovi ukazali posebno plodnima za proučavanje povijesti dogmi. mysterion. na povijest termina celebrare. Perin izdali su u Padovi g. Berlin 19635. u k o j e m su ga upotrebljavale prve kršćanske generacije. Značenje pojedinih termina doživljavalo je tijekom vre- mena određeno klizanje. Nije rijsč samo o terminima k o j i su u patrističko doba bili u žarištu dogmatskih kon- troverzija (kao homoousios. te pružaju značajne impulse za daljnji razvitak kršćanske teologije. 1940. a koji je možda nadišao grčki po svome u t j e c a j u na povijest svijeta« (H. KRAFT. Kritička i znanstvena izdanja spisa gotovo redovito donose i kazalo važni- jih riječi koje se nalaze u tekstu. laicus. communio. izdaje pet njemačkih Akademija. koji u početku znači u prvom redu akciju. MUELLER. itd. S. H. Berlin 1952. KOEBERT. Navedimo nekoliko značajnijih rječnika: H. Jones.16 JEZIK STAROKRŠĆANSKE LITERATURE 0 kakvoj ozbiljnoj recipročnosti. confessio. koji je u početku nužno uključivao sudjelovanje mnoštva. W. G. W. substantia). Corradini 1 J. preuzeti iz profanog jezika. Fundamentalnu pomoć u tom radu pružaju rječnici. martyr. R. BAUER. termin euharistija. celebrare. G. CRUM. J. W. Index Apologeticus. H. Thésaurus linguae latinae. Berlin 1959). ili skupine autora: npr. i dalje. Oxford 1939. A new ed. Dictionnaire Latin-Français des auteurs chrétiens. Campenhausen). Logos). dok je u potridentskom crkvenom govoru to značenje sasvim iz- blijedilo. E. Griechisch-deutsches Woerterbuch zu den Schriften des Neuen Testaments und der uebrigen urchristlichen Literatur. A. by H. Vocabularium syri- acum. FOR- CELLINI. sacramentum. dalje. W. 3. koji nije koncem konca nipošto bio nazadan u odnosu p r e m a grčkom razvitku. a jedno lažno filološko u t e m e l j e n j e može nas zavesti sa- svim na stramputicu. koja je mogla biti bitna (npr. BLAISE — H. eikon. LIDDEL — R. Das Problem der Sprache in Theologie und Kirche. Posljednjih četrdesetak godina uče- stala su posebna potanka istraživanja značenja određenih značajnih termina koji dolaze u kršćanskoj literaturi i liturgiji. hypostasis. v. Ili npr. Clavis Patrum Apostolicorum. Romae 1956. Dictio- narium Syriacum-Latinum. bez proučavanja te »philologia sacra« ne možemo uopće doći do sigurnog razumijevanja m i š l j e n j a i vjerovanja starih kršćanskih pisaca. BRUN. Dosta je pomisliti. u šest svezaka. Oxford 1961. novo povećano izdanje rječnika: E.. Lexicón Athanasianum. Leipzig 1912. SCOTT. missa. A Patri- stic Greek Lexicón. pa i u m o n o g r a f i j a m a .

jednako važno i na području patristiike. DEKKERS. La question des langues dans l'Église ancienne. LUNDSTROEM. A. ZHAKSTVENA KNJIŽNICA ^JURfiJ HABBELS" ZAGREB 2 Povijest kršćanske literature I . MA- ROUZEAU. Takvo se istraživanje značenja pojedinih termina i nje- gove povijesti osobito razvilo na p o d r u č j u biblijskih znanosti. U vezi s prevodilaštvom u starokršćan- sko vrijeme vidi: A. Die Urgeschichte des Christentums im Lichte der Sprachforschung. Tuebingen 19123. E. dok je izvorno značenje riječi euharistija progutala riječ misa. Die antike Kunstprosa vom 6. Coniectanea. BLAISE.»PHILOLOGIA SACRA« 17 »presveti oltarski säkramenat«. Paris 1949. Untersuchungen auf dem Gebiete der antiken und mittelalterlichen Latinitaet. šesto izdanje: Darmstadt 1961. Lund 1955. očevidno. Leipzig 1898. Sacris erudiri 5 (1953) 193—233. 2 Bde. Jahrhundert v. NORDEN. Uebersetzungstechnische Untersuchungen auf dem Gebiete der christlichen Latinitaet. Chr. BARDY. Quelques aspects de la formation du latin littéraire. SIEGMUND. Paris 1948. Za istraživanje jezičnih p i t a n j a starokršćanske književnosti vidi još: G. G. A. Irénikon 14 (1937) 313—338. J. WENDLAND. Strasbourg 1955. BARDY. I. Muenchen 1949. — Vidi također: P. LOEFSTEDT. Tuebingan 1911. E. La culture latine dans l'Orient chrétien au IVe siècle. S. Manuel du latin chrétien. Die urchristlichen Literaturformen. bis in die Zeit der Renaissance. Lund 1953. ali je ono. — O stilskim pitanjima vidi: E. Les traductions grecques des écrits patristiques latins. Die Ueberlieferung der griechischen christ- lichen Literatur in der lateinischen Kirche bis zum zwoelften Jahrhundert. DEISSMAN.

ili čak s v j e s n i m p o d m e t a n j e m ndkog novijeg spisa glasovitom s t a r o m a u t o r u kako bi mu se pribavio veći ugled. k o j i je opisao Plinije Stariji (Nat. Očito je. a visok 25—30 c e n t i m e t a r a . nego da su ta istraživanja sastavni dio patrologije. ili p r i d a v a n j e m nekog t e k s t a koji u p r e d l o š k u iz kojega je kopist prepisivao n i j e imao naznačenog a u t o r a (jer je rukopis. 2. U v r i j e m e kad se r a đ a p r v a kršćanska književnost u grčko-rimskom svijetu je u toku proces m i j e n j a n j a pisaćeg m a t e r i j a l a i oblika ¡knjige. J a s n o je. p r e m a tome. a osobito je za m o d e r n u patrologiju važna relativno m l a d a znanost k o j a se naziva papirologija. da patrologija ne može sebe shvatiti samo kao strogo teološku disciplinu. da su u r u k o p i s i m a pojedini tekstovi bili pripisani poznatim s t a r o k r š ć a n s k i m imenima k o j i m a ne p r i p a d a j u . Događalo se. da 'se patrologija m o r a u t j e c a t i nizu tzv. S m o t a n o u va- ljak. 13. hist. Mnogobrojni prepisivači mogli su načiniti b r o j n e ne- hotične pogreške k o d prepisivanja. kao što su kronologija. To se mo- glo dogoditi k a k v o m n e s p r e t n o š ć u prapisivača. Za sve v r i j e m e grčko-rimske a n t i k e najvažniji je m a t e r i j a l za p i s a n j e papyrus. paleografija. interpolacija ili izostavljanja. ne p o s j e d u j e m o a u t o g r a f a s a m i h n j i h o v i h pisaca. sastoji se u u t v r đ i v a n j u izvornog t e k s t a tih spisa. k o j i je u Egiptu bio u u p o r a b i već od 4. s t a n d a r d n a bibliografska jedi- nica za onovremene biblioteke. a stoga i kao n e k a n o r m a za m a k s i m a l n u veli- činu spisa. bez k o j e g a se ne može pristupiti k p r o u č a v a n j u s a d r ž a j a spisa s t a r o k r š ć a n s k i h pisaca. Ti su spisi do nas došli u r u k o p i s n o j tradiciji. osim toga. a u mnogo je slučajeva moglo biti i hoti- mičnih i s p r a v l j a n j a ili m i j e n j a n j a . a onda s v a n j s k e . tisućljeća p r i j e k r š ć a n s k e ere. da se ne m o ž e k o n s t i t u i r a t i kao znanost bez povijesnih i filoloških istraživanja. To je bila 'knjiga (biblion) ili svezak (volumen). Prvi k o r a k u p r o u č a v a n j u s t a r o k r š ć a n s k e literature.UVOD § 4. . Stoga je veoma često p o t r e b n o n a j p r i j e ras- praviti i u t v r d i t i izvorni t e k s t . 74—82). bio oštećen) n e k o m s t a r o m a u t o r u velikog ugleda. i to n a j p r i j e s u n u t a r n j e strane. kodiikologija i druge. na p r i m j e r . Pisalo se u stupcima koji su načelno imali j e d n a k b r o j r e d a k a . p o m o ć n i h povijesnih znanosti. to je bio n a j s t a r i j i oblik knjige. P a p y r u s se p r a v i o od srčike istoimene egipatske biljke: p o s e b n i m m e h a n i č k i m postup- k o m . iz različitih razloga. k a k o su ga napisali sami autori. P O V I J E S T TEKSTA STAROKRŠĆANSKIH PISACA 1. dobivali su se listovi koji su se o n d a lijepili j e d a n do drugoga tako da su sačinjavali svitak k o j i je p r o s j e č n o bio dug 6—10 m e t a r a . p r e m a tome.

dok još nije bio svršio 12. 1) piše kako mu je djelo De Trinitate. Sv. imamo grčki kodeks napisan na papiru. Tek na žarke mol- . U početku su. Očito. iako je oblik kodeksa vezan uz pergament. uz pergament. Papyros je prestao biti materijal za pisanje u Evropi pošto su Arapi g. Za velik dio starokršćanskih spisa i ne možemo govoriti o nekom njihovu izdavanju koje bi bio načinio autor: n p r . nije odmah mogla uklopiti u t a j javni p r o m e t s knjigama. U Bizantu je papir p r i j e došao u upotrebu nego na Zapadu. pa je prestao izvoz papyrosa. Klementa Rimskog ili Ignacija Antiohijskog). zavladali Egiptom (640. ¡kojima je to bilo zanimanje. Prauzor za t a j oblik možda treba tražiti u drvenim pločicama k o j e su u to vrijeme isto tako bile materijal za pisanje. k o j e su prvotno poslane naslovnicima. ¡kad su prepisane u više p r i m j e r a k a i postale štivo također onih kojima nisu bile neposredno naslovljene. 642. da je u II stoljeću za kršćanske tekstove još prevladavao kodeks od papyrosa kao oblik knjige. postojale su radionice u kojima su pisari. s nakanom da u nekim drugim spisima — ¡kako kaže u poslanici-predgovoru samom d j e l u — javno kaže »non a me fuisse eosdem libros editos. izgorjela je velika biblioteka Serapeion u Aleksandriji). n p r . Antičko je doba poznavalo pojam izdavanja ¡knjiga. a u VIII stoljeća pri- hvatili Arapi — bio već usvojen u Evropi u X I I I stoljeću. koji su o svojem trošku davali prepisivati knjige i njima trgovali. i da je tu zbirku poslao kršćanskoj općini u Filipima. Znamo da je sv. 174). T a j se oblik naziva kodeks. posebno u Crkvi. No za ve- ćinu djela svakako moramo pretpostaviti neko njihovo davanje u javnost odmah od početka. međutim. p r i j e nego što će ga izdati. One su mogle biti i od metala ili kosti. 1005. On se prvenstveno vezuje uz drugi materijal za pisanje. no mogao se neki tekst napisati na dvije pločice (diptychon) ili više njih (polyptychon). svakako je pergament ostao u upotrebi sve dok se nije rascvao tisak. nego lista. sed ablatos priusquam mihi editione mea digni viderentur« ( E p i s t . dok je za po- ganske tekstove prevladavao pergamentni svitak. za neke poslanice (npr. t j . b a r u prva tri stoljeća.OBLIK I IZDAVANJE KNJIGA U STARINI 19 U prvom se kršćanskom stoljeću počeo pojavljivati novi oblik knjige: naš današnji. To ga je bilo toliko razljutilo da je odustao od daljnjega pisanja toga djela. pisali po diktatu i bili plaćeni po napisanom retku. pisama. Augustin u djelu Retractationes (2. te je konačno prevladao pergament- ni kodeks. prva se kršćanska književna produkcija. dok je on još kanio to djelo dotjerivati. Pergamantni su kodeksi u IV stoljeću prevladali. ali m a n j i h tekstova. 'knjigu. i gotovo sasvim istisnuli svitke. koji se pravio od životinjske kože. Na temelju statistike zaključuje se. a on ga je još želio ispravljati. Poznati su i neke vrste »izdavači«. Pergamentni kodeks postaje gotovo isključivo sredstvo pomoću kojega su spisi starokršćanskih pisaca prenošeni sve do pronalaska štampe u XV sto- ljeću. oba oblika bila pravljena od jednog i drugog materijala. koje su njegovi učenici i prijatelji izdali bez njegova znanja i protiv njegove volje. makar je papir — koji su u II stoljeću izmislili Kinezi. tako da se knjiga više ne odvija. oblik u k o j e m u se listovi jedan do drugoga slažu i povezuju samo na jednoj strani. bilo bez njegova znanja od nestrpljivih prijatelja uzeto i šireno. 15. Poznat je slučaj s Origenovim djelom De principiis (Peri archon). Polikarp imao zbirku Ignacijevih poslanica u času Ikad još nije znao sve detalje o s m r t i Ignacijevoj. Već iz g. a što je značilo da je proizvedeno više p r i m j e r a k a koji su došli u ruke čitateljima. koje su bile vrpcom svezane. no i one su ubrzo doživjele ono što bismo mogli nazvati izdavanjem.

Les bibliothèques. prema: P. i planski osiguravala prepisivanje važnijih djela. Zametak biblioteka javnog k a r a k t e r a nalazimo u pothvatu francuskog k r a l j a sv. pa veli da je te knjige »iuvenis inchoavi. g. 1759. St. i tijekom vremena su zadobivale javni karak- ter. 1063). Jeronima. Ambrozija. sv. a u n j i m a su završile i zbirke različitih sabirača (npr. Bruges 1961. Marciana u Firerazi (1444). Bobbio. Kongresna biblioteka u Washingtonu (1800). u: L'Histoire et ses méthodes.).). 1700. a k o j e se b u d u mogle naći u različitim opatijama nje- gova kraljevstva: zbirka k o j u bude uspio sabrati treba služiti ne samo n j e m u samome nego i učenim ljudima i redovnicima njegove »Palače«. Mediceo Laurenziana u Firenzi (1571). Reichenau. jednu prostoriju. čuo je da je jedan veliki k r a l j Saracena dao tražiti. prenesena u Fontainebleau. JOSSERAND.20 POVIJEST TEKSTA STAROKRSCANSKIH PISACA be »multorum fratrum« on je mnogo kasnije djelo dovršio. Augustina.. a osobito je mnogo grčkih kodeksa doneseno na Zapad poslije pada Carigrada u turske r u k e (g. kroz čitavo je tisućljeće carska i patrijašijska biblioteka u Carigradu tvorila središte p r i k u p l j a n j a sta- rih kršćanskih i poganskih tekstova. Gallen.). senex edidi« (Ibid. zbirka kardinala Mai-a g. dati prepisati sve knjige k o j e se od- nose na Sveto Pismo. Grčki i drugi orijentalni otački tekstovi bili su na Zapadu relativno slabije prisutni. N j e m a č k a državna biblioteka u Berlinu (1653). 1534. u Blois.). Nacionalna biblioteka u Beču (1526). Grgu- ra i drugih naučitelja. Tours. str. u Vatikanskoj biblioteci. 1468. 1622. Ermitage u Petrogradu (1764). Enc. Od VI stoljeća su na Zapadu posebno monasi u samostanima imali skrip- torije za prepisivanje tekstova: prvi se u tome ističe Kasiodorov Vivarium u Kalabriji. sv. Te su privatne zbirke postale jezgre kasnijih velikih javnih bibliote- ka. govorio je. on dade urediti u Parizu. Ambrosiana u Milanu (1609). Zbirke starih kodeksa iz većine samostana na Zapadu uglavnom su prešle u biblioteke. Heidel- berg (1386). i rado je onamo pripuštao one koji su tražili ovlaštenje da o n d j e rade. otvara se g. Marciana u Veneciji (1362). 1453). kardinal Bessarion je g. British Museum (prva jezgra g. Fulda i dr. u riznici svoje kapele. Da ostvari t a j plan. On je onamo dolazio studirati kad je imao slobodnog vremena. Vaticana (1450. Već p r i j e se počinju na Zapadu javljati kolekcionari starih kodeksa koji nisu bili zainteresirani samo za estetsku stranu nego i za same stare tekstove kao takve. u k o j u budu smještena djela sv. a 1588. poklonio Marciani u Veneciji »ad communem hominum utilitatem« svoju zbir- . 1471. na svoj trošak prepisivati i stavljati u svoju biblio- teku sve knjige koje bi mogle poslužiti filozofima njegove nacije. Corbie. Na Istoku je antička . 1499. Biblioteke su se počele usta- novljavati u slijedećem stoljeću. Kraljevska biblioteka Francuske (prva jezgra g.tradicija dulje ostala živa: pored djelatnosti mnogobrojnih manastira. Zanimanje za grčke rukopise unekoliko je na Zapadu živnulo u X I I I stoljeću. On je davao knjige prepisivati. Gallimard. g. Videći da sinovi Tame izgledaju m u d r i j i od sinova Svjetla. u Pariz). Siksto V gradi novu zgra- du). 1856. a kasnije i drugi (Monte Gassino. London (1387). o k o j e m u piše kroničar Geoffroi de Beaulieu: »Kad je dobri k r a l j Ljudevit bio preko mora. Fleury. Spomenimo samo neke: Oxford (1337). je osniva papa Nikola V. Basel <1460). je Siksto IV proširuje. dobri je k r a l j samome sebi obećao da će. k a o što — uostalom — i latinski na Istoku. radije nego da k u p u j e one koje su već bile gotove: na t a j način. Ljudevita IX (umro 1270. sv. b r o j dobrih knjiga biva umnožen« (cit. k a d se vrati u Francusku. de la Pléiade.

kako stoji u rukopisu i što je izdavač ispravio. nego i u zapadnim bibliotekama. dok za klasične autore u n a j b o l j e m slučaju posjedujemo tek kakvih dvanaestalk rukopisa. a od nekih opet p o s j e d u j e m o samo fragmente citirane u spisima drugih autora ili u zbirkama citata (florilegiji. k o n j é k t u r a . Računa se. j e r se često dogodilo da je veliki b r o j rukopisa ovisan o jednom ili više lošijih predložaka (arhetipa). da je sačuvano preko 50. Dakako. u svijesnom »ispravljanju« predloška. bilo da je riječ o doslovnim citacijama ili o parafrazama. Kad je riječ o samom jednom rukopisu. emendatio. even- tualnih starih prijevoda i citacija iz toga spisa kod drugih starih autora. ili kakav starokršćanski tekst koji nije još nigdje evidentiran. To se postizava usporednim proučavanjem svih rukopisa u k o j i m a je do nas spis došao. Od antičke literature rukopisna tradicija kršćanskih pisaca daleko je bogatija nego ona koja nam prenosi spise starih Grka i Rimljana. kritički aparat. T a j rukopis ne mora po sebi biti stariji od ostalih — p r e m a Mabillonovu pravilu »recentiores non détériorés«. ne samo kodeksa već izdanih spisa koji kod dosadašnjih izdavanja nisu bili uzeti u obzir. Prva se faza (recensio) sastoji u utvrđivanju međusobnih odnosa među rukopisima. Neki su n a m se spisi starokršćanskih pisaca i sačuvali samo u starom prijevodu (ili prijevodima). Veliki crkveni Oci sačuvani su i u stotinama kodeksa. iz kojega će biti vidljivo. Velik dio toga rukopisnog fonda sad je već poznat. k o j u je potrebno provesti u rukopisnoj tradiciji pojedi- nog spisa. nego je otprilike polovica djela iz kasnije periode. ne samo u manastirskim bibliotekama na Istoku kojih je rukopisni fond slabije proučen. nevaljana je metoda pouzdati se u sta- tistiku i 'usvojiti varijantu (inačicu) koja n a m je posvjedočena najvećim bro- jem rukopisa. Uvijek je posebno riskantno popunjavati praznine (lafcune). RUKOPISI. kod čega je po- trebna velika razboritost i solidno znanje. od čega je oko polovice u zapadnim bibliotekama. kriti- čar teksta je uglavnom prisiljen na stvaranje tzv. nego i samih starokršćanskih spisa koji još nisu izdani tiskom.BIBLIOTEKE. u izostavljanju (lacuna) ili nadopunjavanju teksta kod prepisivanja (interpolatio). pa nije rijedak slučaj da jedan rukopis ovisan o starijem i boljem arhetipu (možda izgubljenom). kakav je bio kad ga je autor izdao. a uvijek je moguće da se u t o j rukopisnoj masi. a svaku k o n j e k t u r u treba dobro obrazložiti. Kritika teksta. ako i nije do k r a j a proučen. da izdanje bude znanstveno uporabi- vo. Ipak. 3. ti kodeksi ne sadrža- vaju samo djela iz antike. katene). KRITIKA TEKSTA 21 ku od 482 grčka i 264 latinska rukopisa). examinatio. Ako raspolažemo s više rukopisa. još uvijek ima. A biblioteke su tijekom vremena pribavljale nove rukopise s Istoka. više vrijedi od mnoštva drugih.000 grčkih kodeksa. Kritiku teksta m o r a m o sprovesti i u slučaju kad je neko djelo do nas došlo samo u jednom rukopisu. 1948). veoma je mučan i složen posao. I kod takvog izdavanja spisa. otkrije kakav spis za koji se mislilo da je izgubljen. j e r su pogreške kod prepisivanja ne samo uvijek moguće nego čak i neizbježive: one se mogu sastojati u nehotično krivo prepisanoj riječi iz predloška što ga je kopist prepisivao. Bibliografiju katalogâ rukopisa sastavio je M. mora se ispod crte donijeti tzv. da se . Richard (Répertoire des bibliothèques et des cathalogues de Mss grecs. a ostalo u manastirskim i drugim bibliotekama na Istoku. a njezin je cilj utvrditi po moguć- nosti izvorni tekst spisa. Kritika teksta ima tri faze: recensio.

što uvelike s k r a ć u j e posao. Lachmann (g. tj. gdje je i kada spis napisan. donosi najbolji tekst. to je već druga faza. T a j posao često nipošto nije lak. Nije rijedak slučaj da u različitim kodeksima nađemo isti spis pripisan veoma različitim autorima. Ali će ta indikacija u mnogo slučajeva biti veoma nepouzdana. njihovo podrijetlo. ona je i lakša i sigurnija. genealoško stablo (stemma) svih kodeksa. nego od slaganja u varijantama. jer polazi od uspoređivanja po tri kodeksa da otkrije njihova posrednika.22 POVIJEST TEKSTA STAROKRSCANSKIH PISACA g r u p i r a j u u tzv. Od utvrđivanja osnovnih podataka o kodeksu. Od najibitnije je važnosti utvrditi. te k a k o je dospio u rukopisni fond u k o j e m se sada nalazi. kao i drugih okolnosti važnih za njegovo razumijevanje. kodeks će nam sam naznačiti ime autora spisa. To je u neku ruku još važnije nego utvrditi samoga autora. u slučaju kad je prepisivao imao pred očima dva ili više predložaka. Drugu je metodu predložio ¡Dom Quenttin>(g. Ipak neobičan izraz mora imati b a r jednu pa- ralelu. No. Kod toga statistika nipošto ne može biti smatra- na odlučujućim dokazom. ili koja familija kodeksa. Isto tako je važno . to pravilo vrijedi ako je riječ o izrazu koji je inače nepoznat i izgleda bez smisla. 1922): on ne polazi od traženja zajedničke pogreške. jedva što možemo početi u vezi s proučavanjem misaone poruke spisa i s drugim svjedočanstvima koja even- tualno možemo iz spisa crpsti. Za provedbu klasifikacije rukopisa na temelju uspoređivanja samog teksta posebno su značajne dvije metode: jednu je preporučio K. jer se na t a j način dolazi do toga da se ustanovi ikoji kodeks. j e r »jedanput je kao nijedanput. ostavljajući ocjenu o pogrešnosti za konačniou. U tom poslu je od prvorazredne važnosti proučavanje različitih svojstava kodeksa k o j a su izvan samog teksta: u to spada starost i povijest rukopisa. različite podjele teksta k o j e su naknadno uvede- ne i si. da je autor spisa netko od onih k o j i su kao autori spomenuti u rukopisnoj tradiciji. budući da je prepisi- vač sklon pojednostavnjivanju. ne iziskuje tako minuciozno proučavanje varijanata u tekstu svih rukopisa. ¡Kod odabiranja ispravne varijante osobito je važno pravilo da t r e b a dati prednost »težem čitanju« (lectio difficilior). te je svoj tekst dobio određenom kontaminacijom. dakako. gdje je i kada i od koga napisan. m a k a r približno. u j e d n o se postizava eliminiranje nekih kodeksa kao ibezvrednih za uspostavu teksta. jer je za proučavanje povijesnog razvitka nauke u Crkvi upravo to od kapitalne važnosti. obje te metode zataje. Tu je potrebno duboko poznavanje autorova jezika. examinatio. ali to treba i pozitivno dokazati. treba raz- likovati utvrđivanje takvih generalija o samom spisu: tko je autor spisa. ili možda ne p r i p a d a nijednome oid onih p o d kojih imenima dolazi. po n j o j istoj familiji p r i p a d a j u kodeksi koji sadrže istu značajnu pogrešku. Ako se klasifikacija može provesti tim sredstvima. dakako. a dvaput vrijedi kao uvijek«. 1842). u k o j e je vrijeme spis napisan. Pretpostavka je. a polazi od traženja tzv. Ponajčešće. familije te da se po mogućnosti utvrdi tzv. Dok nismo kako tako na čistu s tim podacima. »zajedničke pogreške« u kodeksima. Stvar je kritike. Tareći s t u p a n j je onda uvođenje ispravne lekcije u tekst ili ispravljanje iskvarenog teksta (emendatio). o njezinoj strukturi itd. da utvrdi k o j e m u od tih autora u stvari spis pripada. a to je pogotovo odlučujuće za procjenu svjedočanstava koje nam spis možda pruža o životu Crkve. a onda se kombinacijom tih posrednika relativ- no brzo dolazi do genealoškog stabla (stemma). Ipak. Njegova je metoda brža. i potrebno je posegnuti za dubljom internom kritikom.

1752. a može biti i od golemog značenja. poklo- nio papi Piju VII 46 papirosa k o j e je kupio u Luxoru. da se može valjano upotrijebiti u proučavanju procesa razvitka kršćanskog učenja općenito. stila i drugih elemenata. onda je sigurno da je pisao poslije nastanka toga djela. DEVREES- SE. tj.PAPIROLOGIJA 23 •utvrditi i mjesto ili pokrajinu. svje- dočanstva samih kodeksa. ali je u nekoj mjeri nezaobilazno i u samom procesu one fundamentalne obrade spisa po kojoj on postaje vjero- dostojan dokumenat. 1808. Moramo još svakako nešto reći o tzv. Tako je f r a n j e v a c Angelo da Pofi g. quem za nastanak spisa. gdje je suhi pustinjski pijesak omogućio da se t a j materijal održi kroz tisućljeća. papirologiji. a koji su u moderno vrijeme prona- đeni u Egiptu i na Prednjem Istoku. Prvi pa- pyros koji je donesen iz Egipta publiciran je u Rimu g. eventualne citacije ili s p o m i n j a n j e autora i spisa kod drugih starih pisaca i si. k o j a se kroz po- sljednjih stotinjak godina razvila k a o posebna znanstvena disciplina. Kod utvrđivanja autorstva prednost imaju tzv. <kao i njegov izvorni jezik na kojem je napisan. Paris 1954. nikad se ne mogu sasvim zanemariti. R. možemo reći da kritika posvećuje više p a ž n j e formalnim elementima. kojih je izdavanje počelo tek g. a sa- držajna s t r a n a spisa dolazi na red kad je kritika obavila svoj posao. u sa- mo proučavanje nauke k o j u donosi spis. i tzv. Storia della tradizione e critica del testa. Očito. S druge strane opet. Osnivač grčke paleo- grafije (g. 4. takvo istraživanje već uvelike zasijeca u interpretaciju teksta. No. gdje je spis napisan. Papirologija se bavi proučavanjem goleme mase tekstova sačuvanih na papyrosima. kod o t k a p a n j a Herculanuma. Zatim su se počeli otkrivati b r o j n i papyrosi u Egiptu. možemo biti sigurni da je naš spis napisan prije toga. nutarnji kriteriji. 1793. k a o i drugih pisanih spomenika otkrivenih u istim nalazištima. U Evropi je bilo sačuvano tek nekoliko papyrosa. analiza samoga teksta spisa. Ponekad ćemo tako dobiti relativno dugo vremensko razdoblje u n u t a r kojega je spis napisan. G. njegova rječnika. L'introduction à l'étude des manuscrits grecs. ali su bili za izdavače starih tekstova praktički bez značenja. a često postaju odlučujući. Prvo veće otkriće papyrosa (više od 1800 karboniziranih svitaka) zbilo se g. PAS- OUALI. Prvi su papyrosi dolazili u Evropu tako da su ih pojedinci kupovali od egipatskih stanovnika koji su ih slučajno pronalazili. Prvo je veće nalazište . ako (kod nekog starog pisca nađemo očit trag ovisnosti o spisu k o j i istražujemo. Firenze 19521. 1788. Ako se može dokazati da je autor kod pisanja svakako imao pred oči- ma d j e l o nekog starog pisca. 1708) Bernard de Montfaucon nije nikad očima vidio papyrosa. Od golemog je značenja i istraživanje vrela kojima se pisac kod sastavljanja 'spisa služio i o kojima je ovisan. Upravo to može biti odlučujuće za utvrđivanje d a t u m a kad je spis nastao. tj. ali je i takva sigurnost vrednija nego nikakva. do danas. a koja ima veliko značenje i za patrologiju. Tako se fiksira tzv. jedan mu je prijatelj poslao kopiju malog fragmenta k o j i je pronađen u kori- cama jednog rukopisa u Toursu. i da uopće možemo pristupiti k pra- vilnoj interpretaciji njegova sadržaja. jer se može dogoditi da su oba autora zapravo crpla iz nekog tre- ćeg spisa: stoga tvrdnja o neposrednoj ovisnosti mora uvijek biti potkrijeplje- na veoma solidnim dokazima. izvanjski kriteriji. Razumije se da takvo istraživanje zahtijeva veliku opreznost. terminus a quo i terminus ad. Jedno s drugim je veoma usko povezano.

gnostičke tekstove itd. 498—527. pridružili su se Britancima i drugi učenjaci. Origena. Kairos 16 [1974] 97—114). Treu). Na XVIII Međunarodnom kongre- su orijentalista u Leidenu g. prvi stručni časopis za papirologiju »Archiv fuer Papyrusforschung«. 1877—1878. K. 1901.24 POVIJEST TEKSTA STAROKRSCANSKIH PISACA papyrosa otkriveno u Medinet el-Fajum: u gg. Za patristiku je važno da su n a m papyrosi posredovali neke starokršćanske spise koji se inače uopće nisu sačuvali. Najstariji grčki (dosad publicirani) papyros je jedan ženidbeni ugovor iz g. Th. Važno je prije svega imati na pameti. a opravdana je nada da će se još pronaći i novi tekstovi. 1932. a zatim su nastavili Englezi B. Na t a j način papirologija otvara velike perspektive za proučavanje starokršćanske književnosti (usp. Wessely 50 godina rada). Petrie (1889—1890). . od Melitona Sardskog. u L'histoire et ses méthodes. k a o i otkriće gnostičke biblio- teke na koptskom jeziku u Nag Hammadi (g. a god. H u n t (1895—1922): oni su n a j p r i j e istraživali u F a j u m u . iz n j i h saznajemo o »sitnim stvarima svakidašnjice jednostavnih ljudi« (K. ugovori. P. kratke p o r u k e i si. Wildken utemeljio je g. U. 311. 1897. osnovano je Me- đunarodno udruženje papirologa. To su različiti računi. Prvo stručno znanstveno traganje za papyrosima u Egiptu otpočeo je engleski egiptolog Fl. 1931. istražujući na raz- nim m j e s t i m a po Egiptu. p r i j e Krista. Papyri und Patristik. Još smo daleko od toga da bi svi papyrosi bili izdani. Sav je t a j m a t e r i j a l od velikog značenja za povijest. da u papyrosima nalazimo n a j s t a r i j u rukopisnu tradi- ciju važnu i za klasičnu literaturu i za Bibliju i starokršćansku književnost. fiksirana su pravila za izdavanje papyrosa. zatim u Oxyrhynchosu (odatle potječe najviše dosad publiciranih fragmenata) i drug- dje. 1946). Malo poslije toga je više od 100. Didima Slijepca. o kojima mo- žemo malo saznati iz drugih spomenika i iz onovremene historiografije. pribilješke.000 papyrosa (od čega 70. Bruges 1961. Izvan Egipta značajna su nalazišta papyrosa u Dura Europos u Mezopotamiji i u lokalitetu Nessana u negevskoj p u s t i n j i u Palestini. više apokrifa. Papyrologie. nađeno je o n d j e oko 1000 papyrosa.000 grčkih) dospjelo u Nacionalnu biblioteku u Beču (njihovu proučavanju posve- tio je C. Za patristiku je od osobite važnosti nalaz u lokalitetu Tura (1941). A. S. No posebno važno značenje za nas imaju literarni papyrosi. n p r . Mommsen (umro 1903) prorokovao je da će XX stoljeće biti stoljeće papirologije. Ni to nije bez vrijednosti za bolje razumijevanje onovremene literature i za povijest kršćanstva općenito. Grenfell i A. prven- stveno za dobivanje uvida u ekonomske i m e đ u l j u d s k e odnose. str. TREU. Daleko najveći dio toga materijala na papyrosima nema literarnog zna- čaja: riječ je o dokumentima <u n a j š i r e m smislu) koji govore o svakodnevnim stvarima. Od g. BATAILLE.

Prva su izdanja p o n a j v i š e bila jednostavno t i s k a n j e nekog r u k o p i s a koji se našao pri ruci. (kad je njihov p o t h v a t p r e k i n u t . g. L'oeuvre des Bollandistes. M a u r i n s k o j su kongregaciji pripadali tako z n a č a j n i mu- ževi k a o Jean Mabillon (otac znanstvene paleografije i osnivač diplomatike. Ubrzo n a k o n izuma š t a m p e počeli su se izdavati i pojedini 9pisi crkve- nih Otaca. Mar- . g. u d j e l u : De re diplomática. Posebna zasluga za razvitak metodologije p r i r e đ i v a n j a autentičnih tek- stova iz starocrkvene književnosti za n j i h o v o izdavanje p r i p a d a tzv. Bolandi- stima. da se u X I X stoljeću ponovo oživi) izdali 52 sveska in folio (usp. 1681). počeli izdavati kritičke životopise svetaca p o d naslovom Acta sanctorum. d'Achéry. Uostalom. grupi belgijskih isusovaca k o j i su g. 1517). 1440. t j . 1708). k o j a je osnovana u Parizu g. Maura (»mau- rinci« ili »mauristi«). svoju »Declamatio« u k o j o j je dokazao lažnost tzv. da do posebnog u s a v r š a v a n j a dođe u X I X i XX stoljeću (usp. Kritička m e t o d a za u t v r đ i v a n j e autentičnog teksta p o m a l o se razvi- jala t i j e k o m X V I I i X V I I I stoljeća. Protiv njegovih »Magdebur- ških centurija« (1559—1574) napisao je. 3). Oko g. Bolandisti su do g. 1449. ikoji je sada kolao u velikom b r o j u p r i m j e r a k a . B e r n a r d de Monfaucon (utemeljitelj grčke paleografije: Paleographia graeca. a u k i n u t a za v r i j e m e F r a n c u s k e revolucije. § 4. isti je Valla svojim p r i m j e d b a m a na tekst Novog Zavjeta otvorio v r a t a kritici teksta. Th. u godine kad se p o č i n j u tiskati p r v e knjige s p a d a j u i počeci m o d e r n e h i s t o r i j s k e kritike: h u m a n i s t Lorenzo Valla napisao je g. 1520—1575) z n a č a j n o je ime u t o m procesu razvitka kritike u XVI stoljeću. Naš z e m l j a k M a t i j a Vlačić (Flacius Illyrious. 1618. No sasvim osobitu zaslugu u t o m p o d r u č j u . UVOD § 5. 1643. L. s katoličke strane. Te su polemike pri- siljavale j e d n u i d r u g u s t r a n u da kritički p r i s t u p i k p r o u č a v a n j u starih tek- stova. R u i n a r t . p o s e b n o za k r i t i č k o izdavanje djela crkvenih Otaca. Prvo se tiskano izdanje nekog djela u literaturi naziva editio princeps. Opera omnia. T a k o je u č e n i m muževima već u X V I stoljeću postalo sasvim j a s n o da se tekst spisa svetih Otaca m o r a p r i j e izdavanja kritički prirediti na t e m e l j u u s p o r e đ i v a n j a što većeg b r o j a kodeksa. IZDANJA DJELA STAROKRŠĆANSKIH PISACA 1. tzv. DELEHAYE. ne slaže u svemu s različitim s t a r i m r u k o p i s i m a koji su se mogli naći po bibliotekama. kardinal Cezar B a r o n i u s svoje Annales ecclesiastici (1588—1607). Ed. No vrlo brzo se zapazilo da se izdani tekst. 1788. i m a j u f r a n c u s k i benediktinci iz kongregacije sv. H. Bruxelles 1920). N a s k o r o su se pojavila t a k o đ e r i z d a n j a u k u p n i h djela p o j e d i n o g Oca. Poseb- no je razvitak povijesne kritike bio uvjetovan p o j a v o m p r o t e s t a n t i z m a i vjer- s k i m p o l e m i k a m a k o j e su odatle nastale u XVI stoljeću. »Konstantinove darovnice« (spis je tiskan g. čemu se onda posvetio E r a z m o R o t e r d a m s k i (1467—1536).

U literaturi se ta kolekcija obično navodi siglama PL (= Patrologia latina) i PG <= Patrologia graeca). Mai (1782—1854). 1857—1866. Tako: Combefis. Oxford 1814—1818. izdao u Parizu prvu »Bibliotheca Sancto- r u m Patrum«.. 1677—1688. 4 sv. in-fol. U n j o j su bila sabrana djela 200 starokršćanskih i srednjovjekovnih autora. Routh. Spicilegium. kanonik iz Bayeux-a. J. Reliquiae sacrae. 2 sv.pisaca. 1678—1715. P.. Colleotio nova. Maurinci su izdali kritička izdanja značajnog broja starokršćanskih . k o j a ide do pape Inocenta III (+ 1216). u: E. Nova P a t r u m Bibliotheca. S obzirom na izdavanje djela crkvenih Otaca posebno je značajna poja- va tzv. Muratori (1672—1750). Anecdota.. Migne (+ 1875) pod generalnim naslovom »Patrologiae cursus completus«. k o j a donosi uporedo grčki tekst i latinski prijevod. A.] uništio slog neposredno pred tiskanje). 1697—1713. Mai. Pitra. de Montfaucon. Auctarium novissimum. Analecta Sacra . kako bi postali što dostupniji. L. . u kojima su izdavani spisi većeg b r o j a crkvenih Otaca. Patrologie. Venecija 1765—1788) kolekciju za koju je držao da je potpunija i točnija od one iz g. nego je njegov cilj bio praktičan: omogućiti da . kolekcija ili zbornika. 7 sv. 1852—1854. 4 sv. De La Rue. 2 sv. 8 sv. 1655—1677. Te su kolekcije uvijek težile da budu što potpunije. latinskih i grčkih (Opera omnia). Muenchen 1966. GÖSSMANN. od kojih za ne- ke ni danas nemamo boljih izdanja. Drugi su autori izdavali kolekcije koje su imale biti nadopune spomenutima. . St. Novum Auctarium (Gra- eco-latinae P a t r u m Biblioühecae) Paris 1648. Miscellanea. Spomenimo još neka značajna imena iz p r i j a š n j e g razdoblja koja su se istakla u traženju novih starokršćanskih rukopisa i u kritičkom izdavanju spisa: L. NEUHÄUSLER — E. Prvi je na tu ideju došao francuski teolog Marguerin de la Bigne (+ 1589).. Spicilegium Solesmense (1852—1858). Ecclesiae Graecae monumenta. te četiri sveska kazala (izašla u Parizu od 1844—-1855).te je dobilo naslov »Maxima Bibli- otheca Veterum P a t r u m et antiquorum scriptorum ecclesiasticorum« (Lyon 1677. Dijeli se u dva niza: Series latina. ili da upotpune one k o j e su već bile izdane.. nije mogao biti tislkan. izišlo je pod naslovom »Magna Bibliotheca Veterum Patrum« u Kolnu 1618. Migne nije imao nakane pripre- miti novo kritičko izdanje. 1677. 125s). 1672. J. B. u 14 sv. 2.. s djelima novih 100 autora.. J. 8 sv. 1706. Maran. B. A. B. Najveću i n a j p o t p u n i j u kolekciju patristiokih spisa izdao je francuski svećenik J. k o j i je g. Pitra. jer je . in-fol. Galland (+ 1779) izdao je pod naslovom »Bibliotheca Ve- terum Patrum« (14 sv. Series graeca. II 1868. Was ist Theologie?. da sva njihova izdanja nisu jednake vrijednosti (usp. Massuet. .. M. Anecdota graeca. Razumije se. 1709. B. 162. a sadrži 217 svezaka kvart-formata. A. D'Achery. kojima se dodaje b r o j sveska i b r o j stupca. 27 svezaka). 1439 (Firentinski koncil).požar [12. 1575. a sadrži 161 svezak (sv. Grčka je serija izašla u god.. (1876— —1884). Oratorijanac A. Slijedeće je izdanje još povećano za stotinjak autora. Cotelier. Baluze. 4 sv. ide do g. 13 sv. braća Ballerini.26 IZDANJA DJELA STAROKRSCANSKIH PISACA tene. 2 sv. BAUER. J. Muratori. Novo povećano izdanje.

neki od n j i h u više izdanja. ali su početni uspjesi ohrabrili izdavače. Pruska Akade- mija znanosti u Berlinu. s time da se donose zajedno svi spisi svakog po- jedinog pisca). 1897. neki spisi sv. Petri Steen'brugis (Turrihout-Paris 1953. te se počelo s izdavanjem originalnih tekstova i priređivanjem njihova kritičnog teksta. te se ponovno izdaje anastatskim načinom i redovito upotreb- ljava u istraživanjima i prikazivanjima patristike. HAM- MAN.). jedne pored drugih. s prvotnim ciljem da se idejno obogati razvitak suvremene teo- logije. Augustina itd'. kao približavanje otaökih tekstova suvremenom čitatelju u francuskom prijevodu. dopunske sveske za Migneovu kolekciju. G. B. s uvodima na njemačkom. Berlin 1877—1898. ne uvijek jednake vrijednosti (»cloaca maxima migneana«. Zbirku su utemeljili H. Izdaje se originalni tekst grčkih pisaca. i dalje. Sources chrétiennes donijele su također i neka prva izdanja (editio princeps) u novije vrijeme pro- . Počelo se s la- tinskom patrologijom. Jacques-Paul Migne. Pitra (1812—1889) — u j e d n u sustavno sređenu kolek- ciju (po načelu kronologije. Sources chrétiennes. 13 sv. rekao je Ed. Zbirka je u početku bila zamišljena s relativno malim pretenzi- jama. Corpus christianorum seu nova p a t r u m collectio. Schwartz). Le retour aux Pères de l'Eglise. s tim da su nova izdanja obično poboljšana i usavršena. Rufin. christl. Dosad je izišlo preko 80 svezaka.ZBIRKE PATRISTIČKIH SPISA 27 djela crkvenih Otaca i pisaca b u d u što lakše dostupna istraživačima i teolo- zima. Izašlo preko 50 svezaka. prvenstveno s filološkim interesom. bila je izložena mnogim kritikama. p r e m a ocjeni svojih suradnika — najvažniji je bio J. Sada je urednik kolekcije C. stavljajući na dohvat suvremenom teologu zanimljive i originalne teksto- ve iz kršćanske tradicije koji su često bili zaboravljeni. ona se brine za ponovno izdavanje (Usp. Kolekcija ne donosi samo otačke teks- tove u užem smislu. Izišlo dosad preko 40 svezaka (Cezarije Arlski. uz francuski prijevod. unoseći u izdanje također najbolje marginalne bilješke i ko- mentare ranijih izdavača. odnosno sta- ri latinski prijevod ako ne p o s j e d u j e m o grčki orginal (tako za neka djela Ori- genova). Beauchesne. ponekad i više njih. a iz- d a j e je izdavačka kuća Cerf u Parizu od g. izdaje od g. Izdaju se latinski pisci u svescima aktav-formata. Zato je sabrao najbolja p r i j a š a n j a izdanja. komentare i iscrpne indekse. A H a m m a n p r i r e đ u j e od g. 1942. Dosad je izašlo već preko 200 svezaka. Schriftsteller (= CB). cura monachorum abba- tiae S. de Lubac i J. 1958. Paris 1975). nego i značajna djela kasnijih zapadnih i bizantskih teo- loških pisaca. ikako bi se u n j o j našli i kasnije pronađeni otački tekstovi. A. ali s nakanom da se donesu kritička izdanja tekstova: Corpus scriptorum ecclesiasticorum latinorum (= CSEL ili CV). Danas je vlasnik Migneove Patrologije Maison Bre- pols u Turnhoutu (Belg. Mondésert. ali su u planu još serije grčka i orijentalna. Die griech. i dalje). To je pothvat Bečke Akademije znanosti. ali je ipak do danas ostala najprikladnija i najpriručnija. Daniélou. Poslije Migneove kolekcije poduzeto je priređivanje nekoliko novih kolek- cija. Wien 1866. Na t a j je način Migneova kolekcija postala repertorij mnoštva materijala.). Monumenta Germaniae historica auctores antiquissimi. te uz opširne stručne uvode.

Tekstovi su prevedeni na latinski ili francuski ili engleski. Na izdavanju su kao urednici . pa u tom smislu s p a d a j u u red izdanja spomenutih pod 2. . Gabr. Publi- cirano oko 180 svekaza. Conciliorum nova et amplissima collectio. armenski. B. iz k o j e on donosi velike izvatke. 1298. iberski. Za tekstove otačke književnosti od kapitalne su važnosti također. Forget. Guidi. U tom pogledu o s t a j e još uvijek: standardno djelo: J. Paris 1894—1926. 1959. H. Gaar. Clavis Patrum latinorum. 451) koncila Mansijeva je kolekcija bitno nadmašena kritičkim izdanjem koje je priredio Eduard Schwartz. 3 sveska. Chabot. Na izdavanju zbirki koncila p r i j e Mansija radili su također J. Za svako znanstveno istraživanje patrističke književnosti ta je zbirka postala nezaobilazna. izašlo u Firenzi 1759—1798.radili: J. Sacr. Od g. 3. Haidouin. Ñau. koptski. Romae 1719—1728. Bibliotheca orientalis. Labbe. . B. unijevši tekstove kasnijih koncila uklju- čujući Prvi vatikanski koncil. a druge opet imaju samo priručni karakter. Navest ćemo samo neke: . 1903. Cossart i Nic. Sakupljeni su tekstovi k o j i se odnose na opće crkvene sabore. što ga je g. Patrología syriaca. sirski te Subsidia. D r a g u e t . U moderno doba pojavile su ove kolekcije tekstova iz tih literatura: R. kao i na ostale sabore. u 31 svesku. Patrología orientalis. J. Coleti. osim već spomenutih Bolandista koji izdaju hagiografske tekstove. Pojavilo se 28 svezaka.područja patristike. izlazi u Berlinu »Bibliographia Patrística«. arapski. Schneemelcher. Za starokršćanske tekstove drugih istočnih jezika (osim grčkog) zna- čajno je djelo izdao maronita J. To je djelo posebno značajno za sirsku literaturu. Graffin — F. Steen'briigge 19612 koji su priredili E. pa je ta edicija tako najsigurniji vodič i u nove rezultate istraživanja i u nova izdanja tekstova starokršćanskih pisaca. Vatikanska biblioteka u svojoj kolekciji »Studi e testi« o b j e l o d a n j u j e tako- đer značajna kritička izdanja starokršćanskih tekstova. St. Petit. D. B. S. Martin i L. Ássemani. k o j u uz internacio- nalnu s u r a d n j u izdaje W. Zbirku su u moderno doba nastavili J. kaiko označuje u svome naslovu. a Mansijev 31 svezak ponovno je izdan anastat- ski. Postoji značajan b r o j kolekcija koje i m a j u studijski i školski karakter. Neke od n j i h donose i kritičko izdanje tekstova. Mansi je izdao dopunjenu zbirku k o j u su prije njega priredili Phil. Carra de Vaux. Zbirka se počela izdavati u Parizu g. R. a citira sav katalog starih crkvenih pisaca sirskog je- zika. a u k o j o j se bilježi sva suvremena književna produkcija s . Mansi. Dekkers i Aem. 431) i Kalcedonskog (g. kao izdanja za školsku upotrebu. Paris 1907 i dalje. Acta conciliorum oecumenicorum (Berlin 1914 i dalje). Za tekstove Efeškog (g. a nastavljena je u Louvainu i Washingtonu. Hyvernat. R. J. od kojih su neka edi- tio princeps. Graffin. 4 sveska. Corpus scriptorum christianorum orientalium. zbirke tekstova starih koncila. Ima sedam serija: pisci etiopski.28 IZDANJA DJELA STAROKRSCANSKIH PISACA nađenih tekstova. do uključivo sabora u Firenzi (1439). sastavio biskup Nisibisa Ebedjesu. d a j e kritički pregled svih dotadašnjih izdanja tekstova latinske starocrfcvene književnosti. Baluze i dr.

od g. 1933. SS. Harnaök. počeli u Leipzigu izdavati O. .—J. Barcelona 1947. Postoje i zbirke prijevoda spisa crkvenih Otaca na razne jezike. Enchiridion fontium historiae ecclesiasticae antiquae. Quasten. v. K. A. Donosi samo tekstove crkvenog učiteljstva koji imaju normativni ka- rakter. Enchiridion asceticum. Denzinger. u izda- n j u moskovske Duhovne akademije (1843—1917). Kod nas je naj- pristupačnija n j e m a č k a zbirka: Bibliothek der Kirchenvaeter. Lietzmann. Prières des premiers chrétiens. Ruski prijevod: Tvorenija sv. od g. izišlo 80 svezaka. 1937. Monumenta eucharistica et litúrgica vetustissima. 1882. Geyer i J. Zellinger. počeo izdavati G. Poseban oblik priručnih izdanja otačkih tekstova za školsku upotrebu predstavljaju tzv. izd. ALAND u. Originalni tekstovi grčki i latinski.—J. H. Vrlo vrijedna izdanja. Freiburg i. Enchiridion Patristicum. i dalje. i dalje. izd. u kojima se ne izdaju cijeli tekstovi. Univ. većinom s izvornim tekstom. Series theologica. Grčki tekstovi samo u latinskom prijevodu. 1963. Rahner. H. Već smo spomenuli modernu f r a n c u s k u zbirku Sources chrétiennes. Madrid 1940. Textus et documenta. Texts and Studies. Prvo izdanje načinio je H. Scripta et Documenta. Hurter. izlazi u zbirci »Biblioteca de Autores Cristianos« (= BAC). Kleine Texte. Izdanje u malim knjižicama. a 32. Bonn 1935— 1937. Bonn 1902 i dalje. Barcelona 1953. u izdanju sveuči- lišta Salamanca. Patristische Texte und Studien. Patrum opuscula selecta. Kirch. izdanje je temeljito preradio i snabdio zna- čajnim kritičkim aparatom A. Estudios Onienses. Poljsku zbirku izdavao je J. 18. Cambridge od 1891. v. s kritikom teksta. Corona Patrum Salesiana. nzd. Ricaldone. Montserrat 1954. Španjolski moderni prijevod (kastilski). W. nego samo citati koji se drže osobito važnima za današnji teološki rad. Ber- lin 1964. Rouët de Journel — J. sasvim priručnog karaktera. P. Innsbruck 1868—1892. na- stavili B. Paris 1952 (samo franc. 1904. Gregoriana. i dalje. izdaje Pont. 7 sv. M. M. Otcov. i dalje. đefinitionum et declarationum de rebus fidei et morum. C. Schneemelcher. Nabrojit ćemo neke od njih: Enchiridion symbolorum. Rauschen u Bonnu g. izd. izd. 4. Hamman. Torino. Urnberg. »enchiridioni«. pri- jevod). hrsg. nova su izdanja priređivali Ban- nwart. J. Schoenmetzer g. Rouët de Journel. u našim krajevima veoma dostupno. Freiburg 1947. Kempten-Muen- chen 1911. i dalje. Vrlo važna kolekcija koju su g. Br. budući da se nalazi u mnogim knjižnicama. Također zbirka: Zeugen des Wortes. 1932. J.PRIRUČNE ZBIRKE I PRIJEVODI 29 Texte und Untersuchungen zur Geschichte der altchristlichen Literatur. Armitage Robinson. Gebhardt i A. izd. Florilegium Patristicum. K. Dutilleul.

Berlin 1965. bibliografski navodi: 369—373). t j . Qumran Cave I. BAGARIC. Kod Slovenaca je Fr. »Regula Congregationis« [212—216]. JON- GELING.. II izd. Naša Ognjišta — Duvno. Kumran ili Betlehem. pokrenuo u Celju zbirku: »Cerkvenih očetov izbrana dela«. navodimo ovdje neke korisne indikaci- je. Oxford 1955. Regula unionis seu Manuale disciplinae (1QS). »Manuale disciplinae« [156—186]. Fani 1957. Izbor iz srednjovjekovnih naših prijevoda iz starokršćanske književnosti mo- že se naći u zbirci »Pet stoljeća hrvatske književnosti«. BERARDI. — Vidi s t u d i j u : I.. MilLk. Fac simile . I. . Zbirka je zamišljena tako da donosi cjelovite spise crkvenih Otaca u hrvatskom prijevodu. — Bibliografska pomagala: C. Svojevrstan florilegij otačkih tekstova. WERBER. Kolekcija tekstova s n j e m a č k i m prijevodom: E. t j . Zagreb 1972 (donosi: Rat sinova svjetla protiv sinova tame [str. po- sebno one n a j s t a r i j e (judeokršćanske).30 IZDANJA DJELA STAROKRSCANSKIH PISACA Sajdak u Poznanju (1924). Lukman 1939. Fani [bez naznake godine]. U Zadru je g. Kršćanska sadašnjost — Zagreb 1975 (analiza -kumranskih spisa i njihova odnosa p r e m a kršćanstvu. 103—133]. . Kršćanstvo prije Krista? Liber. Zora-Matica Hrvatska. . . ŠTEFA- NIĆ. 1968. Zagreb 1917. k o j u je pod naslovom »Kršćan- ski klasici« nastavila izdavati Kršćanska sadašnjost u Zagrebu. D. Za- greb 1972). s aktualižirajućim komentarom. s uvodom i komentarom. Kršćanske sadašnjosti. BOCCACCIO — Gu. Benvin. knjiga I: Vj. . Šagi-Bunića »Izazov starih« (izd. Berlin 1959J II. Regula Congregationis (lQsa). donosi knjiga T. BURCHARD. ex: D. ID. Na hrvatskom jeziku imamo samo antologijsku zbirku: Koloman Rae — F r a n j o Lasman. Izbor iz starokršćanske književnosti. tzv. Zagreb 1969. sve do najnovijih. — Priručna izdanja za školu s latinskim prijevodom: P. Die Texte aus Qumran Hebraeisch-deutsch. T. Hrvatska književnost Srednjega vijeka. Ks. Pravilnik zajed- ništva. ali i klasična djela kršćanske teologije iz kasnijih vremena. i Pravilnik zajednice Izraela na kraju dana. — Izbor tekstova u prijevodu s opširnim uvodom: E. Leiden 1971. Rukopi- si Mrtvog mora — pokop mrtvih teorija. pokrenuta zbirka »Crkveni Oci i Pisci«. Budući da su novootkriveni židovski (esenski) tekstovi s Mrtvoga m o r a (Kumran) od značajne važnosti za proučavanje starokršćanske literature. izašlo 20 svezaka. LOHSE (hrsg). Sadašnji ured- nik kolekcije jest A. Darmstadt 1964. lacunae textus comple- tae . tzv. Bibliographie zu den Handschriften vom Toten Meer. . sve s kraćim 'komen- tarom). A Classified Bibliography of the Finds in the Desert of Judah 1958— 1969. Barthélémy — J.

kojim Crkva zadobiva slobodu u Rimskom carstvu. da u toj kulturi živi kao shvatljiv i prihvatljiv organizam. »Milanskog edikta« g. ili — po nekim autorima — do Nicejskog koncila g. odnosno točnije. stoji u tome što kršćanstvo tijefkom toga razdoblja nema još priznati javni značaj. te ujed- no sve više osjeća potrebu da se učini ravnopravnim dijeilom društva. Kršćanska Crkva nema kroz to razdoblje mogućnosti da javno s r e đ u j e svoje probleme pred očima svega društva. Na t a j način misaoni napori kršćana kroz to razdoblje. velikim dijelom kao u nekom podzemlju dru- štva. a različite od značajki drugoga razdoblja. u j e d n o s druge strane zauzeto traži pri- ključke i sljubljivanje s onim elementima koje smatra bitnima i neporecivi- ma. od kojih svako pokazuje <ne!ke općenite značajke. da se ukorijeni u tu kulturu. PODJELA PATROLOGIJE Povijest starokršćanske (književnosti obično se dijeli na tri razdoblja. pa je onda takvo javno zanimanje svijeta ni ne prisiljava da brzo sređuje stavove u »ideo- loškom« smislu. budući da se i ne događaju u t o j općoj javnosti. ili razdoblje rasta. Prvo razdoblje. da se izrazi kroz njezine oblike. a s druge strane ta u n u t a r n j a sukobljavanja ne bude opći interes cjelo- kupne javnosti. a koji su našli izraz u literarnoj djelatnosti. što ono na neki način živi na r u b u tadašnjeg društva. Crkva još nema na najprvom m j e s t u u svojoj svijesti potrebu da »ideološki« (što bismo danas rekli) sasvim sre- đeno i do posljednje jasnoće dorečeno nastupa u svijetu. koji. Najvažnija značajka toga razdoblja povijesti Crkve. koja se odražava u razvitku kršćanske literature. ta raščišćavanja i razgraničavanja teku polaganije. Međutim. 313. i neko intuitivno naznačavanje puteva i smjerova kojima se ti problemi . znače zapravo pokretanje golemog b r o j a pro- blema. vodi ogorčenu b o r b u i na idejnom planu protiv onih svojih članova k o j i njezinu v j e r u pokušavaju rastumačiti tako da bi se specifična novost njezine vjere u stvari rasplinula. jer Crkva s jedne strane ne p o s j e d u j e instrumenata za brže sučeljavanje sa s t r u j a n j i m a k o j a se pojav- ljuju. dok s relativno polaganim uspje- hom raščišćava s onima koji ga bitno ugrožavaju u njegovu identitetu. karakteristične za to razdoblje. dok s jedne strane obezvređuje i zabacuje neke elemente te kulture. čini se. uvijek sa sviješću o svojoj mogućoj ugroženosti. ide od novozavjetnog vremena do prve četvrtine IV stoljeća. do tzv. 325. 31 1 § 6. Kroz to raz- doblje Crkva i kroz svoju literarnu djelatnost provodi svoje jasno razgraniče- n j e od tadanjeg poganstva i od židovstva. iako je jedinstvo iste vjere za n j u od početka najhitniji elemenat njezina identiteta. U isto vrijeme kršćanstvo. a uslijed toga. broj- čano raste i sve većma postaje važan faktor društva (makar nepriznat).

Mnoštvo je p i t a n j a u stvari bilo postavljeno. a ne samo možda kao potrebu koja bi bila u funkciji bolje ideološ- ke propagande. a da nije uspio donijeti konačna jasna r j e š e n j a . odigrao je u tom smislu veliku ulogu i za razvitak književnosti. zacrtao na neki način provizorne linije daljnjeg razvijanja. u n a s t o j a n j u da se kršćanska vjerska baština u svojem naj- hitnijem dijelu i sačuva i što bolje rasvijetli u misaonom svijetu tadanjeg društva. Dakako. a zacrtava ga posluživši se tako- đer izražajnim sredstvima k o j a su p r o d u k t vrhunskih n a s t o j a n j a one kulture (npr. a drugo započinje s godinom 325. osim u s a m o j toj idejnoj jezgri svoga vjerovanja u Boga kao Troj- stvo. i ujedno postići to da kršćanstvo bude udomaćeno u k o n k r e t n o j tadašnjoj grčko-rimskoj kulturi. jer se u njegovu opusu stječu takoreći sve težnje onih kršćanskih mislilaca toga razdoblja koji su že- ljeli ostati vjerni osebujnosti kršćanstva. kojom je Crkvi dana puna sloboda vjeroispovijedanja. Monaški ideal. m o r a m o reći da je najveći a ključni čovjek toga prvog razdoblja starokršćanske književnosti Origen. u m j e s t o da b u d e shvaćen kao završetak raspri. sretan je s t j e c a j stvari bio u tome što je Crkva u toj i takvoj situaciji imala i genijalne mislio- ce k o j i su imali i sposobnosti i hrabrosti da iz svoje vjere i u svojoj egzi- . Ako stvari tako gledamo. 461). A u j e d n o se iz toga vidi zašto se takvom prekretnicom može smatrati i Nicejski koncil g. kad se pojavila pred u k u p n o m javnošću kao sveopća nada. prisiljavala je tadanje crkvene intelektualce kao vjernike na intenzivan misaoni napor. da se na n j i m a brzo stvore dalekosežne odluke pred očima sveukupne javnosti. j e r upravo od te godine unaprijed počinje intenzivno intelektualno naprezanje i oštro sukobljavanje među teolozima. da kršćanstvo stekne punopravno pravo građanstva u grčko- -rimskom svijetu. jer je on takoreći tematizirao sve bitne probleme koji su se kršćanstvu u toj situ- aciji nametali. Drugo razdoblje. a sama činjenica da Crkva sada. Ousia). po k o j e m u se ona razlikuje od svih drugih. zapravo po- stao početak borbi i odgovarajućeg dubokog teološkog razmišljanja. pa je Nicejski sabor. 325: to je prvi događaj kad Crkva pred punom javnošću idejno zacrtava najhitniji dio svoga vjerovanja.. i Crkva s tim bremenom ulazi u razdoblje ¡kad o d j e d n o m p o s t a j e prvorazredan faktor javnoga života u carstvu. Mogućnost da se održavaju sabori na takvoj autoritativnoj razini na kakvoj je bio Nicejski.riješiti. koji se u to vrijeme javio. 451 (od- nosno do smrti pape Leona Velikog g. bila prisiljena — našavši se odjednom usred svijeta kao netko u koga svi upiru oči — da pismeno razrađuje i druge svoje sadržaje koje nosi i k o j e može ljudima pružiti. Misaoni kršćani onoga vremena osjećali su to kao svoju vlastitu potrebu. Origen je baš zato i postao naj'kontroverz- nija ličnost u intelektualnim kršćanskim krugovima toga prvog razdoblja. gonila je na to da se bitni kršćanski sadržaji izrefcnu i vjerno i shvatljivo.32 PODJELA PATROLOGIJE mogu . ili razdoblje cvata (»zlatno doba starokršćanske književ- nosti«). k o j e ide od g. upravo da po- stane njezin najviši duhovni domet. pa zato i p u n a javnost življenja i djelovanja. Možda bi se moglo zgodno reći da prvo razdoblje svršava s godinom 313. po- sebno na Istoku. 313 (odnosno 325) do Kalcedonskog koncila g. na duboko pismeno razjašnjavanje vjer- skog sadržaja. Ujedno je Crkva. Odatle je razumljivo zašto kao prekretnicu postavljamo Konstantinovu od- luku iz 313. Nagla odluka Nicejskog sabora mnoge je zaprepastila. m o r a imati što jasno kazati k u l t u r n i m slojevima toga društva.

i razdoblje kristoloških borbi. Zajedničko je Istoku i Zapadu neko tiho nepovjerenje u novo stvaralaštvo: kao da se duh umorio od velikih misaonih pothvata u p r i j a š n j e m razdoblju. Pri k r a j u toga »zlatnog« razdoblja. Stoga je sasvim opravdano da se od Kalcedonskog koncila (451). i r a đ a n j e m brige Crkve da se snađe u no- vim situacijama. Pisma. udžbenika. k o j e se centrira oko prva dva koncila. u stisci kristoloških borbi neposredno pred Kalcedonski sabor. Na Istoku je to razdoblje obilježeno još žešćim nastavljanjem kristoloških borbi. Dakako. stvorene u polemičke svrhe kao »testimonia Pa- trum«. U t o m zatišju odvio se rad najvećeg kršćanskog govornika. da staro ču- vaju i sa što više pojednostavljenja prenose u budućnost. U međuvremenu je bilo kao neko zatišje. tj. s nekim neartiku- liranim uvjerenjem da je ono što je stvoreno sasvim dostatno. Na t a j se način događa da čitatelj misli da u kate- nama ima ono što je. te da se slože glose iz raz- nih pisaca zajedno. jedino vrijedno. te — kasnije — rasplamsavanjem borbe oko štovanja svetih slika. 826). kao od prekretnice u povijesti starokršćanske književnosti. zapravo se na neki način gubi povjerenje u mi- sao. Nicejskog i Carigradskog (381). Na Zapadu je to razdoblje obilježeno prvenstveno provalom novih naroda na p o d r u č j e carstva. Izidora Seviljskog (g. florilegiji. zbir- ke citata iz ranijih pisaca. Ivana Zlatoustog. kad književni rad nije jenjavao. Ta misaona snaga i smionost najglavnije su značajke toga razdoblja. Čini se da intelekt nije više ulijevao mnogo povjerenja. a da nijedan od njih nije bio izabran u komisiju koja je bila zadužena da redigira konačan tekst dogmatske definicije. Najvažniji posao to- ga razdoblja je stvaranje kojekakvih sažetaka. ko- mentari Sv. neumornog propovjednika mo- ralne ozbiljnosti. priručnika. misaona snaga u Crkvi kao da već jenjava. Na Istoku se to razdoblje računa do smrti sv. posebno kristološkim. te da ih pismeno fiksiraju. sastavljač katena uzima iz pojedinih pisaca ono što misli da je najvrednije. ali se nije odvijao u takvoj grozničavosti. pa cjeloviti komentari poje- dinih prijašnjih pisaca postaju nepotrebni. 749) ili do smrti sv. da se više ništa novo ne može stvoriti. oni se više ne prepisuju. uz duboku vjernost i nepokolebivu ustrajnost u kršćanskom identitetu. da budu instrumenti u teološkim borbama. Kad 3 Povijest kršćanske literature I .TREĆE RAZDOBUE 33 stencijalnoj stiješnjenosti misle najhitnije probleme 'koji su se nametali. a crkveni ljudi kao da se sve više uzdaju da se idejna pitanja mogu lak- še srediti na druge načine: svakako se može smatrati indikativnom činjenica da su od više stotina biskupa koji su prisustvovali Kalcedonskom koncilu sa- mo dvojica ostala u kasnijoj povijesti kao književna imena (Teodoret Cirski i Bazilije Seleucijski). počne računati Treće razdoblje. Ivana Damaščanina (g. u stvari. stvaranjem novih država. koje su dovele do odjeljivanja Nestorijanske i Monofizitske Crkve od Kalcedonske ortodoksije (a to stanje t r a j e do danas). ili kao da se osjeća prezasićen nagomilanim idejnim bogatstvom. Osobita književna vrsta toga razdoblja na Istoku su tzv. prila- godba. t j . koje teče do k r a j a patrističkog razdoblja. 636). Drugi sličan književni rod predstavljaju tzv. da postane djelotvorna u novim narodima. mnogi se naprosto gube. Teodora Studite (g. nego da je sav zadatak novih generacija. U tom se razdoblju obično razlikuju dva podrazdoblja: razdoblje trinitar- nih borbi. ili razdoblje opadanja. katene. a na Zapadu do smrti sv. sv. koje se centrira oko Efeškog (431) i Kalcedon- skog (451) koncila. Pisma sačinjeni tako da se iz ranijih komentara istrgnu kratke glose koje se odnose na pojedini redak Sv.

budući da u najvišoj cijeni nije misaono rasvjetljivanje. pa na taj na- čin nećemo vjerojatno nikad uspjeti otkriti tko je zapravo te spise napisao. negoli pod svojim vlastitim. ali je pisac smatrao da je mnogo uputnije lansirati ih pod autoritetom jednog davnog imena. produbljivanje. nego mogućnost pozvati se na autoritet kojeg priznatog ranijeg Oca. Pavla. doka- zivanje. Spisi su napisani u drugoj polo- vici V stoljeća. Sigurno nije bez značenja to da je najoriginalniji grčki mislilac toga razdoblja. sakrio samoga sebe pod ime aten- skog učenika sv. nerijetko mu se takva jasnoća kakvim malim zahvatom pridometne. u neku ruku. To možemo uzeti.34 PODJELA PATROLOGIJE neki tekst određenog autoritativnog ranijeg Oca nema u samom sebi potreb- ne i poželjne jasnoće za kasnije bitke. Ne može se reći da u tom trećem razdoblju nije bilo originalnih mislilaca. Dionizija Areopagitu. ali je činjenica da originalnost nije bila osobito preporučljiva. kao simbol toga dekadentnog razdoblja. koji je i najviše utjecao na daljnji razvitak teologije. . Uopće u tom razdoblju cvjetaju falsificiranja.

a kod o b r a d e drugih gore s p o m e n u t i h pisaca treba imati na u m u da je značajan dio literarne ostavštine k o j a dolazi pod njihovim imenima neautentičan i da p o t j e č e iz k a s n i j i h razdoblja. UVOD GLAVA PRVA APOSTOLSKI OCI § 7. kontroverzističke (protuheretičke) l i t e r a t u r e sigurno otvara novo razdoblje. Bolje je reći. kada je g. »Apostolski Oci« (Patres apostolici) je konvencionalno ime za skupinu n a j s t a r i j i h kršćanskih izvankanonskih pisaca. a dodao je i opise mučeništva Klementa. n a k o n što je p r o n a đ e n . jer je većina naklade izgorjela. doduše. t j . Cotelier (umro 1686. B. dok se ne p o j a v l j u j e literarna d j e l a t n o s t izrazito novog tipa. Istina je. počeo se u spise »apostolskih Otaca« u b r a j a t i i spis Didache. On je u tu z b i r k u (dva sveska). »Oci apostolskog do- ba«. uvrstio pisce: B a r n a b u . Kasnije je i k tim piscima p r i d o d a n P a p i j a Hie- rapolski i nepoznati pisac Poslanice Diognetu (donosi ih A. »opera edita et inédita.). da »ti apostolski Oci ne p r e d s t a v l j a j u n e k u jedinstvenu i zatvorenu g r u p u pisaca« (O. Venetiis 1765—1767). 145. Gallandi u svojoj Bibliotheca veterum Patrum. P o j e d n o s t a v l j e n o se kaže da se pod »apostolskim Očima« r a z u m i j e v a j u kršćanski pisci koji su bili neposredni učenici apostola ili učenici apostolskih učenika. a n a j č e š ć e se u sklopu spisa »apostolskih Otaca« o b r a đ u j e i p i t a n j e »Apostolskog simbo- la«. Ignacija i Polikarpa. Grantu) upo- t r e b l j a v a o već u p r a t r i s t i č k o doba Sever Antiohijski. ipak je oprav- dano govoriti o razdoblju apostolskih Otaca kao o nečemu zasebnom. t j . no k o j e u m o d e r n o j zna- nosti svoj k o r i j e n vuče iz XVII stoljeća. govorimo kao o nečem zasebnom. te Ignacija Antiohijskog i Poli- k a r p a . Neki su p r i b r a j a l i ovamo i prvog apologeta K v a d r a t a (oko g. Klementa Rimskog. k o j a je danas vrlo rijetka. Kvadrata i Poslanicu Diognetu treba svakako smjestiti u okvir prve krš- ćanske apologetske literature. da su to izvankanonski pisci apostolskog doba te prvog poapo- stolskog doba. 1672. tj. vera et supposititia« tih pisaca. pa na t a j način pojava tih novih ob- lika p r e d s t a v l j a granicu k o j a nas sili da o o n o m e što je bilo prije.) izdao u Parizu zbirku »Patres aevi apostolici«. Unio je u zbirku. k a k o kaže u naslovu. koje je (po R. M. APOSTOLSKI OCI OPĆENITO 1. H e r m u (jer se ta imena s p o m i n j u u novozavjetnim spisima). j e r se p o j a v o m apologetske i tzv. J. U X I X stoljeću. Bardenhewer). . 125. do k o j i h je mogao doći. otprilike do g. da su to pisci prvih dviju kršćanskih generacija poslije apostola.

k o j e su dobili na isključivo usmeni način. ¡kao i o njegovoj važnosti za samu bit Kris- tove Crkve. Iako je većina spisa apostolskih Otaca prigodnog karaktera. da su spisi apostolskih Otaca prvenstveno pastoralnog značaja. Ignacije Antiohijski). Evangelium Petri. 2. a po spe- kulativno-teološkoj snazi ne mogu se. da je to pastoralna knji- ževnost n a j s t a r i j e Crkve. Ti su n a m spisi osobito važni svjedoci o onovremenom ustrojstvu crkvenih općina. Ignacije). To je sasvim drugačije od apologetskih spisa II stoljeća. Aegjptios. apokalipsa). a stilski se dosta razlikuju: od dotjeranog stila Klementove poslanice. te su ujedno svjedoci izreka (logia) Kristovih i apostolskih. to je još sasvim drukčije — u čisto literarnom smislu — od sustavnog pobija- n j a heretičkih učenja u kontroverzističkoj literaturi. Svi su ti spisi napisani na grčkom jeziku. do veoma jednostavnog pučkog govora Hermina. ti spisi — zajedno s nekim starozavjetnim (npr. Apoc. a pogotovo su ti spisi od goleme važnosti za našu d a n a š n j u teologiju. Epistula XII apostolorum. pa su n a m uslijed toga i važni svjedoci za p o s t o j a n j e pojedinih novozavjetnih spisa. kako je u tim prvim kršćanskim zajednicama bila prisutna apostolska predaja. a naročito treba istaknuti živu i proživljava- nu svijest jedinstva s Kristom uskrsnulim. Zato se s pravom može reći. obraćaju se vjernicima. Oracula Sibyllina) i novozavjetnim apo- krifima (npr. ipak nji- hovo značenje za kasniju teologiju nije bilo maleno. Evangelium sec. Eshatološko je očekivanje blizog dolaska Kristova u tim spisima. Po književnoj vrsti ovi se spisi najvećim dijelom n a j u ž e o s l a n j a n j u na no- vozavjetne kanonske spise (poslanice. U njima nalazimo odraz shvaćanja i življenja prve i druge kršćanske generacije. još veoma živo i svježe. Evangelium Jacobi. dok se novozavjetni kanon nije još čvrsto bio ustalio. preko stravstvenog i pomalo isforsi- ranog stila Ignacijevog. Danielou). dakako. te stoga naglašenu kristocentričnost kršćanskog života (posebno sv. Ascensio Isaiae. Neki su od n j i h kroz neko vrijeme u pojedinim Crkvama uživali kanonski ugled. Sustavnog izlaganja na- lazimo kod apostolskih Otaca relativno malo. i to uglavnom s obzirom na krš- ćansku religiozno-moralnu praksu. k o j i r a č u n a j u — kao sa svojim čitateljima — s poganima. Testamenta XII Patriarcharum. iako u nekima od tih spisa postoje već naglašeni helenistički elementi (Poslanica Klementova. i sa Židovima već jasno razgraničenima od kršćana. Ac- ta Petri) — s p a d a j u među vrela u kojima se nalazi ta teologija. . k a o prvom razdoblju kršćanskog teološkog raz- vitka (J. Po religiozno-misaonoj dubini uglavnom ne dostižu novozavjetne spise. T a j značaj čuvaju spisi apostolskih otaca: oni su napisani za vjernike. općenito govoreći. m j e r i t i sa spisima velikih teo- loga kasnijih razdoblja. o razvitku toga ustrojstva. oni još uvi- jek ne t r e t i r a j u izričitim načinom novozavjetne spise kao »Sveto Pismo« (graphe) u jednakom obliku k a o Stari Zavjet. Prema novijim uvidima o »judeo-kršćanskoj teologiji«. Petri. Evangelium secundum He- braeos. Ako kod apostolskih Otaca i nalazimo suprotstavljanje hereticima.36 APOSTOLSKI OCI Kršćanstvo se u svojim počecima širi usmenim govorom: novozavjetni su spisi napisani za već konstituiranu vjerničku zajednicu. pokazuju n a m posebno kako su kršćani tog prvog razdoblja shvaćali i proživljavali djelo Kristovo. Premda su se ti pisci služili novozavjetnim kanonskim tekstovima.

MINNERATH. van EIJK. I. Tuebingen 19562. Lecoffre. Eine dogmengeschichtliche Untersuchung vom Neuen Testament bis Irenaeus. 158—178. Leipzig 1901. J. Velika povijest Crkve. u H. Tuebingen u. RUIZ BUENO. Koeln-Bonn 1975. MOLL. BIHLMEYER. Zagreb 1972. Padres Apostolicos. Tuebingen 1901. Die apost. Die apost. R. — G. ID. Die Lehre von der Eucharistie als Opfer. C. JOUASSARD. FUNK. Sv. Paris 1974. Préface du Cardinal Jean Daniélou. JEDIN. La résurrection des morts chez les Pères apostoliques. KS. KRAFT.ZNAČENJE APOSTOLSKIH OTACA 37 I z d.. SCHWANZ. LIËBA- ERT. BAUS. Madrid 1950. K.: F. Beauchesne. P. T. J. Clavis Patrum Apostolicorum. Die Apostolischen Vaeter. (1957) 129—134. D. H. FISCHER. Halle (Saale) 1970. Imago Dei als christologisch-anthropologisches Problem in der Geschichte der Alten Kirche von Paulus bis Clemens von Alexandrien. 1—2. K. BAC. Les enseignements moraux des Pères apostoliques. Muenchen 1963. X. Vaeter. H. Vaeter. — H. Les chrétiens et le monde (I e r et I I e siècles). Gembloux 1970. Patres apostolici. Muencben 1956. A. . Le groupement des Pères dites apostoliques. Mélanges de science religieuse 14. Paris 1973.

ut proba- bitur. mislio. Oznaku »apostolski« zadobio je na temelju u v j e r e n j a . signum). Sv. a donio ga je u Rim k a o » c o m m u n e m senten- tiam« sv. u svome spisu »Commentarius in S y m b o l u m Aposto- lorum« (c. a zatim u liturgijskim k n j i g a m a Rima i Galije. ne p o t j e č e iz v r e m e n a Apostolskih otaca niti iz vremena samih apostola. Symb. Ambrozija ( E p i s t . Rufin). (Ambrozije. 404. 7). 390. T e r t u l i j a n je u p o č e t k u I I I stoljeća. pa je p r e m a tome za Zapad to najvažniji n o r m a t i v n i tekst s a d r ž a j a vjere. 42. no kod T e r t u l i j a n a n e m a m o još teksta simbola.). k o j i je stolovao u Rimu (Explan. instituta: De praescriptione haereticorum. hoc est quod plures in unum conferunt). . ali u j e d n o ta riječ znači »znak« (indicium. u p i s m u milanske sinode papi Siriciju. Rufin je oko g. zajednički utvrdili n o r m u svoga budu- ćeg p r o p o v i j e d a n j a : » n o r m a m sibi prius f u t u r a e praedicationis in c o m m u n e constituunt«. k a k o ne bi nitko nešto drugačije (diversum aliquid) navješćivao. 2) našire o b j a s n i o kako se to dogodilo: apostoli su. Me- đ u t i m o tom t e k s t u t r e b a govoriti na ovom m j e s t u . Rufin o b j a š n j a v a i s m i s a o riječi »symbolum«: ta riječ hoće reći da je to skup- no d j e l o (prema g r č k o m glagolu symballo = s k u p a bacati. 5). da je simbol načinio s a m Isus (Haec regula a Christo. 13. On je postao n a j t e m e l j n i j i tekst v j e r o v a n j a na čitavom Zapadu.UVOD § 8. APOSTOLSKI SIMBOL V J E R E Tekst Apostolskog simbola u svom doslovnom obliku. nego još više zato što nastanak te književne vrste u n u t a r kršćanstva spada u to prvo razdoblje. k o j e je na Zapadu zabilježeno već u IV st. Doslovan d a n a š n j i tekst Apostolskog simbola (»Apostolskog vjerovanja«) nalazimo prvi p u t u p o č e t k u VI st. kakav i m a m o danas. 6). Ambrozije se za apostolsko p o d r i j e t l o toga simbola poziva na tradici- ju: »symbolum. sastavljati) apostola (collatio. i kod sv. poslije Duhova. čini se. p o m o ć u kojega će vjernici moći raspoznati lažne učitelje od pravih učitelja (per quod agnosceretur is qui Christum vere secun- dum apostólicas regulas praedicaret). I m e »Symbolum Apostolorum« p o j a v l j u j e se prvi p u t g. kako bismo mogli u k r a t k o obuhvatiti »fidei totius seriem« (Explanatio Symboli. quod accepimus ab apostolis t r a d i t u m a t q u e compositum« (Ibid. »primus apostolorum«. da t a j simbol p o t j e č e od samih apostola. a p r i j e nego što će se razići po svijetu. Petar. koji je spadao među tekstove k o j e mora znati svaki vjernik. on k o n s t a t i r a da je to simbol »quod R o m a n a ecclesia tenet«. kod b i s k u p a Cezarija Arlskog u Galiji. Ambroziju je već poznata legenda da su t a j simbol sastavili sami apostoli na svome s a s t a n k u kao »breviarium fidei«. 2). ne samo zato što se mora reći da njegova jezgra p o t j e č e iz tog prvog k r š ć a n s k o g doba.

J. O samom po- stojanju simbola svjedoče nam. ima šest bitnih točaka: Bog. et duodecim sententiae« (Explan. Vrlo rano su u simbol uneseni i drugi elementi kršćanskog vjerovanja.. 340). Herder. Duh Sveti. 1—76. sed retineri credentium cordibus tradiderunt. krst.) inzistira da Simbol sadrži pet točaka: Bog. tj. Rufin ne govori ništa o »duodecim sententiae«: tekst Simbola apostolskog. Istočna Crkva ne poznaje neki »apostolski« simbol kao takav. npr. Tertu- lijan. sed ex apostotorum traditione didicisse« (usp. Jeruzalemski simbol. kako je izjavio na Firentinskom saboru grčki predstavnik Marko Eugenik.. makar ne donose samog teksta. QUASTEN. Misli se da su u početku simboli stvarani u dva oblika: kristološki oblik (sažeta vjeroispovijest o Kristu i njegovu djelu). i trinitarni oblik (vjeroispovijest o Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetome). O povijesti simbola od samih početaka oblikovanja te književne vrste postoji golema literatura: usp. Duh Sveti. kako bi mogao ostati svojina samo vjernika.POČECI STVARANJA SIMBOLA 39 Simbol je potpadao pod tzv. quae interdum pervenire etiam ad infideles solet. SCHLIER. 8). te kako ne bi mogLi do njega doći nevjernici: »denique haec non scribi chartulis aut membranis. kao sv. kako ga u IV st. koji su bili u upotrebi u staroj Crkvi. Crkva. 19) i u Didaché (c. biskup Efeški. Krist. što . a takav je karakter imao i zapadni (rimski) simbol (koji je zadobio naziv »apostolski«). te — iz istog vremena. kao pravila vjere u k o j u su se vjernici krštavali. Epi- stula apostolorum (apokrif iz sredine II st. u odnosu prema dvanaestorici apostola. Počeci stvaranja simbola nalaze se već u novozavjetnim spisima: usp. Zur Fruehgeschichte der Christologie. Tako piše sv. 5). 200) nalazimo t a j simbol kao baptizmalni u interogativnoj formi. H. tada već naime i Zapad ima također Nicejski simbol) ima dvanaest članaka. Razne forme simbola (baptizmalnih i drugih). Novacijan i dr. o simbolu: 137—140). »disciplina arcani«. Rufin na istom mjestu tumači da ta načelna usmenost simbola potječe također od samih apostola: simbol ne smije biti napisan. Na Zapadu se već u IV stoljeću javlja misao da Simbol (tj. Ambrozije: »Ergo q u e m a d m o d u m duodecim apostoli. Madrid 1968 (drugo španjolsko izdanje) str. to jest unošenje kristološke vjeroispovijesti u trinitarnu shemu. SCHLIER i dr. Međutim. Irenej. Freiburg 1970 [Quaest. apostolski. Crkva i uskrsnuće. N. i raniji pisci. donosi Ćiril Jeruzalemski. izdanje i slije- deća). U spisu rimskog pisca Hipólita »Traditio apostolica« (oko god. 35—38. Drugi stupanj razvoja te literaturne f o r m e bilo bi stapanje obiju početnih formi. Patrología. te su ga katekumeni nepo- sredno pred krštenje učili napamet (traditio i redditio symboli). ut certum esset haec neminem ex lectione. a nije se kao cjelovit obrazac unosio u crkvene spise. Krist. na latinskom jeziku kod Rufina. dis- putatae 51] str. međutim. 7). Prvi zabilježeni tekst Apostolskog simbola na grčkom jeziku nalazimo u pismu Marcela Ancirskog papi Juliju I (oko g. Altkirchliche Formen des Anspruchs auf Apostolische Kirchenverfassung. oproštenje grijeha (c. Kairos NF 12 (1970) 113— —140. početka V stoljeća — kod Nikete iz Remezi- jane (današnja Bela Palanka): no ti obrasci nisu još kompletni. BROX. najdostupnije su sada u Schoenmet- zerovu izdanju Denzingerova »Enchiridion symbolorum« (32. 13—58. Prve tragove trini- tarne forme nalazimo u Matejevu Evanđelju (Mt 28. Die Anfaenge des christologischen Credo. u H. i u Istočnoj su Crkvi postojali baptizmalni simboli svake poje- dine Crkve. Symb. I.

s time da se točno zna k o j i članak kojemu apostolu pripada. Drugi je razlog na neki način sociološke naravi: vjernici su trebali neki obrazac pomoću kojega će se međusobno raspoznavati. potreban mu je neki sažet tekst. Prvi je razlog bogoštovni. ispovjediti pred zajednicom vjernika da je prihvatio po- ruku. Važno je to znati. a što je bilo vezano s teme- ljnom kristološkom ispovješću vjere. . Na istoj je crti i ispovijedanje vjere pred poganskim progo- niteljima: mučenici (martyres = svjedoci) pred poganskim sucem izriču svo- ju vjeroispovijest. 314. u drugom mo- mentu. ili zajedno s n j o m e (onaj grčki HOMO-. Pisma. k o j i m će pred zajednicom Bogu reći da. Bila je potrebna neka k r a t k a formula pomoću koje će onaj koji je povjerovao evanđeoskoj poruci. Uključeno je u t a j p o j a m da se to izgovara javno i glasno pred zajednicom braće. što je išlo dotle da je svaki vjernik došavši u drugu zajednicu bio priman kao gost i u pitanju svojih materijalnih potreba. a p r i j e razlaska po svijetu. U latinskom su se nazivali Confessores oni k o j i su u takvim prilikama pred poganima ispo- vjedili vjeru. a ujedno se u tom prvenstveno vidi proslavljivanje Boga (odatle je došlo da se u grčkom za izgovaranje simbola upotrebljavala riječ DOXAZEIN. U latinskoj se literaturi često upo- trebljava za simbol ime »tessera«. tumači sadržaj obrasca: obrazac je došao na neki način na k r a j u . Ime »simbol« za t a j tekst spada. 8). p r e m d a prvotna svrha sastavlja- n j a tih tekstova nije bila da b u d u ono prvo što se u navješćivanju Evanđelja donosi k a o gotov obrazac pred pogane. Na toj liniji se taj tekst naziva grčki HOMOLOGIA. CHRISTOS. tj. na koji čovjek mora odgovoriti. jer su se slova grčke riječi ICHTHYS uzimala k a o akrostih za: IESOUS. THEOU YIOS. što je također na liniji međusobnog raspo- znavanja. U VI stoljeću imamo prvi put zabilježenu legendu da je kod navodnog sastavljanja Apostolskog simbola na apostolskom sastanku poslije Duhova. Sabor u Arlesu g. jer se propovijedanje Evanđelja shvaća kao Božji poziv upravljen čovjeku. On se ne svodi samo na čisto sociološku razinu odnosa prema crkvenoj zajednici. što na hrvatski prevodimo »ispovijest vjere«. Odatle je. Spasitelj. a s time je u vezi riječ ORTHOAOXMj. Krist. j e r na t a j način možemo razumjeti razvitak teksta simbola. latinski CON. čini se. SOTER. Da može odgovoriti. simbol ima eminentno liturgijski značaj. k a o svoga člana. k a k o bi sažeto mogli zapamtiti i u srcu čuvati ono što su primili. osjeti potrebu za stvaranjem kratkog normativnog teksta u književnom obliku Simbola vjere? To je p i t a n j e o svrsi i značaju Simbola. Sin Božji. pa da ga zajednica primi u svoj k r u g (»tko uzvjeruje i pokrsti se«).40 APOSTOLSKI SIMBOL VJERE ga iz Rufina vadimo. posebno u II stoljeću. Isus. To je imalo golemo značenje u ono vrijeme kad je kršćanska zajednica intenzivno proživljavala svoje zajedništvo. na tu razinu. latinski CONFES- SIO. prepoznati onoga koji pripada u njihovu zajednicu vjere. Koji su razlozi naveli prvu Crkvu da uz kanon Sv. kao kršćanskog znaka raspoznavanja. svaki poje- dini apostol izrekao jedan od tih članaka. nego ima baš eminentno bogoštovni karakter. nema dvanaest članaka. tj. došlo do velike popularnosti sim- bola ribe. kako n a m svjedoče brojna Acta martyrum. s time da im se onda. ali koji još nisu to ispovijedanje zapečatili smrću.izražava tu s'kupnost). o d r e đ u j e da se priznaje valjanost k r š t e n j a onoga koji znade simbol (kan. koji je bio temeljna norma vjerovanja. To nazivamo i baptizmalnim karakterom simbola. U t o m smislu Simboli vjere imaju i misionarski karakter.

a kristološka se u n j u uklopljuje. 325) ima prvenstveno takav antiheretički karakter. bila dogmatska definicija donesena na saboru u Kalce- donu g. DE LUBAC. ali sigurno ne potječe od nje- ga.BIPARTITNl SIMBOLI 41 S time je u uskoj vezi i treća karakteristična značajka Simbola.. Kasnije su pojedine Crkve preuzimale u svoje k r s n e simbole protuarijevske elemente Nicejskog simbola (Rimska Crkva to nije učinila). čini se. koji dolazi pod imenom sv. Kršćanska starina poznaje. poznat danas kao Nicejsko-carigradski. Ca- rigradski simbol (g. na neki način. a takvog opće- obvezatnog značaja. Bipartitni oblik simbola u prvom dijelu razvija sadržaj vjere u božansku Trojicu.: kad gnostici. Uslijed toga su tijekom vremena unošene u Simbol nadopune. osim takvih tripartitnih simbola. T. Essai sur la structure du Symbole des Apôtres. Tripartitni simboli u j e d i n j u j u trinitarnu i kristološku vjeroispovijest tako da se trinitarna uzima kao temeljna osnova. da se n a j p r i j e govori o Bogu Ocu. . neke Crkve nadopunjavaju Simbol: »Vjerujem u Boga Oca svemogućega. Ni- cejski simbol saopćava što se vjeruje. s time da je taj dio znatno veći jer uključuje razrađenu kristološku vje- roispovijest. a u drugom dijelu razvija kri- stološku vjeru. koje su — ponekad s određenom dozom polemičnosti — isključivale mogućnost hereti- čkog tumačenja Simbola. simbol »Qui- cumque«. ni u sebi ni naizvana. čuva dakle literarni značaj starih homologija. on je ipak u biti sačuvao osnovni literarni zna- čaj starih simbola. kojega je navijestio Isus. Atanazija. kako bi pomoću njega vjernik mogao pred Bogom i zajednicom iskazati i saopćiti svoju vjeru. napokon o Duhu Svetome. ma da je kao njegova osnovica uzeta. po svoj pri- lici negdje u Južnoj Galiji (Francuskoj) između 430—500 (Ench. Crkva je bila prisiljena da samim tekstom Simbola pruži vjernicima osiguranje protiv zabluda koje su unosili heretici.). kao takav. Paris 1969 (mnoštvo izvrsnih informacija o različitim aspektima simbola). i to na način bogoštovni. Aubier-Montaigne. da je prvi tekst tog novog književnog oblika. značaj koji bismo mogli nazvati komunikativnim u eminen- tnom smislu. i nije zamišljen da bude. Simbol Nicejskog sabora (g. ŠAGI-BUNIĆ. Laurentianum. koji se recitira u zapadnoj euharistijskoj liturgiji) ima karakter takvog krsnog simbola sa značajnim protuheretičkim nadopunama. zatim o Sinu. za razliku od kasnije nastalih književnih vrsta normativnih tekstova Crkvenog učiteljstva kojima se učiteljstvo suprotstavlja heretičkim i krivim učenjima: dogmatskih definicija. krsni simbol. također bi- partitne. La ioi chrétinne. forma krsnog simbola Crkve u Cezareji Pa- lestinskoj. ni privatno ni javno. njegov antiheretički karakter. Pridodani anatematizmi (u Niceji) klica su za k a s n i j e oblike normativnih vjerskih tekstova. 451 (usp. Npr. Stvoritelja neba i zemlje«. Premda je Nicejski simbol bio naglašeno protuheretički. nego je nastao na Zapadu (i preveden je s latinskog na grčki). 75—76). Ti novi književni oblici imaju. Usp. Roma 1969. a m a n j e izrazito bogoštovni. 45—51. kao i mogućnost da se heretici brzo prepozna- ju. te imao nadodane protuarijevske anatematizme. Problemata christologiae chalcedonensis. napisan je tako da se stavlja vjerniku u usta. Najznačajniji oblik bipartitnog simbola jest tzv. marcionovci. S pojavom novih i novih heretika. Njezina je značajka. isti s Bogom Stvoriteljem o kojemu govori Stari Zavjet. više naglašen pravni karakter. anatematizma. niječu da je Bog Otac. H. On je sastavljen kao formula koja osigurava pravovjerje od ari- jevskog učenja. nego kao odredba crkvenih vlasti koja vjernika obavezuje da ne smije zastupati ništa što se n j o j protivi. 381. čini se. k o j i nisu zamišljeni da ih vjernik izgo- vara kao svoju vjeru. manihejci. symb. deklaracija i si.

UVOD

§ 9. »DIDACHE« — UPUTE APOSTOLSKE

1. T a j je spis u davnini bio veoma c i j e n j e n : navodi ga nekoliko p u t a Kle-
m e n t Aleksandrijski, držeći ga Svetim Pismom, zatim Origen; za nj zna Euze-
b i j e Cezarejski (Hist. eccl. 3, 25, 4), a sv. Atanazije — u svojoj Epistula festalis
39. g. 367. (c. 11) — donoseći popis biblijskih kanonskih knjiga, u b r a j a tu
knjigu (Didache kaloumene ton apostolon), z a j e d n o sa, npr., Mudrošću Salo-
monovom i M u d r o š ć u Sirahovom, m e đ u knjige koje — iako nisu k a n o n s k e
— treba čitati k a t e k u m e n i m a . U m o d e r n o j je patrističkoj znanosti t a j spis
bio nepoznat, dok ga g. 1873. n i j e u biblioteci s a m o s t a n a Sv. Groba u Carigradu,
u j e d n o m rukopisu iz g. 1056. (koji se sada čuva u Jeruzalemu, pa se označuje
kao Hieros. 54), otkrio grčki b i s k u p Philotheos Bryennios, tada metropolita
Nikomedije. Editio princeps priredio je sam Bryennios (Carigrad 1883.), a
ubrzo poslije toga (u Leipzigu 1884.) izdao je A. H a r n a c k drugo i z d a n j e s obim-
nim k o m e n t a r o m . Od toga vremena počela je velika r a s p r a m e đ u u č e n j a c i m a
0 z n a č a j u toga spisa, o v r e m e n u njegova postanka, o njegovoj vrijednosti za
poznavanje prve Crkve, i si.
Didache, kako n a m je donosi Bryenniosov tekst, tj. Hieros. 54, u stvari je
neke vrste katekizam, koji sadržava četiri n e j e d n a k a dijela: počinje s mo-
ralnom katehezom (cc. 1—6) u obliku u č e n j a o dva p u t a (»put života« i »put
smrti«), nastavlja se s liturgijskim instrukcijama (cc. 7—10) k o j e s a d r ž a v a j u
1 neke molitvene obrasce (Očenaš i e u h a r i s t i j s k e molitve), nadovezuje disci-
plinske instrukcije (cc. 11—15), i završava »malom apokalipsom« (c. 16), t j .
eshatološkim dijelom.
Tijekom vremena otkriveni su novi rukopisi koji su važni za u t v r đ i v a n j e
izvornog teksta: Papyros Oxyrhynchos XV. 1782, koji donosi dva grčka frag-
m e n t a (Didache 1, 3—4; 2,1 — 3, 2); r u k o p i s p o t j e č e iz IV stoljeća, a izdali
su ga B. P. Grenfell i A. S. H u n t g. 1922. G. 1923. našao se u Brit. Museumu
f r a g m e n a t starog koptskog prijevoda na papyrosu iz V stoljeća (Br. Mus. Or.
9271); ne zna mu se sigurno provenijencija; za tekst Didache-a s m a t r a j u ga
veoma važnim. G. H o r n e r publicirao je g. 1904. f r a g m e n t e starog k o p t s k o g
prijevoda. Postoji i k o m p l e t a n prijevod na georgijskom jeziku, k o j i je
opisao g. 1932. G. Peradze (kolacionirao ga je na n j e m a č k o m jeziku s Harnacko-
vim i z d a n j e m iz g. 1884.), ali p r e m a rukopisu iz X I X stoljeća, a dosad se nije
uspio pronaći predložak p r e m a k o j e m u je t a j rukopis načinjen; navodno bi
imao p o t j e c a l i iz prve polovice V stoljeća. Male je vrijednosti jedan arapski
f r a g m e n a t , n a č i n j e n po k o p t s k o m p r i j e v o d u iz V stoljeća, koji sažimlje prve
četiri glave. Nađena su i dva f r a g m e n t a (Didache 1, 1—3; 2, 2—6) latinskog
prijevoda (Cod. Melk 914, iz XI st.) koji m o r a biti veoma star, k a k o se zaklju-

OTKRIĆE SPISA I RASPRAVE O KARAKTERU 43

čuje iz citacija kod Ps. Ciprijana »De aleatoribus«, Opta ta Milevskog i sv. Augu-
stina. Za tekst spisa Didache važne su i tzv. Constitutiones apostolicae, spis
koji je nastao u drugoj polovici IV ili početkom V stoljeća: knjiga VII, I—32
donosi preradu cijelog teksta Didache.
Najznačajniji tekst za proučavanje Didache-a, — uz tekst Barnabine po-
slanice (cc. 18—21), k o j a donosi također nauku o »dva puta«, — nalazi se u
kodeksu Monacensis 6264: on donosi latinski spis Doctrina apostolorum
(= Doctrina u daljnjem tekstu), na koji je već g. 1884. upozorio O. v. Gebhardt,
a koji je pronašao i izdao J. Schlecht (Freiburg i. Br. 1900). Doctrina donosi
nauku o dva puta (Didache 1—6), ali sa znatnim odstupanjima od Didache.
Oba su prva izdavača (tj. Bryennios i Harnack) smatrala da je Didache
apokrif, odnosno pseudepigraf, koji se od drugih apokrifa razlikuje po trijez-
nosti, ali koji se ipak lažno predstavlja kao spis apostolski, a nastao je dosta
kasno: po Bryenniosu između g. 120—160, a po Harnacku između 135—165
(u Egiptu). Poslije su različiti istraživači spis različito datirali: od sredine I
stoljeća (Sabatier) pa čak do IV stoljeća (C. Bigg); ipak su se datiranja najviše
kretala između 80—165. godine. Najvažniju ulogu u ocjenjivanju i datiranju
spisa imao je veoma arhaičan oblik crkvene organizacije koji se odražava u
Didache (središnja uloga proroka u Crkvi). Po J. Armitage Robinsonu (g. 1912.
i 1920.) spis treba smjestiti p o t k r a j II stoljeća ili na početak I I I stoljeća, a
nikako nije mogao nastati prije 140/150, jer se didahist — po Robinsonu —
svakako služio Barnabinom poslanicom (iz koje potječe nauka o »dva puta«),
a njegov spis nije drugo nego jedna literarna fikcija: didahist se trudio da
dade arhaički k a r a k t e r svome djelu jer mu je želio pribaviti apostolski ugled,
ali nam to djelo ne može ništa istinito reći, »bar što se tiče pitanja crkvene
organizacije«.
Rano su se spominjale montanistioke tendencije u Didache; R. H. Connolly
(The Didache and Montanisme, Downside Review 55, [1937] 339—347) čvrsto
je zastupao montanističko podrijetlo spisa (montanističko je: isticanje pro-
roka i propisivanje postova!), u čemu ga je onda slijedio F. E. Vokes, po
kojemu je Didache »jedno artificijelno književno djelo, sastavljeno iz apostol-
skog materijala, koje afektira apostolski govor, a s ciljem da poduči ljude
o tome što misli montanistička Cikva i kako se ona vlada, sa svrhom da
pokaže do koje je točke ona 'apostolska', nasuprot katoličkoj Crkvi« (The
Riddle of the Didaché. Fact or Fiction, Heresy or Catholicism? London 1938).
To je m i š l j e n j e sve riše prevladavalo u znanstvenim krugovima: »Ta knjižica,
koja je dio apokrifne literature, ne odražava situaciju koju bi Crkva ikada
bila poznavala« (G. BARDY, La théologie de l'Église de saint Clément de Rome
à saint Irénée, Paris 1945, 134, n. 3).
U međuvremenu, — nakon što je već g. 1884. J. Wordsworth iznio misao
da su Didache i Barnabina poslanica međusobno neovisni, a da zajednički ovise
od nekog starijeg židovskog spisa koji je u obliku nauke o »Dva puta« donosio
poduku namijenjenu prozelitima, i nakon što je ta misao bila dalje razrađivana
kod više autora, — iznio je E. Hennecke (g. 1901.) misao da bi taj treći spis,
zajednički predložak za Didache i za Ps. Barnabu, u stvari imala biti Doctrina
(tj. latinski spis k o j i je izdao Schlecht); no to nije naišlo na veću pažnju među
patrolozima; Doctrina se uglavnom smatrala latinskim prijevodom Didachea.
Međutim, ideja o međusobnoj neovisnosti između Barnabine poslanice i Di-
dachea, te o njihovoj zajedničkoj ovisnosti o nekom starijem spisu, imala

44 DIDACHE

je dosta sljedbenika; jedino su se učenjaci razilazili o židovskom ili kršćan-
skom k a r a k t e r u toga pretpostavljenog starijeg spisa o »Dva puta«.
Novo je stanje u proučavanju sve te problematike nastupilo poslije kum-
ranskih otkrića (počevši od g. 1947.), posebno nakon izdavanja spisa »Manuale
disciplinae« (1QS). J. P. Audet (Affinités littéraires et doctrinales du »Manuel
de discipline«, Revue Biblique 1952, 219—238) podvrgao je komparativnoj ana-
lizi tekst iz Manuale disciplinae (1QS, 3, 13 — 4, 26) sa Didache 1•—6, Barnabi-
nom poslanicom 18—20, latinskom Doctrina apostolorum (izd. Schlecht), kao i
Pastirom Herminim (Mand. 2, 4—6). Rezultat njegova istraživanja jest, da
su svi ti kršćanski tekstovi ovisni o jednom zajedničkom izvoru — nekom
rabinskom spisu za poduku prozelita — k o j i je bio u srodnosti — po etičkom
dualizmu! — sa »Manuale disciplinae«, a k o j e m u je najbliže latinska Doctrina,
koju su p r i j e držali prerađenim prijevodom prvih glava Didachsa. Glavni di-
stin'ktivni elemenat sastoji se u govoru o dva anđela '(ili dva duha u Alan. disc.)
koji su postavljeni iznad dvaju puteva, a čega nema u Didache (Doctrina 1, 1
govori o anđelu »aequitatis« i anđelu »iniquitatis«, dok Barn 18, 1 govori — u
p l u r a l u — o »anđelima Božjim« i »anđelima Sotone«). Kritičari Audetovi iznose
određene prigovore: npr. B. C. Butler smatra da se Barnaba služio židovskim
oblikom »Duae viae«, ali da se u Doctrina i u Didache 1—6 nalaze već elementi
ovisnosti od judeokršćanske tradicije; J. Daniélou drži da Didache 1•—6 svaka-
ko već ima kršćanski karakter; no pretpostavka o p o s t o j a n j u židovskog pred-
loška čini se neospornom.
J.-P. Audet je poslije toga napisao golemu studiju o Didache (La Didaché.
Instructions des apotres, Pariš 1958), u kojoj je iznio neke iznenađujuće re-
zultate, te je u koječemu osporavan, ali k o j a sigurno ostaje kapitalno djelo
za svako d a l j n j e istraživanje.
Audet zastupa da je spis u svom sadašnjem obliku nastao između g. 50—70.
U tom je vremenu izvršila svoj posao ruka jednog interpolatora, koja je spisu
dala ovaj sadašnji oblik. Prije interpolatorova zahvata bile su dvije redakcije
spisa, od kojih je prva redakcija načinjena u prvdkršćanskoj sredini koja još
nije imala u r u k a m a pisanog Evanđelja. Druga redakcija je načinjena u Lstoj
sredini malo nakon toga što se pojavilo neko prvo pisano Evanđelje, srodno
s Matejevim. Adresati spisa su kršćani koji su to postali iz poganstva, a ne iz
židovstva.
Izvorni naslov — kako dokazuje Audet — nije DIDACHE TON DODEKA
APOSTOLON, nego DIDACHAI TON APOSTOLON, tj. prva riječ nije u sin-
gularu, nego u pluralu, i u naslovu nema riječi DVANAESTORICA (DODEKA).
Spis, prema tome, nije apokrif, k a k o se većinom dosad mislilo, jer se autor-
stvo ne podmeće Dvanaestorici (što bi bilo očito netočno), nego spis svojim
naslovom hoće reći da su to DIDACHAI apostola u širem smislu, u kakvom
t a j termin dolazi u Novom zavjetu, k a o oznaka za određenu funkciju u prvot-
n o j Crkvi. Nije riječ o spisu koji bi se prikazivao nečim š t o on nije, kako bi
sebi pribavio veći ugled, nego je riječ o spisu koji doista jest ono što mu naslov
kaže: tj. spis n a m i j e n j e n tome da ga apostol, odnosno utemeljitelj nove kr-
šćanske zajednice, ostavi novoj zajednici kao praktično pomagalo za život
njezinih članova i za njezine postupke. Stoga bi se naslov na hrvatski naj-
točnije preveo k a o »Upute apostolske«, jer to i jesu one upute ili direktive
koje je apostol smatrao najhitnijima za pravilno funkcioniranje nove kršćan-
ske zajednice i za ponašanje pojedinih vjernika u zajednici. Euzebije Ceza-

NOVIJA PROUČAVANJA 45

rejski (Hist. eccl. 3, 25, 4) donosi naslov u pluralu (kai ton apostolon hai
legomenai Didachai), a ni on ni sv. Atanazije (Epist. fest. 39, 11) ne z n a j u da bi
u naslovu postojala precizacija »dvanaest« (ton dodeka). Termin Didache upo-
trebljavamo u tekstu iz tehničkih razloga, jer se tako uobičajilo.
Domovinu spisa treba tražiti u sredini iz koje potječe i Matejevo Evan-
đelje, a s time da su isključene pavlovske Crkve, jer Didache ne pokazuje srod-
nosti s pavlovskom teologijom. To može biti Palestina ili Sirija: ništa se
ne protivi tome da to b u d e Antiohija ili njezina okolica. Izvorni jezik je
grčki.

Osnovicu za razlikovanje onoga što je u izvorno djelo didahistovo unio inter-
polator, koji je po Audetovu mišljenju najvjerojatnije i sam bio »apostol«, Audet
otkriva u tome što se u spisu dadu jasno razlučiti dijelovi koji se adresatima obra-
ćaju u drugom licu množine (»passages-vous« = vi-odlomci) od dijelova koji im se
obraćaju u drugom licu jednine (»passages-tu« = ti-odlomci). Ti-odlomci (izuzimajući
one koji sačinjavaju izvor »Dva puta«, što ga je preuzeo didahist) pripadaju inter-
polatoru, koji je kazuist, tj. upušta se u detaljno određivanje kako treba postupiti
u rješavanju sasvim konkretnih problema koji mogu nastati; poseban je slučaj
s tzv. »evanđeoskim odsjekom« —- Didache 1, 3b — 2, 1 — koji je interpoliran u
»Dva puta«, jer on počinje kao vi-odlomak da zatim pređe u ti-odlomak; međutim,
Audet drži vjerojatnijim da i taj unos treba pripisati interpolatoru. Prema tome, od
inierpolatora, potječu ovi odlomci Didachea: 1, 3b — 2, 1; 6, 2—3; 7, 2—4; 13, 3 i 13,
5—7. Od toga interpolatora, koji više-manje pripada vremenu samoga didahista (i
koji je i sam »apostol«), Audet razlikuje nekoga kasnijeg interpolatora koji je u
tekst prvoga interpolatora unio glose: 1, 4a; 13, 4.
Na to da u samom izvornom didahistovu tekstu razlikuje dvije redakcije (on
ih označuje kao Dl i D2), Audet je došao na temelju analize samog teksta, a potvrdu
za svoje mišljenje našao je u interpretaciji jednog mjesta iz »Stihometrije« Nike-
fora Carigradskog (+ 829), gdje se kaže da Didache apostolon ima 200 stihova (PG
100, 1060), jer to znači da je Nikefor imao pred očima spis za trećinu manjega obuj-
ma od Bryenniosova teksta (koji ima oko 300 stihova). Iz toga se zaključuje da je u
opticaju bila i kraća redakcija spisa od ove današnje. Ako se u jedan stih broji
36 slova, onda 200 stihova dosiže točno do c. 11, 2 uključno: a to mjesto i u samom
tekstu daje dojam zaključka. Audet je svjestan problema koji nastaje ako se iz
teksta izostave inteipolatorovi unosi (što bi se po njegovoj hipotezi moralo načiniti),
jer u tom slučaju spis ima otprilike samo 165 stihova. No to ne smatra nepremosti-
vim, budući da Nikefor i inače brojke zaokružuje.
Prema tome, didahist bi najprije bio napisao kraći spis Dl (cc. 1—11, 2) za po-
trebe vjernika kojima je bio apostol: taj spis sadrži moralnu katehezu (»Dva puta«),
uputu o krštenju, postu, molitvi i euharistiji. Nakon što je taj spis već neko vrijeme
bio u cirkulaciji, didahist je uvidio da su nastale nove potrebe, pa je nadodao
nove upute (cc. 11, 3—16; po Audetu spis u sadašnjem obliku nije potpun, nedostaje
mu nekoliko redaka), te je tako nastala nova duža redakcija D2. U to je vrijeme
zajednica već imala napisani tekst evanđelja, što se vidi iz načina kako didahist
govori o evanđelju u tom nadopisanom dijelu.
Didahist se kod prve redakcije (Dl) poslužio već gotovim tekstovima, koje je
uvrstio u svoje djelo: prije svega spis »Dva puta«, zatim Očenaš i euharistijske
molitve.
Audet izražava mišljenje da »Duae viae«, ako se izuzme interpoliran »evanđeoski
odsjek« (1, 3b — 2, 1), nemaju ništa specifično kršćansko, nego da »odražavaju samo
onovremeni judaizam« (str. 313). Međutim, on je pokazao da su »Dva puta« već
imala svoju složenu povijest: u tekstu se mogu otkriti tri sukcesivna sloja. Prvi i

46 DIDACHE

najstariji sloj sačinjava »uputa nežidovima«, tj. prozelitima: baza su »dva puta«,
oko kojih je simetrično iznesena zbita pouka, najprije pozitivna (put života), a
onda negativna (put smrti). Taj temeljni tekst sadržan je u Didache u cc. 1, 1—3a; 2,
2—7; kraj 4, 14; 5, 1; kraj 5, 2; 6, 1.
Drugi sloj, unesen u taj temeljni tekst kao nadopuna »puta života«, ima sa-
pijencijalni karakter, tj. po književnom je obliku srodan s mudrosnim knjigama.
Ta »uputa mudraca«, stilski veoma dotjerana, nalazi se u Didache, c. 3, 1—6. Treći
sloj može se nazvati »uputa siromasima«, a nalazi se u Didache, cc. 3, 7 — 4, 14 i
5, 2 (AUDET, nav. dj. 311—314). Audet je dopustio mogućnost da je sapijencijalni
dio unesen u Duae viae možda posljednji (str. 312), budući da ga Ps. Barnaba nema,
pa izgleda da je on imao pred sobom redakciju »Duae viae« gdje toga nije bilo;
na tome inzistira P. Benoit (Revue Biblique 1959, 596).
Audetovi su kritičari stavili u pitanje više njegovih teza: posebno tezu o
izvornom naslovu (koja se n a m a čini veoma uvjerljivom), zatim onu o ovisno-
sti prve redakcije (Dl) o pisanom Evanđelju, a sasvim osobito se kritičari —
bar pretežno — nisu složili s Audetom u p i t a n j u jedinstva autora: većina se
zalagala za jednog autora, koji je doduše upotrijebio već postojeće materijale,
ali je spis napisao odjednom, a ne u fazama.
Problemom teksta Didachea posebno se pozabavio E. Peterson (studija
je publicirana g. 1951. u »Rivista di archeol. christiana«, a preštampana je
g. 1959. u »Fruehkirche, J u d e n t u m und Gnosis«, str. 146—182). On je donio
niz prijedloga za popravak teksta: studija je svakako važna za proučavanje
nauke, iako U. Mattioli (La Didaché, 1969, str. 18) kaže, da se njegovi »ispravci
tiču više prehistorije nego historije Didachea«.
R. A. Kraft proučavao je Didache poslije Audeta veoma minuciozno, služe-
ći se metodom »povijesti oblika« (Formgeschichte) (rad je publiciran g. 1965).
Po njemu, Didache je u stvari relativno kasna zbirka ili kompilacija raznih
materijala, koja je svoj sadašnji oblik dobila istom u drugoj polovici II stolje-
ća. U spisu nalazimo i veoma stare materijale, ali koji su svoj oblik zadobivali
tijekom vremena: K r a f t otkriva u tekstu velik broj perikopa, koje su se ti-
jekom vremena grupirale oko četiri žarišne točke, kako ih danas nalazimo u
Bryenniosovu tekstu; ali su ti pojedini dijelovi kolali nezavisno jedan od dru-
goga dok ih nije neki konačni redaktor sabrao zajedno. »Proizvoljno je —
misli s time u vezi U. Mattioli (nav. dj., 26—27) — ne pripoznati jedinstvene
stilistioke značajke, preko kojih ličnost, pa čak i ekleziološko usmjerenje,
autora-kompilatora dolaze daleko više do izražaja nego što se to može činiti
površnom čitatelju«.
Bez obzira hoće li Audetovo datiranje Didachea zadobiti tijekom vremena
nove potvrde, zasad je sigurno b a r ovo: »Kumranska su otkrića pripomogla
da je došlo do široke konvergencije mišljenja b a r u jednoj točki: nezavisno
od datuma kada je došlo do definitivne uspostave spisa, jedan više ili manje
konzistentan dio Bryennios-Didachea potječe iz veoma rane epohe. Pod tim
uvjetima ne može više ni teorija o potpunom montanističlcom krivotvorenju
naići na otvorene zastupnike« (Mattioli, nav. dj., 117). Ako se uzme u obzir da
u Didacheu, kao spisu eminentno praktičnog karaktera, koji je kao neki
vademecum za život vjerničke zajednice, nema traga nekoj polemici s gnosti-
cima ili doketima; kao i slika koju Didache pruža o crkvenoj organizaciji, tj.
da još uvijek važnu ulogu imaju apostoli i učitelji, a naročito proroci, dok se
već nazrijeva jasno učvršćivanje stabilnog lokalnog episkopata, moramo reći
da spis odražava »predignacijansku« (Mattioli) crkvenu situaciju. Čini se, da

TBKST ».UPUTA APOSTOLSKIH« 47

nas to sasvim jasno vodi najkasnije u prve godine II stoljeća, a veoma smo
skloni ići u drugu polovicu I stoljeća.
I z d . : J.-P. AUDET, La Didaché, Instructions des Apôtres Études Bibliques, Paris 1958,
223—243 (s franc, prijevodom); Th. KLAUSER, FP 1 (Bonn 1940). — L i t . : AUDET,
nav. dj. (v. popis literature, str. XI—XVI); E. PETERSON, Fruehkirche, Judentum und
Gnosis, Herder, Freiburg 1959, 13—182; H. DE RIEDMATTEN, La Didaché: solution du
problème ou étape décisive, Aug 36 (1959) 410—429; P. NAUTIN, Notes critiques sur la
Didaché, Vig. Christ. 13 (1959) 118—120; ID., La composition de la Didaché et son titre,
Rev. de Vhist. des relig., 155 (1959) 191—214; J. HAZELDEN WALKER, An argument fro:n
the Chinese for the anliochene origin of the Didache? Studio Patrística 8 (Berlin 1966)
44—50; M. A. SMITH, Did Justin know the Didache? Studia Patrística 7 (1963); B. C.
BUTLER, The two ways in Didache, Journal of Theological Studies, 1961, 27—38; R. A.
KRAFT, Barnabas and Didache. Apostolic Fathers, vol. 3, New York 1965; U. MATTIOLI,
La Didaché, Dottrina dei dodici apostoli, Ed. Paoline, 1969; P. PRIGENT, Épitre de
Barnabé, SC 172, Paris 1971, 12—20; B. LAYTON, The Sources, Date and Transmission of
Didache 1, 3b — 2, 1, Harvard Theol. Review 61 (1968) 343—383; S. GIET, L'enigme de la
Didacliè, Paris 1970. — Prvi je hrvatski prijevod načinio P. BOCK, Nauka dvanaest apo-
stola, Sarajevo 1906. Usp. ID., iivot pretkršćanskih općina prema »Nauci dvanaest apostola«,
Život 8 (1927) 20—31.

2. Tekst »Uputa apostolskih«. Donosimo ovdje hrvatski prijevod teksta
Apostolskih uputa (Didachai ton apostolon) u cijelosti:

»Gospodnja uputa nežidovima (tois ethnesin). — I. Dva su puta: put života i
put smrti. A velika je razlika između ta dva puta.
2. Evo, ovo je put života: ponajprije, ljubi Boga koji te stvorio; zatim svoga
bližnjega kao samoga sebe; i ništa što ne želiš da se dogodi tebi, ne čini ni ti
drugome. 3. A uputa koja slijedi iz tih riječi jest ova: [Blagoslivljajte one koji vas
proklinju, i molite se za svoje neprijatelje, a postite za one koji vas progone. Jer
što je veliko (poia gar eharis) u tome, ako ljubite one koji vas ljube (ean philete
tous philountas hymas)? Zar ne čine to i neznabošci? (ta ethne). A vi ljubite one
koji vas mrze i nećete imati neprijatelja. 4. [Uzdržavaj se od tjelesnih požuda.]
Ako te netko ćušne po desnom obrazu, okreni mu i drugi, i bit ćeš savršen. Ako
te netko prisili na jednu milju, pođi s njime dvije. Ako ti netko otme plašt, daj
mu i haljinu. Ako ti netko oduzme što je tvoje, ne zahtijevaj natrag: ta i ne možeš.
5. Svakome koji te moli, daj i ne zahtijevaj da ti vrati, jer Otac hoće da se svakome
daje od njegovih darova (e/c ton idion eharismaton). Blago onome koji daje, prema
zapovijedi: ostaje bez prijekora. Jao onome koji prima: ako netko prima jer mu
treba, bit će bez prijekora; ali onaj kome nije potrebno bit će suđen, zbog čega
je primio i u koju svrhu: stavit će ga u zatvor i bit će pod istragom o tome što
je učinio, i neće odanle izaći sve dok ne vrati posljednji novčić. 6. O tom je doduše
rečeno također: »Neka se oznoji tvoja milostinja u tvojim rukama dok ne spoznaš
kome ćeš je dati.«
II. Drugi nalog upute:] 2. Ne ubij, ne učini preljuba, ne budi oskvrnitelj dječaka
(ou paidophthoreseis), ne griješi bludno, ne kradi, ne bavi se magijom ni vračanjem,
ne uništi djeteta pobačajem i ne ubij ga pošto se rodilo, ne poželi onoga što pripada
tvome bližnjemu. 3. Ne kuni se krivo, ne svjedoči lažno, ne proklinji, ne budi zlo-
pamtilo (ou mnesikakeseis). 4. Ne budi dvosmislen ni dvoličan u govoru: jer dvoličan
govor je zamka smrti. 5. Riječ tvoja neka ne bude lažna, ni isprazna, nego potvrđena
činom (memestomenos praxei). 6. Ne budi pohlepan ni lakom, ni himbenik (hypo-
krites), ni zlobnik (kakoethes), ni oiiolica. Ne goji zle namjere protiv svoga bližnjega,
7. ne mrzi nijednog čovjeka, već jedne prekoravaj, za druge se moli, druge opet ljubi
više nego svoj život (hyper ten psychen sou).
III. Dijete moje, bježi od svakoga zla i od svega što je nalik na zlo. 2. Ne prepu-
štaj se srdžbi: srdžba vodi k ubojstvu; ne budi žestok ni svadljiv ni nasilan: iz

48 DIDACHE

svega se toga rađaju ubijstva. 3. Dijete moje, ne odavaj se požudama: požuda vodi
u blud; ne budi besraman u govoru ni smion u pogledu: iz svega se toga rađaju
preljubi. 4. Dijete moje, ne budi pogađač iz promatranja ptica, jer to vodi u idolo-
poklonstvo; ni bajalac ni astrolog (mathematikos) ni obavljač lažnih očišćavanja
(perikathairon), niti želi to vidjeti ili čuti: iz svega se toga rađa idolopoklonstvo. 5.
Dijete moje, ne budi lažljivac, jer laž vodi u krađu; ni srebroljubiv ni željan tašte
slave: iz svega se toga rađaju krađe. 6. Dijete moje, ne budi zanovjetljiv prigova-
rač (gongysos): to vodi u pogrdni govor; ni drznik ni zlobnik: iz svega se toga
rađaju ocrnjivanja i pogrde (blasphemiai).
7. Budi krotak, jer će krotki naslijediti zemlju. 8. Budi velikodušan i milostiv
i bezazlen i miroljubiv i dobar, s punim počitanjem prema riječima koje si čuo. 9.
Ne uznosi se i ne daj u svojoj duši mjesta drskosti. Neka se tvoje srce ne drži oholih,
već kreći za pravednima i poniznima. 10. Sve što ti se dogodi primaj kao dobro,
svjestan da se bez Boga ništa ne događa.
IV. Dijete moje, onoga koji ti govori riječ Božju spominji se danju i noću, i časti
ga kao Gospodina: jer gdje se gospodnja vlast (he kyriotes) propovijeda, ondje je Go-
spodin. 2. Svaki dan traži društvo svetih, da nađeš pokoj u njihovim riječima. 3.
Ne izazivaj raskola (schisma), već pomiruj zavađene: sudi po pravdi, ne gledaj tko
je tko kad kudiš prestupke. 4. Ne prevrći u duši što će ti se ili neće dogoditi. 5. Ne
budi čovjek koji za primanje ima ruke pružene a za davanje stisnute. 6. Ako imaš
što kao plod svojih ruku, daj za otkup (eis lytrosin) svojih grijeha. 7. Ne oklijevaj
s davanjem, i dok daješ ne zanovijetaj: jer spoznat ćeš Onoga koji će ti dobro
uzvratiti plaću. 8. Ne otjeraj potrebnoga, nego učini da imaš sve zajedničko (synkoi-
noneseis) sa svojim bratom, i ne reci da je tvoje: jer ako ste zajedničari (koinonoi)
u besmrtnim dobrima (en tdi athanatoi), koliko više morate biti u smrtnima! 9.
Ne skidaj svoje ruke sa svoga sina ili kćeri, nego ih od najmlađe dobi uči strahu
Božjemu. 10. Ne naređuj u žestini svome robu ili sluškinji koji se uzdaju u istoga
Boga, da ne bi možda izgubili straha pred Bogom koji je nad obojima: jer ne dolazi
da pozove prema tome tko je tko, nego one koje je Duh pripravio. 11. A vi, robovi,
budite podložni svojim gospodarima kao slici Božjoj, u suzdržljivosti i počitanju.
12. Mrzi svaku himbu (hypokrisin) i sve što nije milo Gospodinu. 13. Nipošto ne
napuštaj naloga Gospodnjih, već čuvaj one koje si primio, ništa ne dodavajući niti
oduzimajući. 14. Na zajedničkom sastanku ispovijedaj svoje prestupke, i ne pristupaj
k svojoj molitvi sa zlom savješću. — To je put života.
V. A evo puta smrti: prije svega, to je zao put i pun prokletstva: ubijstva, prelju-
bi, požude, bludna djela, krađe, idolopoklonstva, magije, vraćanja, otimačine, kriva
svjedočenja, himbe (hypokriseis), dvoličnost (diplokardia), prevara, oholost, zloba,
hvastavost, lakomost, sramotno govorenje, zavist, drskost, bahatost, bezočno hvasta-
nje vlastitom zloćom, pomanjkanje straha Božjega;
2. progonitelji dobrih, mrzitelji istine, ljubitelji laži, koji ne poznaju plaću
pravednosti, koji se ne drže dobra ni pravedna suda, koji bdiju ne za dobro nego
za zlo; od kojih je daleko krotkost i strpljivost, koji ljube isprazne stvari, koji
istjeruju povrat, bez smilovanja za siromaha, bez sućuti za iscrpljenoga, koji ne
poznaju svoga Stvoritelja, ubojice djece, uništavatelji stvorenja Božjega, koji tje-
raju od sebe potrebnoga, pritištu potlačenoga, zagovornici bogataša, nepravedni
suci siromaha koji žive od rada (peneton), okaljani svim grijesima. — Drži se, dijete,
daleko od svih tih.
VI. Gledaj da te tko ne zavede izvan toga puta JJpute, jer takav te uči nečemu što
je izvan Boga. [2. Ako naime možeš nositi čitav jaram Gospodnji, bit ćeš savršen;
ako pak ne možeš, čini ono što možeš. 3. A što se tiče jela, uzmi na se što možeš,
ali se potpuno uzdržavaj od onoga što je žrtvovano idolima: to znači kult mrtvih
bogova.]
VII. A što se tiče krsta, krstite ovako: pošto ste sve to prije rekli, krstite u ime
Oca i Sina i Duha Svetoga, u tekućoj vodi. [2. Ako pak nemaš tekuće vode, krsti u

TBKST ».UPUTA APOSTOLSKIH« 49

drugoj vodi; ako ne možeš u hladnoj, onda u toploj. 3. A u pomanjkanju i jedne
i druge, izlij triput vodu na glavu u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. 4. A prije
krštenja neka krstitelj i krštenik i drugi, ako koji mogu, održe post: kršteniku
naredi da posti jedan ili dva prethodna dana.].
VIII. A vaši postovi neka ne budu zajedno s postovima hipokrita; oni naime po-
ste drugi i peti dan u tjednu; a vi postite četvrti dan i dan priprave (paraskeuen
tj. petak). 2. Također ne molite kao hipokrite, nego kao što je zapovjedio Gospodin
u svome Evanđelju, ovako molite: Oče naš koji si na nebu, neka bude sveto tvoje
ime, neka dođe tvoje kraljevstvo, neka se ostvari tvoja volja i na zemlji kao što
je na nebu, kruh naš svakodnevni daj danas, i otpusti nam naš dug kao što i mi otpu-
štamo svojim dužnicima i ne stavi nas u kušnju nego izbavi nas od zla: jer tvoja
je moć i slava u vjekove. 'Amen'. 3. Tako molite tri puta dnevno.
IX. A što se tiče euharistije, ovako iskazujte hvalu (eucharistesate): 2. Najprije
o čaši: Hvalu ti dajemo, Oče naš, za sveti trs Davida sluge tvojega; koji si nam dao
spoznati po Isusu, svome sluzi (tou paidos sou): tebi slava u vijeke. 'Amen'. 3. A o
razlomljenom kruhu (tou klasmatos): Hvalu ti dajemo, Oče naš, za život i spoznaju
(gnoseos), koju si nam dao spoznati po Isusu svome sluzi (tou paidos sou): tebi sla-
va u vijeke. 'Amen'. 4. Kao što bijaše ovaj razlomljeni kruh (klasma) raspršen po
bregovima, i sabran postade jedan, tako neka se sabere tvoja Crkva s krajeva
zemlje u tvoje kraljevstvo. Jer: tvoja je slava i moć u vijeke. 'Amen'. 5. A nitko
neka ne jede ni ne pije od vaše euharistije, nego samo oni koji su kršteni u ime
Gospodnje. Jer u vezi s time rekao je Gospodin: Ne dajte sveto psima.
X. A pošto se nasitite, ovako iskazujte hvalu: 2. Hvalu ti dajemo, Oče sveti,
poradi svetoga Imena tvoga, koje si stavio da stanuje u našim srcima, i poradi
spoznaje i vjere, i besmrtnosti (gnoseos kai pisteos kai athanasias), koje si nam
dao spoznati po Isusu svome sluzi: tebi slava u vijeke. 'Amen'. 3. Ti si, gospodaru
svemogući (despota pantokrator), sve stvorio poradi imena svoga, dao si sinovima
ljudskim hranu i piće da ih uživaju i da ti iskazuju hvalu (eucharistesosin), a nama
si po svome sluzi Isusu milosno podario (echariso) duhovnu hranu i piće (pneuma-
tiken trophen kai poton) za vječni život. 4. Prije svega te hvalimo (eucharistomen),
jer si moćan: tebi slava u vijeke. 'Amen'. 5. Spomeni se, Gospode, Crkve svoje (tes
ekklesias sou), da je izbaviš od svega zla i da je usavršiš u svojoj ljubavi. Saberi
je od četiri vjetra, posvećenu, u svoje kraljevstvo koje si joj pripravio. Jer: tvoja
je moć i slava u vijeke. 'Amen'. 6. Neka dođe milost (charis), i neka prođe ovaj svi-
jet! 'Amen'. Hosana domu Davidovu! Tko je svet, neka dođe! Ako tko nije, neka
se obrati. Maranatha! Amen. 7. A prorocima (prophetais) dopustite, da iskazuju
hvalu kako hoće.
XI. Tko, dakle, dođe i upućuje vas u sve to što je prije rečeno, primite ga. 2.
Ako pak sam bude krivi učitelj te naučava drukčije upute, da bi razorio (eis to
katalysai), nemojte ga slušati. A ako naučava s nakanama da poveća (eis to prosthei-
nai) pravednost i spoznaju Gospodnju, primite ga kao Gospodina.
3. A što se tiče apostola i proroka, činite kako je po pravilu evanđelja. 4. Svaki
apostol koji dođe k vama neka bude primljen kao Gospodin; 5. no neće ostati dulje
od jednog dana; ako pak bude potrebno, i slijedeći; ali ako ostane tri dana, to je
lažni prorok (pseudoprophetes).
6. Kad apostol odlazi, neka ne uzme ništa osim kruha do slijedeće postaje;
ako pak zaište novca, to je lažni prorok.
7. I nijednog proroka koji govori u nadahnuću nemojte iskušavati niti prosuđi-
vati, jer svaki će se grijeh otpustiti, ali taj se grijeh neće otpustiti. 8. No nije svaki
koji govori u nadahnuću prorok, nego samo ako ima ponašanje Gospodnje (tous tro-
pous Kyriou). Prema ponašanju, dakle, raspoznat će se lažni prorok i pravi prorok
9. I nijedan prorok, naređujući u nadahnuću da se postavi stol, ne jede s njega; ako
se tako ne vlada, to je lažni prorok. 10. Svaki prorok koji uči istinu, ako ne čini

4 Ftroijest kršćansko literature I

50 DIDACHE

ono što uči, to je lažni prorok. 11. A nijednog proroka koji je utvrđen kao pravi
prorok, ako izvede nešto za kozmički misterij Crkve ali ne uči da se čini što on
čini, vi ne sudite: pred Bogom će biti suđen. Jer tako su činili i nekadašnji proroci.
12. A koji rekne u nadahnuću: Daj mi novce ili što drugo, ne slušajte ga. No ako
rekne da se dade za druge koji su u potrebi, neka ga nitko ne sudi.
XII. A svaki koji dođe k vama u ime Gospodnje neka bude primljen. Zatim ćete
ga procijeniti, i spoznati — jer imate razum! — desnicu i ljevicu. 2. Ako je pridošlica
putnik na prolazu, pomozite mu koliko možete: no neće ostati kod vas više od dva
ili tri dana, ako je nužno. 3. Ako pak hoće kod vas zasjesti, a ima svoj zanat, neka
radi i tako se hrani. 4. Ako nema svoga zanata, providite prema vašemu razboru,
da se ne dogodi da kršćanin među vama živi u besposlici. 5. Ako pak to neće
prihvatiti, taj trguje Kristom (christemporos esti); čuvajte se takvih.
XIII. No, svaki pravi prorok koji hoće da se kod vas smjesti, zaslužuje svoju
hranu. 2. Isto tako i pravi učitelj (didaskalos alethinos): dostojan je i on kao radnik
svoje plaće. 3. [Uzmi dakle sve prvine od proizvoda (plodova) s preše, gumna, volova
i ovaca, i daj prorocima: oni su naime vaši veliki svećenici. 4. [[A'ko pak nemate pro-
roka, dajte siromasima]]. 5. Ako pečeš kruh, uzmi prvine i daj ih, prema zapovijedi.
6. Isto tako ako otvoriš sud s vinom ili uljem, uzmi prvine i daj prorocima. 7. A od
novca i ruha i svega imutka uzmi prvine prema svojoj procjeni i daj prema zapovi-
jedi.]
XIV. U dan Gospodnji (kath'hemeran de Kyriou) saberite se zajedno te lomite
kruh i vršite euharistiju, ispovijedajući (proexomologesamenoi) svoje prestupke, da
vaša žrtva (he thysia) bude čista. 2. A nijedan koji ima neki spor sa svojim dru-
gom, neka se ne pojavi na vašem sastanku dok se nisu pomirili, da se ne okalja
vaša žrtva. 3. Jer to je ona žrtva o kojoj reče Gospodin: Na svakom mjestu i u
svako vrijeme neka mi se prinosi žrtva čista, jer ja sam veliki kralj, govori Gospod,
i čudesno je moje ime među narodima.
XV. Postavite (cheirotonesate) dakle sebi biskupe i đakone dostojne Gospodina,
muževe krotke i koji nisu pohlepni za novcem, istinoljubive i prokušane, jer vam
i oni vrše službu proroka i učitelja. 2. Nemojte ih dakle omalovažavati: oni su vaše
časne osobe, zajedno s prorocima i učiteljima.
3. Ispravljajte jedni druge, ne u srdžbi već miroljubivo, kao što imate u evan-
đelju; a s nijednim koji pristrano i bezobzirno postupa protiv drugoga neka nitko
ne govori, i neka ne čuje od vas riječi dok se ne preobrati. 4. A svoje molitve,
milostinje i sva djela činite onako kako imate u evanđelju našega Gospodina.
XVI. Bdijte nad svojim životom! Vaše svjetiljke neka se ne ugase, ne skidajte
pojasa sa svojih bokova, već budite spremni: jer ne znate sata u koji dolazi naš
Gospodin. 2. Često se skupljajte zajedno tražeći ono što je za vaše duše; jer vam
sve vrijeme vaše vjere neće koristiti ako se ne nađete savršeni u posljednji čas.
3. U posljednje će se dane, naime, umnožiti lažni proroci i kvaritelji, ovce će se
preobratiti u vukove, ljubav će se preobratiti u mržnju. 4. Kad poraste bezakonje,
jedni će druge zamrziti i progoniti i izdavati, i tada će se pojaviti zavodnik svijeta
(ho kosmoplanes) kao sin Božji, i činit će znakove i čudesa, i zemlja će se predati
(paradothesetai) u njegove ruke, i počinit će zlodjela kakva se ne dogodiše nikad
od početka vijeka. 5. Tada će svaki stvor ljudski (he ktisis ton anthropon) ući u
vatru kušnje, i mnogi će se smutiti i propasti; a koji ustraju u svojoj vjeri, bit će
spašeni od samoga groba (tou katathematos). 6. I tada će se ukazati znakovi istine:
najprije znak otvorenog neba, zatim, znak glasa trublje, i treći, uskrsnuće mrtvih.
7. No ne svih, nego kako je rečeno: Doći će Gospodin i svi sveti s njime. 8. Tada će
vidjeti svijet Gospodina kako dolazi na oblacima nebeskim ...«
Prijevod je načinjen prema kritičnom izdanju: J.-P. AUDET, La Diđache, 226—242; jedino
je iz Hier. 54 vraćena fraza donesena kurzivom u VU, I (iako vjerojatnije ne spada u prvotni
tekst). U uglatim zagradama [ ] nalazi se tekst za koji Audet misli da ga je u spis unio

TEOLOŠKI SADRŽAJ O BOGU I O KRISTU 51

interpolator — suvremenik autora; a u dvostrukim uglatim zagradama [[ ]] nalaze se
kasnije interpolacije unesene — po Audetu — u dodatke ranijeg interpolatora. Konjekture
su obilježene znakom ' '.

3. Teološko-povijesna važnost. Didache se na prvi pogled ukazuje kao jedne
vrste katekizam: to je najstariji katekizam, »u kojemu možemo još i danas
ogledati svoju vjeru i svoj život, da provjerimo njihovu autentičnost« (U. Mat-
tioli). Značajno je, međutim, da u t o m »'katekizmu« ne nalazimo nikakvog
simbola vjere, koji bi n a m mogao biti kao polazište za prikaz didahistova shva-
ćanja o Bogu i o Kristu. U spisu ne nalazimo nikakvog traga nekoj filozofskoj
problematici, a nema u n j e m u ni specifično teološkog interesa oko produblji-
vanja sadržaja vjere. To je dokumenat o životu i praksi onovremene Crkve
u k o j o j je nastao: jedino na p o d r u č j u etičko-socijalnom možda možemo vidjeti
neku tendenciju za sistematizacijom, ali se čini da je ono što na tom p o d r u č j u
ima izgled sistematičnosti didahist zapravo naslijedio, odnosno preuzeo iz
judaizma, a ostalo je odraz praktično-životnog stava tadanjeg kršćanstva. Ka-
kogod se može naglašavati stilsko jedinstvo čitavog djelca, teško bi se moglo
govoriti o nekoj teološkoj misli autora koja bi bila njegov osobni plod, jer je
spis ipak sastavljen — bar većim dijelom — iz gotovih tekstova, od kojih se
neki — kako smo vidjeli — mogu sasvim jasno odrediti.
Možemo, stoga, govoriti o teologiji i o misaonom sadržaju spisa kao cjeline,
ali teže o naučavanju samoga didahista.
Specifično kršćanski teološki sadržaj o Bogu i o Kristu možemo potražiti
polazeći prvenstveno od molitvenih tekstova u spisu, t j . od euharistijskih mo-
litava (cc. 9—10) i od Očenaša (c. 8). Ta je teologija veoma arhaička, i odaje
značaj čiste judeokršćanske teologije. Bog je »stvorio sve« (ektisas ta panta:
10, 3), on je »Gospodar svedržitelj« (despota pantokrator: ibid), on je načinio
(poiesanta) svakoga čovjeka (usp. 1, 2), on d a j e svoje darove (ta idia charisma-
ta), pod čime se svakako misle i m a t e r i j a l n a dobra, jer ta uputa kaže da je
Božja volja: »Svakome koji te moli, d a j i ne zahtijevaj natrag« (1, 5). Bogu
se obraćamo prvenstveno kao »Ocu našemu« (8, 2; 9, 2. 3) ili »Ocu svetome«
(10, 2), a d a j e mu se i jednostavno ime »Otac« (1, 5). Trinitarna formula »u ime
Oca i Sina i Duha Svetoga« — kao u Mt 28, 19 — nalazi se u Didache u uputi
o k r š t e n j u (7, 1. 3). To je i jedino sigurno mjesto gdje Didache govori o Duhu
Svetome kao osobi; vrlo vjerojatno je riječ o Duhu Svetom kao osobi također
u 4,10b.
Na nekim mjestima se naslov »Gospođin« (Kyrios) očito odnosi na Oca, ali
na mnogo m j e s t a t a j se naslov odnosi na Krista: npr. 9, 5: »Jer u vezi s time
rekao je Gospodin (Kyrios): Ne d a j t e sveto psima!« Za kristologiju Didachea
najvažnije je da se redovito govori o Isusu (cc. 9—10), što znači da je u sredi-
štu povijesna osoba Isusova. Ime Isus Krist nalazi se jedanput u Bryenniosovu
tekstu (9, 4), no Audet misli da je to kasnija interpolacija k o j a ne spada u
tekst. To je tim značajnije što je ime Krist inače zajamčeno samim tekstom,
budući da dolazi riječ christianos (kršćanin: 12, 4) i christemporos (koji tr-
guje Kristom: 12, 5). (E. PETERSON, nav. dj., 87, misli da bi bilo bolje riječ
christianos ne uzimati u obzir za ižvorni tekst Didachea) Posrednička uloga
Isusova jako je naglašena (usp. euharistijske molitve u 9—10). Kao značajni
elemenat tog posredništva jest davanje spoznaje (gnosis), koju nam je Bog
dao po Isusu (9, 2. 3; 10, 2), što je srodno s ivanovskom teologijom. No to je

Paris 1974. a o kojoj nam svjedoče kumranski tekstovi (DANIÉLOU. i poradi spoznaje i vjere 1 besmrtnosti. 11. Prvom Henohu. prisutne u spisu.. 1. u tzv. 2. i dr. Le Fils éternel. str. Ime Sin (ho hyios) d a j e se Kristu samo u trinitarnoj formuli krštenja (7. dj. d a o si sinovima ljudskim hranu i piće da ih uživaju i da ti iskazuju hvalu. I o uskrsnuću Kristovu Didache n a m svjedoči samo indirektno: vjernici se s k u p l j a j u na lomljenje k r u h a i eu- haristiju u »dan Gospodnji« (14. 2) i »život« (9. a kaže se također da nam je Otac po Isusu dao spoznati »besmrtnost« (athanasia: 10. 200—201). u punoj analogiji s davanjem zemaljske h r a n e i pića ljudima za zemaljski život. implicira Kristovu posredničku ulogu po muci i smrti (O kristologiji »Sluge Jahvina«. Moralno učenje zauzima najviše m j e s t a u Didache. a nama si po svome sluzi Isusu milosrdno podario duhovnu hranu i piće za vječni život« (10. . 63—73). nalazimo naznačenu posredničku ulogu Krista u samom stvaranju. koje si nam dao spoznati po Isusu svome s l u z i . Neuchatel 19683. 16. Ime jedan od naziva Logosa. DANIÉLOU. iz starozavjetnih podataka (o tim po- dacima vidi također: L. Cerfaux upozorio da je kristo- logija Imena već nekako naznačena u novozavjetnim spisima (npr. 24 i 9. 10. 1—6). g d j e se na bazi staro- zavjetnog shvaćanja o Imenu kao očitovanju Boga razvila spekulacija o Imenu kao o Moći Božjoj po k o j o j on ostvaruje svoja djela. Cerf. 199—216). 3). Apokalipsa Abrahamova) javlja shvaćanje Imena kao prave hipostaze. no ona je ubrzo napuštena u korist razvijanja spekulacije 0 Logosu. Nalazimo je u apokrifnoj apokalipsi Knjiga Henohova. 6. poradi svetoga Ime- na tvoga. 3). Daniélou misli da je judeokršćanska teologija razvila misao o Imenu kao oznaci za Krista relativno nezavisno.). BOUYER.52 DIDACHE posredništvo očito šire i dublje od samoga predavanja nekoga znanja: to se vidi iz formulacije »život i spoznaju« (tes zoes kai gnoseos: 9. U Didache nigdje ne nalazimo izričitog spo- mena Kristove muke. . 3—15). a što mora očito biti u vezi s Iz 53. No čini se. Dimenzije tog posredništva posebno se vide iz teologije o Imenu. čini se sigurnim da Didache poistovjećuje Isusa s Imetiom k a d u molitvi kaže: »Hvalu ti dajemo. 2—3). J. koje si stavio da stanuje u našim srcima. 3. 3) upozorava ujedno na soteriološku ulogu Kristovu koja je veća od samog davanja spoznaje: po njemu je Bog nama dao duhovnu hranu i piće i vječni život. dakako nadovezujući na onu spekulaciju o Imenu koja je postojala u t a d a n j o j ži- dovskoj apokaliptici i esenizmu. Dj 15. 2). i s n j i m u vezi mo- žemo s pravom govoriti o učenju. Prvenstveno je riječ o dijelu koji nazivamo »Dva puta« (cc. Oče sveti. 12. Ti si. Budući da se istom u kasnijoj judaističkoj apokaliptici (Treći He- noh. J. zauzimaju važno mjesto u određivanju . po k o j o j je. kao o instrumentu stva- r a n j a . nav. Théologie du Judéo-christia- nisme. 1). p r e m a tome. Gospo- daru svemogući (despota pantokrator). U tom tekstu. Već je prije L. Citirano m j e s t o (10. Rim 2. CULLMANN. 2). da nazivanje Isusa »slugom« (pais) Očevim. 56s). Christologie du Nouveau Testament. Teologija o »Imenu« (Onoma) potječe iz judaizma. 16. 3) i »paradi spoznaje i vjere i besmrtnosti« (hyper tes gnoseos kai pisteos kai athanasias: 10. Ta je spekulacija analogna Filonovoj spekulaciji o Logosu. — »christologie de l'Bbed Yahvé« — u prvoj Crkvi vidi kod: O. ali praktično-etička p i t a n j a na neki način dominiraju i u tzv. disciplinskom dijelu (cc. sve stvorio poradi Imena svoga (hene- ken tou onomatos sou). i iz naziva »tvoj sluga« (tou paidos sou) koji se daje Isusu (9. Judeokršćanska je teologija razvila tu spekulaciju u vezi s Kristom (usp. 9. uostalom.

2). t a j trguje Kristom: čuvajte se takvih« (12. . a ima svoj zanat. Lk 6. ljubav prema neprijatelju. 9. Zajednici se naređuje da ugosti kršćane koji dođiu k njima. . sasvim jednako kao što je bilo u židovstvu (prvi put je formulirano u oporuci Tobijinoj: »Ne čini nikome što bi tebi samomu bilo mrsko«. nego — počevši od unošenja tzv. koji t j e r a j u od sebe potrebnoga. 3b — 2. 8). jer Otac hoće da se svakome dade od njegovih darova« (1. Tob 4. 31). Zakon i Proroci« (Mt 7. pa opravdano možemo s Mattiolijem (nav. Ako nema svoga zanata. nego učini da imaš sve zajedničko sa svojim bratom i ne reci da je tvoje: jer ako ste zajedničari u besmrtnim dobrima. »Zlatno pravilo« donosi Didache u negativnom obliku: »Ništa što ne želiš da se dogodi tebi. 10). nepravedni suci siromašnih koji žive od svoga ra- da« (5. nego one koje je Duh pripravio« (4. Isus je to pravilo formulirao po- zitivno: »Sve. koji su bez sućuti za iscrpljenoga . pomozite mu koliko možete. da se ne okalja vaša žrtva« (14. koliko više morate biti u smrtnima!« (4. kao neodvojiv elemenat. što želite da ljudi vama čine. 62) govoriti o »moralnim principima i elementima društvene nauke« u našem spisu. 5). inače m o r a j u raditi i živjeti od rada: »Ako je pridošlica putnik na prolazu. providite p r e m a vašem razboru. doista. Značajno je za etiku Didachea. Na putu smrti su oni »koji ne poznaju plaću p r a v e d n o s t i . U proučavanju eti- čko-socijalmog učenja »posebno izlazi na vidjelo judeokršćanski karakter Di- dachea« (Ibid. da u temelje kr- šćanskog moralnog ponašanja postavlja ljubav prema Bogu i bližnjemu. 2—5). 5—6). pritištu potla- čenoga. 2). Osobita je briga posvećena tome da među kršćanima u zajednici vlada međusobna ljubav: »Nijedan koji ima spor sa svojim drugom neka se ne pojavi na vašem sastanku dok se nisu pomirili. proizlazi naglaša- vanje onoga što možemo nazvati socijalnom motom etike »Uputa«. a nisu odsutna ni iz eshatolo- š'kog dijela (c. 16). tako da to uključuje. didahist — u tekstu koji s m a t r a m o definitivnim — ne ostaje u okvirima svoga židovskog predloška. To je i razumljivo. . »Ne naređuj u žestini svome robu ili sluškinji koji se uzdaju u istoga Boga. . usp. ne čini ni ti drugome« (1. Ako pak to neće prihvatiti. činite i vi njima. pa onda isto tako o proroku (11. 3). »Ne o t j e r a j potrebnoga. Ako p a k hoće kod vas zasjesti. 12. 1) — daje cijelom spisu intonaciju koja nad- m a š u j e negativni oblik »zlatnog pravila«. koji bez smilovanja i s t j e r u j u povrat od siromaha. dj.SOCIJALNA NOTA ETIKE »UPUTA« 53 odnosa između vjernika i njihovih službenika. i tako se hrani. 15). ako je nužno. »evan- đeoskog odsjeka« (1. čini se. Navedimo ponajglavnija mjesta: »Svakome koji te moli. Očito je na istoj ekonomsko-socijalnoj liniji ono što Didache određuje o boravku i o načinu odlaska apostola iz mjesne zajednice (11. da naglašava socijalne aspekte. ako imamo na pameti da je didahist pre- uzeo (ili makar iskoristio) već postojeći židovski spis o »dva puta«. 12): važno je kod toga imati na umu da su se među . dakle.). neka nitko ne govori. . To je. d a j i ne zahtijevaj da ti vrati. »S nijednim koji pristrano i bezobzirno postupa protiv drugoga. da ne bi možda izgubili straha pred Bogom koji je nad jednima i drugima: jer ne dolazi da pozove prema tome tko je tko. zagovornici bogataša. Iz toga središnjeg mjesta ljubavi u moralnom ponašanju. ali naj- više tri dana. da se ne dogodi da kršćanin među vama živi u besposlici. tako da možemo reći da je najoso- bitija značajka moralnog učenja njegovih »Uputa« u tome. . Ipak. i neka ne čuje od vas riječi dok se ne preobrati« (15. 2). neka radi. no neće ostati kod vas više od dva ili tri dana.

d a j t e siromasima« (13. koliko više morate biti u smrtnima!«. ipak smatra nespojivim s kršćanstvom da bi netko sposoban za rad živio naprosto od milostinje. kao ni pavlovski stav (Ef 6. 1—5). Iako je možda nedovoljno utemeljeno ono tumačenje rečenice: »Ako pak nemate proroka. 10.. bilo shvaćanje tadašnje Crkve. Kod toga je vrijedno zapaziti. pogo- tovo pod izlikom kršćanstva: takav »trguje Kristom«. didahist. 1. tj. 2). 2 — Poredbe). o tom u § 15. 16. 4. 6). 2—3).« (1. Ono što Didache govori o odnosima između robova i njihovih gospodara (4. a ne samo u individualnom smislu. p r e m a k o j e m u se tu daje siroma- sima pravo precedencije nad prvinama pred ostalim službenicima.(4. kako god naglašava i zahtijeva davanje milostinje. ipak je sigurno da Didache. Od goleme je važnosti shvaćanje didahistovo o kršćanskoj komunitarnosti (koinonia). nav. 2).. 5. ali je svakako rad shvaćen kao nešto časno i s čovjekovim dostojanstvom neodvojivo svezano. bit će bez prijekora. apo- stolima. a izražava neko načelno nepovjerenje prema bogatašima (usp. nego se sva zajednica mora pobrinuti. odražava jednu stvar- nost prvoga kršćanstva koju jedva možemo zamisliti ako gledamo današnje stanje u Crkvi. govori o kršćan- skoj zajednici naprosto. MATTIOLI. privilegira siromahe. 5). Vrijedno je posebno naglasiti. Za- nimljivo je i povezivanje rada s milostinjom i pokorom: »Ako imaš što kao plod svojih ruku. nego ona ide kroz milostinju. tako da didahist. učiteljima. 6. Odlomak o međukršćanskom gostoprimstvu (12. bar ne općenito). ipak se čini da je u toj koncepciji sadržana bar klica društvene vrijednosti rada u međuljudskoj solidarnosti. kako nitko ne bi ostajao besposlen: teško je tvrditi da bi u tom tekstu (12. biškupima i đakonima (U. međutim. za kršćansku teo- logiju izvanredan domet ima njegova motivacija: »Ako ste zajedničari u be- smrtnim dobrima. sociološki analognoj d a n a š n j o j župi. k a o što uostalom i sva n a j s t a r i j a kršćanska lite- r a t u r a (usp. 74—75).. ali o n a j k o m e nije potrebno bit će suđen . 5. očito. Pokornička vrijednost rada tu nije shvaćena u onom smislu -kako je to prevladavalo kod kasnijih kršćan- skih monaha. mišljenja da kršćanstvo može ostati autentično baveći se samo transcen- dencijom. da didahist osobito inzistira na ideji biti-savršen (usp. Kako god je tu vrijednost rada koncipirana u nadnaravnom i eshatološkom smislu — po- stizavanja vječnog spasenja. . kako veliku ulogu ima rad p r e m a didahi- stovu uvjerenju. Pravilo koje tu didahist postavlja moglo bi se u d a n a š n j o j strukturi Crkve eventualno ostvarivati na razini redovničkih i sličnih zajed- nica. dj. ništa revolucionarno. 8). prem- da ima smisla i za ljudske slabosti (usp. U tom kontekstu se kreće i njegova izjava: »Jao onome koji prima: ako netko prima jer mu treba. očito na bazi kr- šćanske zajednice. d a j za o t k u p svojih grijeha« (4. 2—5) bilo već sadržano ono što danas nazivamo »pravo na rad«. koje je.54 DIDACHE istraživačima gradile teorije o postanku spisa na temelju toga što on »favori- zira« p u t u j u ć e karizmatike. kao i čisto individualističkog shvaćanja (i proživljavan ja) kršćan- stva k a o težnje za nekim čisto osobnim savršenstvom koje sebi ne tare glavu oko ostvarivanja i proživljavanja zajedništva. Tu je izrečena jasna osuda razdvajanja onoga što danas nazivaju »vertikalom« i »horizonta- lom«. 4). i kako nerad i besposlica nije samo osobno pitanje pojedinog kršćanina. 10—11) ne sadrži. očito. odnosno: te bi zajednice mogle na sličan način skrbjeti za gosta-kršćanina (ali se ni to ne događa. ukoliko naime r a d u k l j u č u j e napor i teškoću (u latinskom jeziku labor znači i rad i muku!).

Muenster 1939). 2). Vjerojatnije je mišljenje. koje je značenje imala ta trikratnost. ubijanje novo- rođenčadi i — bar uključno — njihovo izlaganje (2. Taufet in lebendigem Wasser! Zum re- ligions-und kulturgechichtlichen Verstaendnis von Didache 7. 4). Studien zur Religion und Kultur des Altertums. A. Harnack). ako nema tekuće: problem'koji je bio živ još u vrijeme Tertulijanovo (De baptismo. Važno je i s p o m i n j a n j e trinitarne formule kod k r š t e n j a (7. Činjenica da takav arhaički tekst izričito osuđuje pobačaj. Izričito se spominje mogućnost krštenja u toploj vodi. to se očito odnosi na krštenje bolesnika. dj. njezina transcenden- talnog poziva i njezina psihološkog doživljavanja. po analogiji se zaključuje da je i uronjavanje moralo biti trostruko. Čini se da u ovom drugom slu- čaju nema na pameti k r s n u formulu. 1). nego samo hoće označiti da je riječ o kršćanskom krstu (usp. k o j e zastupa A. 3—4). nego na respektiranju same pojedinačne osobe. 2. da se ono u vrijeme redakcije spisa još uvijek normalno obavljalo u rijekama i potocima. a ne samo kao kršćanska (i judaistič'ka) reakcija na tadanju praksu među poganima. 1. što je očito povezano s pavlovskom krsnom teologijom (usp. koji u tom dijelu (7—15) želi biti neki postupovnik za praksu zajednice.. To nam je prvo izričito svjedočanstvo o valjanosti krštenja polijevanjem. budući da on izričito veli. BENOIT. npr. 9—10). Didahist govori i o k r š t e n j u »u ime Gospodnje« (9. U njegovo je vrijeme. a ne na bilo kojega kršćanina (kao što je to mjesto tumačio A. O krštenju (7. u kasnijoj će se patristi- čkoj teologiji pojaviti tumačenje da se trostruko uronjavanje odnosi na to što je Krist bio tri dana u grobu. 5. Didache izričito svjedoči da se može valjano krstiti i u stajaćoj vodi. Teško bi se moglo pretpostaviti da je didahist imao na pameti tu simboliku. 1—4) nam didahist svjedoči. jer ne inzistira na pravu i vlasti. Rim 6. TH. u: Pisci- culi. KLAUSER. 7). trinitarna forma već bila općenito prevladala. 22 — 4. iako njegova uloga nije pobliže opisana. Međutim. 1—3. ukoliko je u početku. Le baptême chrétien au second siècle. Didache ništa ne kaže. pa ništa ne upućuje na to da bi riječ »krstite« trebala biti uzeta kao da se misli svaki član zajednice kao pojedinac. jer kaže »u teku- ćoj vodi«. 5). jer se obraća zajednici. Spominje se izričito i »kr- stitelj« (baptizon). kao što nije ni rečeno tko je ta osoba koja može preuzeti ulogu krstitelja. Kol 3. smatra se naime da to znači njegov izraz »u živoj vodi« (en hydati zonti: 7. Budući da didahist govori o polijevanju tri puta. . ništa ne smeta što didahist govori općenito (»krstite ovako«). Krštenje je za didahista također normalno značilo silazak u vodu i uronja- vanje. str. Bez obzira je li to uvjetovano očekivanjem blizog do- laska Kristova.UPUTE O KRŠTENJU 55 5—9. da se tu već misli na neku kvalificiranu osobu u zajednici. 2) sigurno nije bez interesa za autentičan kršćanski moralni stav u tim pitanjima. da se može krstiti i polijevanjem po glavi ukoliko nema dosta vode. 1) (usp. budući da u njegovu spisu nema traga pavlovskoj krsnoj teologiji. kako mnogi misle. možda i bila upotreblja- vana također kristološka forma — »u ime Isusovo«. Benoit (nav. spasenjska motivacija je zanimljiva. jer na to u p u ć u j e k a r a k t e r spisa. Zanimljivo je da didahist govori i o nekim »drugima!! koji mogu biti povezani s krštenjem: vjerojatno je tu riječ o nekim garantima ili svjedocima za onoga koji se krsti ili za autentičnost k r š t e n j a . Ako to imamo na pameti. u tom slučaju imali bismo ovdje prvu aluziju na instituciju kumstva. prema tome.

koja je trajala kroz cijelu korizmu (u to vri- jeme korizmenog posta još nema u Cricvi). onda bismo ovdje imali neko svjedočanstvo da je već u to vrijeme postojala predbaptizmalna kateheza. dj. 1). 4. 27. samo kod Mateja je obrnut red. 25. značajno je. 31—39). 1954). odnosno o ponašanju postitelja. Isus kod Mateja (6. Mt 23. »evanđeoskom odsjeku« u »Duae . da se za krštenika predviđaju eventual- no i dva dana posta. n a j p r i j e je riječ o molitvi. t j . 13—15. Postiti mora krstitelj i kršte- nik i neki »drugi« (7. 29). Govor o postu povezan je u Didache s govorom o molitvi: to se lite- rarno jasno vidi iz toga što jednu i drugu u p u t u jednako stavlja u opoziciju pre- ma hipokritima. kako bi krštenik mogao ispovjediti vjeru (usp. {Audet misli da ne spadaju!). 11). Mt 28. U vezi s didahistovim stavom o postu vrijedno je upozoriti da on — u tzv. 5—13. kad je ušlo u običaj da se Didache upotrebljava u pouci katekumena. postoje značajne razlike. 16—18) govori o načinu posta. a didahist o vremenu posta. 1—3) pokazuje odre- đene sličnosti s Mt 6. 19. a iz teksta je u j e d n o jasno da naziv hi- pokriti (licemjeri) nije upotrijebljen generički. J. Iz teksta nije vidljivo. Didahistov tekst o tome (8.. BENOIT. ali oba puta Isus svoju pouku stavlja u opoziciju prema hipokritima. Spomenute su riječi mogle biti unesene kasnije. ona se obraća već uspostavljenoj kršćanskoj zajednici. Atanazije. da je za nj bilo najvažnije baš to. jer se ne čini da bi Didache bila napisana u funkciji k r š t e n j a : kao cjelina. Treba se odijeliti od farizeja s obzirom na dane posta: oni poste u ponedjeljak i četvr- tak. No. Teško bi bilo misliti da bi ta kateheza sadržavala samo ono što se nalazi u prvih šest glava »Uputa«. i da je t a j esenski u t j e c a j bio prisutan već u n a j p r v o j kršćanskoj zajednici. § 52. u čemu bi bila vrijednosna razlika između jednih i drugih dana. to bi imalo značiti. morala je postojati bar bitna poruka (ili kateheza) o kr- šćanskom sadržaju vjere. No. da se krštenik m o r a o prije krštenja obvezati da će prihvatiti kršćanska moralna načela: u tom smislu — po našem mišljenju — nije isključeno da su se u didahistovoj kršćanskoj općini pri- pravnicima za k r š t e n j e neposredno pred samo k r š t e n j e čitale prve glave »Uputa«. samo moralne dužnosti. To je jedna od točaka koju su navodili u potvrdu t e o r i j e o montanističkom podrijetlu spisa. Ukoliko bi te riječi doista spadale u izvorni tekst.. povodeći se za mišljenjem što ga je iznijela A. No to je slabo uvjerljivo. s m a t r a m o vjerojatnijim mišljenje Audetovo. 16—18. da se te riječi nisu nalazile u izvornom tekstu. 23. U didahistovu govoru o postu nema ništa specifično montanističko (usp. da se Crkva što jasnije i definitivnije odvoji od Sinagoge. Ipak. Didache govori i o t j e d n o m postu. nego da se odnosi na neku točno određenu skupinu ljudi: ta će skupina po svoj prilici biti farizeji (usp. kao što nam svjedoči sv. Dj 8. klica neke posebne priprave za k r š t e n j e svakako se u tekstu nalazi: didahist n a r e đ u j e da se p r i j e k r š t e n j a održi post. 4). a kršćani treba da poste u srijedu i petak. pa se dobiva dojam kao da je za didahista prvenstveno važno baš samo odjeljivanje. Danielou (nav. post). te ih formulira s izrazitom nakanom da se kršćani po postu i molitvi jasno odvoje od hipokrita. međutim. nav. To bi mogao biti zametak kasnijih predbaptizmalnih egzorcizama (A. Tu je sadržana klica kasnije razvijene neposredne pri- prave k a t e k u m e n a za krštenje. drži vjerojatnim da je izbor tih dana nastao pod u t j e c a j e m kalendara zajednice u Kumranu. a onda o postu.56 DIDACHE Bryenniosov tekst ima riječi »pošto ste sve to prije rekli« (tauta panta proeipontes: 7. Moguće je. Jaubert (g. 399). dj.

1—2). da vaša žrtva (thysia) b u d e čista. prema podjeli kod Werbera to je XIV. Manuale dis- ciplinae propisuje molitvu »u vremena koja ozakoni Bog: na početku vladavine svjetla. (Slič- nu doksologiju vidi u 1 Ptr 4. Ili u eshatološkoj perspektivi: »Često se skupljajte zajedno tražeći ono što je za. Čini se očitim da se tu kao cilj podrazumi- jeva obraćenje neprijatelja i progonitelja. 3). JUNGMANN. 5—15. koju didahist pridodaje tekstu Očenaša. prijevod iz E. i »euharistija« što će ubrzo postati tehnički termin u staroj Crkvi. Ponajprije. 1. U tom slučaju ta uputa. str. . da na tom sastanku nema mjesta onima koji su u me- đusobnom sporu. Euharistija je osobito važno poglavlje Apostolskih uputa. da nađeš pokoj u njihovim riječima« (4. Ne izgleda da bi tu bila riječ o \ kršćanskoj askezi. zajednica se sabire da lomi kruh i daje hvalu. Sastanci vjernika su na neki način u središtu didahistova shvaćanja kršćanskog života.1. didahist također pokazuje stanovitu značajnu razliku od načina kako se o tom govori u Mt 6. 1). Taj se čin zajednice imenuje »lo- m l j e n j e kruha«. Isus kod Mateja stavlja ostentativnosti molitve hipokrita u opoziciju skrovitost kršćanske molitve. tj. ona se u tom spisu izričito naziva »žrtvom« (thysia) i povezuje se s riječju proroka Malahije (Mal 1. Po Audetu t a j bi nejasan tekst potjecao od interpolatora. Paris 1962. a didahist j eponavlja k a o neki refren u euharistijskim molitvama (9—10). prisutna i u Kumranu. kao p r i m j e r sažetosti nasuprot mnoštvu riječi. Zaključna doksologija. u nedjelju: »U dan Gospodnji saberite se zajedno te lomite kruh (klasate arton) i vršite euha- ristiju (davajte hvalu: eucharistesate). neka se ne pojavi na vašem sastanku dok se nisu pomirili. 3). 179. Cerf. pri o b r t a j u njegovu i pri zalazu u zakonito konačište njegovo« (10. WERBER. on na njima inzistira i na mjestima gdje n i j e vidljivo da je riječ o euharistijskim sastancima: »Svaki dan traži društvo svetih. J.3). o podne i uveče. EUHARISTIJA 57 viae« — d a j e u p u t u kršćanima da ne samo mole za svoje neprijatelje nego i da. ali je po sebi vjerojatan. 11—14) o »čistoj žrtvi« koja se prikazuje Bogu na svakom mjestu i u svako vrijeme (Didache 14. nego da se to tiče starozavjetnih propisa o jelima. iako donosi obrazac Očenaša u Matejevoj verziji. po svom stavu. Ujedno Di- dache određuje da se taj čin obavlja u »dan Gospodnji«. U vezi s jelom postoji i ovaj propis: »A što se tiče jela. ni o mnoštvu riječi. Didahist propisuje vjernicima da mole Očenaš tri puta dnevno. a formulu Očena- ša neposredno suprotstavlja molitvi pogana. La liturgie des premiers siècles. što znači: u j u t r o . što je najstarije ime za euharistijsku celebraciju (usp. Važno je upozoriti. a obra- zac Očenaša jednostavno suprotstavlja molitvi hipokrita bez ikakvih objašnje- nja ili utemeljenja.11 i Otkr 1. uzmi na se što možeš. A. ispovijedajući prethodno svoje postup- ke. Zagreb 1972. To je sta- rozavjetna tradicija za privatnu molitvu. da se ne oka- lja vaša žrtva« (14. u p u ć u j e na svoju arhaičnost. pa da je uzajamno p o m i r e n j e p r e d u v j e t da se smije sudje- lovati u euharistijskom činu na sastanku. poste za one koji ih progone (1. Didahist ništa ne govori o poganima. str. 2). a jednako je pozornosti vrijedno. ali se potpuno uzdržavaj od onoga što je žrtvovano idolima: to znači kult mrtvih bogova« (6. uz neke varijante. Kršćanstvo prije Krista?. ne nalazi se ni u Mateju ni u Luki: ona je inače bila omiljena u onovremenom židovstvu. U vezi s molitvom. 6). da Didache taj čin shvaća kao sastanak zajednice. 53—66). U Uputa- ma t a j ritam nije izričito određen. A nijedan koji ima spor sa svojim dru- gom.

koje se tiču sakramentalne euharistije. 2). jer to ne bi odgovaralo kontekstu spisa. j e r vam sve vrijeme vaše vjere neće koristiti ako se ne nađete sa- vršeni u posljednji čas« (16. gdje je otkopana židovska sinagoga i sa- stajalište kršćanske zajednice (nastalo pregradhjom neke kuće g. Eucharistie. nego predeuha- ristijske: one su se recitirale u činu judeokršćanske zajednice nakon kojega je ona odmah pristupala k slavljenju same euharistije. ali nisu ni prave euharistijske molitve u smislu sakramentalne euharistije. BOUYER. a ne euharistije«. 9. na kakve izgleda aludira didahist u 11. U tlocrtu kršćanskog sastajališta (domus christiana) u Dura-Europos na- šao je Audet arhitektonsku potvrdu svoje teorije: jedna bi prostorija bila slu- žila 'kao mjesto za slavljenje predeuharistijs'kog mesijanskog »lomljenja kru- . 9—10) nisu privatne. to se lomljenje kruha održa- valo u judeokršćanskim zajednicama kao neposredna priprava za euharistiju u pravom smislu (sakramentalnu). 3). Audet (nav. ili nešto drugo. dok se na »euharistij- sku celebraciju jasnije nadovezuju samo kratke fraze pri kraju« (JUNGMANN. one imaju javni značaj. i kod njega su mogli sudjelovati i simpati- zeri. 232. molitve »iskazivanja hvale«: spadaju u židovsku književnu vrstu »be- rakah«. ili da su ostaci kućne celebracije u m a n j o j grupi.. ali se nikako ne tiču euharistije u strogom smislu. neka se obrati (metanoeito)« (10. dj. ili da su to molitve koje su se recitirale kod bratskih gozbi (agape). 5). U gl. ali na hebrejskom jeziku (usp. teško bi bilo precizno utvr- diti. Velika je raspra među istraživa- čima o pravom karakteru tih molitava: jesu li to prave euharistijske molitve.). 9. nav. dj. Prije svega treba konstatirati da su te molitve očito starije od dida- hista: on ih je kao gotove tekstove preuzeo u spis. prona- đen je papyros s jednom od tih molitava. U lokalitetu Dura-Europos na Eu- f r a t u (slučajno otkrivenom g. 6). tj. 410—424) misli. i to n a j v j e r o j a t n i j e sasvim malim zahvatima u tekstualnom smislu. 68). samo su pokršćanjene. 1920. Tournai 19682. tj. na drugom mjestu. Danas je sigurno. povrh toga.. te molitve (cc.—P. gdje se same molitve »goto- vo sigurno tiču običnog blagovanja. Iznošena su različita mišljenja: da su to privatne molitve pričesne zahvale. da se te molitve ne odnose na agape (koje su se razvile u poganskom ambijentu). J.58 DIDACHE vaše duše. a imalo je značaj vigilije kojom se slavilo očekiva- nje dolaska Kraljevstva (i povratka Kristova!). dok su kod prave euharistije mogli sudjelovati samo oni k o j i su već bili kršteni »u ime Gospodinovo« (usp. u tekstu ne nalazimo verba institutionis (Isusove riječi s Posljednje večere). neka dođe (erchestho). 2). da li ih je on osobno retuširao. Srž problema je u tome što se blagoslov nad čašom nalazi na prvom m j e s t u (9. str. a tek onda. poziv u konkretnom slučaju isključuje nekrštene iz akcije k o j a slijedi. Mislimo da hipotezu o čisto privatnom karakteru tih molita- va treba svakako isključiti. 33). nego se one odnose na blagova- n j e koje se zvalo »lomljenje kruha« (fractio panis) i k o j e je postojalo u judeo- kršćanskim zajednicama. L. ali nisu euharistijske. dolazi blagoslov nad kruhom (9. 9—10 donosi Didache molitve koje su po smislu svakako »euharistij- ske«. Prema tome. a ujedno poziv onim sudionici- ma »lomljenja kruha« koji još nisu kršteni '(simpatizerima) da pristupe krš- tenju (metanoeito = neka se obrati je drugi izraz za prihvat Krista i krštenje).). »Svet« u tom kontekstu — po Audetu — znači »kršten«: ta je rečenica poziv 'krštenima da dođu na slavljenje sakramentalne euharistije. Ako tko nije. Najveće uporište za takvu interpretaciju nalazi Audet u riječima: »Tko je svet (hagios). da su te molitve u osno- vici židovskog podrijetla.

dj. jer je »to propuštanje moglo biti hotimično. kako je proslaVljivanje euharistije u tim judeokršćanskim zajednicama imalo naglašen eshatološki karakter. u jednom času kad se blagoslov (berakah) nad kru- hom i blagoslov nad čašom — o kojima svjedoče evanđeoski izvještaji (Mk 14. Saberi je od četiri vjetra. MATTIOLI. budući da ih je celebrant znao napamet« (J. buduće. ipak je iz ovih tekstova vidljivo da didahist ima na pameti i to zajedništvo ljubavi na zemlji (»da je izbaviš od svega zla i da je usavršiš u svojoj ljubavi«: 10. Molitve u Didache 9—10 važne su i za ekleziologiju (shvaćanje Crkve) u za- jednicama za k o j e je pisao didahist. ŠAGI-BUNIĆ. posvećenu. u stva- ri. da je za didahista to zajedništvo sabranih prvenstveno eshatološko. dj. i koji ima također jednu čašu prije blagoslova nad kruhom (usp. 99). Treće. U. Ta je ingeniozna teorija Audetova naletjela na gotovo jednodušnu nega- tivnu kritiku. Lk 22.. nav. nego sakupljanjem. ne povećava. koliko je didahistova ekleziologija bila u srži euharistij ska. 22. da je izbaviš od svega zla i da je usavršiš u svojoj ljubavi. Gornja rečenica poziva krštene. »Kao što bijaše ovaj razlomljeni k r u h (touto 'to'klas- ma) raspršen po bregovima. »Spomeni se. pokazuje. bar niz njezinih detalja. jer su te molitve starije. Usklik »Maranatha« (10. vidi kod: T. 20). tako neka se sabere tvoja Crkva s k r a j e v a zem'lje u tvoje kraljevstvo« (9. BOUYER. dapače da tu imamo posla s prvotnom shemom glavne euharistijske molitve (»prex eucha- ristica«. 14—20) — nisu bili još tekstualno stopili u jed- nu molitvu nad oba elementa. ili tome moramo tražiti neko drugo r j e š e n j e (usp. Crk- ve svoje (tes ekklesias sou). A. čini se ipak da u tim molitvama treba vidjeti prave euharistijske molitve u njihovu najarhaičnijem obliku. dakako. kanon). euharistijski kruh. a zatim bi kršteni prelazili u drugu prostoriju da — odijeljeno od osta- lih — proslave sakramentalnu euharistiju. 22—25. Iako tumačitelji upozoravaju. za razliku od kasnijih shvaćanja o Crkvi kao zajedništvu ljubavi na zemlji. nav. Otikr 22. koje je tu očito shvaćeno kao eshato- loška.. sačuvan inače i kod sv. ali i život i besmrtnost: vidi cjelinu tih molitava) Kraljevstva. Pavía (1 Kor 16. L. i »posveće- nje« Crkve shvaća se kao ono što prethodi uvođenju sve Crkve u Kraljevstvo: . buduća veličina. dj. Misni kanon kao književna vrsta. 5. anafora. Jungmann inače zastupa da te molitve nisu euharistijske u pravom smislu). kao izraz očekivanja i žudnje prve kršćanske zajednice za slavnim dolaskom Kristovim. u svoje kraljevstvo koje si joj pripravio« (10. Drugo. da je zajednička euharistija svakako zalog konačnog ostvarenja Crkve u Kraljev- stvu. L'k 22. ne- ka sada »dođu« (ili »pođu«) u tu drugu prostoriju. 5). 17—18) (usp. 6). sabira- n j e ljudi kao zajednice u Kraljevstvo. koji je po sebi stariji. u k l j u č u j e jednu nad- ljudsku spoznaju i vjeru. nav. dapače te molitve odražavaju Lukin oblik izvje- štaja o ustanovljenju. koje ima istom doći. 64. Gospode. i sabran postade jedan. usp.. odnosno. Problem odsutnosti Isusovih riječi s pos- ljednje večere (verba institutionis) iz molitava u Didacheu ne predstavlja su- više ozbiljan problem. na način nekog rasprostranjivanja određene nauke (ideologije). Crkva je za didahista prije svega eshatološko okupljanje. JUNGMANN. dapače i za ekleziologiju prije didahista. Bogo- slovska smotra 38 [1968] 89—94). ne samo simbolizira zajedništvo Crkve. 118—121. nego je očito da se u tekstu podra- zumijeva da se Crkva kao zajednica proslavljivanjem ostvaruje. 26—28. Na t r i n a s stvari posebno upozoravaju ta mjesta: prvo.SHVAĆANJE O CRKVI 59 ha«. ona se ne širi. Mt 26. 4). Crkva je po svojoj biti zajedništvo osoba. sabiranjem ljudi sa svih strana (očit univer- zalizam!) svijeta u misterijsko jedinstvo (koje.

hijerarhijske. od najbitnije važnosti također njegovo opisivanje različitih službi u Crkvi. Iz teksta nije jas- no kakav je u tom slučaju odnos između biskupa (o kojima je riječ u 15.). da se spis datira u drugu polovicu II stoljeća. nije jasno da li je riječ o jednom biskupu u pojedinoj zajednici ili o više njih. 1). ujedno. učitelji). i na neki način izjednačuje biskupa s p r o r o k o m (»jer vam i oni vrše službu p r o r o k a . i stalne službe u m j e s n o j zajednici (biskupi. koji svjesno arhaizira i nepošteno podmeće svoje djelo apostolima kako bi svojoj montanističkoj kon- cepciji Crkve pribavio ugled Crkve koja jedina vjerno čuva apostolsko ure- đenje. Budući da se u govoru o biskupu upotrebljava plural (»Postavite sebi biskupe« — episkopous: 15. ali po svemu izgleda da je takav prorok. i da mu u njegovoj strastvenosti ne proviri nikakav žalac protiv biskupa. Držimo. 11. pribaviti povjerenje da je to spis apostolski. Razlikuju se putujuće službe u Crkvi (apostoli. k o j i je tako nevješt u pribavljanju apostolskog ugleda svome djelu po načinu kako tretira apostole. postane o d j e d a n p u t tako vješt u načinu kako tretira biskupe i đa- kone. Za didahistovu ekleziologiju je. makar izričitim načinom ne postavlja biskupa nad proroka. U spisu i m a j u najvažnije mjesto »proroci«: to je bio glavni povod. stoga. 1—2) i takvog proroka. đakoni). da didahist propisuje da se zajednica sva- . ako spis ne bi odražavao neku situaciju koja stvarno postoji. bilo bi nerazumljivo da baš apostolima pripiše tako malo važnosti u konkretnoj situaciji Crkve koju oslikava. k o j e danas volimo nazivati karizmatičkim. Apostoli naime kod njega relativno loše prolaze (usp. To je. 12. koji se zastalno smje- sti u zajednici.1). . u j e d n o j posve drugačijoj situaciji. najkontroverzniji elemenat »Uputa«. nasu- prot. 2). tj. ne bi u svoj tekst unio bar nešto što bi bila jasna kritika bisku- pa. jer nam odražava crkvenu situaciju kakve ne nalazimo ni u jednom drugom tekstu iz prvih crkvenih vremena. 15. 1—2). da bi u jednoj takvoj pretpostavci trebalo didahistu pri- pisati zaista priličnu dozu nespretnosti. « : 15. a da ne bude proglašen »lažnim prorokom«. neko jasno suprotstavljanje proroka biskupu kao takvom: didahist. koje nije moralo biti sasvim jednako u svim krajevima: sasvim sigurno je riječ o jednoj etapi razvitka u onoj crkvenoj sredini g d j e je spis nastao. da se njegov nastanak smjesti u montanističku sredinu (usp § 52). Na svaki način. pravi predstojnik te zajednice. i da se didahist proglasi nevještim krivotvoriteljem. dakako. da jedan krivotvoritelj. dok se to dopu- šta čak običnom vjerniku prolazniku (usp. 1—2) želi utvrditi autoritet biskupa (i đa- kona) u zajednici. da »Upute« odražavaju jedno prelazno razdoblje u razvitku crkvene u n u t a r n j e organizacije. da li termin episkopos označuje monarhijskog biskupa u kasnijem razvitku Crkve.60 DIDACHE ibid. iz teksta treba zaključiti. Bilo bi zaista čudno. . Nevjerojat- no je također da jedan montanist. u času kad su montanisti već došli u sukob s biskupima. pro- roci. ili prezbi- tera. Nema sumnje. a ovo je sadašnje zajedništvo u ljubavi shvaćeno takoreći samo kao put prema konačnom zajedništvu u Kraljevstvu. makar njegovu misao prvenstveno obuzima eshatološka konačnost. po slovu svoga teksta (usp. Jasno se osjeća proces uspo- s t a v l j a n j a stalnih službi: predviđa se da prorok ili učitelj (didaskalos) mogu odlučiti da se zastalno s m j e s t e u jednoj zajednici (13. da je biskup u zajednici vršio euharistiju: to je vidljivo iz činjenice. pa čak i nesposobnosti: ako bi on že- lio svome spisu. 4—6): apostol ne može ostati u jednoj zajed- nici ni tri dana. Teško je shvatiti kako bi takav p o s t u p a k s apostolom mogao naći m j e s t a u glavi nekog krivotvoritelja k o j e m u bi osnovna želja bila da ljudi p o v j e r u j u da njegov spis potječe od apo- stola.

Čini se da tri karizmatičke (putujuće) službe. budući da nema člana uz termin pneuma. t j . 439). Oče- vidno je da će u tom prosuđivanju proroka. Zajednica. 11). tj. tj. Očito. naime.). dok nam za učiteljevu ulogu Upute pružaju premalo podataka da bismo je mogli pobliže opisati. Osnovni kri- terij je prorokovo ponašanje: »po ponašanju (apo ton tropon) raspoznat će se lažni prorok i pravi prorok« (11. 145—153). 1). nikad ne upotrebljava nadahnuće da bi zadovoljio svoje želje za jelom (11. 6 i u 11. i da te tri funkcije »u službi evanđeoske riječi« reproduciraju i nastavljaju »opću rasporedbu« (l'économie générale) starozavjetnog (i judaističkog) stila »riječi«: zakon — proroštvo — mudrost (usp. ali je prorokova još jako važ- na. Pravi prorok može u nadahnuću tražiti da se »po- stavi stol«.9. koliku važnost u toj prosudbi p r i d a j e didahist odnosu proroka prema materijalnim dobrima: pravi prorok nikada u nadahnuću ne traži za sebe novac ili što drugo (11. tj. da se pripravi gozba (očito za siromahe. 1). u svrhu nekog praktičnog izjednačavanja svih članova zajednice u mate- rijalnim dobrima. To je m j e s t o koje najjače podsjeća na montanizam! Međutim. Didahist utvrđuje i kriterije za prosuđivanje pravog proroka. preduvjet je da bude utvrđen kao »odistinski prorok« (prophetes dedokimasmenos alethinos: 11.ULOGA »PROROKA« U CRKVI 61 ke nedjelje skuplja na euharistiju (koja je žrtva — thysia: 14. i strogo je zabranjeno ono što pravi prorok govori stavljati u s u m n j u : to bi bio neoprostiv grijeh (ibid.10). jest. Ali je i njegovo govorenje u nadahnuću podvrgnuto toj prosudbi zajednice. ili naprosto za zajedni- cu. a služba đakona službi učitelja. a ujedno kaže da »biskupi i đakoni« vrše u zajednici »službu proroka i đakona« (ten leitourgian ton prop- heton kai didaskalon: 15. pravi prorok. Po svemu izgleda da didahist odražava situaciju kad je uloga apostolova za us- postavljenu kršćansku zajednicu već u opadanju. govor u nadahnuću nipo- što nije po sebi ograničen samo na govor o duhovnim i nebeskim stvarima. 8. 31). ta procjena proroka vrši se i prethodno. prije nego što on nešto govori ili naređuje »en pneumati«. Za- greb 1972. ili da se dadu novci ili što drugo »za druge koji su u po- . T. 8). . budući da didahist predviđa da se učitelj može smjestiti u zajednici i postati stabilna služba (13. prva riječ pripadati biskupu (ili biskupima) koji u samoj zajednici vrši ten leitour- gian ton propheton (15. 1).. nav.. Minimalno. Međutim. 9). 7.T. da služba biskupa odgovara službi proroka. što se iz te posljednje upute može zaključiti. 7). usp. didahist ipak čvrsto inzistira na tome da »nije svaki koji govori u nadahnuću (en pneumati) prorok« (11. Izazov starih. dakle. mora prosuđi- vati proroka. i da izričito go- vori o tome kako prorok vrši euharistiju (10. 1). znače neposredno nadovezivanje prve kršćanske generacije na judaizam.. Mt 12. Pravi prorok mora »imati načine pona- šanja« (tous tropous) kako se ponašao Isus (Kyriou) (ibid. 8). Zanimljivo je. bar simboličnog: usp.—P. po didabistu. je li on pravi prorok ili lažni prorok (naziv »lažni prorok« — pseudoprophetes nalazi se u 11. Tu svakako imamo b a r klicu toga da je prosuđiva- n j e karizmi podvrgnuto stalnoj m j e s n o j hijerarhiji. apostoli. ŠAGI-BUNIĆ. Prorok govori »u nadahnuću« (doslovno: »u Duhu« — en pneumati: 11. nije samo tzv. nije sigurno da li didahist tu misli na Duha Svetoga kao osobu!). koje mora izvesti zajednica. proroci i učite- lji. AUDET. ali je u konkretnom životu kršćana prisutnija od apo- stolove. »vertikala«: didahist ne poznaje kršćanstva koja bi se bavi- lo samo »nebom« i k o j e bi zemaljske potrebe ljudi smatralo nečim što je izvan njegova djelo'kružja. 12). dj.

1) kod euharistijske liturgije. Moguća su samo nagađanja. da mu djela budu u skla- du s istinom koju naučava (11. 408s). kao kriterija za prosuđivanje pravoga proroka. istinoljubive i prokušane« (15. ali ako je njegovo naučavanje u skladu s onim što su primi- li. 2). ali se ovdje iz konteksta dobiva nekako dojam kao da je riječ o ne- kim simboličkim činima prorokovim u nadahnuću (ma da je istina da se u samoj toj rečenici ne kaže »en pneumati«!): zato Audet veže to mjesto uz apokaliptiku: riječ bi bila o p r o r o k u ikoji ima saopćiti neko »otkrivenje« (usp. muževe k r o t k e i koji nisu pohlepni za novcem. Prema tome. a on pridodaje da poveća pravednost i spoznaju Gospodnju (eis to prost- heinai dikaiosynen kai gnosin kyriou: 11. 10—11). 9. Dida- hist ne govori ni o kakvim čudesnim znakovima ili viđenjima kao o kriteriju za prihvaćanje proroka. 32. i p r i t o m poziva prisutne da se u tu akciju uključe kako bi stvar doživljajnije primili. Didahist bi s tim u vezi postavljao spomenuto pravilo. ako izvede nešto za kozmički misterij Crkve (poion eis mysterion kosmikon ekklesias). imajući na pameti ono što se kaže u Ef 5. 11). življenje u čisto duhovnoj ženidbenoj vezi. Dj 21. tj. onda treba biti prihvaćen »kao Gospodin«.. sebi biskupe i đakone do- stojne Gospodina.14: »Na zajedničkom sastanku . U tom kontekstu nalazimo jedno čudno i nejasno mjesto. ne riječima nego nekom simboličkom akcijom (usp. i ostali ga ne smiju imitirati (nav. 1—2). pravovjernost proroka je sigurno kriterij da uopće može biti prihvaćen u zajednici. što bi trebalo misliti pod tim izrazom »kozmički misterij Crk- ve«. Zajednica ne smije slušati onoga k o j i bi došao k n j o j s nekim »drugim uputama« s nakanom »da razori« (eis to katalysai). 451—453). dakle. ali ne smije pozivati ostale da to čine. Nakon Harnacka mnogi misle da taj izraz mora značiti nešto što je u vezi sa ženidbom. konkretno: riječ bi bila o proroku koji bi na djevičanski način živio s jednom djevicom pod istim krovom. Dosad nije nitko uspio utvrditi. da tako simbolizira nebesko jedinstvo Krista i Crkve. Takvi su običaji postojali u judeokršćanskim zajed- nicama. 10). vi ne sudite: pred Bogom će biti suđen. 1). i da se kao preduvjet za postavlja- nje u stalne službe izričito traže »krotkost« i odsutnost »pohlepe za novcem« kod kandidata: »Postavite (cheirotonesate). ali da b u d e primljen kao prorok. Danielou pretpostavlja da »kozmički misterij Crkve« treba shvatiti kao opoziciju »nebeskom misteriju Crkve«.12). dj. jer je lažni prorok onaj koji »ne čini ono što uči« po istini.. o ispovijedanju grijeha je riječ i u 4.62 DIDACHE trebi« (11. jer je on o tome govorio već prije — u općenitom smislu (11. pa da bi te riječi značile ostvarivanje nebeskog otajstva Crkve na zemlji (kosmos = svijet). Premda na tom mjestu nije spomenuto pitanje ortodoksije. u cilju da se u zajednici izbjegne nered i uzbuđenje: prorok sam može što takvo činiti. Vrijedno je spomenuti da nosioce stalnih mjesnih službi (biskupe i đako- ne) po didahistu postavlja sama zajednica. Jer tako su činili i nekadašnji proroci« (11. J. ali ne uči da se čini što on čini. ali ne bi naređivao drugima da tako čine (nav. 1 Kor 14. k o j e je zadalo mnogo glavobolje tumačiteljima: »A nijednog proroka koji je utvrđen kao pravi prorok. a to više kreće se na crti njegova moralnog i duhovnog ponašanja. 26). Velik je kriterij za pravog proroka. pa to želi izreći. za to se traži više. dj. ipak je za didahista bez sum- nje i pravovjernost u nauci bio jedan od temeljnih kriterija. Upute svjedoče također o ispovijedanju grijeha (14.

AUDET. u stilu onoga što je rečeno u 4. HOERMANN. La Didachè. Muenster 1966. Bog. A. Der ganze Joch des Herrn (Didachè 6'. Judentum und Gnosis. Rech. 1958. Služba Božja 2 (1962) 302—311. Liturgie- geschihtliche Untersuchung zur Vor-und Nachgeschichte der Fuerbitte fuer die Kirche in Di- dachè 9. Paris 1953. 53—66. P. Studia Patrística 4. Paoline 1969. Euharistijs'ki sastanci. Summa theologiae moralis linea- menta in Didachè et in Epistula Pseudo Barnabae. Catania 1964. L. onda je od osobitog značenja jedina posebna praktična uputa (uz opću uputu o bdje- nju). A. Paris 1966. Freiburg i. Jahrbuch. 323—329. ukoliko su to upute. J.5. passim. počinit će najveća moguća zlodjela. vidjeli smo. 121—122) da tu nema više uzbudljivog iščekivanja paruzije koja bi bila pred vratima. R. VOELKL. de théologie anc. 121—139. ipak je očito da je njihova eshatološka usmjerenost vanredno živa. 1). Iz nje- ga samoga nije moguće utvrditi. LODS. Euntes Docete. »činit će znakove i čudesa« (semeia kai terata: 16. Fruehkirche. A. La spiritualité du Nouveau Testament et des Pères. La moltiplication des pains dans la liturgie de la Didachè (Did. 943—958. Desclée. 1963. Vie liturgique et vie sociale. STUIBER. L. kod čega je naglasak na krivom učenju. nego samo »svi sveti« (16. i ne p r i s t u p a j k svojoj molitvi sa zlom savješću« (probleme u vezi s tim vidi kod: E. 16). Eucharistie. Osebujnost toga teksta. Ed. Théo- logie du Judéo-christianisme. BAMMEL. 32—j3. GRIBO- MONT. Chantenay- -Paris 1960. 1957. PALAZZINI. La rémission des péchés selon la Didachè Irénikon 46 (1973) 283—297. Aubier. Središnju eshatološku važnost ima vjera (pistis). Desclée. JUNGMANN. AGNOLETTO. COLSON. L'evêque dans les communa- utés primitives. 135—161. 150—153). IX. 223—226. Das »Reden im Geiste« nach der Didache und dem Pastor Her- mae. COLSON. Studia Patrística 1961. zemlja će biti predana n j e m u u ruke. Étude sur la condition sacerdotale des ministers chrétiens dans l'Eglise primitive. 7). Einsammhmg der Zerslrettten. u usporedbi s novozavjetnim eshatološkim teksto- vima. jest u tome. BENOIT.2: »Svaki dan traži društvo svetih. i na neki način odlučujuća. O. Neuchâtel 1966. Misao liturgije: adunare. 259—276. 5). Schéma und Voilage von Didache 16. Motivi etico-escatologici nella Didachè. On će se pojaviti »kao Sin Božji«. što smatra da neće svi uskrsnuti. GIORDANO. et tnédiév. ID. de France. CLERICI. : J-P. Fruehchristliche Zeugnisse zu Viesen und Gestalt der christliclien Liebe. La Didachè. M. Théologie et spiritualité de la prière eucharistique. 4. Paris-Tournai 1958. jer »sve vrijeme vjere« neće kršćanima koristiti ako se u posljednji čas »ne nađu savršeni« (u vjeri). kojoj — po Audetu — nedostaje nekoliko redaka. 125—131. 2). II. koju didahist d a j e u eshatološkom kontekstu: »Često se skupljajte zajed- no tražeći ono što je za vaše duše« (16. Misni kanon kao književna vrsta. 5—33. Tournai 19622. Convivium Dominicum. koji nisu sakramentalnog značaja. RORDORF. Mystische Theologie. L'escatologia nella Didachè. E. Eshatologija Uputa sadržana je prvenstveno u »maloj apokalipsi« (c. J. MATTIOLI.4 und 10. 118—122. Cerf. Ako gledamo na temeljni književni oblik spisa. Presses univ. Svakako je relativno sažet u usporedbi s analognim novozavjetnim tekstovima. 20—28. L i t . T. K. ID. SAGI-Bunić. . CERFAUX. 157ss. J. HAMMAN. je li didahist mislio da je paruzija (dolazak Kristov) blizu. U. J. upravo us- t r a j n o s t u vjeri (16. La baptême chrétien au second siècle. Br. 4). A. smotra 38 (196?) 83—100. to je jedino mjesto gdje se govori o čudesima). 253—262. Berlin 1961. Svakako inzistira na budnosti. Catania 1959 . Paris 1958. Bíblica 1959. Paris-Tournai 1968. Beauchesne. Taj je odlomak takve naravi da je moguće misliti da ga je didahist već gotova preuzeo u svoj spis. 2—3).. Ako gledamo cjelinu »Uputa«. 260—273. jer se ne zna »sat u koji dolazi naš Gospodin« (16. Précis d'histoire de la théo- logie chrétienne du IIe au début du IVe siècle. A. L. DANIÉLOU. Paris 1951. Ecclesiam adunare. Oikoumene. Un écho de l'eucharistie africaine et de la Didachè. Paris 1962. Instructions des apôtres. da nađe'š pokoj u njihovim riječima«. imaju također eshatološku perspektivu: ovdje se možda imaju na pameti i drugi sastanci. Ministère de Jésus-Christ ou le sacerdoce de l'Evangile.ESHATOLOGIJA 63 ispovijedaj svoje prestupke. — W. 47—51. PETERSON. Također: Antikrist ima osebujno ime: Kosmoplanes — zavodnik svije- ta. Neki misle (npr. La liturgie des premiers siècles. 1960 . BOBYER. J.

1950. npr. računala s već napisanim tek- s t o m Evanđelja (jer na nj upućuje u prezentu: »kao što imate (echete) u . ništa ne govori o obre- zanju. te prema Evanđelju Ivanovu — u vezi s euharistijskim molitvama u cc. nakon op- sežnog proučavanja utjecaja Matejeva Evanđelja na prve kršćanske spise p r i j e sv. Massaux mogao g. 2—3 govori o »jarmu Gospodnjem« i o jelima. 9. ako i nije to više u istom do- metu kao u Dj 2. u c. bio prisiljen da ih u konkretnom p r i m j e n j i v a n j u donekle preure- di. prisutan je i u Uputama (usp. No posebno je poglavlje odnosa didahistova prema Evanđelju Matejevu i Lukinu s jedne strane. 1951. Usp. a koja je izazvala apostolski dekret (Dj 15. Za pravo razumijevanje Uputa veoma je važno pitanje. 1—11. tek je druga didahistova verzija. na »evanđelje« kao Isusov n a v j e š t a j — a ne na neki napisani tekst u k o j e m u bi zajednica sada mogla pročitati ono što se navodi). te napokon. Ponajprije. Ideal zajedništva (koinonia) koji ide do zajedništva materijalnih dobara (Dj 2. da je Didache u stvari katehetski sažetak Matejeva Evanđelja. Očito je didahist imao pred očima isto svjedočanstvo o prvoj kršćan- skoj zajednici kojim se poslužio i Luka kod pisanja Djela apostolskih. čini se da je didahist pisao izvan pavlovskog misaonog ambi- jenta. iako se u »maloj apokalipsi« (c. a posebno je o tome raspravljao u velikom djelu »La Didachè« g. npr. na koju se od tih tradicija Didache posebno nadovezuje. 600—608) osporio t a j rezultat. počevši od samog naslova svoga spisa. 4. Svakako. ili je bio isključivo ovisan od usmene i dijelom pismene tradicije k o j a je prethodila sastavljanju spisa koji su ušli u novozavjetni kanon. J. podsjeća na raspru koja je opisana u Dj 15. Mt 7. 16) mogu naslutiti neke srodnosti s es- hatologijom dviju Pavlovih poslanica Solunjanima. u zajedništvu (kai tëi koinoniâi). 5: »Ne dajte sveto psima« (me dote to hagion tois kysi). 9. Audet je već g. kako smo već rekli. frapira načelna srodnost — i u terminološkom smi- slu — Didachea kao cjeline sa zbitim opisom života najprve jeruzalemske za- jednice. Ireneja. 1958. 2. Ta srodnost ide dotle da je E. Po Audetu. 42: »Bijahu postojani u nauku apostolskom (tëi didachëi ton apostolon). Tekstualne varijacije ovisile bi. kako je donesen u Dj 2. 44—45. •(Revue Biblique. makar se Didache doslovno slaže s Matejem samo na jednom mjestu. izraziti mišljenje. D2. Ono što se u Didache 6. Ne može biti spora o tome da je Didache u n a j u ž o j srodnosti s Matejevim Evanđeljem. 27—29). 44—45). lomljenju kruhaCiSj klasei tou artou) i molitvama«. 2) nije ovisan ni o kakvom pisanom tekstu Evanđelja (jer je u tom dijelu teksta svako spo- m i n j a n j e »evanđelja« u prošlom vremenu: usp. Nemoguće je ne vidjeti kako su tu naznačene sržne teme koje obrađuje Didache. prva verzija spisa. Dl (tj. o tome što je didahist. 6: Me dote to hagion tois kysin. Didache i novozavjetni spisi. a njegovo r j e š e n j e daje više dojam nekog privremenog izlaženja u su- sret bivšim poganima negoli jasne odluke i decidiranog stava prema staroza- vjetnim obdržavanjima.. u kakvom je odnosu t a j spis prema različitim novazavjetnim kanonskim tekstovima. 1951. 8. a koje se svodi na ovo: je li didahist imao pred očima i citirao koji od novozavjetnih 'kanonskih spisa. po Massaux-u. ali bi se teško mogla otkriti prava tekstualna ovisnost: didahist. to znači da se misli na samo Isusovo propovijedanje. odmah poslije Duhova.-P. uključujući Matejeve tekstove u tkivo svoga spisa. međutim. i to termi- nima kojima se služi didahist. 9—10 — s druge strane..64 DIDACHE 4. 8). 5. a značajno je i didahistovo inzistiranje na čestim sa- stancima.

Taj je problem to interesantniji što su te molitve očito starije od njihova unošenja u Didache. što je teško prihvatiti. 1959. lb). Među kritičarima nisu ta mišljenja naišla na općenito odobravanje. Didache 10. Glover. 3 i Iv 17. 1960. i ivanovska teologija. ali »nije nevjerojatno — kako misli U. a nije to bio današnji tekst Matejeva Evanđelja. Didache 9. bar u znatno uznapredovaloj fazi njegova oblikovanja. 26). Audet. Ne može se osporiti također srodnost ideja u molitvama Didache 9—10 s ivanovskom teologijom. pa i o trsu (usp. prema tome. no to je Evanđelje bilo samo srodno s Matejevim.) čak je u Didache 9. Posebno je važan indicij protiv direktnog utje- c a j a ivanovske teologije na te tekstove činjenica što didahist preferira za Isu- sa naslov »Sluga Božji« (pais). tako da se problem mora smatrati još neriješenim. 3. ideja o sakupljanju raspršenih postoji u proročkoj tradiciji. ili govor o Imenu (usp. § 34. 1965. 2 i Iv 15. govor o sabiranju raspršenih (usp. 16). a R. ali neke pojedinosti u izražavanju upućuju na to da je sastavljač tih molitava poznavao Ivanovo Evan- đelje. Didache 9. Potrebna su d a l j n j a istraživanja. F.) za- stupao je posebno ovisnost od sinoptika moralnog dijela Uputa (Duae viae) 1 eshatološkog dijela (c. i traži opsežnije proučavanje unutar okvira sveukupne najprve kršćanske literature. Važniji elementi dodira između dida- hista i Ivana: povezivanje »života« i »spoznaje« posredovanih po Isusu (usp. dapače da nas ništa ne obvezuje da s obzirom na te molitve go- vorimo o nekim »ivanovskim krugovima« iz kojih bi one potjecale. 5). Na svaki način. 5 Povijest kršćanske literature I .) je u Didacheu nazrijevao neki p o k u š a j harmonizacije citacija iz kanonskih Evanđelja — na liniji preokupacija koje su došle najšire do izražaja u Tacijanovu Diatessaronu (usp. Tim se problemom pozabavio (g. pa bi odatle pro- izlazile inačice u njegovim citacijama. i 1961. a uvođenje toga arhaičkog titula u molitve bilo bi nerazumljivo kad bi njihovo formuliranje bilo ovisno od ivanovske teologije. U isto je vrijeme pitanje ovisnosti Uputa od Mateja i Luke proučavao R. Po Vokesu bi didahist bio citirao po sjećanju. dakako. 1957) iznio je u vezi s tim problemom mišljenje koje ima stanovitih bitnih sličnosti i s mišljenjima dvojice spomenutih autora. Didache 9. Braun i došao do nešto druk- čijih zaključaka: n j e m u se čini vjerojatnim da didahistove molitve ovise o Ivanu. Istina. na kojoj bi dalje bila gradila. E„ Vokes (g. C. Mattioli (nav. ne stavlja u pitanje povezanost Uputa s Matejevim Evanđeljem. 174—175) da se direktna literarna srodnost nipošto ne nameće. i da je Didache bliži Mateju nego Luki zato što Matej vjernije — u smislu formulacija — prenosi tu tradiciju. dj. B. Butler (g. 52)..-M. p i t a n j e još uvijek osta- je otvoreno. Koester (g. 3). ta povezanost nije direktna ovisnost. jednako kao i Kraf- tovo mišljenje. 4 i Iv 11. dj. Audet misli (nav.. I H. Prisutnost svih tih ideja u Uputama može se rastumačiti baštinom općenitog sapijencijal- nog mesijanizma u onovremenom židovstvu. K r a f t (g. ali nekako i sam opći duh tih molitava. međutim.) F. i došao do uvjerenja da su sva tri spisa crpla iz iste tradicije. riječ je o zajedničkoj ovisnosti jednoga i drugoga spisa 0 istoj usmeno-pismenoj tradiciji. 53) — da su Iv (a posebno Iv 17) i Didache 9—10 izrađeni is- tovremeno u zajedničkom kulturnom ambijentu«. 5 vidio indicij da je u času didahistovu već postojao novozavjetni Kanon. 15. a i teme o spoznaji i vječnom životu nalaze se u judaizmu. 4). 2 i Iv 77. 1964. ODNOS PREMA NOVOZAVJETNIM SPISIMA 65 Evanđelju«.

E. STOIBER. Der ganze Joch des Herrn (Didache 6.. 47—52. 323—329. 75—76. 1964 . Louvain 1950. XVI.-M. Journal of Theol. Ediz. II. Matthieu sur la littérature chré- tienne avant Saint Irénée. . B. Literary relations of Didache ch.. 427—436. La Didachí. 250—257. Barnabas and Didache. Synoptische Heb erlief er ung bei den Apost. 12—29. C. KRAFT. The two ways in Didache. 1960. BUTLER. Influence de l'Evangile de St. Studia Evangélica. E. 1961. DIDACHE L i t. 159—241. F. R. The Didache and the Canon of the N. R. 27—38. VOKES. New York 1965. La Didachí. J. KOESTER. A. H. New Testament Studies 1958—59.-P. MASSAUX. GLOVER. Journal of Theological Studies. F. Paris 1959. Vaetern. Paoline 1969. Stud. BRAUN. 1961. Jean le Théologien et son évangile dans l'Église ancienne. MATTIOLI. 2—3). Berlin 1957. AUDET. The Didache's quotations and the Synoptic Gospels. ID. A. Paris 1958. T. Studia Patrística. 265—283.: U.

Petar zaredio za biskupa Klementa (Const. U listi rimskih papa k o j u donosi »Papinski godišnjak« (Annuario Pontificio). Prema »Apo- stolskim konstitucijama« Lina bi bio za rimskog biskupa zaredio sv. 3. Jeronimu »četvrti poslije Petra biskup Ri- ma« (De vir. ili. To je danas i općenitije pri- hvaćeno mišljenje među crkvenim povjesničarima. da je to onaj Klement kojega sv. navode se gg. 12). Klement je bio u osobnom kontaktu s apostolima (očito: Pet- rom i Pavlom). eccl. bio je osoba 'koja je u kršćanskoj starini uživala velik ugled. 14). od g. tj. i to se može smatrati sigurnim. 15). 3. ali bi se za volju mira bio odrekao i prepustio vodstvo Rimske Crkve Linu. 38. 3). po Ireneju »na trećem m j e s t u poslije apostola« biskup u Rimu (Adv. 32). 25. do g. ili prevodilac te poslanice s aramejskog na grčki (Hist. haer. Po Ireneju. da je on naslijedio Petra na rimskoj stolici. Euzebije Cezarejski (Hist. tako i hipoteza da bi on bio redaktor poslanice Hebrejima. Petra. Pavao. a po sv. Jovin. Život. 3. mišljenju koje su. s time da se dopušta da je to datiranje donekle nesigurno. . . jer se pod njegovim imenom pronosila značajna literatura. ili. Luka. eccl. čini se (Adv. da je Klement bio »drugi poslije Petra«. haer. Epifanije (Panar. 67 § 10. Pavla {Hist. da je bio treći nasljednik sv. 92. zastupali »plerique Latinorum«. Euzebije upozorava na sličnost između poslanice Hebrejima i Klemen- .). 46). Origen i Euzebije drže da je Klement bio pratilac sv. 2. 3. apost. SV. kojih su imena u knjizi Života« (Fil 4. kako on kaže (De vir. 1. 15. Origen spominje također mišljenje da bi redaktor (ili prevodilac) poslanice Hebrejima bio sv. Sve je to nesigurno: kako mišljenje da Pavao spominje našega Klementa u poslanici Filipljanima. koje se oslanja na sv. 9). od dvanaeste godine vlade Domicijanove do treće godine vlade Trajanove. a nakon Linove smrti bio bi sv. Danas je općenito prihvaćeno mišljenje. eccl. 4. Klement. Tertulijan je -mislio da je Klement bio zaređen za rimskog biskupa od samoga sv. 3. Sv. 3. zajedno s Klemen- tom i ostalim mojim suradnicima. KLEMENT RIMSKI 1. za koju je danas sigurno da ne potječe od njega. da je Klement bio na čelu Rimske Crkve poslije Lina i Kleta (Anakleta). Pavao spominje u poslanici Filipljanima kad kaže: » . 15). Euzebije referira o Origenovoj izjavi da su neki držali da je Klement bio redaktor kanonske poslanice Hebrejima (Hist. tj. 34) smatra da je Klement bio rimski biskup kroz devet godina. a bio bi episkopat preuzeo tek nakon Linova nasljednika Kleta (odnosno Anakleta. 101. 27. 6) kušao je uskladiti Ireneja i Tertulijana: Klement bi bio zaređen od Petra za rimskog biskupa. 6. eccl. 7. 88—97 kao vrijeme Klementova pontifikata. 3). a i sv. Jeronim je bio sklon. kako ga zove Irenej). t j . Ireneja. Petra (De praescript. a koja je načinjena na temelju »Liber Ponti- ficalis«.

15). DELEHAYE. haer. Les saints de novembre et de décembre. T a j je vršio službu konzula g. 38. kako svjedoči Dio Cassius (Hist. a možda se na nj odnosi i jedan natpis iz vremena pape Siricija (384—399) koji donosi naslov mučenik.68 KLEMENT RIMSKI tove poslanice Korinćanima (ibid. 14): općenito se tumači da se pod tom optužbom ima shvatiti da je konzul Flavije Klement bio kršćanin. eccl. Romae 67. tj. tj. 3). 11). TEODORI- CO DE CASTEL S. S Klemen- tovim imenom povezuju tu poslanicu u II stoljeću Hegesip (EUS. Jeronim (De vir. 3. sačuvano u dvije glavne recenzije. 23. 1) — izražava sv. similitudo« (De vir. u pismu papi Soteru (oko g. Hist. Prvi mu pridaje naslov mučenika papa Zosima (417—418). studenog. Valerije Biton i Fortunat (1 Clem. . Po legendarnim Acta SS. a poslanica je napisana u ime Rimske Crkve: »Crkva Božja koja obitava (paroikousa) u Rimu. To su bili muževi »pouzdani i razboriti. da bi se to jedva dalo rastumačiti ako Klement ne bi bio judeokršćanin. eccl. a onda prevedeno na grčki. 96—116). Prema Ps. Nosilo ju je u Korint poslan- stvo od tri čovjeka. Ipak je Klementovo autorstvo posve sigurno: on je napisao poslanicu »ex persona Romanae ecclesiae«. t. 1). ili. Bruxelles 1936. koja se obično navodi kao Prima Clementis (I Clem).). pozvanima na posvećenje (kletois hagiasmenois) u volji Božjoj po Gospodinu našemu Isusu Kristu« (naslov). Poslanica Korinćanima. jedini je siguran Klementov spis koji n a m se sačuvao. eccl. 15). PIETRO. Nerei at Achillei Klementu bi bio stric konzul Tit Flavije Klement. 170). Klement Rimski n a j v j e r o j a t n i j e nije uopće bio poganskog podrijetla. 16). L'Epistola agli Ebrei. i osuđen je na smrt (95/96). ni Euzebi- je.3). H. napisano izvorno na latinskom jeziku. bio bi rođak samog cara Domicijana. I r e n e j {Adv. Pravile su se tijekom povijesti kombinacije po kojima bi rimski biskup Klement bio identična osoba s konzulom Flavijem Klemen- tom. 22. 63. Crkvi Božjoj koja obitava u Korintu. Sv. koja se tako usko nadovezuje na starozavjetnu Bibliju. 3. Klementa« (Passio s. Nemamo potpune sigurnosti ni o tome da je Klement uopće umro mučeničkom smrću. ili. koji su se od mladosti među nama (en hemin. 2. Jeronim 'kaže da je između tih dviju poslanica »omnino grandis . Rimska ga Crkva slavi kao mučenika na dan 23. ni Jeronim ništa ne z n a j u o njegovu mučeništvu. kojih su imena navedena u tekstu: Klaudije Efeb. oni su imali biti »svjedoci između vas i nas«. Étude sur le Légendier romain. 3. 65. To je čisto legendarni spis i ne zaslužuje nikakve vjere (usp. tj. kako se — prevodeći Euzebija (Hist. Klementinama Klement bi potjecao iz carske obitelji Flavije- vaca.. . između Korinta i Rimske Crkve (1 Clem. Ipak je današnja biblijska znanost daleko od toga da bi zastupala da je Klement imao odlu- čujuću ulogu u redigiranju grčkog teksta poslanice Hebrejima (usp. Torino-Roma 1952. 1) i sv. . 4. a najstariji svjedok koji je izričito pripisuje Klementu jest korintski biskup Dionizije. Po tom tekstu. 95. Ni Irenej. Sve je to lišeno svake vjerodostojnosti. U tekstu se ne spominje Klement. Kasnije liturgij- ske knjige jednodušno mu pripisuju t a j naslov. g d j e bi kasnije bio osuđen na smrt i bačen u more s oko vrata privezanim sidrom. Herzonez u to vrijeme nije potpadao pod rimsku vlast. koje citira Euzebije (Hist. nego židovskog: posebno se to zaključuje na temelju njegove poslanice Korinćanima. Bio je optužen k a o ateist koji se poveo za židovstvom. str. u Rimu) besprijekorno ponašali sve do starosti«. Klementa bi car T r a j a n bio prognao na Herzonez na Krimu. Iz kasnijeg vremena potječe »Mučeništvo sv. Cle- mentis).

4). »nepromišljenih i preu- zetnih« (1. 6). Pariš 1909. ali časni. neka ih Korintska Crkva »brzo pošalje natrag k nama u miru s radošću. Ignacija Antiohijskog ili Poli- karpova Poslanica Filipljanima. 146). Oni su u Korintu imali biti u nekom smislu provedbeni organ onoga što se u poslanici zahtijeva- lo. među vama plemenit. 1). po njezinu primitku. svađa. za koje se neće kajati« (54). Klementova poslanica nije napi- sana u obliku dekreta. Batiffol nazvao tu poslanicu »epifanijom rimskog primata« (L'Eglise naissante. koji su imali biti »svjedoci između vas i nas«. Iz Euzebija znamo da se Prva Klementova čitala i u više drugih Crkava kod bogoslužja (Hist. tako da je korintska zajednica skinula prezbitere sa svete službe (leitourgias) koju su besprijekorno i časno vršili (44. ja se selim. Nemamo nikakvih pojedinosti o tome kako su tekli događaji u Korintu neposredno nakon što je poslanica u Korint donesena. 1). da bismo se i mi mogli radovati nad vašom sređenom situacijom« (65. . Međutim. na primjer.SADRŽAJ POSLANICE KORINCANIMA 69 Povod za slanje poslanice bila je pobuna (stasis) koja se zbila u crkvenoj zajednici u Korintu: nekoliko je osoba (oliga prosopa). To se zaključuje iz toga što korintski biskup Dionizije u spomenutom pismu papi Soteru izvješćuje da se Klementova poslanica u korintskoj Crkvi pobožno čitala kod nedjeljnog bogoslužja. tko je ispunjen ljubavlju? Neka reče: Ako zbog mene dolazi pobuna. u svemu »jedna ili dvije osobe« (47. Stoga je ustala u obranu zbačenih prezbitera i zatražila da se oni opet uspostave u svoj položaj. stoga je P. 1—2). veliku će sebi slavu steći u Kristu. ustalo protiv tamošnjih prezbitera i uspjelo predobiti za sebe golemu većinu vjernika. ta se poslanica ne može svesti na spis onakvog čisto prijateljskog značaja kakav imaju. nego u obliku pastoralne pobudnice. Tako su činili i činit će oni k o j i se vladaju po vladanju Božjem. odlazim kamo hoćete. Tko tako načini. 3). kako god nedostaju specifično juridički momenti. i svako će ga m j e s t o primiti. Rimska je Crkva ipak osjećala dužnost da intervenira. To je ujedno svršetak teksta: pridometnut je još samo općeniti pozdrav (65. Renan — bili obratili Rimskoj Crkvi da intervenira. 2). 6). 1). znak da je Rimu veoma stalo da se u Korintu brzo uspostavi mir (63. 3. kako bi što brže donijeli vijest da je uspostavljen od nas živo žuđeni mir i sloga. činim ono što odredi većina. dakle. Posebno je takav značaj operativnog zahvata Rimske Crkve u prilike u Korintskoj Crkvi osiguravalo Klementovoj poslanici poslanstvo trojice nje- zinih nositelja. Klementova poslanica jasno i nedvosmisle- no traži da se u Korintu. 3—4). ali nema nikakva temelja za nagađanje da bi se iz Korinta — kako je mislio E. Jer Gospodnja je zemlja i sve što je na n j o j (Ps 23. eccl. razdori. 16. Ne znamo kako se u Rimu saznalo za događaje u Korintu. a obiluju dugačka moralna raz- m a t r a n j a . a začetnicima pobune je savjetovala da napuste Korint: »Tko je. jer im je bolje da u Kristovu stadu budu maleni. Rimska je Crkva smatrala da to nije pra- vedno (44. da je »nemali grijeh ako se izbace iz biskupske službe (tes episkopes) takvi k o j i su besprijekorno i sveto prinosili darove« (44. nego da budu »izbačeni iz njegove nade« (57. tko ima sućuti za druge.2). ali se svakako mora pretpostaviti da je na k r a j u postignut željeni uspjeh. jer Klement piše. nešto sasvim konkretno sprovede u djelo: da se začetnici pobune podlože prezbiterima. poslanice sv. samo neka stado Kristovo živi u miru s ustanovljenim prezbiterima.

5—42. 1). a nedostaje mu pet listova (tj. a izdao ga je Fr. 7. Korpus poslanice kritičari rastavljaju na dva nejednaka dijela: prvi dio (gl. 1056. koji se čuva u Strasbourgu. Klement ovako hvali njihovu Crkvu? »Jer tko nije. izdao je Lightfoot u Londonu 1890. Hieros. a načinjen je na vulgarnom latinskom jeziku. Na temelju toga kodeksa izdao je Bryennios g. između Poslanice Judine i Poslanice Rimljanima. upućivali ste mladiće u pri- . Grčki nam se izvornik Prve Klementove sačuvao u dva rukopisa. Drugi je prijevod još više oštećen. Sačuvan je na papirusu iz VII stoljeća. 57. (u kojemu je sačuvan i Didache). smještena unutar novo- zavjetnih spisa. 1). ili neposredno iza njegove smrti. iskusio vašu svekreposnu i čvrstu vjeru? Tko se nije divio vašoj razboritoj i dostojnoj pobožnosti u Kristu? Tko nije navješćivao (ekerixen) visokodostojan oblik vaše gostoljubivosti? Tko nije blaženim nazivao vaše savršeno i nepokolebivo znanje (gnosin)? Jer. ali je rukopis dosta oštećen. 3. zajedno s tzv. jer se u n j o j aludira na to da su neki vjernici još u tamnici (59.1). Ime Korinćana je bilo »časno i na glasu«. u k o j e m u Klement u ime Rimske Crkve ka- zuje da su različite nevolje bile uzrokom što dosad nisu reagirali na događaje u Korintu. 1876. 2). Young. Izdao ga je C. Kom- pletan grčki tekst sačuvan je u Cod.) iz V stoljeća donosi njezin tekst odmah iza novozavjetnih biblijskih spisa. Drugom Klementovom. te sablazan k o j a je nastala iz onoga što se u Korintu dogodilo. a sa- da je »uvelike pogrđivano« (1. Oba su nepotpuna. 6—64. Schmidt u Leipzigu 1908 (TU 32. u rukopisu koji potječe iz g. g. u Ca- rigradu cjelovit grčki tekst Prve Klementove. 1894. 4) od nedavnog progona (1. Prve tri glave tvore uvod. Prva je Klementova poslanica prilično opširna: ima 65 glava. podlažući se onima koji su vas vodili i iskazujući doličnu čast vašim prezbiterima. Struktura poslanice. Sada se čuva u Sveuč. Morin otkrio je g. 1875. u jednom kodeksu iz XI stoljeća u Namuru sta- ri latinski prijevod Prve Klementove poslanice koji potječe n a j v j e r o j a t n i j e još iz II stoljeća. sve ste činili ne gledajući na to tko je tko. ko- račali ste u onom što je pravo pred Gospodinom. koji može biti samo Domicijanov. Pre- ma tom kodeksu priređena je editio princeps (P. nedostaje sav tekst iza gl. nema gl. 95/96. Oxford 1633). pa je uslijed drevnosti prijevoda (sačuvani grčki kodeksi su mlađi!) u velikoj cijeni kod većeg b r o j a patrologa. Odaje doslovnu ovisnost od grčkoga. Jedan kodeks (nalazi se u Ber- linu) potječe iz IV stoljeća. Roesch (Strasbourg 1910). tj. pronađen je i stari sirski prijevod iste poslanice. Facsimile Cod. U ostavštini J. iznosi pohvale o Korintskoj Crkvi prije ove pobune. G. Na k r a j u dolazi zaključak (62—65). Morin u »Anecdota Maredsolana 2« (1894). pa tako tekst nije cjelovit. Nijedan od tih kodeksa ne zaslužuje apsolutnu prednost pred drugima: za uglavljivanje izvornog teksta potrebno je voditi računa o svima.4—36) donosi većma općenite moralne poduke. Pronađena su i dva stara koptska prijevoda (na ahmimijskom dijalektu) Prve Klementove poslanice. svrativši se kod vas.70 KLEMENT RIMSKI Danas se općenito drži da je Prva Klementova poslanica napisana posljed- nje godine Domicijanove vlade. Mus. Hieros. biblioteci u Cambridgeu. 26. Mohla u Parizu g.' 2. 1170. 1. Poznati biblijski Codex Alexandrinus (sada u Brit. napisanom g. 1. a drugi dio (37—61) zahvaća korintsko pita- n j e na kon'kretniji način. 34. koje se ipak tiču pojave koja se zbila u Korintskoj Crkvi. i nedostaje mu jedan list. gl. »vrijedno ljubavi kod svih ljudi«. Izdao ga je G. U tom je kodeksu ta poslanica.

u srcu nosili njegove riječi. to se tiče i same Crkve u Rimu. Danju i noću borili ste se za svu bratsku zajednicu (hyper pases tes adelphotetos). 4). draže vam je bilo davati nego uzimati. po kojoj je »i smrt ušla u svijet« (Mudr 2. 5—6). moleći ga da bude milostiv ako ste što protiv volje sagriješili. 7). ni u čemu se ne uznoseći. Pe- tar. 1—6). u punini se na vas izlijevao Duh Sveti. Zatim se izno- se primjeri iz Starog Zavjeta iz kojih se vidi kako je zavist bila uzrokom zla: spominju se. dolično ljubeći (stergousas) svoje vlastite muževe. Mi moramo biti nasljedovatelji onih koji su navješćivali Krista u gruboj odje- ći. To je prijelaz na prvi dio poslanice. »nepravedna i bezbožna«. Noa (9. u Rimu. pa stoga treba da promotrimo onu početnu »formu mira« koju je u samu prirodu ucrtao Otac i Stvoritelj svega svemira (19). Elizeja. Na taj vam je način svima bio podaren dubok i obilan mir. 1—12 i Ps 21. Rahaba bludnica. 7—9. u punoj razboritosti (1. bili ste spremni za svako dobro djelo. Klement prelazi na konstatiranje kakvo je žalosno i sramotno stanje njezino u sa- dašnji čas (gl. a ne onima koji se uzdižu nad njegovo stado (16. velik broj izabranika »kod nas«. pisac pre- lazi na nove primjere zlih učinaka zavisti (gl. Božjem) kraju privodili: naredbe i pravedni zahtjevi Gospodnji bijahu upisani u širinu srca vašega« (gl. tj. odbacimo oholost i častohlepje (13). a Jona je propovijedao pokoru Ninivljanima (7. Nad prestupcima svojih bližnjih osjećali ste tugu. Ezekijela. Lot. u kojem se najprije citiranjem knjige Po- stanka pokazuje kako je Kain iz zavisti ubio brata Abela (4. i čak dobila dar proroštva (12). da se po milosrdnosti i savjesno- sti spasi broj njegovih izabranika. Mojsije (17). 3—19 (18). Bili ste iskreni i besprijekorni. No. svakom je naraštaju pružena i mogućnost pokajanja (metanoia). njihove ste nedostatke smatrali svojim vlastitima. a ne onima koji licemjerno govore o miru (15). tj. prem- da je to mogao. 3). radije se podlažući nego druge podvrgavajući.SADRŽAJ POSLANICE KORINCANIMA 71 mjereno i sveto shvaćanje. 8—4. Klement to ne piše samo s obzirom na Korinćane. Jakov. Primjer poniznosti daje nam i Abraham. Poslije tih »starih primjera«. zavist je odijelila žene od muževa. Josip. Nakon što je tako opisao nekadašnje časno stanje Korintske Crkve. 1—7). koji se spasio po gosto- primstvu i pobožnosti (11). sv. čestito upravljaju cjelokupnim domom. ili kao žrtve zavisti ili kao zavidnici. Pridružimo se oni- ma koji pobožno ljube mir. 2). i njegova su stradanja bila pred vašim očima. 2). dakle. 24). neutaživa žeđ da činite dobro. 4). sve ste u strahu njegovu (tj. i ona je »donijela milost pokore (metanoias charin) svemu svijetu« (7. Ti su primjeri ko- ristili i ljudima prije nas.4). 2—3). Urešeni svekreposnim i uzvišenim ponašanjem. koja se spasila po vjeri i gostoprim- stvu. Budimo. jer više treba slijediti Boga nego oholice (14). Zbog zavisti je trpio sv. 13). dapače — i tu Klement po prvi put unosi u svoju argumentaciju op- ćeljudske elemente — »zavist i svađa srušiše velike gradove i velike narode isko- rijeniše« (6. 6). Puni svetih namjera. Navodi se niz starozavjetnih primjera ljudi koji su poslušali volju Božju: Henoh (9. no mi smo postali dionici mnogih velikih i divnih stva- ri. Za- dovoljni ste bili onim što vam je Krist dao. gostoprimstvu i poslušnosti (10. Ilije. bez zle misli jedni protiv drugih. Job. Pavao. Abraham koji se odli- kovao u vjeri. ponizni. Pokoru je navješćivao već Noa (7. držeći se njega. Najviši je primjer poniznosti Isus Krist (16): Krist pripada poniznima. Isto tako i David: citira se Ps 50. učili ste ih da. držeći se pravila podložnosti. 1). Klement širokim potezima crta red i po- . Mrska vam je bila svaka buna i svaki razdor. Kod Korinćana je zavladala zavist (zelos). Mojsije. 1). Stoga: obratimo se svi na pokoru (9. On nije došao u štropotu slave i uznositosti. nego u poniznosti (16. jer je Kristova krv prolivena za naše spasenje. U potvrdu se navode Iz 53. Aron i Marija. Datan i Abiron. David (4. Nije vam bilo žao nikakvog dobrog djela. Bog sam je preko proroka po- zvao ljude na pokoru (8). i drugih. nalagali ste ženama da sve čine u besprijekornoj i sve- toj i čistoj savjesti. 3). brižno ste. u dobroj ste nakani i s pobož- nim povjerenjem podizali svoje ruke k Bogu svemogućemu. Svi ste ponizno mislili.

Klement nadovezuje: »Vidite. po prvi put u kršćanskoj teologiji. koja svakih 500 godina umire i preporađa se. 1). 1). jer »Bogu nije ništa nemoguće. gnjusnu oholost (30. 7). 3). A koji su putevi blagoslova? Razmotrimo kako su se stvari zbivale od počet- ka! (31. 4). Najprije pronalazi analogije u prirodi: svakodnev- nu izmjenu dana i noći. kao što je bilo davano i našim pravednim očima. gdje se sve pokorava odredbama što ih je dao »veliki Demijurg i Gospodar (despotes) svega«. stoga treba da ga se bojimo i da se ostavimo nečistih želja za zlim djelima. Potom Klement posiže u mitologiju: služi se legendom o ptici Feniksu. Bog je blizu. u kozmosu. brzo i iznenada ispunit će se volja njegova. a ne riječima (30. Job 19. a ništa nam se od toga nije dogo- dilo. Tu Klement. u uzdržlji- vosti (enkrateiiomenoi). Radije se zamjerimo bezumnim ljudima. »Pravo je da se ne izvlačimo ispod njegove volje«. i neće zakasniti. mi moramo pristupiti k Bogu u svetosti duše. rast biljke iz suhog i golog sjemena koje se najprije ras- pada. Po toj ptici Stvoritelj svega (ho demiourgos ton hapanton) pokazuje veličinu svoga obećanja o uskrsnuću (26). Naprotiv. Pridružimo se onima koji su od Boga dobili milost. moramo činiti sve što odgovara posvećenju: izbje- gavati ogovaranja. opravdavajući sebe djelima. 2). kako su mnogi zamišljali. ljubeći (agapontes) blagog i sućut- nog našega Oca. 32. Budući da smo »sveti dio«. inspiriranog na Jak 1. i Sveti ikojega vi iščekujete« (24. nečiste zagrljaje. koji kažu: To smo slušali i u vrijeme naših otaca. koje su se pojavljivale kad se očekivanja paruzije Kristove nisu neposredno ispunila. uzmite trs: najprije izgubi lišće. Treba vje- rovati Bogu. preuzetnost i objesnost pripada onima koje je Bog prokleo. ponizno misleći o sebi. 7(?). i ništa mu nije sakriveno od naših misli ili planova. Ps 22. a blagost. daleko od prišaptavanja i ogovaranja. iza toga nezreo grozd. »Nemojmo stoga biti dvoum- ne duše (me dipsychomen). mrsko preljubočinstvo. 2). Ps 3. Na tom mjestu Klement prelazi na eshatološka iščekivanja kršćana: poziva ad- resate neka ne budu takvi da bi njima odgovaralo ovo biblijsko mjesto: »Nesretni su oni koji su dvoumne duše (hoi dipsychoi). 4—5). a onda cvijet. Obučimo se u složnost. 1). U svemu milosrdan i dobro- tvoran Otac ima sućuti za one koji ga se boje. koji bi htio pobjeći od Boga? (28). i iznenada će u svoj hram doći Gospodin. koji je nas učinio svojim izabranim dijelom (ekloges meros) (29). potom list. a ne od nas samih: jer Bog mrzi one koji se sami hvale. i eto ostarismo. Potom se za uskrsnuće donosi nekoliko citata iz Starog Zavjeta: Ps 27. poniznost i krotkost pripadaju onima koje je Bog blagoslovio (30. 8 i Mt 24. podižući k njemu čiste i neokaljane ruke. pokušava naći — da tako kažemo — racionalne dokaze za mogućnost uskrsnuća. Jer kamo bismo mogli pobjeći od jake ruke njegove? I koji će kozmos primiti takvog prebjega. Na taj citat iz nekog apokrifnog teksta. osim laži« (27. koji se oholo uznose. da kroz kratko vrijeme (en kairoi oligoi) plod stabla dospijeva do zrelosti. Odista. U tom je tekstu slobodno vidjeti odjek onih reakcija u krugovima prvog kršćanstva. Abraham. a zatim dolazi zreo grozd« (23. ogav- ne žudnje. Bog sve vidi i sve čuje. u slozi. prevratništva (neoterismous). nego Bogu (21). Neka nam svjedočanstvo o našoj dobroj prak- si bude dano od drugih. usporedite se sa stablom. pijanstva. Bog je pokazao i očitovao da će biti uskrsnuće kad je od mrtvih uskrisio Gospo- dina Isusa Krista kao početak (aparchen) uskrsnuća mrtvih (24. da njegovim milosrđem budemo zaštićeni od nadolazećeg suda. zatim nastane klica. rado daje svoje milosti onima koji mu pristupaju jednostavnom dušom (haplei dianoiai). Moramo paziti da nam Božja dobročinstva ne budu na osudu ako se ne budemo vladali dostojno Njega. i neka naša duša ne gubi sigurnosti nad njegovim gole- mim i slavnim darovima« (23. 4. podijeljeni u duši. Naša hvala neka dolazi od Boga. Ispravno i ponizno po- našanje svih kršćana učvršćuje vjeru u Krista (22). postigao je blagoslov jer je po vjeri činio pravdu . Drskost. a što svećenici u Heliopolisu u Egiptu utvrđuju (25). 6. naš otac. da sve bude u miru i skladu (20).72 KLEMENT RIMSKI redak u svijetu. O bezumnici. 26. a onda Bog svojom moći čini da izraste biljka koja iz jednog sjemena rodi mnogo zrnja (24). jer i Pismo svjedoči: »Brzo će doći.

ali svatko vrši svoju dužnost prema svome redu. a slabi neka bude okrenut prema jakome. 4). a i sam Gospodin Isus po tijelu (to kata sarka). a i sam Gospodin se uzradovao uresivši sebe dobrim djelima. Jer koji to čine. »Treba dakle da se spasi čitavo naše tijelo u Kristu Isusu: svaki neka se pod- laže svome bližnjemu kako je to uspostavljeno u njegovoj karizmi. a i ne samo oni koji to čine nego i oni koji se s takvima slažu (35). Jakov je s poniznošću otišao iz svo- je zemlje zbog brata (31. Isusa Krista. Nisu svi oficiri. činiti? Hoćemo li zanemariti činjenje dobra (agathopoii'a) i napustiti ljubav (agape)? Neka nipošto Gospodar (ho despotes) ne dopusti da se takvo nešto dogodi među nama. Isto tako kraljevi i vođe po plemenu Ju- dinu. a ni po djelima koja bismo učinili u svetosti svoga srca. već se žurimo sa zau- zetošću i spremnošću činiti svako dobro djelo. a i ostala su plemena imala nemalu slavu. blagoslovio i rekao: »Rastite i množite se«. Moramo. nego po vjeri. svađe.SADRŽAJ POSLANICE KORINCANIMA 73 i istinu. koji smo po njegovoj volji pozvani u Isusu Kristu. Najvećeg od svega — po razumu — stvorio je čovjeka. Prema tome i mi. ali svi udovi drže skupa. zauzeto vapijmo kao iz jednih ustiju prema njemu. Što nam je. skupljajući se u slozi po savjesti na isto mje- sto. To je put na kojemu ćemo naći naše spasenje. uzdržljivost u posvećenju: i to sve je već ušlo u naše shvaćanje. Zatim prelazi na usporedbu s tijelom: »Uzmimo svoje tijelo: glava bez nogu je ništa. a siromašni neka zahvaljuje Bogu što mu je dao onoga preko kojega će se nadopuniti ono što njemu nedostaje. bogati neka pomaže siromašnoga. pohvalio je sve to. Raduje se svemu u prirodi. Stvoritelj i Gospodar svih stvari ra- duje se onome što je načinio. Izak se s pouzdanjem predao za žrtvu. Tako nam je on sam primjer za dobra djela. mržnju na Boga. biti spremni za činjenje do- bra (agathopoiia): jer je sve od njega. Jaki neka se brine za slaboga. a ne po samima sebi. slijedimo bez oklijevanja njegovu volju i svom snagom svojom činimo djelo pravde (33). moramo činiti ono što odgovara njegovoj bezgrešnoj volji i slijediti put istine. došaptavanja i ogovaranja. a lijen i mlitav ne usuđuje se pogledati u oči poslodavcu. Klement u dru- gom dijelu poslanice prelazi pobliže na rješavanje korintskog slučaja. svojim svetim i neokaljanim rukama. Zato su od Jakova potekli svećenici i leviti. I anđeli spremno izvršavaju njegovu volju. A što je ono što je pripravljeno onima koji izdrže? Svesveti (panagios) Stvoritelj i Otac vjekova sam zna veliči- nu i ljepotu toga. Dobar poslenik s povjerenjem prima kruh za svoj posao. Bog potiče sve nas koji iz svega srca u nj vjerujemo. Pošto je tako općim potezima zacrtao »put« kršćanskog života. dakle. velikog svećenika naših prinosa. Kad je sve to stvorio. oholost i nadutost. da ne budemo lijeni ni mlitavi »za svako dobro djelo«. pohlepu. i najmanji su udovi našega tijela potrebni i korisni čitavom tijelu. Sve su to dobili po volji Božjoj. sjajnost u pravednosti. ispraznu slavičnost i negostolju- bivost. Stoga i mi. da postanemo dionici ve- likih i slavnih njegovih obećanja (34). Svi su pravednici bili urešeni dobrim djelima. moramo težiti za onim što je njemu drago i ugodno. 5). po kojoj je Svemogući Bog opravdao sve odvijeka (32). kao otisak svoje slike. Najprije go- vori načelno o potrebi unutarnjeg ustrojstva zajednice i o nužnosti podlaganja i po- slušnosti. zagovornika i pomoćnika našoj slabosti (36). 2). ne bivamo opravdani po samima sebi ni po našoj mudrosti ili razboritosti ili pobožnosti. stoga. ili po svojoj pravednosti. da primimo obećana dobra. ni maleni bez velikih« (37. Mi se moramo boriti da ostanemo u broju onih koji izdrže. vjera u povjerenju. Počinje od usporedbe s rimskom vojskom: »promotrimo one koji vojuju pod našim vođama« (37. Mudar neka iskazuje svoju mudrost . a od sebe moramo odbaciti svaku nepravdu i zloću. Darovi su Božji čudesni! Život u besmrtnosti. Kako? Naša misao mora biti utvrđena u vjernosti prema Bogu. istina u prostodušnosti. zlobe i podmukle lukavštine. ili po svojim djelima. a ta- ko i noge bez glave. mrski su Bogu. »Veliki ne mogu biti bez malenih. i potrebno je jedinstveno podlaganje da bude zdra- vo čitavo tijelo« (37. 2—4).

ali od nepravednih. iz kakve smo tvari postali. mirno (hesjchos) i nezanatlijski (abanausos). 1—4). bezbožnih. 2—4). Korinćani su dobro proučili Sveto Pismo. Misael (45). »Velikom su svećeniku dana vlastita bogoslužja (leitour- giai). ono pravo. i zato što je jedno pozvanje u Kristu? U koju svrhu razvlačimo i razdiremo udove Kristove. nesloge. da. Azarija. eto. pa moraju znati da sveti muževi nisu progonili pravednike. i kad smo prodrli u dubine »božanskoga znanja« (tes theias gnoseos: 40. Isus Krist bio je poslan od Boga. mnoge u dvoumicu. 2—4). mnoge bacio u zlovolju. To vrijedi za žrtve i bo- goslužja (tas prosphoras kai leitourgias). Pavao u početku Prve poslanice Korinćanima (47. dakle. čovjek laik (ho laikos anthropos) obvezan je na laičke propise (prostag- masin) (40. 4—7). dakle. Ova je sadašnja svađa gora od one protiv koje ustaje sv. Tome se nije čuditi. dakle. Budući da sve to imamo od njega. razdori i rat? Zar zato što imamo jednoga Boga i jednoga Krista i jednoga Duha milosti koji je izliven na nas. ne prekoračujući zacrtano pravilo (kanona) svoga bogosluženja (leitour- gias). braćo. kakvi i što smo bili kad smo ušli u svijet. u čestitosti (41. 5). Blaženima naziva Klement one prezbitere koji su već umrli. po određenom postupku (v. Pravednici su trpjeli progonstvo. ŠB). za koje je Bog odredio kada se imaju činiti i preko kojih osoba. dolazimo do tolike bezum- nosti te zaboravljamo da smo udovi jedni drugima?« (46. za biskupe i đakone (eis episkopous kai diakonous) onih koji su počinjali vjerovati« (42. Treba se družiti s dobrima i pravednima: to su oni koje je Bog izabrao. 1). Jer nam je nemali grijeh ako one koji su besprijekorno i sveto prinosili darove izbacimo iz biskupstva (tes episkopes)« (44. postavljali su prvine svoje. i koji su kroz dugo vrijeme pri- mali svjedočanstvo od svih. Onaj koji drži čistoću u tijelu. jer mi. dužni smo uredno (taxei) činiti sve što je Gospodar naredio da se čini u određena vremena (kata kairous tetagmenous). 2). Br 17) postavio Arona za svećenika (43). i zatim dali zakon (epinomen). 6). duž- ni smo mu u svemu davati hvalu (eucharistein)« (38). nije pravo (ou dikaios) izbaciti iz službe (tes leitourgias). zbilo u is- pravnom redu (eutaktos) po volji Božjoj. 1): zato su postavili »gore spomenute. Tako Daniel. bezumni su i nerazumni (39). pripravivši nam svoja dobročinstva prije nego što smo se rodili. a ne od svetih. »Zašto su među vama svađe. Ružno je i ne- dostojno čuti. Propovijedajući dakle po zemljama i gradovima. Ananija. jer je i Mojsije. Zato neka svaki u svome vlastitom redu nastoji ugoditi Bogu u dob- roj savjesti. koje je od Duha Svetoga (45. moramo doživjeti »da vi neke koji su bili dobra vladanja protjeraste iz svete službe (leitourgias) kojoj su oni besprijekor- no služili na čast« (44. Porazmislimo. op. »Vaš je razdor mnoge zaveo. te koji su besprijekorno vršili službu Božju (leitourgesantas) stadu Kristovu u poniz- nosti. i apostoli od Krista: oboje se. preuz- mu drugi prokušani muževi njihovu službu (leitourgian). Krist od Boga. Primivši dakle zapovijedi. Svi koji se u svome srcu uz- nose. 1). koje su posta- vili oni. 9). smatramo. znajući da je drugi onaj koji mu daje uzdržljivost. Žrtve su se smjele prinositi samo u Jeruzalemu (41. iziđoše ispunjeni Duhom Svetim da navješćuju radosnu vijest (euangelizomenoi) da dolazi kraljevstvo Božje. ustajemo na vlastito tijelo. kršta- vajući one koji su poslušali volju Božju (tako prema starom latinskom prijevodu.74 KLEMENT RIMSKI ne u riječima nego u dobrim djelima. a sve nas u žalost: i po- buna vaša traje i dalje« (46. prokušavši (ih) Duhom. strasti. nego neka pusti da mu drugi dade svjedočanstvo. I apostoli su po Kristu spoznali da će nastati svađa u vezi s imenom biskupstva (epi tou onomatos tes episkopes: 44. da spriječi zavist. ako ovi umru. ili kasnije drugi odlični muževi (ellogimoi andres) uz pristanak sve Crkve. iz kakvog nas je groba i mraka izveo u svoj svijet onaj koji nas je oblikovao i stvorio (ho plasas hemas kai demiourgesas). Ponizan neka ne pruža svjedočanstvo samo- me sebi. neka se ne hvališe. da je »naj učvršćeni ja i drevna Crkva Korinćana zbog jedne ili dvi- . na levitima leže njihova služenja (diakoniai). zlih. Kad nam je sve to jasno. One. svećenicima je određeno njihovo mjesto. »Naši su apostoli bili evangelizirani od Gospodina Isusa Krista. 1—5). i po uskrsnu- ću Gospodina našega Isusa Krista ispunivši se i učvrstivši u vjeri u riječi Božjoj.

2—6). jer su tako postupali i svagda će postupati oni koji besprijekorno hode putem Božjim (54). »I mi molimo za one koji su u grijehu da im se dade skromnost i poniznost. Tko ima ljubav u Kristu. 1—2). 6). 6). koja očito prenosi ele- mente tadašnjeg liturgijskog moljenja kršćanske zajednice u Rimu. A i žene su po milosti Božjoj učinile velike stvari za narod. Osobito je za- nimljivo da Klement u toj molitvi donosi poseban značajan odlomak u kojem se moli za sav svijet. 2—61. Neka se nauče biti podložni. vjera i nada izabranih. 4—61. »Ako pak neki ne poslušaju to što im je od njega preko nas rečeno. 16). može biti moćan u izricanju znanja (gnosin). pasti pred Gospodara i u suzama ga moliti da bude milostiv i pomiri se s nama. ne kajući se. A mnogo ih je bilo i »među nama« (en hemin) koji su sebe dali u okove da druge spase. ne nama. 7). spo- minje imena poslanika što ih Rimska Crkva šalje u Korint. 31—33): to je bila velika ljubav. Zaključni dio (62—65) poslanice na neki način sažimlje sve što je rečeno. Tekst tu prelazi u dugačku molitvu (59. a ne za njega samoga« (48. 3). nego volji Božjoj« (56. Korinćani poznaju — i to dobro — Sveto Pismo: evo im primjera Mojsijeva. da Stvoritelj svega sačuva po ljublje- nom sluzi (sinu) svojemu Isusu Kristu u cijelosti određeni broj svojih izabranika« (59. nego je proizvela sablazan i kod takvih koji drukčije misle (47. odbacujući oholu drskost svoga jezika. 2). Jedna su jedina vrata pravednosti preko kojih se u Kristu ulazi (48. koji je molio za narod da mu Bog otpusti grijeh i ponudio sebe da bude izbrisan iz knjige života (Izl 32. Zato moramo moliti njegovo milo- srđe da se nađemo u ljubavi (50). 1). Ljubav nadilazi čovjeka. budući da je dobar. 2). »Prihvatite naš savjet. sagibajući koljena svoga srca. nitko se ne može naći u ljubavi. Jer živ je Bog i živ je Gospodin Isus Krist i Duh Sveti. mora činiti naloge Kristove. da će se odseliti iz Korinta ako je zbog njih nastao razdor. jer nas povezuje s voljom Božjom« (56. 1—2). što ju je za nas imao. kao Ju- dita ili Estera (55. moraju se obratiti i moliti od Boga ot- puštenje: ne smiju dopustiti da im srce otvrdne kao srce Faraonovo (51). da onaj koji u poniznosti i u stalnoj poslušnosti čuva. dobar je i veoma koristan. 5—6). dao je za nas svoju krv Isus Krist. a naročito vođe. dušu za naše duše« (49. Bogu niče- ga našega ne treba. i izražava naclu da će . »Može netko biti vjeran. a posebno za svjetovne vlasti (60. Stekli bi tako veliku slavu u Kristu. po ljubavi. i ustrajat ćemo u usrdnoj molitvi i vapaju. ljubav sve čini u slozi (49).SADRŽAJ POSLANICE K0R1NĆANIMA 75 ju osoba ustala protiv prezbitera« (47. da su same sebe predali u prestupak i u nemalu pogibao. A mi ćemo biti nevini od toga grijeha. »Otac. da nas natrag uspostavi u čestito ponašanje uzajamne bratske ljubavi (tes phila- delphias). Treba brzo ispraviti. Ljubav ne podnosi razdora. osim ako ga Bog udostoji toga. može biti mu- dar u rasuđivanju govora. Nitko ne može opisati vezu ljubavi Božje. Na ta- kav bi način oni među Korinćanima koji su odista plemeniti i puni ljubavi. može biti svet u djelima: takav mora biti toliko ponizni- ji koliko se više čini da je veći. Klement upozorava na odlične primjere za takvo postupanje iz poganske povijesti: kraljevi i prvaci preda- vali su se u smrt za narod. samo da bi stado Kristovo moglo živjeti u miru s uspostavljenim prezbiterima. trebali reći. i nećete se pokajati. ljubav ne diže pobune. pa da se podlože. a rado bi bili svagdje primljeni. i tražiti ono što je od opće koristi za sve. samo da mu ispovjedimo (exomologeisthai) svoju grešnost (52). 2). 1—4). »Ukor koji jedni drugima da- jemo. od Boga dane pravorijeke i naloge. da će takav biti smješten i častan u broju onih koji su spašeni po Isusu Kristu« (58. odgaja nas da bi nam se smilovao po svome svetom odgoju« (56. nego da budu iskorijenjeni iz njegove nade zbog svoje samodopadnosti (57. Začetnici pobune neka se podlože prezbiterima i neka se dadu odgojiti za pokoru (metanoian). po volji Božjoj. Gospodin naš. A ta vijest nije došla samo do nas. Svi koji su pogriješili. nenadmašivo savršenstvo (53). neka znadu. »U ljubavi je nas Gospodar preuzeo. 1). drugi su napuštali svoje gradove da pobuna ne poras- te (55. jer im je bolje biti maleni i čestiti u stadu Kristovu. i tijelo za naše tijelo.

48). da Klement neke svoje stavove duguje palestinskim reformističkim s t r u j a n j i m a u kojima su bili jaki utjecaji levitski. a Juda i Levi su baštinici Saveza i blagoslova. 1929) da je teologija Klementova. 1). Amen« (65. možemo zapaziti i neku srodnost s kumranskim spisima. gospodstvo i veličanstvo. Vidljivo je da Klement u gl. i po onome po kojemu neka mu je slava. U Jubilejima je Jakov središnja ličnost. A. 1959.76 KLEMENT RIMSKI se oni brzo povratiti s dobrim glasima. starozavjetna. svećeničkom (levitskom) i kraljevskom: »U kršćanskim adaptacijama Testamenta t a j dvostruki mesija- nizam izlazi na Isusa. 32. Već sam naslov o d a j e palestinske u t j e c a j e . osobito u retoričkom stil- skom postupku. Poslanica svršava pozdravom: »Milost Gospodina našega Isusa Krista s vama i sa svima posvuda koji su pozvani od Boga. u stvari. Istina je da Klement nije zaokupljen nekim temama koje se s m a t r a j u specifično pavlovskima (npr. Značajna je odsutnost Melkisedeka iz Klementove poslanice. koji je izabrao Gospodina Isusa Krista i nas po Njemu za narod koji putuje. Već je iz tog razloga razumljivo da j o j se po- svećuje izvanredna pažnja. Judentum und Gnosis. Riječ je o dvostrukom mesijanizmu. Peterson (Fruehkirche. čistoću i razboritu umje- renost. po kojemu nek mu bude slava i veličanstvo. u apokrifu Testamenta XII patriarcharum i u k u m r a n s k o j literaturi. sada i u sve vijeke vjekova. služeći se legendom o ptici Feniksu (25). 2 aludira na tezu o tom dvostrukom podrijetlu Isusovu. čast. Njegova je teologija obojena helenističkim ži- dovstvom. Po mišljenju nekih (A. dade svakoj duši koja zaziva veličanstveno i sveto Ime njegovo. Herder. kako je dokazao E. strah. 1—4). uzdržljivost. strpljivost i dugotrpljivost. gospodstvo (kratos) i čast. 129—136). 2). čini se. 4. Klementova poslanica vezuje se uz p o b u d n u literaturu palestinskog židovstva u kojoj prevladava moralna tendencija. s kojom povezuje Kristovo svećeništvo Poslanica He- . Jedinstven s m j e š t a j Isusa između plemena Levijeva i plemena Judina nalazi svoje o b j a š n j e n j e jedino u funkciji takvih koncepcija« (SC 167. Harnack) prva je Klementova poslanica dokument prve 'kršćanske starine koji možemo datirati s najvećom sigurnošću. s tim da se prioritet p r i d a j e Leviju. I u taj je zaključni dio uklopljena jedna kratka molitva za sve vjernike: »Uostalom. to je osobito svjedočanstvo da se kršćanstvo počinje osjećati dijelom rimskog dru- štva. od vjekova i u vijeke vjekova. Pretjerano je doduše mišljenje Harnackovo (g. ali se u mnogočemu nadovezuje na palestinsko židovstvo. vječno prijestolje. vjeru. da se u poslanici mogu otkriti b r o j n i helenistički utjecaji. ne može biti s u m n j e da Klementa treba smjestiti među judeokršćanske pisce. Osobita je novost tog teksta u osebujnom načinu kako se pozitivno prizivaju poganski uzori i stavljaju kao poticaji pred oči kršćana (1 Klem 55. s time da bi pavlovski u t j e c a j na Klementa bio čisto materi- jalan. Detaljno prouča- vanje teksta (L. Sanders) pokazalo je. Mjestimično. Od nemale je važnosti u tom smislu i činjenica što Klement posiže za mo- tivom iz mitologije. Klement ne poznaje pavlovske teme o Kristu kao osloboditelju od Zakona). po velikom svećeniku i vođi našemu Isusu Kristu. o kojoj se govori kao o nečemu našemu (37. posebno prisutni u židovskoj apokrifnoj Knjizi jubileja. posebno stoički i pitagorejski. i da pripada u helenističko kasno židovstvo. mir. od Levija i Jude. neka svevidni Bog i Gospodar duhova i Gospodin svakoga tijela. kako se u tom smislu paradigmatski iskorištava ure- đ e n j e rimske vojske. a što posebno odgovara moralističkim tendencijama latinskog Za- pada (L. Goppelt). Ipak. Jaubert uvjerljivo je dakazala. Značenje i teološki sadržaj poslanice. Amen« (64). da bude ugodna njegovu Imenu.

Galaćanima. rimska je zajednica posjedovala neku teologiju srodnu teologiji Iva- novoj. a nalazimo ih u židovskoj literaturi. što je kod Klementa prvi takav slučaj u kršćanskoj literaturi (1 Klem 37). stvoritelja neba i zemlje. pokazuje da u tom času »još nije postojao normativni tekst. vjerojatno je poznavao i Marka. po- sebno u kumrans'koj. Braun: »Kad je Klement. tako da se može prihvatiti mišljenje koje je izrekao F. na te- melju suptilnih analiza može se reći da je Klement veoma vjerojatno poznavao današnjeg Mateja. U Klementovoj poslanici mogu se otkriti i neke srodnosti s ivanovskim spisima. Nije sigurno. ali i veoma slične formule. koji je pripravio oganj đavlu i njegovim anđelima. Iz samog tog pisma (ex ipsa scriptura) mogu oni koji hoće. ili možda i pismeno fiksiranoj zbirci. 1 Klem 17. U tom pogledu je od osobi- tog značenja Klementovo povezivanje (1 Klem 40—41) reda koji mora vladati u kršćanskoj zajednici s poretkom koji je vladao u hramskim ceremonijama. Dokaz da se Klement kod toga inspirirao na židovskoj literaturi. Klement je svakako ovisan o židovskoj apokrifnoj literaturi: za neke cita- cije. npr. bilo da je riječ o usmeno prenošenoj. Irenej da je po n j o j Rimska Crkva »obnavljala vjeru njihovu (tj. Srodnost Klementove poslanice s Poslanicom Hebrejima bila je očevidna — kako smo vidjeli — već u kršćanskoj starini. Od pavlovskog korpusa Klement izričito spominje Prvu Korinćanima (1 Klem 47. oblikovatelja čovjeka. Filipljanima. unatoč tome što postoje tolike srodnosti između ta dva teksta. unatoč d o j m u koji se dobiva iz toga m j e s t a kao da je Klement direktno mislio na rimsku vojsku: i to je imalo svoje pretpostavke u židovskoj literaturi. JAUBERT. N i j e sasvim sigurno da je imao pred očima Drugu Korinćanima. U vezi s teološkim sadržajem Klementove poslanice piše sv. Kle- ment još ne poznaje nekog novozavjetnog biblijskog kanona. koji je uveo (indu- xerit) potop. On navodi Isuso- ve izreke (logici). 1—4) koja je napisana pod nadahnućem Duha Svetoga (pneumatikos). Knoch). Kle- rnent. Knoch). i da je ono što je bilo napisano još bilo utopljeno dans un large milieu usmenih predaja« (A. Korinćana).. SC 167. oko 95. Paris 1959. a moguće je da je pozna- vao i Luku (tako misli O. je li Klement na tim mjestima ovi- san o zajedničkoj liturgijskoj tradiciji. koji je uredio Zakon i poslao proroke. koji je govo- rio s Mojsijem. I. 180). nije originalno. za razliku od pisca Poslanice Hebrejima. i tradiciju koju je nedavno primila od apostola. a koja je navješćivala jednoga Boga sve- mogućega. Općenito se misli da je imao pri ruci poslanice Rimljanima. Čini se također da je Klement poznavao i Prvu Petrovu poslanicu. i ona je od n j e živjela« (Jean le théologien et son évangile dans l Église ancienne. I samo unošenje ideala vojničke podložnosti u ocrt poretka u Crkvi. 53). na što u p u ć u j u neke zajedničke teme.-M. izveo narod iz zemlje egipatske. 6. kreće se u struji onih koji po- kušavaju Isusa povezati s levitskim svećenstvom. U odnosu na sinoptička Evanđelja. pisao Ko- rinćanima. ali se ne čini da ih je izvadio iz nekog nama danas poznatog Evanđelja. Ta se srodnost može otkriti na dvadesetak m j e s t a (O. naučiti da Crkve navješćuju toga (hunc) Ocem Gospodina našega . ali su te srodnosti literarno indirektne.TEOLOŠKI SADRŽAJ POSLANICE 77 brejima. ili o samom tekstu Poslanice Hebre- jima. nego iz neke zbirke logia. Način kako Klement postupa. nije moguće sa sigurnošću utvrditi odakle su uzete. pozvao Abrahama. jasan je iz samog teksta: u rimskoj vojsci nisu postojali pedesetnici (pentekontarchoi).

O vjeri (pistis) je riječ na više m j e s t a : u Korintu su pobunjenici postali u »svojoj vjeri kratkovidni« (1 Klem 3. iako nije pisana s izričitim ciljem da teološki utvrdi to učenje. To je također jedna od značajnih razlika između Klementove poslanice i Poslanice Hebrejima. govori se o tome da n a m je predana suglasnost (homophonia: 1 Klem 51. Na dva mjesta. 3. Na neki način Klement u tu povijest uklapa i pogane. Bauer) gola je hi- poteza: Klement. 2. 186—187). u n j o j se doista nalazi. 3). Klementovo kršćanstvo je najnaravniji nastavak starozavjetne pobožnosti. Na dnu njegove misli je svijest o potpunom jedinstvu povijesti spasenja. on ne osjeća nikakve potrebe da bilo kako oorazlaže ili dokazuje da je Crkva nastavak Abrahamove i Mojsijeve religije: To je za njega nešto što se samo po sebi razumije. budući da je ta poslanica starija (vetustior) od onih koji sada lažno naučavaju i lažno izmišljaju (commentiuntur) drugog Boga iznad Demi- jurga i Stvoritelja svega ovoga što postoji« (Adv. nego pobunom (stasis). 2). ali još više: od Noe. uzdržljivosti (enkrateias). te razumjeti apostolsku p r e d a j u Crkve (apostolicam ecclesiae traditionem). 48—5—6). od Abela. KLEMENT RIMSKI 78 Isusa Krista. haer. tj. što možda znači da u t a j čas u Rimu nije bilo nikakve napetosti izme- đu judaizanata i helenista među kršćanima. a vjera je samo stavljena na prvo mjesto. Proble- mi obrezanja ili subote ili propisa o jelima kod Klementa se nikako ne pojav- ljuju. Hipoteza da su korintski pobunjenici bili nosioci gnostičkih tendencija (W. utvrditi jedinstvo Starog i Novog zavjeta. DAVIDS. ali naglasak nije na ortodoksnom sadržaju vjere: Klement je dodirnuo sve točke (panta topon) o obraćenju (metanoias). prave ljubavi (gnesias agapes). 2) i cilj mira (tes eirenes skopos: 1 Klem 51. 40. u Klementovoj je poslanici prisutno na tako izrazit način. a ne strogo teološki. Izraz predaja (paradosis) dolazi u poslanici samo jedanput. gdje je upotrijebljen glagol paradidomi u tom smislu. npr. jer je poredak u kozmosu podloga poretka koji m o r a vladati u kršćanskoj zajednici. 4). nema nikakve aluzije na razliku među Savezima. Ne može se reći da bi svrha poslanice bila utvrditi pravu vjeru nasuprot nekim krivim učenjima. ali je značajno da je na tom m j e s t u riječ o Pravilu naše tradicije (tes paradoseos hemon kanona: 1 Klem 7. Poslanica ima moralno-parenetski k a r a k t e r . u zaključku Klement kaže da je u poslanici dotaknuo sve točke (panta topon) o vjeri (peri pisteos). što znači od samog Adama: dapače od samog stva- r a n j a svijeta. Pavlu. aludira na to da su se vođe pobune oslanjali na neko znanje (gnosis) i m u d r o s t (usp. . 3. 2). čini se. Ipak je istina da Klement prikazuje stav pobunjenika kao nešto novo. 1). ono što je bila jedna od n a j temelj ni j ih Irenejevih preokupacija protiv gnostika. 36. koja ide od Abrahama. Ono što se u Korintu dogo- dilo nije nazvano herezom (hairesis). analizu poslanice u tom smislu kod: A. razboritosti (sophro- synes) i strpljivosti (hypomones). što nije u sukladnosti s onim što je u skladu s Božjom voljom od početka (usp. Međutim. Irrtum und Haeresie. 4. Izaka i Jako- va (Jakov — kako smo vidjeli — ima nčko središnje mjesto!). u Kairos 15 [1973] 166—172. 1 Klem 1. unatoč svim srodnostima. ali poslanica ne daje dojam da je bila riječ o nekom doktrinarnom sukobu: o gnozi se govori i u pozitivnom smislu (usp. To što je Irenej vidio u Klementovoj poslanici. Riječ savez ili zavjet (diatheke) pojavlju- je se kod Klementa samo u citacijama: dobiva se d o j a m kao da Klement zna samo za jedan Savez. 1 Klem 41. od Henoha. kako to nalazimo u sv. 2. da se mora reći kao da Klement i ne poznaje riječ Stari i Novi zavjet. Nema u poslanici nikakvog dvojstva između Starog i Novog Zavjeta.

Iv 13. 7).29. t j . i Rahaba bludnica kad primi glasnike i drugim ih p u t e m izvede?«). i Bog Isusa Krista. Zagreb 1972). § 40. DANIfiLOU. koja se pojavljuje već u starozavjetnim sapijencijalnim knjigama (usp. 1. inače ime Otac dolazi često. Inače Klement Rahabu prvenstveno iskorištava kao moralni p r i m j e r vjere i gostoprimstva. 25: »Ne opravda li se slično. § 12) (usp. DUDA. 2).. 11. koji se dosta upotrebljava u helenističkoj (poganskoj) pobožnosti. Sir 44—45). 8). 2. Rahaba je po uputi uhoda koje je poslao Jozua imala na svojoj kući objesiti s'kerlet (kokkinon) kao znak (semeion). Klement ne vidi ni neku posebnost u zapovijedi ljubavi koja bi vrijedila za vrijeme kršćanstva (usp. S punim se pravom sv. povezujući na t a j način ono što se o Rahabi kaže u Poslanici Hebrejima (11. 46). u Klementovoj poslanici nalazimo ga 23 puta.10). 3). Krist o sebi govori već u Starom zavjetu (1 Klem 16. a u novozavjetnim tekstovima izrazit p r i m j e r nalazimo u Poslanici Hebreji- ma 11 (usp. Kako vjerovati. uko- . međutim. Samo jedanput naziva Klement Boga Ocem Kristovim (1 Klem 7.24. . međutim. pa mu ona služi kao temeljno polazište za sve parenetske izvode koje želi dozvati u svijest korintskim kršćanima. « ) i u Poslanici Jakovljevoj (2. Pariš 1950. U tom on slijedi tipičnu židovsku i judeokršćansku književnu vrs- tu hagada (haggadah) homiletskog karaktera (usp. ne propade zajedno s n e p o k o r n i c i m a . samo jedno mjesto (1 Klem 12). 5. 3). na k o j e m je riječ o Rahabi (Jos 2).UČENJE 0 BOGU 79 jer i njihove p r i m j e r e dovlači u svoju raspravu na sličan način kao i primje- re starozavjetnih pravednika. Klement ga upotrebljava u vezi s Božjim stvoriteljskim djelovanjem. a time je ibilo unaprijed nazna- čeno da će »po krvi Gospodinovoj biti otkupljenje svima koji v j e r u j u i nada- ju se u Boga« (1 Klem 12. 1 Klem 22. moguće je. Sacramentum futuri.). J. 35. To je uistinu temeljna crta Klementove teologije. 20—21) Testamenta XII patr. A. 67). B. T a j izraz. Na pet mjesta u poslanici naziva se Bog Demijurgom (1 Klem 20. Otkr 6. KS. 26.. 59. 218—219).. Stari Zavjet inače Klement upotrebljava moralno-paradigmatski: biblijske osobe imaju vrijednost primjera moralnih religioznih kreposti za sadašnju generaciju. 33. bludnica. 34: Zapovijed vam novu dajem . 15). pridometnuo je i ideju. Dj 4. 3. Tipološko shvaćanje Starog zavjeta bilo je Klementu poznato: o tom svje- doči. 4). a od spisa apostolskih Otaca mnogo ga upotrebljava Hermin »Pastir«. SC 167. koju nalazimo i kod Josipa Flavija (Antiqu. 1. A kroz svu tu povijest bili su na djelu i Krist i Duh Sveti (usp. Irenej protiv gnostika poziva na Klementovu po- slanicu u vezi s učenjem o Bogu: da ona svjedoči o vjeri Crkve da je isti Bog koji je stvorio svijet (Demijurg). 1). da Klement na tom mjestu. Mt 27. JAUBERT. 2. Bog o kojemu govori Stari Zavjet. . Taj naziv u novozavjetnim tekstovima dolazi rijetko: samo tri puta (Lk 2. djelima. nalazimo je u apokrifnim spisima IV knjiga Makabejska (16. ali u vezi s njegovim odnosom prema stvorenjima. polazi od uvjerenja da je Isus na križu izgovorio cijeli Ps 21 (usp. nego su »od Adama« neki »bili usavršeni u ljubavi po milosti Božjoj« (1 Klem 50. Osobita je značaj- ka Klementova učenja o Bogu da on Boga naziva Gospodarom (Despotes). str. 31: »Vjerom Rahaba. ali i u vezi s djelovanjem u povijesti spasenja. Jud. jer citira Ps 21. iako je on ne zastupa kao neku tezu koju bi trebalo osigurati protiv nekih protivnika. bio je već ušao u grčku Bibliju. od čega 14 puta na apsolutan način (usp. nego kao istinu in pacifica possessione koju korintski pobunjenici ne stavljaju u pi- tanje. da je Rahaba imala ne samo vje- ru nego i proroštvo (propheteia: 1 Klem 12.

1). »Veliki svećenik i zastupnik duša naših« (1 Klem 61. 2). Klement ne razvija pavlovsku teologiju o našem sinovstvu prema Bogu u Kristu (usp. 2).goi) milosti Božje govorili o pokori« (1 Klem 8. kad Korinćanima — vođen istim nada- hnućem kojim je vođen sv. O Duhu Svetome Klement kazuje. Veoma je istaknuto Kri- stovo posredništvo: po n j e m u mi upravljamo svoje oči prema nebu. S obzirom na srodnost Klementove poslanice s Poslanicom Hebrejima. može nas začuditi Klemen- tova š u t n j a o ulozi Sina Božjega u stvaranju svijeta (usp. iz neznanja u spoznaju slave njegova Imena« (1 Klem 59. po n j e m u se naša zamračena misao rascvala prema svjetlu. 1—17). Svesveti. 4. a redovito ga naziva Gospodinom (ho Kyrios). 1). Isus Krist je »Veliki svećenik naših prinosa. 1). U poslanici se ne pojavljuje riječ križ (stauros).6). 1) i da su po n j e m u i »Sveta Pisma. kao prvine (aparche) našega budućeg uskrsnuća. 5—11) — doziva u pamet da je Isus Krist. Uskrsnuće se Kristovo spominje samo jedanput. u kojoj se odmah na početku kaže da Bog po svome Sinu »sazda svjetove« (1. 2). JAUBERT. došao u poniznosti. 1). 2). ali se autor više puta vraća na to da je Kristova »krv dana za nas« (1 Klem 7. 21. ali i to u citatu iz Ps. po Isusu Kristu se ljudi spašavaju (1 Klem 58. Nema kod njega teologije o Sinu čovječjem. »suosjeća« i »ima srca prema onima koji ga se boje« (1 Klem 23. već se kreće linijom judeokršćanske teologije. Isus Krist je »put na kojemu nađosmo svoje spasenje« (1 Klem 36. 4). Na- slov za Boga »Svesveti« (Panagios) nalazi se u kršćanskoj literaturi prvi put kod Klementa: »Stvoritelj (Do Demiourgos) i Otac vjekova (Pater ton aionon). Kristu Klement ne daje nikad naslova Bog (Theos). i da je po n j o j »otkupljenje« (1 Klem 12. 7). 6. jedini poznaje kolikoću i ljepotu« dobara što su pripravljena onima koji očekuju Božja obećanja (1 Klem 35. 49. ali da je. Hi- stoire du dogme de la Trinité. 2). po n j e m u su otvorene oči našega srca. 3). 265—266). po njemu kao u ogledalu p r o m a t r a m o Božje lice. Naslov »Gospodin« (Kyrios) d a j e Klement također Bogu. 64): to je temeljna misao Poslanice Hebrejima. LEBRETON. ali je taj naslov (posebno s članom!) redovito pridr- žan za Krista. 7). a ne onima koji se uzdižu nad njegovo sta- do« (1 Klem 16. Paris 1928. stavljajući pred nas na taj način uzor poniznosti (1 Klem 16. po n j e m u nas je Bog »pozvao iz tame u svjetlo. 5).80 KLEMENT RIMSKI liko obasiplje svoja stvorenja dobročinstvima. A. p r e m a tome je Kle- ment svakako poznavao pavlovsku teologiju o povezanosti našega uskrsnuća s Isusovim uskrsnućem — ta izričito spominje Prvu Korinćanima! — ali nje- gova argumentacija za uskrsnuće tijela ne ide pavlovskom 'kristološkom 'lini- jom (usp. Krist je dao »tijelo (sarka) za naše tijelo i dušu za naše duše« (1 Klem 49. 2). sigurno je da Klement uči preegzistenciju Kristovu. 2). po n j e m u nas je Bog »izabrao« (1 Klem 50. po n j e m u n a m je Gospodar dao kušati »besmrtnu spoznaju« (tes athanatou gnoseos: 1 Klem 36. II. a što odaje povezanost s Poslanicom Hebrejima (1. po n j e m u smo »spaseni« (1 Klem 58. 2—26. a samo jedanput naziva Krista izričito Sinom. tako da Krist »po Duhu Svetome« poziva . 1). pa da uslijed toga »Krist pri- pada onima koji su ponizni u srcu. koji je »žezlo veličanstva Božjega«. usp. da su po n j e m u »službenici (hoi leitour- . J. mogao doći u ponosnoj veličini. koje je Gospodar izveo kad je »Go- spodina Isusa Krista uskrisio od mrtvih« (1 Klem 24. 1 Klem 24. 2 (1 Klem 36. ona istinska« (1 Klem 45. Pavao u Filipljanima (2. Ipak. 3. nasuprot tome. SC 167 69). zastupnik i pomoćnik naše slabosti« (1 Klem 36. 6) po volji Božjoj. nekako neizravno.

3. međutim. 3). Bultmann kaže da je »teško reći u čemu se zapravo sastoji kršćanskost Prve Klementove« (Theologie des Neuen Testaments. Po Duhu (pneumatikos) je Pavao pi- sao Korinćanima svoje prvo pismo (47. 537).. te su pošli evangelizirati o kraljevstvu Božjem koje ima doći (1 Klem 42. Kao svjedočanstvo trinitarne vjere Klementove mogu se navesti tri mjes- ta iz poslanice. ali unosi — kao prvi od svih kršćanskih autora — novi govor o potrebi poretka vojnič- kog tipa u Crkvi (usp. 6). 3) za označavanje mjesnih zajednica. 6). 19—80). 5—38. što se dakako nadovezuje na novozavjetni govor o Kristu kao Pastiru. s velikom žudnjom da čine dobro (1 Klem 2. Nema s u m n j e da je Klementova teologija siromašnija od Pavlove i Ivano- ve. nadostavljajući u tom smi- slu na judaističku tradiciju koja je bila živa u Kumranu. od Boga dane pravorijeke i naloge. 2). 4). ne kajući se. 2). dapače — može se reći — više arhaična od njih. Klement je prvi novozavjetni pisac koji Crkvu opetovano naziva »stadom Kristovim« (1 Klem 16. to je on oslikao u početku poslanice (1 Klem 1—2). vjera i nada izabranih. 1 Klem 37. Duh milosti izlio se na sve vjernike (46. koja cijela (tes ekklesias pases) daje svoj pristanak (syneu- dokesases) kod postavljanja svojih predstojnika. Od osobitog je značenja za Klementovu ekleziologiju odsutnost teme o odnosu između Crkve od Žido- va i Crkve od pogana: on ne osjeća nikakvog problema u p r i m j e n j i v a n j u sta- rozavjetnih izreka na kršćane. U novozavjetnom duhu naglašava potrebu uzajamne podložnosti članova Crkve za zdravlje čitavoga tijela (37. i jedanput u tekstu poslanice (1 Klem 44. 7). a i Klement je ovu svoju poslanicu njima napisao »po Duhu Svetom« ¡(63. 12). 3). bili ispunjeni sigurnošću po uskrsnuću Gospodina našega Isusa Krista i utvrđeni u vjeri u riječ Boga s punom sigurnošću Duha Svetoga«. da će takav biti smješten i častan u b r o j u onih k o j i su spašeni po Isusu Kristu« (I Klem 58. ali on taj p o j a m upotrebljava u sociološkoj funkciji (npr. Njemu je poznat Pavlov govor o Crkvi kao tijelu. djeco. Tuebingen 19655 . da o n a j koji u poniznosti i u stalnoj poslušnosti čuva. Najveća je važnost Klementove poslanice. ipak govori o »udovi- ma Kristovim« (46. i Duhom su apostoli iskušali one koje su postavljali za biskupe i đakone (42. 2). 2. 38. Kako Klement zamišlja život mjesne Crkve. i nećete se pokajati. poslušajte me. 44. 57. »Ili zar nemamo jednoga Boga i jed- noga Krista i jednoga Duha milosti koji je izliven na nas. Sigurno je da hijerarhija po Klementu obuhvaća više stupnjeva. 1). AUTORITET HIJERARHIJE U CRKVI 81 vjernike riječima psalma: »Dođite. za ekleziologiju. SC 167. ali je sigurno pretjerano kad R. 54. opisujući stanje kršćanske zajednice u Korintu p r i j e pobune. JAUBERT. 5. A. 1) i ne govori na otajstveni način o Crkvi kao o Tijelu Kristovu. Ter- min Crkva (ekklesia) upotrebljava Klement samo u naslovnom pozdravu. 1. Jer živ je Bog i živ je Gospodin Isus Krist i Duh Sveti. i jedno pozvanje u u Kristu?« (1 Klem 46. na kojima vidimo trinitarnu formulu kao podlogu: Apostoli su »primili nauke. ali nije mo- 6 Pcroijest kršćanske literature I . učit ću vas strahu Gospodnjem . kad se Crkva Božja (he ekklesia tou Theou) koja je u Rimu obraća Crkvi Božjoj koja je u Korintu. Korinćani su svi bili primili puno izli- jevanje Duha Svetoga: dubok im je i radostan mir bio svima dan. Duh Sveti je apostole ispunio p u n i m uvjerenjem. te su pošli evangelizirati (1 Klem 42. 3).. Glavni je cilj Klementove poslanice utvrditi autoritet — kako bismo danas rekli — hijerarhije u Crkvi (sama riječ hijerarhija ne dolazi kod Klementa). za nj je to jedan nepretrgnuti slijed.« (Ps 33. Treća trinitarna formulacija ima karakter zakletve: »Primite naš savjet. 2).

primivši savršeno predznanje (prognosin). op. jer službenici ne mogu biti skinuti po goloj volji puka (nego samo ako službu ne vrše dostojno). 1 Klem 44. to znači obdržavanje veze ljubavi (1 Klem 49—50).vje- rojatno da se pod biskupima i prezbiterima misle iste osobe. 4). m o r a j u u tome pokazivati veću poniznost. . i postavljali su svo- je prvine (tas aparchas. Vrijedno je upozoriti da ta leitourgia. Zbog toga su dakle razloga. 1). što stari latinski prijevod prevodi kao mini- sterium i administratio (1 Klem 44). a ne ono što je korisno samo n j i m a (1 Klem 48. Kako vidimo. . Tko radi protivno. dakle. da se služba episkopata može oduzeti onima k o j i je ne obavlja- ju besprijekorno i kako treba (usp. (Apostoli) su navješćivali po selima i gradovima . ŠB). oni koji u za- jednici izgledaju veći. prve plodove svoga apostolata). nastalo po pravilnom redu (eutaktos) iz volje Bo- žje . Posebno se još kaže da oni »prinose darove« (prosenenkotas ta ' dora. da ta dva izra- za imaju sinonimno značenje. govori o biskupima (episkopoi) i đakonima. sva im je zajednica bila dužna iskazivati podložnost (1 Klem 57). . 4). ali su njegova izvođenja očito blizu tome izrazu. Klement. prema tome. a zatim su dali pravilo (epinomen). Ključni izraz za njihovu f u n k c i j u je liturgija (leitourgia). da ako (ti) umru. 3). ne znači uzdizanje . 44. To znači činiti zapovijedi Kristove. on razdire udove Kristo- ve (1 Klem 46. kako god ima vodstveni karakter. A kad načelno doka. To je služenje »stadu Kristovu«. a ono mora biti besprijekorno. dakle. j zuje njihov autoritet. biskupe i đakone. jer se tražio pristanak sve Crkve. bili evangelizirani od Gospodina Isusa ' Krista. drugi prokušani muževi naslijede (diadexontai) njihovu službu« 1 (leitourgian: 1 Klem 44. t j . tj. ) pretpostavlja. to je nemali grijeh (hamartia ou mikra: 1 Klem 44. a apostoli od Krista: oboje je. 51. od Boga. Vrlo je.82 KLEMENT RIMSKI guće s jednakom jasnoćom utvrditi -koliko ima tih stupnjeva. nego kao izvršitelji volje Kristove. jer m o r a j u tražiti ono što je od koristi za sve. a Isus Krist je bio poslan od Boga. za biskupe i đakone (eis episkopous kai didkonous) onih koji su imali vjerovati« (42. u poniznosti. Klement spominje samo prezbitere. hesychos kai ana- bausos: 44. i oni ne vrše svoju službu kao izvrši- telji volje puka. j e r su o n d j e izbačeni iz službe prezbiteri koji su svoju službu obavlja- li besprijekorno i časno (1 Klem 44. Krist. ali službe u svojem odvijanju nisu oslonjene na strogo demokratski princip. U čemu se sastojala ta služba? Na početku. 1—2. »I naši su apostoli spoznali po Gospodinu našem Isusu Kristu da će se javljati svađa o imenu biskupstva (episkopes). Odbaciti iz episkopata one koji besprijekorno i sveto prinose darove. po Klementu. prokušavši ih Du- hom. službe su se u Crkvi prema Klementu podjeljivale uz poštivanje — kako bismo danas rekli — demokratskog principa. postavljali gore spo. ( menute (tj. inače će biti izbačeni iz zajedničke nade (1 Klem 57. Ti su se biskupi (prezbiteri) i đakoni postavljali uz pristanak cjelokupne mjesne Crkve (syneuaokesases tes ekklesias pases: 1 Klem 44. 3). 2. govori se o korintskim prezbiterima kao o predvodni- cima (hegoumenoi) kojima su ostali bili podložni (1. 4). samo to nije bio slučaj u Korintu. on se buni protiv vlastitog tijela. Glavni dokaz za njihov autoritet u zajednici oslanja se na pojmove posla- nja i nasljedstva: »Apostoli su. mirno i nezanatlijsko (leitourgesantas amemptos toi poimniči tou Christou meta tapeinophrosynes. 1—2). u odnosu prema koje- mu prezbiteri vrše svoje vodstveno služenje. 6). 7). 3). 6). budući da govori o »stadu Kristovu«. . kad se oslikava idealno stanje zajednice prije pobune. Klement im ne daje naziva »pastiri«. Kad govori o situaciji u Korintu. 3—4). za nas.

a po Prvoj Petrovoj (2. Klementova poslanica odražavala bi. 5. nego su vršili svoju ulogu putujući. U Klementovoj poslanici nalazimo također korijen teologije o apostolskom nasljedstvu (successio apostolica). 37). uz pristanak sve Crkve. 2. 5) i Otkrivenju Ivanovu (1. jer je svoj dokazni postupak za položaj biskupa/prezbitera u Crkvi oslonio na usko nadovezivanje na sta- rozavjetno levitsko svećenstvo. 5). Posebnu ulogu u tome igraju »odlični muževi« (ellogimoi andres) koji su poslije apostola. Poslanica iz- ričito ne govori ništa o monarhijskom episkopatu. Klement je ujedno prvi kršćanski pisac koji govori o laicima (1 Klem 40. 10. ali na njegovo p o s t o j a n j e . Osobitost Klementove poslanice stoji u tome što je on prvi kršćanski au- tor koji novozavjetne službe u Crkvi povezuje — odnosno uspoređuje — sa sta- rozavjetnim levitskim svećeništvom (1 Klem 40—41). po kojoj se biskupi i prezbiteri u kršćanstvu nazivaju svećenicima. U času kad Klement piše svoju poslanicu ime apostol počinje biti rezervirano samo za prve apostole. a ni jedan put se taj naslov ne daje službenicima Crkve. 20. naslov »svećenik« (hiereus) p r i d a j e se samo poganskim svećenicima (1 Klem 25.APOSTOLSKO NASLJEDSTVO 83 prezbitera nad stado Kristovo. prema tome. jer »Krist pripada onima koji su od srca po- nizni (tapeinophronounton). 64). Izvodi o učiteljskoj funkciji odsutni su iz Klemen- tove poslanice. Ipak treba reći da je Klement prvi kršćanski autor koji je inaugurirao kasniju terminologiju. a ime episkopos još nije zadobilo tehničko zna- čenje da označuje samo njih: naziv »odlični muževi« kod Klementa bio bi odraz tog prelaznog stanja. 2). 40. 1). 3. Mogli bismo reći. dok se p r i j e ono davalo i tim p u t u j u ć i m suradnicima prvih apostola. ono je svedeno — kao i sav obredni zakon — na »sjenu« ili »sliku« budućih stvari: po Poslanici Hebrejima jedini svećenik je Isus Krist. ali indirektno se iz toga govora može izvesti prva klica govora o apostolskom nasljedstvu. 3). Po Klementu je također Isus Krist »veliki svećenik« (archiereus) (1 Klem 36. 6. ali ima glagol diadechomai (1 Klem 44. ali koji u tom času još nisu postali rezidencijalna služba. koji go- vori o nekima »inter apostolorum successores principem locum obtinentes«. postavljali (katastathentas) prezbitere (1 Klem 44. prema tome. a što nekako uključuje naglasak na bogoslužnom elementu (»prinošenju darova«: 44. tako da je odatle bio samo jedan korak do toga da se biskupi nazovu arhijerejima (nadsvećenicima) i prezbiteri sveće- nicima. eccl. 6) svećeništvo se pripisuje svim vjernicima. Prema novo- zavjetnim tekstovima levitsko svećenstvo nema nasljedstva u kršćanstvu. da služba prezbitera (biskupa?) po Klementu sadržava dva elementa: pastirsko vodstvo zajednice i vršenje bogo- služja (prikazivanje darova). 3. a ne onima koji se uzdižu nad njegovo stado« (1 Klem 16. Zastupnici takvog tumačenja pozivaju se na izvje- š t a j o takvim uglednim muževima kod Euzebija (Hist. ali se već počinje ustaljivati monarhijski episkopat. iako ta šutnja — razumije se — ne znači nijekanje. 5). 61. prelaznu periodu u crkvenoj organizaciji. time što neki od tih uglednih »nasljednika apostola« počinju stalno rezidirati preu- zimajući upravu određene mjesne Crkve (sam Klement u Rimu). 1. 5) i židovskim svećenicima (1 Klem 32. Nema doduše izraza diadoche (successio). Direktno Klement govori o nasljed- stvu službe (successio ministerii). u k o j o j mjesnim Crkvama u p r a v l j a j u još kolegiji prezbitera (talco Crkvom u Korintu). nasljednike apostola. Izraz »odlični mu- ževi« n a j v j e r o j a t n i j e označuje današnje biskupe. 4). 1.

Épitre aux Corinthiens. Winchester 1972. The Christologica! Awareness of Clement of Rome and ils Sources. Paris 1971 [SC 167] (s franc. koja nam svjedoči o boravku sv. X. Le ministère aposto- lique dans la littérature chrétienne primitive. Rom Freiburg Wien 1959. ID. u L'épiscopat et l'Église universelle. R. u: II primato di Pietro nel pensiero cristiano contemporáneo. L'hellénisme de saint Clément de Rome et le paulinisme. A. D. COLSON. Paris 1958. MIKAT. JAVIERRE. San Pietro. Clément de Rome. Paris 1974 . ID. P. prijev. B.-D. Eigenart und Bedeutung der Eschatologie im theologischen Aufriss des ersten Clemensbrief. 180—186. ako ne sa sigurnošću bar s velikom vjerojat- nošću. SEYBOLD et alii. Bonn 1964. Paris 1928 . I z d . Köln/Opladen 1969. V. Clemente Ro- mano. — L i t . O Petru se. Bologna 1965 . Le thème de la succession des apôtres dans ta littéra- ture chrétienne primitive. FUNK. Bologna 1965. II Mulino. A. 249—281. Pavla u Rimu. PETERSON. PERLER. KNOCH. Paris 1962. A. la Patristique. Kontrasti o kojima je tu riječ d o p u š t a j u vjerojatnost da je on došao malo prije početka progona. A. CONGAR et B. LEBRE- TON. Herder. Cerf. ali unutar iste periode progona. 530—533. Clemens-Briefes. N. 7). G. o putovanju sv. u: Y.. WEISS. Kiemen tove poslanice. BEYSCHLAG. str. JOURJON. u: II pri- mato di Pietro nel pensiero cristiano contemporáneo. DUPUY. . 41—43. BRUNNER. W. Paris 1953. Die theologische Mitte des Ersten Klemensbriefs. 67—75. Pavla na s k r a j n j i Zapad (epi to terma tes dyseos elthon: 5. Tuebingen und Leipzig 1901. GIRAUDO. Cerf. JAUBERT. BAC. u: XXII Semana española de teo- logía. Cerf.. Thèmes lévitiques dans la Prima Clementis. 31—35. La Révélation dans l'Écriture. Cerf. Théologie du Judéo-christianisme. J.. Clemens Romanus und der Fruehkatholizismus. DANIÉLOU. RIGGI. M. niti se može iz poslanice izvući kad je on došao u grad. Im primera »diadochè« de la patrística y los »elloginioi« de Clemente Romano. L'épiscopat et l'Église universelle. ZIEGLER. Die aposl. BENOIT. 53—55 et passim. 146—147). 177—181. Tuebingen 1966. SANDERS. PROANO GIL.. Louvain 1943. : F. E. BUMPUS. 2). Bologna 1943. O. Torino 1958. ibid. L. 193—203. Das Praescriptum des 1. 148—153. représentant du Christ selon les documents des premiers siècles. Petra i sv. P. Il Mulino. 68—78. Vaeler. Padres Apostolicos. A. Paris 1972. Re- marques sur le vocabulaire sacerdotal dans la la Clem. J. Madrid 1963. : J. MENEGHELLI. 5. donosi i stari lat. 177—238 (äp. Amt und Eschatologie im I Clemensbrief. M. 203—261. Paris 1951. Judentum und Gnosis. B. Frankfurt a. Theologie und Philosophie 50 (1975) 70—83. i to kao biskupa Rimske Crkve. La Chiesa che presiede nell'amore. Les sources de la conception militaire de l'Église en I Clément 37. prijevodom. O. M. M. la Scolastique. K. AFANASSIEFF. Fruehkirche. Conciencia de là función episcopal en la Iglesia primitiva. H. da je Petar podnio mučeništvo u Rimu u vrijeme Neronova progona. ne može reći da li je u Rimu također vršio neku misionarsku ili crkvenu aktivnost. Histoire du dogme de la Trinité.84 KLEMENT RIMSKI u samom Rimu upućuje konstantna tradicija koja označuje Klementa kao pisca poslanice u ime Rimske Crkve. te o mučeničkoj smrti obojice apostolskih prvaka u Rimu. 1972. Pro- testantski teolog Oscar Cullmann podvrgao je to svjedočanstvo Klementove poslanice p o t a n k o j analizi (usp. 83—94. Muenchen 1958. La liturgia délia pace nella »Prima ClementisSalesianum 33 (1971) 31—70 . Fede Cristiana e potere político in Clemente Romano. Klementova poslanica svakako predstavlja prvi povijesni p r i m j e r izvršava- nja rimskog primata (vidi gore pod br. 129—136. 107—110. ID. Neue Studien zum ersten Klemensbrief. u L'épiscopat et l'Église universelle. do kojega je došao: »Analiza pr- voga pisma Klementova pokazuje. Le Baptême chrétien au second siècle. 239—265). dj. Petar i Pavao pod- nijeli su dakle mučeništvo otprilike u isto vrijeme: ne nužno istoga dana. razvijajući svoju dužnost osobe odgovorne za judeokršćansku sekciju one zajednice« (Nav. L'épiscopat catholique. ID. Mél. i grćki original. M. J.. STOCKMEIER. prijevod na str. JAUBERT. na temelju Prve Klementove. Madrid 1950. Vig. RUIZ BUENO. uvodom i bilješkama). u: M. Bologna 1970. Daniélou. n a j v j e r o j a t n i j e u Španjolsku. Christianae 18 (Amsterdam 1964) 74—84. C. 120—147). Die Bedeutung der Begriffe Stasis und Aponoia für das Verständnis des 1 Clemensbriefes. II. a koja je mogla biti više ili m a n j e dugačka. 33—68. u času kad su postojali razdori u zajednici u tom gradu. Evo njegova zaključka. L'ecclesiologia di s. Discepolo-Apostolo-Martire. L'évêque dans les communautés primitives. Za povijest Crkve od osobitog je značenja gl. »Révélation« dans l'Église chrétienne primitive. L'évêque. Paris 1963 .

Tim se nazivom u literaturi označuju dva opširna spisa koja su do nas došla pod Klementovim imenom. 6. Svakako. tj. Možda u tom tekstu imamo sačuvanu najstariju kršćansku propovijed. RUIZ BUENO. 374—377. Petra uspijeva prepoznati izgubljene članove svoje obitelji. Petra na njegovim apostolskim putovanjima. dvije različite redakcije jednog djela koje je nastalo pri k r a j u II ili početkom III stoljeća. Petar prije svoje smrti postavlja Klementa za svoga nasljednika. syneisaktoi. koje su do nas došle samo u Rufinovu latin- skom prijevodu. Klement uz pomoć sv. a i on sam kreće na putovanje u potrazi za istinom. njegova se uža porodica (otac. Tijekom tih putovanja zbivaju se »prepoznavanja«. latinski prijevod. Pisma«. Madrid 1950. To je u stvari propovijed. koje je početkom VII stoljeća (oko g. Euzebije Cezarejski ne zna ništa o tim poslanicama. 1470. na pojavu skupnog življenja pod istim krovom neoženjenih duhovnih osoba jednoga i drugoga spola. jer ga pod naslo- vom Periodoi citira Origen (što znači da je nastalo svakako prije toga vremena). 15). i Recognitiones (Prepoznavanja). 614) napi- sao palestinski monah (iz manastira sv. u stvari. Pod imenom Kle- menta Rimskog prenesena nam je relativno obimna literatura.: D. d. Dvije poslanice ad Virgines. i on postaje pratilac sv. 1752. m a j k a i dva brata) raspršila po svijetu. Tzv. Motiv raspršenja obitelji i neočeki- vanog ponovnog pronalaženja i prepoznavanja članova obitelji pod čudnim i nevjerojatnim okolnostima potječe iz onovremene poganske literature. I 7. i ne potječe od sv. a koja se sigurno krivo pripisuje Klementu Rimskom. u § 41. stoga o tom spi- su govorimo na drugom mjestu. Spis je bio napisan . napi- sanom u gg. a prvi ih spominje Epifanije Salaminski u djelu protiv hereza (Panarion 20. »Pseudo-Klementine« i drugi neautentični spisi. izdao J. To su Homiliae. Klementa Rimskog. različita po obliku. a k o j e je najvjerojat- nije imalo naslov »Petrova putovanja« (Periodoi Petrou). u borbi sa Simonom Magom. prema sir- skom kodeksu iz g. a i s dru- gim krivim učiteljima. ali bitno identična po sadržaju. U Cezareji susreće apostola Petra koji ga podučava o »pravome proroku« (ho alethes prophetes). Pretpostavlja se da su poslanice napisane u Palestini ili u Siriji. kao pri- ručnu duhovnu knjigu za monahe u vrijeme perzijske invazije (PG 89. u kojem je glavni junak Klement Rimski: on je u rodu s rimskom carskom porodicom Flavijevaca. 1421— —1850). međutim § 15). tako da se opet svi nađu zajedno. a nije poslanica. o vrijednosti djevičanskog života. Sačuvano je i više fragmenata u koptskom prijevodu. Misli se da je ori- ginal napisan u drugoj polovici III stoljeća (problem syneisaktizma javlja se izričito u raspri s Pavlom Samosatskim! usp. a) Pseudo-Klementine. u kojoj najvažnije mjesto zauzimaju tzv. tj. nastala u raz- ličito doba. Prvi je te poslanice. prijevod na španjolski). Tzv. Oštro se obara na pojavu tzv. odnosno muških i ženskih asketa (u staroj latinskoj terminologiji to se zvalo »virgines subintroductae«). Ta dva pisma tvore zapravo jednu okružnicu upravljenu asketama. Druga Klementova poslanica Korinćanima (II Kletn). sačuvane u grčkom izvorniku.PSEUDO-KLEMENTINE 85 5. ili možda čak u IV stoljeću. Save kod Jeruzalema) Antioh. Od grčkog izvornika sačuvalo se samo 29 fragmenata u djelu »Pandekte Sv.. Wetstein g. muškima i ženskima. BAC. To su. Padres Apostolicos. To je bio neke vrste roman. 267—313 (grčki fragmenti. s latinskim prijevodom. 7.

T a j se smisao djela izlaže u Klementovoj poslanici Jakovu. kad je on još za života slao Jakovu svoje misijske pro- povijedi. njih 20. nalazilo se svakako b a r Klementovo pismo Jakovu koje nalazimo na čelu Homilija: Rufin je već prije bio to pismo preveo na latinski. Recog- nitiones. po svoj prilici u Siriji. stavljenoj pred Homilije u funk- ciji nekog predgovora. redigirane su u IV stoljeću negdje na Istoku. M. koje danas posjedujemo. Sv. Priredio ju je J. Gersdorf (Leipzig 1838). I t a j je spis upravljen jeru- zalemskom biskupu Jakovu: u 10 knjiga Klement pripovijeda svoj život. a na više mjesta najvje- rojatnije i popunio svojim ortodoksnim interpolacijama. ebionitskom spisu nastalom u početku II stoljeća. to je izdanje preuzeo Migne (PG 2). Na svaki način. Poslije toga je P. 1. 443 iz XIV stoljeća. koje je već prije bio Petar poslao Jakovu. Migne (PG 1) je preuzeo izda- n j e koje je priredio E. Međutim. n a j v j e r o j a t n i j e ebionitima. Rufin u svome spisu De adulteratione librorum Origenis (PG 17. na što se Jakov i oba- vezao. on je svoj latinski prijevod uglavnom od tih heretičkih primjesa očistio. a svrha toga jest da Jakov može vidjeti kako je Klement doista vrijedan te službe. Pripovijedanje Petrovih dogodovština ide u djelu Recognitiones dalje od onoga u Homilije: Petar je u Antiohiji obratio mnoštvo stanovnika i ustanovio kršćansku zajednicu. Homiliae. de Lagarde priredio kritično izdanje (Leipzig 1865). § 19. Dressel (g. koji je uklopljen u novo djelo. koji je bio napisan u drugoj polovici II stoljeća u književnom rodu apokrifnih Djela apostolskih. da je he- retička ruka unijela u tekst heretičke teološke interpolacije. Faber Stapulensis (Lefevre d'Estaples). tj. G. Klement šalje jeruzalemskom biskupu Jakovu. Teološka jezgra nalazila se u spisu »Petrova propovijedanja«. 930 iz XII stoljeća i Ottobon. Tekst je sačuvan u dva kodeksa: Pariš. pisac se kod sastavljanja svoga »romana« poslužio starijim vre- lima koja je u svoje djelo inkorporirao. 1504. ali ga nije metnuo pred svoj latinski prijevod djela Recognitiones. Ispred te poslanice nalazi se poslanica samoga Petra. jer Rufin o n j i m a govori u predgovoru svoga latinskog prijevoda jedne od njih. u b r o j n i m kodeksima. A vjerojatno je imao pri ruci i neki opis Petrovih putovanja i njegovih sukoba sa Simonom Magom. pisana također Jakovu. Epifanije piše da Periodoi spadaju među svete knjige ebionita. moleći ga ujedno da ih sačuva u tajnosti. ili možda u Siriji. gr. bratu Gospodinovu. R. 3). 615—632) kazuje da je u njegovu . postojale na grčkom jeziku u IV stoljeću. Recognitiones su sačuvane samo u latinskom prijevodu Rufina iz Akvileje. U vezi s upo- trebom Bardesanova spisa Liber legum regionum usp. Editio princeps pojavila se u Parizu g. izvatke iz Petrovih misijskih propovijedi. U grčkom predlošku Recognitiones. j e r mu je to prije smrti naredio Petar kad ga je postavio za svoga nasljednika. 1853). Nema ni Petrova pisma Jakovu. smatrajući ga mlađim od samog djela. u § 51. Rufin nije s u m n j a o u Klementovo autorstvo spisa Recognitiones: smatrao je. Nastao je po svoj prilici u Rimu. a imao je sličnosti s apokrifnim Djelima Petrovim (usp. iz kojega je Rufin prevodio. Čini se da su one nastale nezavisno jedna od druge. da na t a j način izloži Jakovu svoj vlastiti život. a njegov je autor bez s u m n j e pripadao nekoj judeokršćanskoj sekti. PSEUDO-KLEMENTINE 86 86 u obliku autobiografskog romana. Prema ovom posljednjem (potpunom) izdao je grčki tekst Homilija A. međutim. dvije su različite redakcije pseudo-klementinskog romana.

U jednom kodeksu u Brit. Isus je »pravi prorok« koji se n a j p r i j e pojavio u Adamu. ne bez temelja. Osobita je značajka te teologije stanovit dualizam »dvaju kraljevstava«. Zakonodavac i Sudac. tuđa mu je svaka misao o Trojstvu. Ipak se Bog prikazuje i kao Stvoritelj svijeta. kao apostol među poganima. Neposredan predložak sačuvanih dviju redakcija.TEOLOGIJA PSEUDO-KLEMENTINA 87 grčkom predlošku Prepoznavanja na nekim mjestima bilo tako prisutno učenje arijevca (anomejca) Eunomija. pravi Mojsijev Zakon koji je Isus samo očistio od natruha unesenih u Svete knjige poslije Mojsija. eseni koji su poslije razorenja Hrama prihvatili Kristovu osobu. k o j a je poslužila kao motiv Goetheu. Međutim. a svakako je protiv sv. došla je do nas jedna sirska kompilacija iz Homilija i Prepoznavanja. ali on nije ništa više od savršenog proroka. . čini se. Teologija »Prepoznavanja« donosi druge — m a n j e judaizantske — nagla- ske: židovstvo se prikazuje samo kao priprava za kršćanstvo. pre- ma tome. ut nihil aliud quam ipse Eunomius disputare credatur«): Recognitiones je. Petar šalje zbirku svojih misijskih propovijedi jeruzalemskom biskupu Ja- kovu.. Petar lukavo iskorištava šaljući starca u Antiohiju da pod likom Simonovim opozove Simonove laži). 361. a to onda sv. napokon — kad se istina zamračila i pokvarila — u Isusu Kristu. s time da lažni prorok uvijek dolazi prije pravoga. u stvari. treba tražiti u Pseudo-Klementina- ma (u Homilijama se Klementov otac zove Faust. Isusu se doduše p r i d a j e naslov »Sin Božji«. a koju zabacuju oni pokršteni pogani koji su prihvatili učenje protivno Zakonu »čovjeka neprijatelja«. treba pripisati prevodiocu Ru- finu. kojim se redaktor pseudo- klementinskog spisa poslužio kao bitnim sastavnim dijelom svoje kompilacije. Izvorna teologija Pseudo-Klementina daleko bolje nam je sačuvana u Ho- milijama negoli u Prepoznavanjima koje je Rufin pročistio. 411. tj. n a j v j e r o j a t n i j e je bio napisan s izrazitom protupavlovskom tendencijom. da bi čovjek morao misliti da to govori sam Eunomije (»in aliquibus ita Eunomii dogma inseritur. Museumu. Dosta je vjerojatno da korijene priči o Faustu. koji je pravi poglavar Crkve (episcopus episcoporum). Simon Mag uspijeva svojim čarolijama tako izmijeniti staroga Klementova oca da on dobiva izgled samoga Simona. da su ebioniti. Kasnijeg su datuma dva grčka teksta koji se nazivaju Epitome: ekscerpti iz Homilija. u Recognitiones se otac zove Faustinijan. izričito se ispo- vijeda trojstvo u Bogu. naučava nauku koja je u skladu sa Zakonom (Mojsijevim). a braća Faustin i Faust. Osnovna ideja te teo- logije jest da ne samo nema nikakvog diskontinuiteta između Mojsijeva Zako- na i kršćanstva nego da je kršćanstvo. napisanom u Edesi g. Pavla bio usmjeren spis »Propovijedanja Petrova«. n a j v j e r o j a t n i j e redigirao neki pristaša Eunomijev oko g. a dva brata Faustin i Fausti- nijan. tj. Cullmann). najvjerojatnije ebionizmu. Periodoi (?). Učenje o Bogu je ultra-monoteističko. To međutim. biskupa kiziökoga. zatim u Mojsiju. sv. Pseudo-Klementine odražavaju teologiju te judeokršćanske heterodoksne grupe. Postoje i dva arapska ekscerpta iz tih djela. u stvari. iz kojega istječe sva s t r u j a života i u kojega se ona opet vraća. koji odaje srodnost s kumranskim spisima: u povijesti dominiraju parovi. svakom pravom proroku odgovara lažni prorok. Pavla. Neki misle (0. da pokaže kako on. u poimanju Boga mogu se otkriti i neki panteistički akcenti: Bog je srce svijeta. Ta teologija pripa- da heterodoksnom judeokršćanstvu.

Leipzig 1929 (TU 46. Fribourg Suisse 1968. upravljenom kršćanima u Jeruzalemu. Studien zu den Pseudo-Clementinen. W. nalazimo pet to- božnjih Klementovih pisama: prvo. 267—269. O Klementu Rimskom u srednjovjekovnoj hrvatskoj književnosti vidi: E. . Roma 1905) izdao je dekret pape Klementa o obaveznom postu u kruhu i vodi na 12 petaka.Klementina. Der Ursprung des Bösen und das Problem der Theodizee im pseudoklementinischen Roman Ree SR 60 (1970) 129—141. Zagreb 1975) str. Ñau).: Homiliae: B. CULLMANN. I. Paris 1958. H. B. Tuebingen 1950. 2). tako se ne bi smjele dijeliti ni ostale stvari.Izidora. GCS 51 (1965) — L i t. G. SCHOEPS. J. a drugi ono drugo. braćo. Leipzig 1904 (TU 25. HAENGGI — I. Historisch-politische Blaetter 116 (1895) 340—349. u osam knjiga.88 PS. Leipzig 1914 (TU 40. str. Der »Kommunismus« des hl.KLEMENTOVI SPISI I z d. Théologie du Judéo-christianisme. Dubrovački fragmenti jedne latinske verzije Pseudo-Klimentovih Recognitiones. ne može razdijeliti zrak ni sjaj sunca. k o j a se uslijed toga nazivala »Klementovom liturgijom«. Klemens von Rom. O. kaže. 298—303). krivotvorenim dokumentima iz sredine IX stoljeća. REHM. . Lhr Klemensroman und seine griechischen Quellen. A. REHM. Stoga i Gospo- din kaže po proroku: Evo kako je dobro i kako ugodno da braća stanuju zajedno« (Mansi. upravljeno Jakovu. Urgemeinde. Muenchen 1939. HEINTZE. . reče. napisan oko g. PECARSKI. Judenchristentum. znajući da je tome tako. SCHOEPS. no po nepravdi (per iniquitatem) je jedan rekao da je ovo njegovo. Cnosis. Zeitschr. STRECKER. također upravljeno Jakovu. 71—76 et passim. Liber-Mladost. koje su na ovom svijetu skupno (communiter) dane svima na posjedo- vanje (ad habendum). ŠB). J. a ponajviše onima koji žele besprijekorno vojevati za Boga. C. I kao što se. drugo. GCS 42 (1953). Recognitiones: B. Das Judenchristentum in den Pseudoklementinen. REH M. SCHOEPS. Klementu se u starom etiopskom prijevodu pripisuje autorstvo apokrifne Apokalipse Petrove (usp. Upotreba naime svih stvari koje su na ovom svijetu morala je biti zajednička svima ljudima. piše: »Zajednički život. 21 (1954) 35—51. u Siriji ili u Carigradu. . U petom pismu. Aus frueh- christlicher Zeit. ostala tri su djelo samog Ps. b) Klementu Rimskom pripisivao se i važan starokršćanski spis »Apostol- ske konstitucije« (Diatagai ton hagion apostolon). Pa i jedan p r e m u d a r među Grcima (misli se Platon. fuer nt Wissenschaft . i tako je među smrtnicima nastala podjela (divisio). moralo je postojati već prije Ps. Le problème littéraire et historique du roman pseudo-clémentin. Srednjovjekovna književnost (Povijest hrvatske književnosti. J. PÄHL. 380. H. 143 AB). U osmoj se knjizi nalazi cjelovita euharistijska liturgija. nego bi sve stvari trebale biti zajedničke. § 20.Izidora. CULLMANN. O. 1). 2. potreban je svima. PERTUSI — B. Die neuentdeckten Qumrantexte und das Judenchristentum der Pseudoklementinen. G. Instituta 10 (Beograd 1967) 39—45. Zur Entstehung der pseudoklementinischen Schriften. DA- NIÉLOU.: H. WAITZ. H. 2). 4). djelomično je istovjetno s Klementovim pismom iz Ps. Tuebingen 1956. da medu prijateljima mora sve biti zajedničko. SCHMIDT. Usp. U Pseudo-Izidorovim dekretali- ma. Različita je od te sirska Klementova anafora (tökst vidi u: A. o tom: J. Mercati (Studi e Testi 5. Die Pseudoklementinen. Berlin 1958 (TU 70). op. J. te hoće nasljedovati život apostola i njihovih učenika. HER- CIGONJA. Prex eucharistica. k n j . Zbornik radova Viz. Paris 1930. MAUSBACH. Opširna informacija o apokrifnim spisima pod Klementovim imenom mo- že se naći u Dictionnaire de théologie catholique 3 (1908) 201—223 (F.

2123). i posebno njezinu biskupu Polikarpu kojega je poznavao kao apostolskoga muža i k o j e m u je preporučio svoju Crkvu u Antiohiji. osim datiranja i dodjeljivanja mjesta Ignaciju na listi antiohijskih bisku- pa. 36. . tj. 89 § 11. ad ann. 1. poslije Evodija (Hist. Euzebije još spominje da je Irenej znao za mučeništvo Ignacijevo i poznavao njegova pisma. 5. 1—2. 3. § 12): Ignacije je s drugovima Zosimom i Rufom prošao kroz Filipe (9. Abr. ad ann. sastavljenu od sedam pisama. 110. Filipljani su od Polikarpa zatražili Ignacijeve poslanice. Ignaciju imamo iz Polikarpove poslanice Filipljanima (usp. Polikarp im je poslao zbirku tih poslanica. kao drugi nasljednik sv. 9). 8. 1). Petra. i neka čvrsto u s t r a j u u apo- stolskoj tradiciji. Crkvi u Smirni. U Smirni se sastao s Polikarpom i odanle je napisao četiri pisma: jedno Crkvi u Efezu. od 70. SV. do 107. Sv. »apostol- skim očima« po svjedočanstvu o crkvenoj organizaciji početkom II stoljeća i po teološkom bogatstvu koje nam pružaju njegova pisma. eccl. 22. upozoravajući ih na veliku korist tih poslanica. da je putovao pod stražom preko Azije i da je u gradovima kroz koje je prolazio utvrđivao kršćanske zajednice: neka se čuvaju hereza koje su se bile počele širiti. jedno Crkvi u Trallesu. IGNACIJE ANTIOHIJSKI (+ oko g. Abr. i da je to bilo od prve godine vlade Vespazijanove (Chron. kao i to da Polikarp govori o Ignacijevim pismima u Poslanici Filipljanima (Hist. 2085) do desete godine vlade Trajanove (Chron. 3. Međutim.) 1. Euzebije Cezarejski zna da je Ignacije bio biskup u Antiohiji. Euzebije piše da je Ignacije u Trajanovo vrijeme (98—117) bio vođen iz Sirije u Rim da bude radi Krista bačen pred divlju zvjerad. Euzebije je. Prve podatJke o sv. tj. imao pred očima zbirku Ignacije- vih poslanica. 2). eccl. osim toga jedno Crkvi u Rimu. a ta raspra nije ni do danas konačno zaključena. rukopisna tradicija u k o j o j su njegova pisma do nas došla takve je naravi da se sto- ljećima vodila velika raspra među stručnjacima o njihovoj autentičnosti. mogao je Euzebije crpsti iz samog teksta tih poslanica kako su nam se sačuvale. Ignacije Antiohijski zauzima središnje mjesto među tzv. i po svemu se čini da nije znao za kakve druge poslanice osim tih nabrojenih. 4—15. 36. 3. očito. tj. jer sadržavaju »vjeru i strpljivost i svaku pobudu« (pistin kao hypomonen kai pasan oikodomen). Polikarp tada još nije znao pojedinosti o Ignacijevu mučeništvu. u kojem je usrdno molio da ga ne pokušavaju spasiti od mučeništva i tako ga lišiti onoga što želi. Sve podatke koje Euzebije donosi. »one k o j e su od njega upućene nama. 2). Poslije toga je iz Troade napisao još tri pisma: Crkvi u Filadelfiji. i druge koje smo imali kod sebe« (13. jedno Crkvi u Magneziji na Meandru.

stavlja Ignacijevo mučeništvo na dan 20. Ignacijeva su pisma do nas došla u tri različite redakcije: u tzv. Ignatius-Frage). prosinca g. Na biskupskoj stolici u Antiohiji naslijedio je Ignacija Heros (EUS. u Troadi je saznao da je u Antiohiji prestao progon. 2.. 8. Rim. 1). 1). Tral 13. ad ami. Magnezije i Trallesa. da je iz Antiohije putovao. Origen oko g. ili. eccl. kopnom i morem do Filadelfije u Lidiji. Najstariji izvještaj — tzv.90 IGNACIJE ANTIOHIJSKI Iz samih Ignacijevih poslanica saznajemo da Ignacije sebe naziva i bisku- pom Sirije CRim 2. od kojih . Jeronim kaže da su nje- gove kosti bile prenesene u Antiohiju i sahranjene na groblju extra portam Daphniticam (De vir. 2—3 — Isus postavio pred apostole kao p r i m j e r koji treba slijediti o n a j koji hoće ući u kraljevstvo nebesko. 3). jer je naglo došla naredba da se u k r c a j u na brod za Neapolis u Makedoniji (Pol. nosi i datum: 24.. 16). 1). napisana iz Smirne. Srednjoj ili mješovitoj. Poslanica Rimljanima. A. no svi su ti izvještaji kasnijeg datuma (iz IV ili V stoljeća) i legendarnog značaja. 15). 3. 1495) upravo ta posljednja zbirka od četiri kratka pisma na latinskom jeziku: dva pisma Ignacijeva Ivanu Evanđelistu. koju naznačuje Euzebije. riječ ima pasivno značenje: »nošen od Boga«. dok se u Zapadnoj Crkvi tradicionalno slavio na dan 1. posebno je va- žan podatak da su ga posjetili biskupi iz Efeza. prema jednom kodeksu iz X stoljeća (Th. hom. npr. Povrh toga postoji i jedna kratka zbirka od četiri pisma koja se ne broji u te tri re- dakcije. Ako se naime promijeni naglasak u Theöphoros. ali nije bilo vremena. veljače. 1689. usp. 9. zna da je Ignacije bio bačen pred zvjerad. Sasvim je bez temelja legenda. VI). 235. Ignacija na dan 17. i da je ondje neko vrijeme boravio (Filad. Martyrium Colbertinum (nazivaju ga i Antiochenum). 3). 2. kolovoza) (usp. da je Ignacije bio o n a j dječačić kojega je — prema Mt 18. Do nas je došlo pet različitih izvještaja o Ignacijevu mučeništvu. objelodanjen grčki g. 12. P. i Maloj ili kratkoj redakciji. kolovoza (tei pro ennea kalandon Septembrion: 10. čuvan od 10 vojnika. Grčka Crkva slavi Ignacijevu uspomenu na t a j dan. 36. Jeronim proizvoljno u svoj latinski prijevod Euzebijeve Kronike uz imena Papijino i Polikarpovo dodao: »et Ignatius Antiochenus« (Chron. Hist. Th. Ignacije poznavao bar neke apostole. Po obnovljenom kalendaru Zapadna Crkva sada slavi sv. 107. što od- govara starijem običaju Crkve u Antiohiji. a dobro se slaže s datumom u Ignacijevu pismu Rimljanima (24. 1). SC 10. Godina 107. pa je želio tu radosnu vijest javiti pismeno svim Crkvama koje je poznavao. Ruinart) — koji se prikazuje kao izvještaj očevica. k o j u je u drugoj polovici X stoljeća zabilježio Simeon Metafrast. 2116). CAMELOT. 1) p r i j e odlaska u Smirnu. U Smirni su došla k njemu poslanstva iz različitih Crkava Azije (Ef. i da je to bilo u Rimu (In Luc. Har- nack stavlja Ignacijevo mučeništvo u posljednje godine Trajanove vlade (110—117). n. Abv. Ta je legenda nastala n a j v j e r o j a t n i j e kao krivo tumačenje imena Theophćros (Bogonosac). jer sam Ignacije svjedoči u Poslanici Polikarpu da je na svom putu u Rim prvi put vidio Polikarpa (1. koje sebi Ignacije daje u svojim poslanicama kao svoje drugo ime. Iz Smirne u Troadu pratio ga efeški đakon Burrhus. 7. Opravdano se može pretpostaviti da je sv. iako je sv. listopada. 1. nije izvan svake sumnje. 2. N a j p r i j e je štampana (g. Problem rukopisne tradicije Ignacijevih poslanica (tzv. Velikoj ili duljoj. Sv.

n a j v j e r o j a t n i j e je ta naivna krivotvorina i nastala na latinskom jeziku. anti- ohijskom đakonu — svome budućem nasljedniku). nije našlo mjesta u latinskom prijevodu Velike recenzije od samog početka. da je istinito sve što je od Ivana naučio. Robert Beiarmin) prihvaćali kao autentična. jer bi je silno željeli vidjeti. i još dru- gih šest pisama (Pismo Marije iz Kassobola Ignaciju. Mediceo-Laurentianus. Vedelius (Ženeva 1623) prvi je zabacio iz Velike recenzije šest pisama kojih ne spominje Euzebije. Isusovom m a j k o m . za kojega »kažu da je licem silno sličan Gospodinu Kristu«. Ona je dosta brzo izgubila kredit. Robert Grosseteste (umro 1253). za- tim kratko pismo Ignacijevo Djevici Mariji. Scultetus (Schlütes) prvi je g. izgleda. S. zastupao mišljenje da ta pisma treba držati Ignacijevima. Grčki izvornik Velike recenzije došao nam je u više rukopisa. koja sadrži sedam pisama o kojima govori Euzebije. Faber Stapulensis — Paris 1498) Velike recenzije bilo nepotpuno: nedostajala su pisma Marije Ignaciju i Ignacija Mariji. Filipljanima. a u drugom piše da on želi. a ona će zajedno s Ivanom doći da posjeti njega i one koji su s njim (tekst vidi: D. ali se bitno . To izdanje tako- đer nema Marijina pisma Ignaciju: grčki tekst toga pisma objelodanio je J. u kojemu mu ona poručuje. Ignacijev odgovor Mariji. u kojem silno želi biti od n j e informiran o onome što je inače već čuo. a i druge svete i svetice. pogotovo mnoge žene. 1536. budući da je ona bila uvijek usko povezana s Isusom i svjesna njegovih tajni. Champerius. Srednja se redakcija pojavila n a j p r i j e u srednjovjekovnom latinskom pri- jevodu koji je načinio glasoviti oxfordski profesor. ne postoji nikakav trag grčkom tekstu.»IGNACIJEVSKO PITANJE« 91 Ignacije u jednom moli Ivana da se požuri doći s Marijom. ali s time da je u njima otkrivao kasnije interpolacije. Tijekom XVI stoljeća protestantski su teolozi (npr. Tiskao ju je anglikanski biskup J. Antiohijcima i Heronu. lucidno zacrtao smjer kojim je išla kasnija kritika. Härtung. te Ignacijeva pisma Taržanima. nazvan Frid (Paceus). napokon Marijino pismo Ignaciju. u Dillingenu. To drugo pismo (Igna- cijev odgovor Mariji) objelodanio je g. prema Cod. Kalvin. editio princeps. no to je po svoj prilici uslijed jednostavne nepažnje). a ustao u obranu autentičnosti onih sedam pisama k o j e n a b r a j a Euzebije u »Crkvenoj povijesti«. N a j p r i j e je tiskan stari latinski prijevod. Velike recenzije. 615—616). ako mu Ivan dozvoli. tada već biskup u Lincolnu. Madrid 1950. Monaceniss iz X/XI stoljeća. te neka to v j e r u j e i čvrsto se toga drži. prije nego je bila poznata Srednja redakcija. a priredio ju je V. »quam dicunt universis admirandam et cunctis desiderabilem«. 1557. To je prvo izdanje (prire- dio ga J. čim se pojavila prva od gore spo- menutih recenzija na latinskom i grčkom jeziku. »dilecto condiscipulo humilis ancilla Christi lesu«. ali da se u tekstu nalaze interpolacije od kasnije ruke. prema jedinom sačuvanom — oštećenom — ruko- pisu iz Firenze: Cod. Reformirani teolog Abr. sv. doći u Jeruzalem. RUIZ BUENO. naš Matija Vlačić) uglavnom zabacivali ta pisma kao spuria. Na t a j je način Vedelius (Vedel). pojavila se g. Ussher (Oxford 1644). Srednja redakcija svakako je ovisna o Velikoj redakciji u tom smislu što donosi i pet poslanica. N. 1598. iz XI stoljeća. a Marijino pismo Ignaciju. tzv. vjerojatno iz VIII stoljeća. a katolički su ih teolozi (npr. i Jakova. a nepoznatih Euzebiju (izostavljena je Poslanica Filipljanima. Padres Apostolicos. Naj- stariji rukopis tih pisama potječe iz XII stoljeća. da vidi Mariju. Voss (Amsterdam 1646). Grčki tekst te redakcije izdao je dvije godine kasnije (Amster- dam 1646) filolog Isaac Voss. Baronius. sadržanih u Velikoj redakciji.

koji je veoma bliz Srednjoj redakciji. protivnici autentičnosti. U prvi mah je više teologa pristalo uz tu teoriju. 37—472): on je argumentirano zastupao da su Ignacijeve samo poslanice koje nabraja Euzebije. Bruston je. Cureton je smatrao da od sv. U Srednjoj redakciji poslanice su raspoređene drukčijim redom nego u Velikoj: n a j p r i j e dolaze one koje spominje Euzebije (osim Rimljanima). i to u kraćem obliku Srednje redakcije. 1910. prije nego što je pisao Lucijan. jer da se krivotvoritelj očito poslužio tim Lucijanovim spisom. Cureton (London 1849) objavio. a sve ostalo su falsifikati. Ignacija potječu samo te tri poslanice. Osebujan je način na koji su se istraživači pozivali na spis po- ganskog satiričara Lucijana iz Samosate »De morte Peregrini« (usp. da su autentične sve ostale poslanice Sred- nje redakcije. kad je neki pisac u njih unio interpolacije. Daillea (1666). Martyriiun Colbertinum Antiochenum) i izdao u Parizu g. Dulji ob- lik tih poslanica u Velikoj redakciji kasnijeg je datuma. i to u onom kraćem obliku kakav nam je posredovan u Srednjoj redakciji. 1783) armenski prijevod. a dodao šest krivotvorenih po- slanica. On je ujedno branio njihovu autentičnost protiv refor- miranog teologa J. Kasnije je otkriven i publiciran (g. u bilo kojoj od tih triju redakcija. (sada se t a j kodeks naziva Pariš. 4). pretisnuto u PG 5. potječe iz IV/V stolje- ća. u Vossovu izdanju g. a srednja i velika redakcija tih poslanica da predstavljaju interpolirane tekstove.92 IGNACIJE ANTIOHIJSKI razlikuje po tome što sedam poslanica. a falsifikat je jedino Poslanica Rimljanima. od onih koje nabraja Euzebije. a da za Ignacijevo autorstvo dolazi u obzir samo sedam poslanica poznatih Euzebiju. nasuprot. pozivali su se na isti spis da dokažu da je zbirka Ignacijevih poslanica nastala kasnije. a grčki je izvornik te kraće verzije Poslanice Rimljanima otkrio benediktinac Th. Pearsona (Cambridge 1672. t j . 1646. jer spomenuti grčki kodeks nije potpun. U toj etapi proučavanja »Ignatius-Frage« osobito je važno ime angli- kanskog biskupa J. D. kad je W. tj. mislio (1897). unutar izvještaja o Ignacijevu mučeništvu koje je moralo biti pridodano zbirci pisama. a onda one ostale iz Velike redakcije (osim Filipijanima). 1689. da je zbirka Ignacijevih poslanica postojala u prvoj polovici II stoljeća. Istina. donosi u kraćem obliku od onoga u kojem se one nalaze u Velikoj redakciji. p r e m a sirskom rukopisu koji je pronašao H. Renan je (1877) zastupao da je jedina autentična Poslanica Rimljanima iz Srednje redakcije. ne nalazimo Ignacijeve poslanice Rimljanima. kraći je oblik Poslanice Rimljanima sa- držan u latinskom prijevodu Roberta Grossetesta. gr. a načinjen je na temelju nekog izgubljenog starog sirskog prije- voda. Poslije otkrivanja Srednje redakcije počelo se sve više učvršćivati mišlje- nje da su poslanice kojih ne spominje Euzebije apokrifi. a ta se poslanica — pretpostavlja se — nalazila na posljednjem m j e s t u . U stvari. E. E. dok su se ujedno nastavljale rasprave koje su Ignaciju odricale svako autorstvo sačuvanih poslanica. jer se otačke citacije iz Igna- cija vežu uz taj tekst. Voelter još g. Rimljanima i Polikarpu. Efežanima. Hilgenfeldu (1903) svih sedam pisama Srednje redakcije (spomenutih kod Euzebija) bilo bi djelo nekog falsifikatom iz sre- . Tattam. Po Ad. međutim. § 30. Mala redakcija pojavila se sredinom XIX stoljeća. i to u toj najkraćoj verziji. 1451). Ruinart u tzv. branitelji autentičnosti su se pozivali na nj. poznatih Euzebiju. Tako npr. Budući da se u tom spisu nalaze elementi koji pokazuju da je Lucijan iz Samosate morao poznavati Ignacijeve poslanice. vrlo kratku sirsku verziju triju poslanica od onih šest koje spominje Euzebije.

F. De- lafosse (tj. 7. 6. U tom rasporedu donose ih sva novija izdanja. 1956. koju naziva »istinitom hipotezom«. neki apolinarist koji je živio u Siriji u početku V stoljeća. Turmel) g. njegov je zaključak. zajamčen rukopisnom tra- dicijom. Harnack mogao reći da je izvornost i autentičnost tih poslanica »doka- zana stvarnost«. Weijenborg uzima samo Poslanicu Ej danima. već je preuzet iz Euzebija. a Srednja redakcija je samo »inteligentna i promi- šljena revizija«. Prema tim rezultatima autentične poslanice Ignacijeve jesu ove poslanice iz Srednje redakcije: 1. neki bi poluarijevac IV stoljeća bio dopisao Poslanicu Filipljanima. da je najnormalnija pretpostavka da je kraći tekst nastao kao revizija duljeg teksta. 2. Perler 1958). Funlc iznio je mišljenje da je autor Velike redakcije isti koji je načinio Apostolske konstitucije. La littéra- ture grecque. na to je upozorio već prvi izdavač Apost. Filadelfijcima. Zahn je mislio da je autor Velike redakcije neki arijevac ili poluarijevac IV stoljeća. str. i te poslanice doista potječu od Ignacija. Zahna (1873). . da je izvorna u stvari Velika redakcija. a potom bi neki drugi poluarijevac IV stoljeća bio izvršio inter- polacije u onih sedam poslanica iz II stoljeća. koji je ujedno interpolirao Polikarpovo pismo Filipljanima da pomoću njega pruži potvrdu svome falsifikatu. Velika bi redakcija bila nasta- la postupno: neki origenist bi u III stoljeću bio dopisao pet poslanica (Marijino pismo Ignaciju. te minuciozno uspoređuje njezin tekst s tekstom iste poslanice u Velikoj redakciji. kako ga donosi Srednja redakcija. Da provjeri svoju hipotezu. . X. ili J. Turrianus (1563) koji nije s u m n j a o u to da Apost. Magnezijcima. Mala redakcija je i po njemu sažetak sirskog prijevoda Srednje. Polikarpu. konstitucije potječu od Klementa Rim- skog (usp. Pearson: autentičan je samo tekst sedam poslanica. U međuvremenu se sve više u znanstvenom svijetu utvrđivalo shvaćanje koje je zacrtao J. Posljedice do kojih dovodi obilje hipoteza. a da obrnuta hipoteza vodi u neprevladive aporije. dapače nemamo nikakve sigurnosti da je on uopće postojao.. Funka. définitivement acquises«: P. 4. § 10) kao ni u to da je Velika redakcija — koja je onda bila jedina poznata — djelo Ignacijevo. Velika redakcija pokazuje neke dodirne točke sa spisom Apostolske konsti- tucije. poznatih Euzebiju. Weijenborg. kao H. 1927. tj. i drugih. Sirska Mala redakcija samo je sažetak sirskog prijevoda triju poslanica iz grčke Srednje redakcije. cijelo to pitanje novom ispitivanju na »revolucionaran način«: polazeći od hipoteze. veoma su dalekosežne: mi ne posjedujemo nikakvih tek- stova Ignacija Antiohijskog. 14): čuli su se tek pojedinačni protivni glasovi. Iz povijesti je inače poznata takva djelat- nost apolinarista (»fraudes Apollinaristarum«). 5. ispravak Velike. Lightfoota. konstitucija Fr. tj. Efelanima. Velika redakcija je djelo nekog teologa iz druge polovice IV stoljeća ili prve polovice V stoljeća. te njegova pisma Taržanima. 3. X. U najnovije vrijeme (Leiden 1969) podvrgao je R. Smimjanima. Općenito se u XX stoljeću smatralo da je ta stvar definitivno raščišćena (»conclusions . Rimljani- ma. imamo posla samo s različitim recenzijama apokrifnih tekstova što . umro prije 359. taj raspored nije. BATIFFOL.REZULTATI ISTRAŽIVANJA 93 dine II stoljeća. vjerojatnosti i mogućnosti kojima operira Weijenborg. Ignacijev odgovor. tako da je A. Temeljiti radovi Th. profesor na »Antonianumu« u Rimu. međutim. F. što je po sebi m a n j e vjerojatno. najopsežniji tekst iz Srednje redakcije. Izneseno je i mišljenje da bi pisac mogao biti Euzebije iz Emese (O. Trallcima. Moreau g. Antiohijcima i đakonu Heronu). uspjeli su to uvjerenje nametnuti znanstvenom svijetu.

Ortiz de Urbina. Leipzig 19092. i što ih je izrekao čovjek koji ide u smrt za ono što u srcu nosi i što živi. 560—564. a najvjerojatnije i u Maloj Aziji. A ipak čovjek nema dojam da bi se to moglo objasniti nemogućnošću Sirca da se jasno i pravilno izrazi u grčkom jeziku. zgusnuto iznose ono što je antiohijski biskup smatrao najhitnijim za svoj kršćanski život i za svoju biskupsku funkciju. Upotreba riječi (vulgarizmi. Prema tome. Die antike Kunstprosa. već posao nekog kasnijeg falsifikatora«. J. izražena čudesnom oštrinom. mjestimično tamne. recenzije: P. Poslanice su strogo okazionalne. VVeijenborg misli da je fal- sifikatom Ignacijevih pisama poslužio kao inspiracija lik Peregrina Lucijana iz Samosate. NOR- DEN.-J. što je smatrao najpotrebnijim da u toj prilici izreče. Ignacije nam u stvari svjedoči o vitalnim točkama kršćanskog vjerovanja i življenja u svijesti tadanje kršćanske zajednice u Antiohiji. ostaje kao siguran rezultat kritike. očito pisane na brzinu. jer su iskonstruirani samo na aku- muliranju hipoteza i na nedovoljno utemeljenom obezvređivanju starih svje- dočanstava (usp. u Biblica 51/1970. odsutnost truda oko jasnoće i sustavnosti izlaganja. Camelot. Ignacijeva pisma dodiruju izvanredno mnoštvo teoloških tema u obliku koji odaje skrajnje individualan i osobni značaj. zapravo diktirane u relativnoj hitnji. kod sastavljanja poslanica. nekako u funkciji onih glavnih Ignacijevih preokupacija. dapače značajan prilog za kritiku teksta Ignacijevih poslanica.-Th. Značajke i struktura poslanica. de Santo- -Tomas. Jamačno nema nijednog spisa iz onoga vremena koji bi na približno jednak način vršio nasilje nad jezikom. No. u Revue thomiste 1912. da je sedam gore nabroje- nih poslanica u obliku koji donosi Srednja redakcija autentična književna ostavština sv. nikakve specifično literarne pretenzije nisu bile u prvom planu. ali su u pojedinostima nedorađene. čini se. koje je bilo dosta samo natuknuti. bez mogućnosti da o sadržaju dulje meditira i da razmišlja o tome kako će građu svrsishodnije organizirati. nije ih trebalo obrazla- . Autor započne velike periode. 360. baš zato što su tako na brzinu sastavljeni. spomenuti. 500. koji je mogao pisati n a j r a n i j e g. koja pretpostavlja p o s t o j a n j e Ignacijevih pisama. što je propovijedao svojoj zajednici u Antiohiji: makar bez sustavnosti i logičkog obraz- laganja.94 IGNACIJE ANTIOHIJSKI ih je pod Ignacijevim imenom turio u svijet neki falsifikator iz druge polovice IV stoljeća (VVeijenborg misli da bi to mogao biti Evagrije Antiohijski kojega on poistovjećuje s Evagrijem Pontskim). »nije djelo nekog određenog Euzebija Cezarejskog koji je u m r o 339. dapače »Smrt Peregrina« mu je bila glavno vrelo (usp. latinske riječi).. ti nam tekstovi. Često se citira u vezi s tim Nordenov sud: »Iz svake riječi zrači značajna ličnost. ali se nje- govi osnovni zaključci generalno zabacuju. a onda ih bezobzirno prekine. neku ne- brigu za stilsku i jezičnu dotjeranost. vlastite je- zične tvorbe i konstrukcije odaju nečuvenu smionost. koje poštuju opću shemu pisma. u Ignacijevoj svijesti. Perler je minucioznom analizom utvrdio da Ignaciju nisu bili nepoznati postupci ciničko-stoičke diatribe i neke finese azijanske retorike. 154—155). kao neposredan izraz onoga što je ugledni sužanj u taj čas u srcu osjećao. iako kritika teksta nije u svakoj pojedi- nosti još možda rekla svoju konačnu riječ. Zapravo.. npr. Stoga i možemo imati dojam da se nalazimo pred neke vrste improvi- zacijama. II. dok je drugo bogatstvo sadržaja. posebno Poslanice Efežanima. većma je to nutarnji plamen i strastvenost. O. 3. Ignacija Antiohijskog. 4). 510—511). čak treba pretpostaviti da »Crkvena povijest«. doneseno usput. nije moguće zamisliti nešto što bi bilo većma individualno. koji se ne daju svezati okovima izraza« (Ed. koje mi danas u tim pismima otkrivamo. a odaju osnovnu zaokupljenost oko tek nekoliko tema. § 30. Stil tome odgovara: u najvišem smislu strastven i bezbrižan za formu. u Orientalia christiana periodica 37/1971. Kritika priznaje VVeijenborgu veliku erudiciju. I.

uopće ne spominje biskupa u Rimu. ne potiče na jedinstvo i poslušnost biskupu. a ne drugima. posebno judaizanata i onih koji uče da je Isus samo prividno bio čovjek (tj. »Tražite za mene — kaže Ignacije — jedino snagu. kao da je na čas zaboravio da je pismo naslovio na Polikarpa. Uvodni pozdrav naslovnicima. 4. 6. 2—6. Opomena da se čuvaju onih koji šire krive nauke i razdore. Smirn) i njihovih biskupa. Ne znamo. građeno je po sličnoj shemi: 1. Nakon takvog uvoda slijedi korpus poslanice. nego veličine. 2). i na slogu pod vodstvom biskupa. ho kai Theophoros). Polik) moli. što je bilo podloga takvoj molbi: je li Ignacije možda što načuo da kršćani u Rimu kane nešto poduzeti za njegovo oslobođenje. Tral. 5. Tematski se Poslanica Rimljanima znatno odvaja od ostalih šest. 2. kao — materijal za sa- tiru. 1). budući da su pisma upravljena vjernicima. Ignacije Rimljanima ne upućuje poduke. i na molitvu. direktno obraća vjernicima: »Prianjajte uz biskupa. posebno za Crkvu u Siriji (Efež. pa je stoga i njezina struktura nešto drukčija od ostalih. više ili manje razveden. 1): to se po svoj prilici odnosi na Klementovu poslanicu Korinćanima. Tral). da se kršćaninom ne samo nazivam nego i nađem« (3. 2) donosi opo- mene vjernicima: Ignacije se. kad je na njih naletio. koji se zove i Teofor« (Ignatios. Rimski kršćani nisu nikad nikome zaviđali. tj. ujedno veli odmah od početka: »Bojim se vaše ljubavi. Tral). Smirn. 2). mogli djelovati na poganskog satiričara Lucijana iz Samosate kao nešto egzotično. da i Bog prianja uz vas« (6. 3). jer će tako »postići Boga« (2. Ignacije. 1) sadržava pouke Polikarpu kakav mora biti kao biskup. ako oni ne budu šutjeli (2. Šest poslanica (Efež. ili zajednica koje su ga na putu primile (Filad. doketa). Jer vama je lako načiniti što hoćete. da je to ono što je za nj pravo dobro. tu se više ili manje opširnim — detaljnim svjedočanstvom pobijaju njihovi stavovi. pohvala tih poslanstava. Filadelf. na prestanku progona. da mi ona ne učini krivo. izričito će reći malo kasnije (4. ili su mu bili poznati neki primjeri takvih uspje- šnih intervencija? Na svaki način. 2 — 5. u nekim poslanicama spominje neke osobe kojima poimence šalje poz- drav. A odatle je ujedno razumljivo da su ti tekstovi. puno strastvene — upravo mistične — Ignacijeve želje za mučeništvom. u kojemu autor sebe ime- nuje: »Ignacije. Polik). kad se doživljava mržnja od strane svijeta« (3. u poslani- cama iz Troade (Filad. Čitava je poslanica varira- nje na tu istu temu. nego su druge podučavali (3. »Kršćanstvo nije djelo uvjeravanja. 1). a nešto kraći (5. radost što je mogao vidjeti Po- likarpa. 1). Magn. dok izražava radost što će moći vidjeti »svete obraze« (axiothea prosopa) rimskih kršćana. koje su na neki način nastale kao posljedica osobnih dodira Ignacija s naslovnicima. . On neće više imati takve prilike (kairon toiouton). Magn. U opširnom uvodnom pozdravu naslovnik se kvalificira kao Crkva »koja i predsjeda u kraju Rimljana« (hetis kai prokathetai en topoi choriou Ro- maion). nutarnju i izvanjsku.« Sav je korpus poslanice posvećen tome da se kršćani u Rimu odvrate od toga da ne bi bilo što poduzeli u prilog Ignacijeva oslobođenja: Ignacije ih na različite načine hoće uvjeriti da je smrt od divljih zvijeri za svjedočanstvo Kristu njegova živa želja. koji uz neka manja odstupanja — možemo reći — ima načelno tni točke: 3. Magn. da ne samo govorim nego i da hoću. 3): »Ne dajem vam naloge (ouch diatassomai) kao Petar i Pavao. Nadoveziva- nje na dodire: zahvala za poslanstva koja su ga iz zajednice kojoj piše došla pozdra- viti u Smirnu (Efež. Poslanica Polikarpu je u svom glavnom dijelu nešto drukčija: veći dio (1. Ponovni poticaji na ustrajnost u vjeri i u jedinstvu.STRUKTURA POSLANICE RIMLJANIMA 95 gati. ali meni je teško postići Boga ako me vi ne poštedite« (1. prezbiterija i đakona. i njoj se daje naslov »predsjednica ljubavi« (prokathemene tes agapes). Poslanica Rimljanima nešto je drukčija od ostalih: u njoj Ignacije ne daje nikakvih pouka. Usrdan poziv na jedinstvo oko biskupa. U zaključku Ignacije pozdravlja naslovnike također u ime onih koji su s njime. upravljenih azijskim Crkvama. Smirn. neka se pošalju poslanice u Antiohiju da čestitaju onoj Crkvi na zadobivenom miru.

1—3).3 ) .. ako ga one. Imajte tu volju. nitko od rimskih kršćana neka ne bude pomoćnik kneza ovoga svijeta! Čak. »Pustite da budem hrana zvijerima. Kruh Božji hoću. Knez ovoga svijeta (ho archon tou aionos toutou) želi pokvariti osjećanje što ga Ignacije ima za Boga. ali i sv.« (Prol. koji je za nas umro. molio za to. U -svim poslanicama Ignacije na poseban način svjedoči o svojoj poniznosti: is- tiče svoju nevrijednost. Ivana. i za piće hoću krv njegovu. 2—3). »Moj je eros razapet. znajući što je ono što me obuzima!« (6. tzv. a svi su drugi dostojniji od njega. da mu to ne spriječe dobrohotnošću u krivo vrijeme (eunoia akairos). kao što se to dogodilo u nekim slučajevima. bit ću čovjek! Dopustite mi da budem nasljedovatelj stradanja Boga mojega! Ako netko ima njega u samome sebi. ako budem isključen. Mjestimično se osjeća utjecaj judeo-helenističkog apokrifa iz I sto- ljeća. Radije laskajte zvijerima.96 IGNACIJE ANTIOHIJSKI Ignacije moli kršćane u Rimu. koji je neprevarna usta. ne poklanjajte svijetu niti izručujte napasti materije! Pustite me da primim čisto svjetlo: kad tamo dospijem. i da ništa ne ostave od moga tijela. de Christo: meus arnor crucifbcus est. to je ponajviše u funkciji izražavanja velikog poštovanja prema onima kojima piše. to znam ja. »Imajte razumijevanje za mene: što je meni na korist. On će sam poticati zvijeri da ga brzo progutaju. To mjesto interpretira Origen: »Memini aliquem sanctorum dixisse Ignatium nomine. 1—3). da postanu mojim grobom. Ništa vidljivo ni ne- vidljivo neka me ne zadrži da dosegnem Isusa Krista« (5. mrzili ste me« (8. Četvrte knjige Makabejske (O. kad dođe. 2). preko kojih mi je dano postići Boga. in Cant. braćo: ne zapriječite mi življenje. neka saopće da je on blizu. on je čak »nedonošče«. 1—2). 1 . koji je radi nas uskrsnuo! Rađanje mi se približilo! Imajte razu- mijevanja za me.. Heretici protiv kojih piše jesu judaizanti i doketi: dosta je vjerojatno da je riječ o istoj struji. Od novozavjetnih pisaca kod Ignacija se osjeća posebno utjecaj sv. Poslanica Rimljanima završava datumom kad je pisana (»Pisah vam to deveti dan prije septembarskih kalenda«) i konačnom pozdravnom željom (10. preko Efežana. već neka vjeruju ovome što im sada piše (7. onoga iz sjemena Davidova. Molite za me. Ignacije rijetko navodi Stari Zavjet: po svoj prilici nije bio kršćanin židovskog roda. Molim vas pomoću malo slova: vjerujte mi! A Isus Krist će vam otkriti da govorim istinu: On. Njega hoću. Perler). kad svijet ne bude vidio ni mojega tijela« (4. »Više neću živjeti kao što žive ljudi (kata anthropous zen). . koji je tijelo (sarx) Isusa Krista. hina kai hymeis the- lethete). A to će biti. Pšenica sam Božja. nego po misli Božjoj. Onima koji su prije njega iz Sirije došli do Rima. ako bu- dete vi htjeli. Ako budem trpio. ne bi htjele taknuti. da se nađem čistim kruhom Kristovim. i zubi me zvijeri melju. makar nisu bile na putu kojim je tjelesno putovao (9. »Bolje mi je umri- jeti za Krista Isusa nego kraljevati do krajeva zemlje. Njega tražim. ako bi ih on. da dostignem. 1—2). nemojte htjeti da umrem: onoga koji želi biti Božji. da i vi budete htijeni (Thelesete. 3). Pavla. koja je ljubav neraspadljiva« (agape aphthartos: 7. i neka ima suosjećanja sa mnom. 3). i da je s njim uz mnoge druge Krokos. imali ste (pravu) volju. Potom Ignacije moli Rimljane da se mole za Crkvu u Siriji. neka shvati što hoću. ni slasti ovoga života. da kad budem mrtav ne budem nikome težak. »Ne raduje me hrana pokvarljiva. 3). kao i onih koje su ga pratile. Napokon saopćava da to piše iz Smirne. Kaže da ih poz- dravlja »njegov duh« i »ljubav« (agape) Crkava koje su ga primale. i nema u meni ognja ljubavi za materiju (pyr philoijlon): u meni je voda živa koja govori i — unutra u me- ni — kazuje: Dođi k Ocu!« (7. Nisam vam govorio po tijelu. Sada počinjem bivati učenik. čije mu je ime drago. Tada ću biti istinski učenik Isusa Krista. u kojima je Otac istinito govorio. neka mu ne vjeruju.

BOSIO. 59—73). ID. Die apostol. koji je također odistinski bio uskrišen od mrtvih. onome koji je po tijelu (kata sarka) iz roda Davidova. ukoliko pod teologi- jom mislimo sustavno misaono produbljivanje ili dokazivanje nekog sadržaja vjere. 193—209. i samom njegovom egzistencijalnom situacijom: on ide u Rim kao osuđenik na smrt. duhovno-mistični ocrt smisla kršćanskog življenja kojemu je najviši domet mučeništvo. Efež. a) Kristologija. Riv. utvrđivanje u n u t a r n j e g jedinstva kršćanske Crkve oko uspostavljenih voditelja zajednice (= ekleziolo- gija). Giessen 1929. ali (po) Duhu Svetom. i 3. iz sjemena doduše Davidova. 13—58). Pseudo-Ignatius und Ettsebius von Emesa Historisches Jahrbuch der Goerresgesellschaft. Religionsgeschichtliche Vntersitchimgen zu den Ignatiusbriefen.EKLEZIOLOGIJA IGNACIJEVA 97 I z d. uvjetovane su krivim učenjima koja su se pojavila. H. Christologische Homo- logese und evangelische Vita Jesu. razdo- rima koji su se s tim u vezi javljali u azijskim kršćanskim općinama. jeo i pio. Torino 1942. onoga koji je iz Marije. Das vierte Makkabaeerbuch. ispravna vjera u Isusa Krista (= kristologija). u Kristu Isusu. ID. Sin Božji po volji 7 Povijest kršćanske literature I . 1—2). E. Die Briefe des Ignatius von Antiochien. odistinski bio razapet na križ i umro. koji je bio rođen. 77 (1958) 73—82. Vaeter. »Budite gluhi — piše Ignacije Crkvi u Trallesu — kad vam netko govori nešto što je izvan (horis) Isusa Krista. Želi da Efežani. ID. Pišući vjernicima u Smirni. Die apost. u milosti k o j a je iz Imena«. izvan kojega n e m a m o istinskog življenja (to alethinon zen) « (Tral 9. budu složni »u j e d n o j vjeri i u Isusu Kristu. str. Vaeter.. [81] — [109]. Les Lettres d'Ignace d'Antioche. jer ga je uskrisio Otac njegov. Madrid 1950. Herder. WEIJENBORG. 2). MUSSNER. II.: F. SC 10 (Paris 1958J). I. Istog je značaja i ono što piše Efežanima. koje su po svojoj naravi prethodile sastavljanju četiriju Evanđelja (usp. koji je odistinski iz roda Davidova po tijelu. Is Evagrius Ponticus the Autor of the longer Recension of the Ignatian Letters? Antonianum 44 (1969) 339—347. Zivot 8 (1927) 135—144. 25 (1949) 1—28. P. da podnese mučeništvo za Krista. J. Die Anfaenge des christologischen Credo. P. koji će po sličnosti (kata to homoioma) uskrisiti tako i nas koji n j e m u vjerujemo. G. bi nošen u krilu (ekyophorethe) od Marije po ekonomiji Božjoj. Krist (ho Christos). RUIZ BUENO. Ignacijevi kristološki iskazi nadovezuju na književne oblike onih vjerskih formula iz novozavjetnog vremena (usp. kad kaže: »Jer Bog naš Isus. onoga koji je iz roda Davidova. A. i koji je bio kršten da trpljenjem (toi pathei) očisti vodu« (Efež 18. RL 12—20 (nepotpun hrv. O. a pod homologijom jednostavno — makar inzistentno — ispovijedanje sadržaja vjere i svjedočenja za nj. D. SCHLIER.. SCHLIER. odista bio progonjen pod Poncijem Pilatom. Polik) — L i t . Frage der Echtheit — neue. Freiburger Zeitschrift fuer Philosophic und Theologie 18 (1971) 383—396. Smirn. Padres Apostolicos. R. Muenchen 1956. koji se odistinski rodio. kao osnovna Ignacijeva protuheretička teološka tema. Sv. J. 2. I Padri apostolici. 5—161. Freiburg 1970. 2). učvršćeni u ljubavi i krvi Kristovoj. Brill. di Archeol. Christ. koji je Sin čovječji i Sin Božji« (Efež 20. Ibid. Otac njegov. 1969. CAMELOT. Stoga su tri glavne teme njegovih pisama: 1. FUNK. prijev. FISCHER. Ignacije slavi »Isusa Krista Boga«.. Ignatius von Antiochien und die aelteste Marty- rerberichte. Fr. kao pribijeni na križ Gospodina Isusa Krista i tijelom i duhom. »svaki pojedini i svi zajedno. da- leko je više homološke naravi negoli specifično teološke. sigurne vjere u Gospo- dina našega. Tuebingen und Leipzig 1901. X. BOCK. zato što su oni čvrsti »u nepokolebivoj vjeri. pred licem nebesnika i zemnika i podzemnika. u: Quaestiones disputatae 51. 447—502.. Ignacije Antiohijski. Rim. 4. : H. PERLER. Teološke teme koje Ignacije Antiohijski razvija na neki način direktno i svjesno. Teologija. arabische Uebersetzung. Leiden. Th.

57—58). da je on trpio prividno (to dokein). i iz Marije i iz Boga. . ali to neće smetati ortodoksne pisce IV i V stoljeća da to mjesto citiraju kao svjedočanstvo za pravo shvaćanje o Kristu na crti kristologije kakva je kanonizirana u Kalcedonu g. 2). koji je njegova Riječ (Logos). Isus Krist Go- spodin naš« (Efež 7. neka budu čvrsto uvjereni »u rođenje i t r p l j e n j e i uskrsnuće koje se dogodilo u vrijeme vlade Poncija Pi- lata: to je odistinski i sigurno načinio Isus Krist. od koje ne dao Bog da se itko od vas okrene« (Magn 11).. i kako misle tako će im se i dogoditi: da budu bestjelesni i demonski. 3). H. proizišla iz šutnje« (Magn 8. Te su Ignacijeve homologije naglašeno protudoketske: odatle naglašavanje da je Isus po tijelu od roda Davidova. a ne samo k pitanju što je on učinio: On je »Sin čovječji i Sin božji« (Efež 20. ali se već i iz tih citata može vidjeti ocrtavanje dualističkog pristupa k pitanju. Posebnog je spomena vrijedna i činjenica da Ignacije inzistira i na Isusovu k r š t e n j u : prvi put se kod njega p o j a v l j u j e i misao o očišćavanju vode u vezi s Isusovim krštenjem. što Isus Krist jest. j e r se »pneuma« (»duh«) ovdje shvaća kao oznaka božanskog elementa u Kristu..98 IGNACIJE ANTIOHIJSKI i moći Božjoj. odistinski pribijen za nas u tijelu pod Poncijem Pilatom i Herodom tetrarhom. U tom vidu. jer su sami prividni. 451. na kojem Ignacije p r o m a t r a Krista u antitetičkoj dualističkoj shemi. Jer ja znam i v j e r u j e m da on i poslije uskrsnuća jest u tijelu (en sarki). bitno im je — što bismo mi danas rekli — da žele utvrditi njegovu istinsku povijesnost. kao što je odistinski i samoga sebe uskrisio. Ignacije — gledajući stvari kronološki — kaže da je Isus Krist »prije vjekova bio kod Oca i očitovao se na svršetku (en telei)« (Magn 6. da je »od jednoga Oca proizišao« (Magn 7. iako je duhovno (pneumatikos) sjedinjen s Ocem (Smirn 1. 2). nav. a onda netrpljiv«). 1—3. nada naša. Ignacije slaže svoje paralelizme polazeći od povijesnog Isusa (»najprije trpljiv. rođen i nerođen. da podigne u vjekove stijeg po svome uskrsnuću za svoje svete i vjerne.2). U Magneziju piše. tj. da je začet i rođen od Marije (što je očito odraz Evanđelja djetinjstva u Mt i Lk: usp. da budemo spaseni. »nerođen« (agennetos) upotrijebljeno je nerazlučeno od »nepostao« (agenetos). 1). 2). SCHLIER. u jednom tijelu svoje Crkve. ne kako neki nevjerni govore. n a j p r i j e trpljiv a onda netrpljiv. kako za one između Židova tako za one između pogana. me- đutim. odistinski rođen iz djevice. kršten od Ivana da se na njemu ispuni sva pravda. Jer je sve to pretrpio za nas. Značajno je. Poslije uskrsnuća je s njima jeo i pio kao tjelesan (hos sarkikos). nalazi se u Poslanici Efežanima: »Jedan je liječnik: tjelesan i duhovan. ovdje pripisanom Isusovu t r p l j e n j u . a koje dosta vjerojatno odaje u t j e c a j neke ranije himničke formule. 2). božanske naravi u kasnijoj terminologiji. — od tog ploda božanski preblažene njegove muke jesmo mi —. da je on »usta besprijevarna. u smrti — život istinski. a koja će misao ostati baštinom kasnije otačke teologije. da Ignacije izričito Isusa zove Bogom. onaj koji je očitovao samoga sebe po Isusu Kristu svome Sinu. i odistinski je trpio. Formulacija je još rudimentarna: osniva se na shemi »Pneuma-Sarx« (»tjelesan i duhovan«) što će kasnije biti zamijenjeno sa shemom »Logos-Sarx«. po kojima je Otac odistinski progovorio« (Rim 8. jer »jedan je Bog. u tijelu — Bog. dj. Te se homologije odnose načelno na povijesnog Isusa. kao i opetovano inzistiranje na oznaci »odistinski« (alethos). drukčije nego što će to činiti kasnija kristologija poslije oštrog postavljanja trinitarnog problema u I I I stoljeću. No n a j z n a č a j n i j e m j e s t o za kasniju teologiju.

j e r se pojavio Bog u liku ljudskom (Theou anthropinos phaneromenou) za novost vječnoga života. i svaka- ko je pogled od povijesno-spasenjskog gledanja svraćen na metafizičko pro- m a t r a n j e Krista (»što je i kakav je Krist?«). dok ga naime vode u smrt. naglašavanjem da je Krist »jedan« unatoč antitetičkih atributa. str. središnji je čin ipak njegova smrt i uskrsnuće: »Isus Krist je za nas umro. jače od svih zvijezda. u njegovoj muci i uskrsnuću« (Efez 20. I čemu sam sama sebe predao smrti. dakle. Isus Krist je »naš Spasitelj« (Magn. a koje odaje jasne u t j e c a j e judeokr- šćanske teologije na Ignacija (usp.EKLEZIOLOGIJA IGNACIJEVA 99 tako da se shvaća kao atribut božanske naravi. 86—89). »I sakriveno bijaše — piše Ignacije — arhontu ovoga vijeka djevičanstvo Marijino i porađanje. za mač.. onda sam i ja prividno u okovima. jer mi snagu daje on. I. Očito je osjećao da je ocrt soterioloških tema. 30—32. II izdanje: London 1975.. DANIÉLOU. Die theologische und sprachliche Vorbereitung der christologischen Formel von Chalkedon. pa da je potrebno naslovnike na tu nepotpunost upozoriti. Kako su se. tj. Paris 1958. tj. Smirn 7. Wuerzburg 1951. svjetlost njezina bijaše neizreciva. uvodni pozdrav. bliže Bogu! Sa zvijerima. 103—105. Međutim. I nasta zbunjenost: odakle ta novost drukčija (anomoios) od njih? Odatle bi razorena svaka magija (mageia) i satrti svi okovi zloće: uklonjeno je neznanje (agnoia). iznesen na tom mjestu. u »drugoj knjižici« koju im kani napisati. koji je postao potpuni čovjek« (Smirn 4. slično i smrt Gospodinova. da će. kako god je za Ignacija to djelo spasenja započelo dolaskom Kri- stovim na svijet. »ako me Isus Krist po vašim molitvama udostoji«. Donekle u neskladu sa situacijom u kojoj Ignacije piše to pismo. London 1965. i zašto se molim da bih se borio sa zvijerima? Badava dakle umi- rem! č a k dakle lažem protiv Gospodina!« (Tral 10). bitno nedostatan. da povjerovavši u njegovu smrt izbjeg- . čemu sam onda ja u Okovima. tri otajstva uzvikivanja (tria mysteria krauges) koja su načinjena u tišini Božjoj. u: GRILLMEIER-BACHT. samom inkarnacijom. 2). očitovali vjekovima (aiosin)? Zvijezda je na nebu zablista- la. njezina novost zapanjujuća. IDEM.. pobliže razjasniti »ekonomiju« koju je tu započeo. Po- čelo se ostvarivati ono što je Bog bio odlučio. Na t a j način ta Ignacijeva homo- logija znači jedan važan momenat za razvitak kasnije patrističke kristologije (usp. na svoj hod prema mučeništvu: »Jer ako je — kao što govore neki koji su bezbožni. GRILLMEIER. »Jer ako je to naš Go- spodin izveo prividno (to dokein tauta eprachthe hypo ton Kyriou hemon). sve ostale zvijezde skupa sa suncem i mjesecom okružiše zvi- jezdu kao korska p r a t n j a . Sve se je otada pokrenulo. bezvjerni — on trpio prividno (to dokein). za vatru. 1). J.1—2). A. Izrazito homološki značaj Ignacijevih doktrinarnih nastupa posebno je naglašen kad se on u potvrdu sadržaja vjere poziva na svoj konkretan osobni stav. jer se pripravljalo uništenje smrti« (Efez 19. staro je kraljevstvo (palaia basileia) razbijeno. Das Konzil von Chalkedon. Christ in christian Tra- dition. on ipak u nastavku obećava Efežanima. Za Ignacijevu je kristologiju značajno također m j e s t o iz Poslanice Efe- žanima gdje on naglašava da je Kristov dolazak bio sakriven »knezu ovoga vijeka« (ton archonta tou aionos toutou). Ta se »ekonomija« tiče »novoga čovjeka Isusa Krista: u njegovoj vjeri i ljubavi. 1). nekako je u korijenu najavljena kasnija ključna formula da je Krist »jedan te isti« (heis kai ho autos). 228—247). s Bogom! Samo: u ime Isusa Krista! Sve podnosim kako bih trpio zajedno s njime. za zvijeri? Ali: bliže maču. a ona je svojom svjetlošću sve nadvisivala. Théologie du Judéo-christia- nisme.

no on nije samo za nas umro. on je u svemu bio po volji onome koji ga posla. vjerom i ljubavlju. Vi ste. Konačan rezultat spasenja označuje Ignacije većinom kao naše izbjegnuće od smrti. služeći se kao užetom Duhom Svetim: vaša je vjera ono što vas vodi gore. oni koji su živjeli u starom redu stvari (en palaiois pragmasin) došli u novost nade (eis Icainoteta elpidos). svome Sinu: on je njegova Riječ (Logos). svi suputnici (synodoi). da se nevjernici potpuno osvjedoče da postoji jedan Bog. u stvari je sam pod biskupstvom Gospodina Isusa Krista (Polik. 3). a mi ostajemo u njemu tjelesno i duhovno (Efež 10. 1—2). podizani u visine pomoću stroja (mechanes) Isusa Krista. vječno življenje koje je sam Krist. Uslijed toga su i bili progonjeni. o n a j koji se očitovao po Isusu Kristu. nego je za nas i uskrsnuo (Rim 6. Ako su. ali ne inzistira na tome da je Bog Stvori- telj svijeta (Demijurg). na početku i na svršetku. Krist sada govori u istini (Efež 6. Jer ako još sada živimo po Zakonu (ili: po judaizmu). Ipak je problem odnosa između Starog i Novog Zavjeta kod Ignacija prisutan. dakle. a to je križ (stauros). njegovo je tijelo (sarx) »trpjelo za naše grijehe« (Smirn 7. bogonosci i hramonosci. ali i kao »jedinstvo s Bogom« (Filadelf 9. Na tom m j e s t u nalazimo ujedno svjedočanstvo Ignacijeve trinitarne vjere u Boga Oca i u Isusa Krista. da vam uspije sve što radite. nosioci svetinja. kristonosci. niti izričito u t v r đ u j e da je Bog kojega »spoznaja jest Isus Krist« (Efež 17. jer su heretici kojima se suprotstavlja judaizanti. s t a n u j e u nama (Efež 15. ispovijedamo da milosti nismo primili. i Ignacije želi Crkvama »jedinstvo tijela i duha Isusa Krista. nadahnuti (enpneomenoi) od milosti njegove. dok biskupuje u Smirni. 2). da jedinstvo bude i tjelesno i duhovno« (Magn 13. dakle. koji su po Bogu (kata Theon). po svemu urešeni u zapovijedima Isusa Krista« (Efež 9. Budite podložni biskupu i jedni drugima. 2). 2). 3). 1). Trojstvena je homologija posvjedočena još u Poslanici Magne- zijcima: »Trudite se.100 IGNACIJE ANTIOHIJSKI nete tome da ne umrete« (Trall 2. Za Ignacijevu je soteriologiju sigurno značajno mjesto gdje se on služi usporedbom iz graditeljstva. da onda upotrijebi sliku iz onovremenih pogan- skih religioznih procesija: Vi ste »kamenje hrama Očeva. dakle. heretici protiv kojih on nastupa nisu još nosioci onih spe- cifičnih gnostičkih stavova s kojima će se suočavati kasniji teolozi II sto- ljeća. dioništvo na uskrsnuću Kristovu. 1). onaj koji se očitovao po Isusu Kri- stu. a ljubav je put koji vas nosi gore prema Bogu. našega vječnoga življenja« (Magn 1. Jer su božanski proroci živjeli po Isusu Kristu. u Sinu i Ocu i u Duhu. 1). 2) on sada daje mudrost Smirnjanima (Smirn 1. 1). i Polikarp. 1). uvod). »Ne d a j t e se zavesti — piše Ignacije u Magneziju — tuđim učenjima (heterodoxiais) ni starim b a j k a m a (mvtheumasin) koje su beskorisne. tako da više ne obdrža- . tijelom i duhom. 2) isti s Bogom o kojemu govori starozavjetna Biblija: očito. O tom je riječ posebno u poslanicama Magnezijcima i Filadelfljanima. i u Duha Svetoga. svome Sinu« (Magn 8. kojega Ignacije često naziva Sinom Božjim. Isus Krist je sada spasenjski djelotvoran: on je sam biskup Crkve u Antiohiji u odsutnosti Ignacijevoj (Rim 9. kao što Isus Krist Ocu po tijelu i apostoli Kristu i Ocu i Duhu. pripremljeni za građevinu Boga Oca. da budete utvrđeni u naučavanjima (dogmasin) Gospodina i apostola. s vašim tako predostojnim biskupom i dragocijenim duhovnim vijencem vašeg prezbiterija i đakonima. 1—2). Ignacije uči da »postoji jedan Bog. proizišla iz šutnje.

nego li judaizam od neo- brezanoga. zastario i prekisao. po njemu u s t r a j e m o u podnošenju. 2). kao prisutan uskrisio njih od mrtvih . kojemu je povjerena Svetinja nad svetinjama. Jer kršćanstvo (christianismos) nije povjerovalo u judaizam. .KRISTOCENTRIZAM IGNACIJEV 101 vaju subotu (meketi sabbatizontes).« (Fila- delf 5. da se nađemo učenicima Isusa Krista. ne v j e r u j e m . nepovredivi arhivi: križ njegov. i promijenite se u novi kvasac. 1 — 10. Jer. ako budete u ljubavi vjerovali« (Filadelj 8.(to) u Evanđelju. postajući njegovim učenicima. 2 — 6. a taj je Isus Krist. Malo kasnije Ignacije je još precizniji u vezi s tim drukčijim interpretiranjem proroka: »Jer. 2). Ignacije još nije zaokupljen . ne slušajte ga. u koju i život naš osvanu po n j e m u i smrti njegovoj — a to neki za- bacuju —. A za mene su arhivi Isus Krist. A ako vam netko interpretira (sc. preko kojih ulaze Abraham i Izak i Jakov i proroci i apostoli i Crkva. prema tome. Odbacite. Apsurdno je govoriti o Isusu Kristu i živjeti judaistički (kai ioudaizein). za koje je Isus Krist posvjedočio i ubrojio ih u Evanđelje zajedničke nade. 2 — 9. kao danom Gospodnjim) kao što i neosporno uvjerenje o stvarnom jedinstvu Starog i Novog zavjeta kao konkretne spasenjske stvarnosti. 3). nije Božji. i smrt. jer su i oni unaprijed navješćivali Evan- đelje (eis to euangelion katengelkenai). nego žive prema nedjelji (kata lcyriaken zontes). Dobri su i svećenici (tj. s nekim novim naglascima. našega Gospodina Isusa Krista. To je strogi kristocentrizam. Sve to: u jedinstvo s Bogom. nadali se u onoga i očekivali onoga u k o j e m u su se — povjerovavši — i spasili. Ignacije vraća u Poslanici Filadelfijcima: »A i proroke ljubimo. kako svih onih koji su bili prije njega tako i svih poslije njega. naučimo se živjeti po kršćanstvu (mathomen kata Christianismon zen). po n j e m u Bog ostvaruje spasenje. i ona vjera koja je od njega: u tim (stvarnostima) želim ja po vašim mo- litvama biti opravdan. kojega su praved- no iščekivali. od lukavština i prijevara arhonta ovoga vijeka .. njegovu mu- ku i uskrsnuće. kad su ga i proroci — kao njegovi učenici u Duhu — iščekivali kao Učitelja? I zbog toga je On. Posebnost pak Evanđelja sadrži: dolazak (ten parousian) Spasitelja. proroke) u smislu judaizma. dakle. čuo sam kako neki govore: Ako ne nađem u ar- hivima. Jer ljubljeni su ga proroci unaprijed navješćivali. starozavjetni). Budite osoljeni u njemu. jer ćete po mirisu biti suđeni. Bježite. Isus Krist je središte te stvarnosti. da se nitko izme- đu vas ne pokvari. ali je bolji Nadsvećenik (archiereus). na kojima su samo napisana imena ljudi. da to još treba vidjeti (hoti prokeitai). takvi su za mene samo nadgrobni stupovi i grobovi umrlih. sveci dostojni ljubavi i divljenja.. Na tu se istu temu. po tom smo otajstvu primili to da vjerujemo. Ignacije posjeduje. jednako neosporno uvjerenje da staro- zavjetna religiozna praksa (simbolizirana proslavljivanjem subote) mora pot- puno ustupiti mjesto novoj religioznoj praksi (simboliziranoj nedjeljom. ko- jemu su jedinome povjerene tajne Božje (Ignacije misli na Krista): jer on je vrata Očeva. Jer tko se naziva nekim drugim imenom osim ovoga. bolje je slušati kršćanstvo od muža koji ima obrezanje. dakle. kako bismo izvan njega mogli živjeti mi. Sve je kao cjelina dobro. a ne još toliko teoretski. tj. nevaljali kvasac (ten kaken zymen). oni su mi odgovorili. . I kad im ja rekoh. u koje se sabrao (synechthe) svaki jezik koji je povjerovao u Boga« (Magn 8. jedinoga našega Učitelja. da (to) stoji napisano. nego judaizam u kršćanstvo. No ako ni jedan ni drugi ne govori o Isusu Kristu. ali prvenstveno konkretni. stojeći u jedinstvu Isusa Krista (eri henoteti Iesou Christou ontes). i uskrsnuće njegovo. a Evanđelje je i s p u n j e n j e neraspadljivosti.

on se uopće ne upušta u teoretsko obrazlaganje interpretacije tekstova. podlažu. koliko samom zbiljom spasenja: Krist kao kon- kretna osoba ostvaruje spasenje svih. Time je on. i kršćansku vjeru u smisao i značenje tih realnosti. To su m j e s t o neki tumačili. Ako je tema stvaranja svijeta slabo prisutna u njegovoj misli. takvog teoret- ski-sustavnog o b j a š n j a v a n j a jedinstva Starog i Novog zavjeta. a ne obrnuto. kao da je riječ o nedavnosti postavljenja Damasa u biskupsku službu. 1). 96—97. Kako god on naglašava pravu spoznaju koju imamo od Isusa Krista. vjera u tu zbilju i konkretno življenje te zbilje. Irrtum und Haeresie. a naročito Marciona. ali on sam u to teoretsko razglabanje još nije ušao. kojega je Ignacije n a j v j e r o j a t n i j e poznavao (usp. »kao razboriti u Bogu«.1). da se heretici kod njega ne p o j a v l j u j u kao nosioci nečega novoga. SC 10. za njega su realnosti ipak p r i j e spoznajne jasnoće. starije. No za njega su realnosti u prvom pla- nu. što će biti specifičan problem gnosticizma. t j . a na više se mjesta služi izrazom . 2 i Tral 6. prije svega. na starozavjetne biblijske tekstove. ili dapače o nedav- nosti same institucije episkopata. A. naglasio temeljno stvarno polazište za kasnije teološko-teoretsko raz- glabanje odnosa između Starog i Novog zavjeta. ako specifično kozmološko p i t a n j e polo- žaja i uloge Krista on jedva dotiče (u Efez 19. Ignacije ne niječe mogućnost. dakako. Ignacije je možda odigrao ulogu u tome da se za pojavu krivog učenja u Crkvi kao tehnički udomaćio izraz hereza. njegove smrti i uskrsnuća. Dakako. Ako ga usporedimo s Klementom Rimskim. Kairos 15 (1973) 172—179). zanim- ljivo je da Ignacije u poslanici Crkvi u Magneziji hvali tamošnje »svete prez- bitere«. ali svakako u t v r đ u j e — bar uključno — prvenstvo i temeljnost same spasenjske zbilje i vjere u tu zbilju. t j .102 IGNACIJE ANTIOHIJSKI pitanjem misaonog sustava učenja o spasenju u kojemu bi Krist bio središnja ideja za shvaćanje cjeline. a po k o j e m u su pobunjenici u Korintskoj crkvenoj općini bili mlađi ljudi. pa ni potrebu. a riječ stari (palaios) ima u njegovim pismima isključivo loše značenje. polazište za svako d a l j n j e traženje teoretske jasnoće u tom području. bilj. nasuprot. Značajno je. Ignacije je prvi starokršćanski izvankanonski pisac koji se izričito suočava s herezom. str. ipak ne može biti s u m n j e da je za nj starozavjetni Bog — Stvoritelj isti s Bogom — Ocem Isusa Krista. za nj je ztoiljskost Krista i njegova spasenjskog djela. a tekstovi i njihova interpretacija za njega su od drugotne važnosti. kao novotari. već Ocu Isusa Kri- sta. »ali ne njemu. što nisu zloupotrijebili mladost svoga biskupa Damasa. 'bar ne izričito. 1). ali se čini da je jedino ispravno t u m a č e n j e da je riječ upravo o dobnoj mladosti Damasovoj (usp. ne d o p u š t a j u novu interpretaciju. nego mu se. Teško bismo ga mogli nazvati hereziologom. Th. dok Igna- cije ne bježi od novoga: riječi novost (kainotes) i nov (kainos) upotrebljava Ignacije isključivo za označivanje kršćanskoga. Irenej. Heretici se pozivaju na »arhive«. oni stavljaju u p i t a n j e ispravnost kršćanske interpretacije starozavjetnih tekstova. iako je istina da on t a j izraz upo- trebljava samo dva puta ( E f e ž 6. CAMELOT. biskupu svih« (Magn 3. Ignacije poznaje hermeneutski problem kršćanske interpretacije starozavjetne Biblije: heretici protiv kojih se on bori postavljaju t a j problem. IgnRim 3. ali je on ipak zacrtao neke postavke za kasniju hereziologiju. 3). oni su — rekli bismo danas — konzervativci (usp. Teoretskom hermeneutskom problemu judai- zanata on jednostavno suprotstavlja realnost Isusove osobe. DAVIDS. i s kojim će se sučeliti posebno sv. 1—2).

2). tj. Rev. ORIGEN. Ignacije upotrebljava i riječ heterodoksija (Magn 8. nad- glednik). Br. El Espiritu Santo en los origenes del Cristianesimo. donose smrt (Tral 11. kake didache. može se naći i kod kasnijih teologa (npr. tj. 1). Le dogme de l'économie rédemptrice d'après Saint Ignace d'Antioche. koji se inače ne nalaze u novozavjetnim spisima. The heretics combatted by Ignatius of Antioch. 2 (1922) 13—25. Tr. Théologie 18 (1971) 398—410. Zato se i kaže da su Ignacijeve poslanice »epifanija monarhijskog . Le Père. Misao Ignacijeva da je hereza kao neki »duhovni preljub«. i njihov je ujed teško izliječiti: jedini liječnik je Krist ( E f e ž 7. ali to neće postati tehnički termin za kvaritelje kršćanskog učenja u teologiji. Mit ihm und in ihm. H. L i t. koji u zajednici izvršavaju svoju službu (diakonia). Roma 1971. Carolo Balii . koja se nalazi u dnu njegova označivanja heretika da su oikophthoroi (kvaritelji obitelji. Zeitschrift fur Philos. 8. Christologische Forschungen und Perspektiven. 2. 1). Riječ schisma kod Igna- cija ne dolazi. . Ignatius von Antiochien und die Paultisbriefe. a heretici su kao oni koji donose smrtni otrov s vinom pomiješanim s medom. C. b) Ekleziologija Ignacijeva. nego se Ignacije obraća Rimskoj Crkvi naprosto kao cjelini. RACKL. 1. kao i glagol- ski oblik heterodoxountes (Smirn 6. 1-2). ni u spisima Apostolskih otaca. koje nije zasadio Otac. u. »tuđa trava« (Tral 6.. 6. oni su kao bijesni psi. preljubnici: Efež 16. GRILLME1ER. LEBRETON. okružen prezbiterijem. II. 1). 3). a služi se i drugim izrazima (kako- diskalia. 61—73. kao svojim pomoćni- cima i savjetnicima. 1) vodio brigu nadgledanja nad sirijskim Crkvama. 79). Hist. 9. ipak se općenito smatra više-manje sigurnim da su u t a j čas i pojedine Crkve u Siriji imale već monarhijski episkopat. Freiburg-Ba- sel-Wien 1975. Cels. za razliku od njegove kristologije. 2). nego samo jedanput upotrebljava glagolski oblik schizonti (Fila- delf 3. Za ekle- ziologiju je. J. 2. te đakonima. 5). Paris 1928 . Freib. BERTHOUSOZ. 199—200. odaje većma njegovo osobno razmišljanje. 3. ME1N- HOLD. c. Zanimljivo je da za Ignacija kao da nema razlike između poganskih idolopoklonika i nosilaca krivih učenja u Crkvi: on te krive učitelje. Berlin 1967 (TU 99). koji uče da je Krist trpio samo prividno. P. Christologie und Jungfrauengeburt bei Ignatius von Antiochien. 1914. kake didaskalia. 1. Kriva su učenja za Ignacija »trava đavla« (tou. MOLLAND. najznačajnije svjedočanstvo Ignacijevih poslanica o već razvedenom hijerarhijskom ustrojstvu mjesnih kršćanskih zajednica k o j i m a se on obraća. 5 (1954) 1—6. Premda u toj poslanici Rimskoj Crkvi Ignacije govori o sebi kao biskupu Sirije (Rim 2. naziva atheoi (ateisti) i apistoi (bezvjerci) (Tral 10..EKLEZIOLOGIJA IGNACIJEVA 103 merismos (rascjep). 282—331. Freiburg i. iako je kao čovjek »prvog apostolskog nasljedstva« (EUS. 3). Izraz atheoi upotrijebit će za heretike i Justin (Dial. eccl. 1). IDEM. 38. The Journal of eccl. tj. A. i koje. str. Herder.: J. 35. 1) i jedan p u t u pismu u Smirnu (Smirn 7. tj. 1). svakako. s monarhijskim episkopatom. dok je Ignacije bio mjesni biskup Antiohije. blasphemia). E. 2. Ignatius von Antiochien. Louvain 1931. 465—476. u Studia media- evalia et mariologica P. 1. skupinom prezbitera. 3. RATHKE. Jedino se u Poslanici Rimljanima ne spominje takvo ustrojstvo u Rimskoj Crkvi. le Fils et le Saint-Esprit d'après les Lettres d'Ignace d'Antioche. da je tim Crkvama na čelu jedan biskup (episkopos. J. P. RIVIÈRE. i to četiri puta u pismu u Filadelfiju (Filadelf 2. . Histoire du dogme de la Trinité. Die Christologie des ht. Zurich 1971. Le dogme de la rédemption. »zle parazitske biljke« (kakas paraphyadas). dok glagol merizein dolazi i u Magn 6. hist. pa čovjek ne znajući s nasladom popije smrt (Tral 6. R. 7. kad se kušaju. U svih šest poslanica koje je Ignacije upravio maloazijskim Crkvama (i biskupu Smirne Polikarpu) jasno je posvjedočeno. dicata. des sciences relig. Smirn 2. 1). diabo- lou botane: Efež 10. 2). daleko je više specifično teološka. MARTIN. M.

»Crkva sveta« (Trall.isto). A to dvoje. i ništa se ne može nad n j i h staviti. Cerf. Trall. jest vjera i ljubav. i uopće teologiju Crkve. 1. 1). kad je naziva prokathemene tes agapes (predsjedateljica ljubavi). naime. 2. 2. Značajka Ignacijeve ekleziologije stoji u tome što je polazište njegova teološkog razmišljanja mjesna Crkva. tako da je agape u nekom smislu isto što i Crkva. uvod. koja se shvaća kao savez ljubavi ili zajedništvo ljubavi (Trall 3. koje se u njegovim poslani- cama pretpostavlja kao utvrđeno i prihvaćeno. A bilo bi im korisno da vrše ljubav (agapan). Filadelf 11. ali se iz teksta jasno vidi da Ignacije za razvijanje teologije je- dinstva u Crkvi ima i dubljih razloga. 13. čini se sigurnim da Ignacije b a r na jednom m j e s t u pod izrazom ljubav (agape) misli na euharistiju. Ona je »Crkva Božja« (Filadelf. L'évêque dans les communautés primitives. jest Bog. što je početak života i svršetak: početak. bilo o . niti stekavši ljubav ne mrzi.104 IGNACIJE ANTIOHIJSKI episkopata« (usp. a ljubav svršetak (te- los): »Od toga ništa nije vama sakriveno ako u potpunosti imate za Isusa Kris- ta vjeru i ljubav. usp. Vjera je početak svega kršćanskog života. Više od deset puta naglašava Ignacije »vjeru i ljubav« (pistis kai agape) kao osnovne stvarnosti koje proživljava konkretna vjernička zajednica: nada (elpis) se p o j a v l j u j e prvenstveno u obliku ispovijedanja da je Isus Krist »naša zajednička nada« (Efež 21. ni za gladna ili žedna. Jer nije sada stvar u oglašavanju (samoga sebe). pa da i uskrsnu« (Smirn 6. polazeći od tog činjeničnog stanja. 1). Ti. i da se to ne može svesti samo na golo suprotstavljanje pojavi heretika. Ignacije razvija određenu teo- logiju episkopata. J. 1. 1 — 15. Drže se daleko od euharistijskih sastanaka i molitava. za slavu koja ostaje« (Efež. 3).. Stablo se očituje po svo- jemu plodu: tako će se oni koji o sebi ispovijedaju da su Kristovi učiniti vidljivima po onome što čine. Središnja misao te teologije leži u Ignacijevoj brizi za očuvanje jedinstva svake mjesne Crkve. umiru u svojem r j e č k a n j u . uvodni pozdrav. Paris 1951. 1—7. konkretna zajednica vjernika u pojedi- nom maloazijskom gradu jest »Crkva Boga Oca i Gospodina Isusa Krista« (Filadelf. vjera. ni za udovicu. Ljubav (agape) je posebno Ignaciju na srcu: on ide dotle da na više m j e s t a tim terminom naprosto označuje zajedništvo vjernika. 2). nego da se čovjek nađe do k r a j a u sili vjere. Smirn 12. kad postane jedno (en henoteti genomena). COLSON. dapače u misao- nom produbljivanju toga jedinstva. Filadelf 11. a svr- šetak ljubav. nego go- voriti i ne biti. Na to se p o i m a n j e oslanja naslov što ga Ignacije d a j e Rimskoj Crkvi. jer ne ispovijedaju da je euharistija tijelo našega Spasitelja Isusa Krista koje je trpjelo za naše grijehe i koje je Otac u svojoj dobroti uskrisio. »Neka se nitko ne nadima zbog položaja: jer ono u čemu se sve sastoji. ni za onoga koji je bačen u tamnicu ili pušten iz zatvora. i u želji da proživljavanje toga jedinstva bude što intenzivnije. 10. čini« (Efež 14. »predodre- đena prije vjekova da bude zauvijek. ni za potlačena. koji se protive darovima Božjim. 2. 2. koji Crkvu razdvajaju. 3). a sve drugo za plemenitost (eis kalokagathian) ide kao p r a t n j a . bilo da je tu riječ samo o euharistiji u isključivom smislu. 1. 87). Smirn. isto). isto). Međutim. Magn 11. Nitko svjedoče- ći o sebi vjeru ne griješi. Bolje je šutjeti i biti. 1). ni za sirotu. Dobro je naučavati ako onaj koji govori. 2. Izrazit povod za to p r u ž a j u Ignaciju heretici. A razmotrite one koji drukčije misle o milosti Isusa Krista koja je došla na nas: kako su oni suprotni misli Božjoj! Za ljubav ih nije briga. Rim 9. a više n j i h zajedno su »Crkve Božje« (Trall 12. Trall. dakle. 2. str.

Euharistija ima i hijerarhijski k a r a k t e r (na to ćemo se još vratiti). jer ne ispovijedaju da je euharistija tijelo našega Spasitelja Isusa Krista koje je trpjelo za naše grijehe. Lukmana u: Bog. nema za njih uskrsnuća. kad veli: »Nije slobodno odijeljeno od biskupa niti krstiti niti činiti agapu« (Smirn 8. koliko većma ona (tj. u posluh biskupu i svećenstvu (prezbiteriju) mišljenjem koje se ne razilazi. od kojega ništa nije bolje. jedno mo- ljenje. Biskup se mora brinuti da se »sastanci održavaju češće« (Pol 4. »Hitajte dakle. To je u poslanici Smirnjanima. lišava se k r u h a Božjega. N a j m a n j e osam puta on direktno govori o euharistiji. i ona je izražaj jedinstva: »Hitajte dakle služiti se jednom euharistijom: jer jedno je tijelo (sarx) Gospodina našega Isusa Krista i jedna čaša za s j e d i n j e n j e . 1) (usp. molitva) i biskupa i sve Crkve! Onaj dakle. Jer stoji pisano: Oholima se Bog protivi« (Efež 5. koji je lijek besmrtnosti (pharmakon athanasias). koji ne dolazi na zajednički sastanak (epi to auto). onoga iz sjemena Davidova. Ne može biti s u m n j e da je euharistija za Ignacija središnji izražaj života mjesne Crkve. svladavaju se moći sotonine i uništava se pogubno djelo njegovo u vašoj jednodušnosti vjere. vestnik 1 [1921] 156—162). oko jednoga Isusa Krista. 1—2). Ništa nije bolje od mira (eirenes)« (Efež 13. na koji se m o r a j u svi vjernici često skupljati na isto mjesto: »Neka se nitko ne vara: ako netko nije u n u t a r svetišta (thysiasteriou). Sinu čovječjem i Sinu Božjem. lomeći jedan kruh. a to je agape neraspadljiva« (Rim 7. i za jednoga je bio i (k jednome) otišao« (Magn 7. jedno srce. Paris-Tournai 1968. HAMMAN.NAUKA O EUHARISTIJI 105 euharistiji povezanoj s bratskom gozbom koja se u kasnije vrijeme naziva agape. Ks. jedna nada u ljubavi. 155s. a plod je toga bla- govanja besmrtnost: kršćani m o r a j u »dolaziti zajedno u jednoj vjeri i u Isusu Kristu. 1). Ako ne direktno. 2—3). 2). J e r ako molitva dvojice (henos kai deuterou) ima toliku snagu. str. kao oko jednoga žrtvenika (thysiasterion). Jer kada se često nađete sakupljeni (epi to auto ginesthe). To je hrana neraspadljivosti: »Ne r a d u j e m se hrani raspadljivosti. Kruh Božji hoću. da se to zbiva na zajedničkom sastanku sve m j e s n e Crkve. kad za one koji »drukčije misle« kaže. no bitno je. a to je tijelo (sarx) Isusa Krista. koje je Otac u svojoj dobroti uskrisio« (Smirn 7. u besprijekornoj radosti. zalog da se neće umrijeti (antidotos tou me apothanein). 1). koji je od jednoga Oca proizišao. onome koji je po tijelu od roda Davidova. zato i umiru. da se češće sastajete na zahvaljivanje (eis eucharistian) Božje. vidi razloge protiv toga tumačenja kod F. niti užicima ovoga života. 2). Vie liturgique et vie sociale„ Desclée. a to je Isus Krist. Svi hitajte zajedno kao u jedan h r a m Božji. i piće hoću — krv njegovu. Euharistija je za Ignacija u svojoj biti hrana i piće. »Jedna molitva. A. Euha- ristija je za Ignacija dakako »zahvaljivanje i slavljenje Boga« (Efež 13. U istom smislu upotrebljava Ignacije n a j v j e r o j a t n i j e i glagol agapan u malo prije navedenom tekstu iz iste poslanice. i na slavljenje (doxan). 2). Bitno je za euharistiju da je riječ o pravom tijelu (sarx) Isusa Krista: heretici se »drže daleko od euharistije i od moljenja. Ignacije svakako bar indirektno — naglašavajući u kontekstu govora o euharistiji središnje mjesto žrtvenika (thysiasterion) — svjedoči o žrtvenom karakteru euharistije. takav se već uzoholjuje i sama sebe osuđuje. nego živjeti u Isusu Kristu zauvijek« (Efež 20. 1—2). da bi im »bilo korisno agapan. 3). pa da i uskrsnu« (Smirn 7.

jer Bog obećava jedinstvo. . jedinstvo lju- bite. cijepanja izbjegavajte. tijelo (ten sarka) svoje čuvajte kao h r a m Božji. uvod). jedan žrtvenik. a vjerojatno bi se u t a j tajnovit govor dobro uklapalo i ono m j e s t o iz poslanice Smirnjanima gdje Ignacije kaže da je spoznao da su oni »dobro opremljeni u nepokolebivoj vjeri. 3). nosioci svetinja. a križ (stauros) bi značio misterij- ski sadržaj euharistije kao čina. urodi dobrim. Međutim. »A Duh je navijestio govoreći ovo: Odijeljeno od biskupa ništa ne činite. kao što Isus Krist Ocu po tijelu i apostoli Kristu i Ocu i Duhu. Podložite se biskupu i jedni drugima. koje je on sam« (Trall 11. služeći se kao užetom Duhom Svetim: vaša je vjera ono što vas vodi gore. kao pribijeni na križ Gospodina Isusa Krista i tijelom i duhom (sarki te kai pneumati) te čvrsto utvrđeni u ljubavi (agape) u krvi Kristovoj« (Smirn 1.106 IGNACIJE ANTIOHIJSKI krvi njegove. koji je naslovnicima mogao biti razumljiv. u vjeri i ljubavi. da bu- dete utvrđeni u naučavanjima (en tois dogmasin) Gospodina i apostola. da sve što činite. jer naglašava pravu tjelesnost Kristovu (sarx) i u j e d n o njegovo božanstvo (pneuma). 78. ujedno su k a m e n j e za gradnju »hrama Očeva«. Vjernici su udovi Kristovi: Po križu. Možda bi se u tom slučaju moglo bolje razumjeti što znači kad Ignacije za Crkvu u Efezu kaže da je »nepromjenljivo ujedinjena i izabrana u istinitom trpljenju« Kristovu {Efež. možda takva hipoteza i ne bi bila lišena svake vjerojatnosti. da budemo njegovi hramovi. Izrazito ekleziološko mjesto o »hramu« ujedno je tendencijalno eshatološko: »Kamenje ste h r a m a Očeva. 1—2). Bilo bi presmiono i možda proizvoljno ako bismo ovaj posljednji tekst — jer se inače misli da su u toj slici »svi elementi daleko od toga da b u d u apsolutno koherentni« (Th. 1) — tumačili prvenstveno kao slikovit ocrt uloge euharistije u vjerničkoj zajednici: u tom slučaju riječ ljubav (he agape) di- rektno bi označavala euharistijski sastanak. Izraz »po tijelu i po duhu« (sarki kai pneumati). bilj. kao što jedan biskup zajedno sa svećenstvom (prezbiterijem) i đakonima. u Sinu i Ocu i u Duhu. na početku i na svršetku. 1). sa svojim varijantama. i što će se i pojaviti pred našim licem po tome ako ga b u d e m o pravedno ljubili« ( E f e ž 15. da jedinstvo bude i tjelesno i duhovno« (Magn 13. s predostojnim biskupom vašim i s predrago- cjenim duhovnim vijencem vašega svećenstva (prezbiterija) i đakonima po Bogu. unatoč tome što bismo pretpostavili da je on tu govorio na jedan tajnovit način. Vi ste. »Hitajte. dakle. Crkve- na povezanost s Kristom mora biti na obje te razine. a ljubav (he agape) je p u t koji vas vodi gore prema Bogu. bez udova. što i jest. kristonosci. mojim suslužiteljima: tako da sve što činite. a to je križ. u tijelu i duhu. pripremljeni za gra- đevinu Boga Oca. Krist »vas u svome t r p l j e n j u poziva kao one koji su njegovi udovi. dakle. gdje »hram« ima očito ekleziološki značaj. a on u nama naš Bog. po Bogu činite« (Filadelf 4). »Sve dakle činimo (imajući na pameti) da on u nama stanuje. glava roditi odijeljeno. budite nasljedovatelji Isusa Krista. svi suputnici. veoma je čest kod Ignacija za označavanje ispravne povezanosti vjerničke za- jednice s Kristom: njegovo je značenje u osnovici kristološko. dakle. SC 10. po svemu urešeni u zapovijedima Isusa Krista« (Efež 9. podizani u visine pomoću stroja Isusa Krista. 1—2). kao što je i on Oca svoga« (Filadelf 7. Vjernici su za Ignacija »hramovi Božji«. j e r bi se u tom slučaju zadobila prilična koherent- nost Ignacijeve misli. upravo njihova tijela (sarx) su hramovi. str. Ne može se. 2). CAME- LOT. 2). bogonosci i hramonosci.

kao i biskupa koji je slika Očeva (onta typon tou Patros). Ja sam. A gdje je razdor i srdžba. po Ignaciju je na neki način odsjev onoga kako je u Božjem djelovanju. 3. Dok se na putu nalazio u Filadelfiji. Čini se da mu je kod toga središnja i polazišna misao baš misao o nasljedovanju Boga: hijerarhijsko uređenje crkvene zajednice ima svoj temelj u božanskoj spasenjskoj stvarnosti koja se očitovala u djelovanju i po- stupcima Isusa Krista. dolazi do toga da biskupu d o d j e l j u j e mjesto Boga Oca u za- jednici vjernika: »Svi slijedite biskupa. 1. gdje Ignacije protestira protiv toga da bi njegovo naglašavanje hijerahije bilo uvjetovano samo strahom od eventual- nih razdora u zajednici. to većma neka ga se boji: jer svakoga. dakle. da naime biskupa treba slušati kao onoga koji je od Boga poslan: »Brinimo se dakle da se ne suprotstavljamo biskupu.TEOLOGIJA CRKVENIH SLUŽBI 107 Jedna od središnjih Ignacijevih ideja. ali nastojeći ujedno iz u n u t a r n j e potrebe svoje vjere pokazati 'kako te službe Lilaze u samo otajstvo preživljavanja pove- zanosti s Kristom. prezbiterij i đakone: službe postoje i funkcioniraju. kako bismo bili podložni Bogu. Jasno je. kojega šalje kućegospodar (oikodespotes) u vlas- titu ekonomiju (oikonomian). Stoga on sada poziva za svjedoka onoga »zbog kojega se nalazi u okovima«. jedinstvo lju- bite. 2). Gospodin bez Oca ništa ne činjaše. da biskupa treba promatrati kao sa- moga Gospodina« (Efez 5. da nije to rekao na temelju nekih ljudskih saznanja. 2—8. 2. Saznao je da su neki t a j njegov uzvik rastumačili kao da je on predviđao neki razdor u toj Crkvi. Trall 1. on je velikim glasom bio viknuo: »Prianjajte uz biskupa i svećenstvo (prezbiterij) i đakone« (Filadelf 7. razdore izbjegavajte. kao što Isus Krist Oca. U logici takvog raz- mišljanja Ignacije. Ipak je sržna argumentacija Ignacijeva oslonjena na ideju imitacije-nasljedovanja: »Kao što. on želi dati teološko obrazloženje njihovo. kako god je inače govorio o podlaganju biskupu »kao Isusu Kristu« (Trall 2. nego da je Duh Sveti bio t a j koji mu je dao da govori: »Odijeljeno od biskupa ništa ne činite. ostajući ujedinjen. 1). Rim 6. treba da mi toga tako primamo kao i samoga onoga koji ga je poslao. dakle. učinio ono što mi je vlastito. a đakone poštujte kao Božju zapovijed« (Smirn 8. 1). posvećen je tome da u to shvaćanje crkvene zajednice ugradi biskupa. može se reći. 1). to se posebno jasno vidi iz jednog m j e s t a u poslanici Crkvi u Filadelfiji. kao što je i on (nasljedovatelj) svoga Oca. dakle. 1). kao čovjek sasvim usmjeren na jedinstvo. postoji kao neki paralelizam između božanske nevidljive zbilje {duhovne) i zbivanja u kršćan- skoj zajednici. Bog ne sta- nuje« (Filadelf 7. Da je tome tako. Ignacije poznaje ideju poslanja. 1). 3—6. 1). koja ima također značajnu eklezio- lošku vrijednost. Efez. što je prvenstveno obilježeno brigom oko borbe protiv heretika. jest ideja o nasljedovanju Boga i Krista: i pojedini vjernici i crkvena zajednica treba da budu nasljedovatelji (mimetai) Božji (usp. 1. a prezbitere kao senat Božji i kao skup (syndesmon) apo- stola. budite nasljedovatelji Isusa Krista. ni sam po sebi ni preko apostola. i prezbiterij kao apostole. Sve što se zbiva u zajednici. tako ni vi ništa ne radite bez biskupa i prezbitera« {Magn 7. Specifičan teološki interes Ignacijev. Filadelf 7. vodeći ra- čuna o osiguravanju jedinstva svake zajednice. kod čega je ono božansko uzor i p r i m j e r za ovo u zajednici na zemlji. I koliko netko vidi biskupa kako šuti. tijelo svoje kao h r a m Božji čuvajte. odijeljeno od ovih ne može biti riječi o Crkvi« (ekklesia ou kaleitai) (Trall . Svi m o r a j u poštivati »đakone kao Isusa Krista.

» . na sve načine proslavljivati Isusa Krista koji je vas pro- slavio. tako je usklađeno s biskupom. da budete u bes- prijekornom jedinstvu. kao što Isus Krist Oca. koji je prije vjekova bio kod Oca i na svršetku se pojavio. »Svi slijedite biskupa. Nije slobodno odijeljeno (choris) od biskupa niti krstiti niti či- niti agapu. koje nije ljudsko nego duhovno. da sve bude suglasno u je- dinstvu?« ( E f e i 3. i dobiva mističke dimenzije. koliko većma nazivam blaženima vas koji ste s njime stopljeni kao Crkva s Isusom Kristom i kao Isus Krist s Ocem. uspostavljeni do krajeva (zemlje). 2). dakle. pod p r e d s j e d a n j e m biskupa na mjestu Boga (eis topon Theou) i prezbitera na mjestu senata apo- stolskoga. posebno odskače uloga biskupa. 2). Onaj koji čini nešto krišom od bis- kupa. Koji odaje čast biskupu. i apostoli Kristu i Ocu i Duhu (Magn 13. poprimivši isto ponašanje (homoetheian) Boga. pjevate jednim glasom po Isusu Kristu Ocu. i neka nitko ne p r o m a t r a bližnjega po tijelu. nego u Isusu Kristu jedni druge uvijek ljubite. Jer ako sam ja u krat- ko vrijeme stekao toliko drugarstvo s vašim biskupom. Za Ignacijevo shvaćanje jedinstva i sklada u zajednici korisno je donijeti jedan poveći tekst iz poslanice Efežani- ma. ali sve rade odijeljeno od njega. tamo je i ka- tolička Crkva. poštujte jedni druge. 2—5. . »Budite podložni biskupu i jedni drugima. kojima je povjereno služenje (điakonia) Isusa Krista. Ona se euharistija neka drži vjerodostojnom (bebaia) koja se čini pod p r e d s j e d a n j e m biskupa ili onoga kome on povjeri. ubuduće se otrijezniti i obratiti se k Bogu. kao što su i biskupi. nego što on odobrava. Zbog toga se u vašoj sklad- nosti i suglasnoj ljubavi pjeva Isus Krist. očito. meni premilih. Razumno je. trudite se da sve radite u slozi (homonoia) Božjoj. dakle. Neka među vama ne bude ničega što bi vas moglo razdijeliti. Jer s pravom cijenjeno vaše svećenstvo (presbyterion). kao što i činite. kao što gdje je Krist Isus. da uvijek budete dionici Boga. da učvršćeni u jednoj podložnosti (hvpotage). »Svi koji su Božji i Isusa Krista. Odatle se vama dolikuje da trčite u skladu s mišlju (gnome) biskupa. daleko prekoračuje izvanjski pravni pore- dak u zajednici. 1). ti su s biskupom« (Filadelf 3. Očeva misao (gnome). . dok još imamo prikladno vrijeme. da suglasni u skladnosti. tamo neka bude i puk (plethos). . Ta podložnost. i đakona. I postanite svi do jednoga zbor. »Pristoji se. u kojem on potiče naslovnike. U toj suvislosti posebno značajno mjesto u Ignacijevu shvaćanju kršćan- ske vjerničke egzistencije zadobiva podvrgavanje ili podložnost (hypotage): »Prikladno je. Nitko neka ne čini odijeljeno od biskupa ništa što se proteže na Crkvu. i svećenstvo (prezbiterij) kao apostole. 1). kao što Isus Krist Ocu po tijelu. Jer i Isus Krist. kao žice s kitarom. to je i Bogu milo. podložni biskupu i prez- biteriju. dobiva čast od Boga. prema slici i pou- ci koju pruža božanska zbilja. Na toj pozadini — tako živim bojama ocrtanog — zajedništva m j e s n e Crkve. 1). a đakone š t u j t e kao Božju zapovijed. Dobro je znati Boga i biskupa. neodjeljivo naše življenje. naravno. 1—2). služi đavlu« (Smirn 8. Boga dostojno. neka »trče u skladu s mišlju (gnome) Bo- žjom.108 IGNACIJE ANTIOIIIJSKI 3. tj. da ste udovi njegova Sina. 2). Svi dakle. nego budite ujedinjeni s biskupom i s predsjedavateljima (tois prokatheme- nois) prema slici i pouci neraspadljivosti« (Magn 6. da sve što se čini bude pouzdano i vjerodostojno. Gdje god nastupa bi- skup. 1—9. ne samo nazivati se kršćanima ne- go i biti. po svemu budete posvećeni« ( E f e ž 2. u misli (gnome) Isusa Krista. da vas i čuje i prepozna po onome što dobro činite. Neki se naime na biskupa pozivaju. preuzimajući modulaciju (chroma) Božju u jedinstvu. Korisno je dakle.

Trijezan budi kao Božji atleta: ulog je neraspadljivost i život vječni.. od kojega nema ničega boljega. Postani zauzetiji nego što jesi. i ako se drži višim ocl biskupa. Ako netko može ostati u čistoći (agneia) u čast tijela Gospodnjeg. Ne liječi se svaka rana istim melemom. a ne po strasti. Robove i ropkinje ne preziri.« (Polik 1. »Ne zanemaruj udovice: iza Boga moraš se ti brinuti za njih. nego na slavu Božju neka potpunije služe. da Ignacije — iako na nekoliko mjesta govori i o prezbiterima. Radije one okuženije podloži blagošću. 2—2. Obraćaj se ljudima svakome poseb- no. da i On nas podnese. uvod). Ali je iz poslanica jasno vidljivo da se njegova uloga proteže mnogo šire. dok u vezi s đakonima ne upotrebljava isti način izražavanja. o čemu si i sam uvjeren . Iz Ignacijevih se poslanica može relativno malo utvrditi o točnoj ulozi prezbitera u crkvenoj zajednici. redovito govori o prezbiteriju kao jed- nom tijelu. da ni u čemu ne budeš nedostatan i da obi- luješ svakom karizmom. 1—2). Žestoka ogorčenja u m i r u j vlažnim oblozima. da se ne nađu robovima požude« (Polik 4. »Nečasne zanate izbjegavaj. 1—2). predsjedatelj euha- ristije. . Sve neka bude na čast Božju« (Polik 5. iz- gubljen je. Zbog toga si tjelesan i duho- van. tjelesnom i duhovnom: staraj se za jedinstvo. velik je dobitak. i da budu zadovoljne svojim muževima tije- lom i duhom. ne- maš zasluge. kao što ništa i ne činiš: ostani u tome stalan. međutim. Oči- . da ono što se pojavljuje pred tvojim licem blago obrađuješ. sklapaju vezu uz mišljenje (meta gnomes) biskupa. 3). radije: nad kojim biskupu je Bog Otac i Gospodin Isus Krist« (. a naučavaju krivo (heterodidas- kalountes). da ženidba bude po Gospodinu. Nosi bolesti svih kao savršeni atle- ta: gdje je veći umor. bdij stekavši neumoran duh. Ništa neka ne biva bez tvojega mišljenja. Budi u svemu m u d a r kao zmija i uvijek priprost kao golubica. Svojstvo je velikog atlete: udaran biti i pobijediti. Mojim sestrama reci da ljube Gospodina. bolje: drži o tim stvarima homiliju. Podnosi strpljivo sve kao što i tebe Gospodin: podnosi sve u ljubavi. »Oni koji izgledaju dostojni povjerenja.. Ali ni oni neka se ne nadimlju. Osobito je lako to vidjeti iz uputa koje Ignacije d a j e Polikarpu. neka te ne obore. »Potičem te u ime milosti kojom si obučen da prioneš predano uz svoju trku i da sve potičeš da se spase. Sastanci neka se odr- žavaju češće: potraži sve po imenu. P r e d a j se molitvi bez prekida. A prikladno je da oni koji se žene i udavaju. Sadašnje vrijeme (ho kairos) traži te kao kormilari vjetrove i k a o čovjek u oluji luku. . neka ostaje. kao što i činiš. pokvaren je. 1—3). Neka ne zahtijevaju da budu oslobođeni na troškove zajednice (apo tou koinou). Stoj čvrsto kao nakovanj pod čekićem. značajno je. a ni ti ne čini ništa bez Boga. Ako ljubiš (phileis) dobre učenike. »biskupu Crkve Smirnjana.ULOGA PREZBITERA 109 Takvi mi se ne čine da su dobre savjesti. Još više: radi Boga treba da mi sve podnesemo. da Boga dostigne. Isto tako navješćuj m o j o j braći u ime Isusa Krista. Ako se time hvali. Opravdaj svoj položaj cjelovitom brigom. bez samohvale. traži potpunije shvaćanje nego što ga imaš. jer se ne sastaju vjerodostojno prema zapovijedi« (Magn 4). To je ujedno prvo mjesto u crkvenoj tradiciji gdje se govori o sklapanju ženidbe pred crkvenim službenikom. da od Boga postignu bolju slobodu.Polik. « (Polik 3. u skladu s načinom kako postupa Bog. Proučavaj v r e m e n a . a za ono što je nevidljivo traži da ti se očituje. Biskup je za Ignacija prije svega središte bogoslužja. da ljube (agapan) svoje žene kao Krist Crkvu.

prezbiter za Ignacija nije bila toliko neka individualna funkcija u crkve- noj zajednici. a prezbiterij apostolski zbor. u Diakonia in Christo. da su oni biti direktno u službi bi- skupa. Efei 3. Freiburg-Basel-Wien 1962. jer bi u tom slučaju bilo deplasirano onakvo njihovo izdizanje iznad prezbi- terija kakvo Ignacije provodi. 2). Polik. str. koliko je tu bila riječ o zboru ljudi koji su kao kolegij bili naj- uže savjetodavno tijelo oko biskupa. Ignacijeva spekulacija o biskupima maloazijskih Crkava teško bi se mogla razumjeti ukoliko bi ti biskupi bili samo predsjedavatelji mjesnog prezibiterija. o kojemu kod toga Ignacije uopće ne bi nikako bio mislio. 65. »u misli (gnome) Isusa Krista«. nego da su u službi Crkve Božje. Iz poslanica se na više mjesta jasno vidi. 3). a koji će poslije postati tehnički termin. ne prezbiterija (kojemu su inače dugovali poštovanje: usp: J. Ignacijevi postupci. 2). uvod). ali je ujedno i definitivna i nebeska. nevidljivi biskup svake Crkve Bog ili Krist (usp.110 IGNACIJE ANTIOIIIJSKI to. i to se ne doživljava kao neprilično miješanje u tuđe područje. jer bi u tom slučaju gubila svoje značenje upotreba profanoga izraza katholike. da je biskup đakone upotrebljavao za različita poslanstva. Preiss). 2). 1). Quaest. 15/16. sasvim se lijepo uklapa ideja Crkve koja je katolička u tom smislu što je rasprostranjena po cijelom svijetu. kao što gdje god je Isus Krist. da su đakoni bili pomoć- nici biskupovi u navješćivanju riječi Božje. kao i postupci maloazijskih Crkava iz kojih n j e m u u susret izlaze poslanstva na čelu s biskupom. a izričito Ignacije kaže da oni nisu (samo) služitelji jela i pila (usp. U Ignacijevu eklezialnu mistiku. »Katolička Crkva«. kao neki sasvim dru- gi entitet. a veoma je vjerojatno da su imali neku služiteljsku ulogu kod slavljenja euharistije. po kojoj su biskupi. da je »Otac Isusa Kri- sta biskup svih« (usp. Možda je Ignacije kod toga imao na pameti stanovit »mistički prizvuk«. upravo kolegijalitet. koji je prava i stalna njezina Glava.1 vidi se. i koju svaka mjesna Crkva na zemlji mora odražavati i nasljedovati (Th. Iz Filadelf 11. jer mu »ljubav ne do- pušta da šuti« (usp. dok su »biskupi po tijelu« {Efei 1. pokazuju da je u t a d a n j o j Crkvi vladala solidarnost. Svakako je on prvi pisac koji izričito upotrebljava izraz »katolička Crkva« (he katholike ekklesia). te da su služitelji miste- rija Isusa Krista (Trall 2. Ali bi teško bilo isključiti iz toga pojma univerzalnu Crkvu na zemlji. pa mu taj izraz znači cjelovitu nebesku Crkvu k o j o j je biskup sam Bog ili Krist. a koji je »misao (gnome) Očeva« ( E f e i 3. 1). 3). npr. Magn 3. Dj 6. Kako god je Ignacije svoju misao o Crkvi prvenstveno usredotočio na m j e s n u kršćansku zajednicu. COLSON. 23—24). O funkciji đakona možemo naći kod Ignacija više podataka: u teološkom smislu Ignacije đakone označuje kao »one kojima je povjereno služenje (dia- konia) Isusa Krista« (Magn 6. . a ne bi se to ni sasvim slagalo s općim Ignacijevim poimanjem da je pravi. »uspostavljeni do krajeva (zemlje)«.5). disp. preko kojih on po svom Duhu djeluje. 3) samo njegovi vikari. o n d j e neka bude i puk. a ne bi bili shvaćeni kao nasljednici apostola (makar on ne upotrebljava za njih toga izraza). Ipak on šalje poslanice tim Crkvama. Herder. a čini se. To on čini u poslanici Smirnjanima: »Gdje god na- stupa biskup. iako je istina da se izričit govor o ulozi đakona kod euharistije pojavljuje istom kod Justina (I Apol. Ignacije ističe da daje svoj život za te Crkve. tamo je katolička Crkva« ( S m i r n 8. Diakon und Bischof in den ersten drei Jahrhunderten der Kirche. po tome što je neodvojivo svezana s Isusom Kristom. teško bismo smjeli reći da on nema nikakve ideje o univerzalnoj Crkvi.

što točno znači na ovom m j e s t u riječ agape.MJESTO I ULOGA RIMSKE CRKVE 111 a ne samo za Crkvu u Antiohiji kojoj je na čelu. u stvari. str. i đakona . Zahn. ali je čisto nagađanje. nalikuje intervenciji jednog brata u obiteljskim poslovima svoga brata. pa t a j izraz ne bi značio drugo. Colson: »Ta spon- tanost u u z a j a m n o j ljubavi. pa da iz tih riječi smijemo zaključiti da je u to vrijeme »u Italiji postojala neka vrsta mjesnog saveza više Crkava. usp.) vidjeli u n j o j kršćansku dobrotvornost (što danas nazivamo karitativnošću). i općenito za vodstvo Crkve: »Trudite se sve raditi u složnosti Božjoj. »Dosta je usporediti Ignacijevu poslanicu Rim- skoj Crkvi s drugim poslanicama — piše pravoslavni teolog N. Što se tiče prvog izraza. stavlja u zabunu juridički i administrativni duh koji je — da stvari budu u dobrom redu — strogo razgraničio svakome nje- govu sferu djelovanja i utjecaja. čini nam se veoma logično da je u oba slučaja riječ o istoj vrsti predsjedanja. da se kod mjesnog određivanja drugih Crkava kojima piše. što je nonsens.: »Crkvi dostojnoj da se naziva blaženom. Collégialité et primauté. Paris 1963. pa moramo reći s L. Kod njega nalazimo »prvu direktnu indikaciju 0 prioritetu Rima« (N. ako pak imamo na umu da drugi izraz (prokathe- mene tes agapes) slijedi malo kasnije u istoj rečenici. Duchesnom: »Najprirodniji je smisao toga govora taj. druge Crkve Ignacije podučava kao naučitelj. u Crkvi toga nastajućeg II stoljeća. što je također znak osobite povezanosti i solidarnosti među Crkvama. 1. Ne samo po osobitoj svečanosti uvodne adrese nego i po cjelokupnom tonu i načinu kako se Ignacije obraća Rimskoj Crkvi. da predsjeda u Rimu. Značajno je.« (Magn 6. svijest solidarnosti biskupskog kolegija u njegovoj brizi za sve Crkve« (L'Épiscopat catholique. 35). nego da se Rimska Crkva odlikuje iznad svih drugih po širokogrudnoj darežljivosti. Ipak se u tome. No najvažnije je to. t a j odista bratski način djelovanja. S pravom kaže J. koji. nemoguće ga je shvatiti tako da Rimska Crkva predsjeda u samom Rimu. unutar kojega je Rimska Crkva imala prioritet«. 6. možda najbolje pokazuje. jer bi to značilo da ona predsjeda nad samom sobom. U tom bi slučaju glagol predsjedati izgubio smisao koji mu Ignacije inače daje. Afanasijev — pa da se osjeti razlika u tonu.. Ignacije je također svjedok osobitog mjesta i uloge Rimske Crkve u krš- ćanstvu na početku II stoljeća. da da- de svoje prijateljske savjete. To nije nemo- guće. ali bi se onda morao konstruirati s dativom. pod p r e d s j e d a n j e m biskupa (prokathe- menou tou episkopou) na mjesto Boga. Izraz prokathemene tes agapes je značajniji. Neki su autori (kao Th. u svakom se retku njegove po- slanice zapaža posebno poštovanje« prema toj Crkvi. 1 naziva je »predsjednicom ljubavi« (prokathemene tes agapes). N. ova poslanica značajno odudara od ostalih poslanica. Harnack i dr. što Ignacije u opširnom naslovu poslanice kaže za Rimsku Crkvu da ona »pred- sjeda u m j e s t u k r a j a Rimljana« (prokathemene en topôi choriou Romaion).. bio bi samo govornička figura. Afanasijev misli. Ignacije izražava drukčije. npr. koja jest (tëi ousëi) u Efezu Azije«. Jedino za Rimsku Crkvu kaže. Oba su ta važna izraza istraživači pokušavali različito protumačiti. u toj biskupskoj familijar- nosti. da Rimska Crkva predsjeda nad ukupnošću Crkava«. To se nalazi u njegovoj poslanici Rimlja- nima. i prezbitera na mjesto senata apstola. Stoga t a j izraz mora i ovdje imati analogno značenje. A. . onoj u Rimu ne u s u đ u j e se propisivati ništa. Ignacije upotrebljava isti gla- gol predsjedati za ulogu biskupa u m j e s n o j Crkvi. 2). da tu Ignacije govori o »predsjedanju Rimske Crkve nad mjesnim Crkvama u rimskoj pokrajini«. Afanasijev). Ostaje pitanje.

PERLER. da je agape ovdje samo drugo ime za kršćansku zajednicu. Za Ignacija. A ja hoću da i ono bude čvrsto što ste podučavajući naredili« (Rim 3. Collégialité et Primauté dans les trois premiers siècles de l'Eglise. zauzima prvo mjesto. pa da Rimska Crkva — po Ignaciju — predsjeda nad zajednicom ljubavi svih kršćana. L'Épiscopat catholique. sugerirala je Ignacijevu duhu veoma naravnu sliku. 15/16. 1). Th CAMELOT. disp. 43—47. O. ja osuđenik. Cerf. 3).. LATTANZI. Lit. 164—169. da je narav lokalne Crkve istovjetna s onom složnosti u ljubavi svih lokalnih Crkvi. 267s). Termin 'koja pred- sjeda' (prokathemene) je jasan: u muškom je rodu upotrijebljen u vezi s biskupom. 32—35 . Le ministère apostolique dans la littérature chrétienne pri- mitive. pripada Rimskoj Crkvi. str. Cullmann. représentant du Christ selon les documents des premiers siècles. . De Ecclesia societate atque mysterio. S p o m i n j a n j e sv. Ignatius von Antiochien und die roemisclie Christengemeinde. pa da izraz treba razumjeti tako. str. Funk je smatrao.. u: L'Épiscopat et l'Église universelle. Paris 1963 . . u: L'Épiscopat et l'Église universelle. Herder. tj. O. O. Drugi misle. u kojoj svaka od njih zauzi- ma posebno mjesto. bilo da se ta »naređenja« tiču prvenstveno mučeništva te dvojice. SC 10. str. U poslanici Rimljanima Ignacije spominje apostole Petra i Pavla. L'évêque dans les communautés primitives. a Rimska Crkva predsjeda. S obzirom na to pitanje treba svakako uzeti u obzir ono m j e s t o iz te poslanice.112 IGNACIJE ANTIOIIIJSKI a ne s genitivom. kao poseban eklezialan stalež. Roma 1969. Quaest.: J. ka:ko je u tekstu. npr. a ja sve dosad rob« (Rim 4. t j . dakle. H. Pavla u tekstu koji je upravljen Cr- kvi u Rimu ne bi bilo ništa osobito (jer je Pavao napisao poslanicu Rimljanima i iz Djela apostolskih znamo da je došao u Rim) da nije Pavao ovdje povezan s Petrom. on piše: »Ne nare- đ u j e m vam kao Petar i Pavao. ovaj n a m tekst pruža solidan temelj za zaključak o boravku i mučeništvu Petra i Pavla u Rimu. La doctrine dit ministère épiscopal et ses vicissitudes dans l'Église d'Occident.« Katolički teolozi nerijetko tumače to predsjedanje u smislu posjedovanja vlasti (prae-esse in sensu iuridico: usp. ROUSSEAU. Iz Ignacija saznajemo. Oni apostoli. ID. da su u to vrijeme u Crkvi postojale »udovice«. koji. Afanasijev tumači t a j izraz ovako: »Rimska Crkva 'predsjeda' u ljubavi. 35—43. Cerf. Freiburg- -Basel-Wien 1962. 3). bilj. Moleći Rimljane da ništa ne p o d u z i m a j u za njegovo oslobođenje. N. 125. oni slobodni. 23—30. u: Diakonia in Christo. . Kao da je tu ipak riječ o nekom aktu vlasti. PERLER. 290—293. On je odista predsjedatelj svoje Crkve. F. kako misli O. što ih obojica daju Rimskoj Crkvi. središnje mjesto. . lokalne Crkve tvore neku vrstu skupštine. ID. ID. bilo da je riječ o njihovu vršenju crkvene vlasti u Rimu. nad univerzalnom Cr- kvom. zauzima u euharistijskoj asambleji prvo mjesto. i s »naređenjima«. tj. da je takvo značenje većma samo moguće negoli sigurno. vjeri i ljubavi« (usp. L'Évêque. X. u: L'Épiscopat et l'Église universelle. ujedinjenima u složnosti. u slozi koja se temelji na ljubavi svih lokalnih Crkvi. Paris 1962. u svome svojstvu glave mjesne Crkve. Cerf. jer on u poslanici u Smirnu pozdravlja »djevice nazvane udovicama« (tas parthenous tas legomenas cheras: Smirn 13. Ovako. prioritet među Crkvama. na kojemu Ignacije po mišljenju mnogih (posebno Lightfootha) aludira na poslanicu Klementa Rimskog: » . vi ste druge podučavali. 91—108. Diakon und Bischof in den ersten drei Jahrliunderten der Kirche. Činjenica. Afanasijev misli da u toj Ignacijevoj posla- nici ne nalazimo »nikakve aluzije na vlast Rimske Crkve nad drugim Crkvama«. Paris 1951.. da »Riin ima prvo mjesto u onome što je bitno u kršćanstvu. str. 1). COLSON.

Od toga ništa nije vama sakriveno. La Collégialité dans le Nouveau Testament et chez les Pères apostoliques. 99ss. 94—96. ako u potpunosti imate za Isusa Krista vjeru i ljubav. 74—75. str. Ništa nije bolje od mira (eirenes). usp. Chevetogne-Cerf 1960. Irenaeus und Ignatius von Antiochien. LUKMAN. STADLER. jer »odijeljeno od njega nemamo istin- skog življenja« (Trall 9. Njegova naglašena zaokuplje- nost jedinstvom. 1 — 14. ŠAGI-BUNIĆ. koja je u središtu njegove ekleziologije. Ignacijeva mistika bitno ide kroz liturgiju. 216—219. Desclée. A. M. nipošto se ne ogra- ničava na nešto samo izvanjsko ili sociološko. Ako se uzme u obzir da je Ignacije malo p r i j e govorio o sastajanju (synerchesthai). jest Bog.2). B. 186—192. GUERRA GOMEZ. u: El Colegio episcopal. Izazov starih. u: II Primato di Pietro. Sv. 57 . U tom slučaju je naglasak na tome da vjernik p o s j e d u j e i vjeru i ljubav zajedno. bu- dući da Ignacije ne poznaje nekakve težnje za savršenošću i nekakvog duhov- nog n a s t o j a n j a koji bi pružali izgled nečeg individualističkog. str. A to dvoje. našega živjeti zauvijek (tou dia pantos hemon zen). str. koja je početak i svršetak života: početak naime — vjera. Madrid 1964. »Hitajte. KS. 59—82. Fraza en henoteti genomena može se prevesti također »ako postane jedno«. u tome ćemo svladati i izbjeći svaku p r i j e t n j u arhonta ovoga vijeka i dosegnuti Boga« (Magn 1. Stoga Ignacije. a euharistija je opet — kako smo vidjeli — središnji čin Crkve kao zajednice. Zagreb 1972. Vie liturgique et vie sociale. 533—536. AFANASSIEFF. 14ss. CULLMANN. posebno kroz euharistiju. K. u: XXII semana española de Teología. 1). želi »u njima jedinstvo tijela i duha Isusa Krista. San Pietro. Paris 1945 . a najvažnije je: (jedinstvo) Isusa i Oca. Apostolische Sukzession und Eucharistie bei Clemens Romanus. F. 113—117. HAMMAN. nego je eklezial- na dimenzija njegovoj mistici strogo imanentna. G. Cerf. o nalaženju na istom m j e s t u (en auto ginesthe). 147—150. euharistije nema bez jedinstva s biskupom: na t a j način Ignacijeva duhovnost raste kroz ostvarivanje Crkve. naročito u izlaganju Ignacijeve ekleziologije. Paris-Tournai 1968. 29—33 . što se sve očito odnosi na događaj euharistije. BENOIT. 44—53 . u: Il primato di Pietro nel pensiero cristiano contemporáneo. lome se moći sotonine i uništava se pogubno djelo njegovo u vašoj jedno- dušnosti vjere. c) Duhovni život. Le Baptême chrétien au second siècle. Bologna 1965. La Théologie de l'Église de saint Clément de Rome à saint Irénée. Internationale kirchliche Zeitschrift. 231—2«. u smislu obaveznosti kršćana da ostvaruju određeno ponašanje jedni p r e m a drugima koje bi se očitovalo na operativnom području. 2). Discepolo-Apostolo-Martire. 155s. Paris 1953. PROANO GIL. A. Sve pak drugo. 62 (1972) 4. 72. La colegialidad en la constitución jerárquica y en el gobierno de las primeras comunidades cristianas. Bog vestnik 1 (1921) 156—161. 1. Ignacija Ant. i vjere i ljubavi. JJI Chiesa che presiede nell'Amore. 187. N. Madrid 1963. 1. u: Le Concile et les conciles. da se češće sastajete na euha- ristiju Božju i na davanje slave. Smirn 4. BARDY. ne završava samo na nečem etičkom. pa je stoga sve u ovome: naći se u Isusu Kristu ( E f e ž 11. nad čime nema ništa većega. možda se i ovo g Povijest kršćanske literature I . o »jednodušnosti vaše vjere« (homonia hymon tes písteos). nego je jedinstvo transcendentna mistična zbilja: to je neodjeljivo jedinstvo s Isusom Kristom (Ignacije redovito upotrebljava oba imena) i kao s čovjekom i kao s Bogom (»tjelesno i duhovno«!). Jer ako se često na istom m j e s t u nađete. Conciencia de la función episcopal en la Iglesia primitiva. a svršetak — ljubav. ako se zbiva u jedinstvu (en henoteti genomena). 197—198 .MISTIKA IGNACIJEVA 113 Divus Thomas 22 (Fribourg 1944) 413—451. ide kao p r a t n j a (posljedica = akolutha estin)« (Efež 13. Isus Krist je »naše istinski živ- jeti«. u kojemu se onesposobljava sav rat nebeskih i zemaljskih (sila). 59—62. 81—84 . U Mulino. dakle. Shvaćanje kršćanske egzistencije i mistika Ignacijeva već su uvelike došli do riječi. O. i jedinstvo s Bogom. V. dok »pjeva Crkve«. 102—104. 64—65. (to alethinos hemon zen). 170—174. BOTTE. 1). T. o miru (eirene). Smirn 7. K. što treba za plemenit život (eis kalokagathian).

i sastoji se u tome da vjernik živi u svijetu služeći braći (usp. ali ostati u tijelu potrebnije je za vas«: 23—24). on je već u m r o i uskrsnuo s Kristom. KORN. te 10 puta donesen izraz »u Bogu« (usp. W. stoji u »nasljedovanju Krista«.114 IGNACIJE ANTIOIIIJSKI mjesto može shvatiti kao jedinstvo vjere i ljubavi zajednice unutar euhari- stije: čini se. 2. svejedno je — iz onoga što smo rekli govoreći o njegovoj ekleziologiji — dosta jasno. a kod Ignacija cilj koji treba postići. 4: »zajedničari božanske naravi« (theias koino- noi physeos). a druga mistika imitacije (nasljedo- vanja). H. mnogo bolje. jer to je mnogo. On u svom životu imitira Krista. Pavlova je mistika u nekom smislu »pasivna«. Srodnosti Ignacijeve mistike s mistikom sv. 2). k a o što je i on svoga Oca« (Filadelf 7. Ignacijeva je duhovna teologija posebno očita iz poslanice Rimljanima. Ta se kristocentričnost prije svega sastoji u vjeri da Isus Krist živi u kršćaninu i kršćanin u Isusu Kristu. 70). Vjernici m o r a j u biti »nasljedovatelji Boga« (Trall 1. usp. H. Izrazi »u Isusu Kristu« i »u Kristu Isusu« dolaze kod Igna- cija svega skupa 31 puta. Ignatius von Antiochien. Fil 1. ali ona za sobom povlači »bijeg od svijeta«. nema toliko u svijesti da je po krstu dionik Kristove muke i smrti. 2). to jest kad mate- rijalno imitira smrt Kristovu <Rim 6. Prema tome. nego znači dubok i intiman osobni odnos kršćanina s Kri- stom kao osobom. no to se za Ignacija svodi na to. Ignacije. A. duhovni elan njegove vlastite osobe u času kad ide u smrt. s time da iz nje slijedi »aktivna« etika. da bi u tom slučaju bila razumljivija Ignacijeva tvrdnja »jest Bog« (Theos estin). Rackl (Die Christologie des hl. da je pravi učenik Kristov istom »kad svijet više ne bude vidio ni njegova tijela (soma)« (Rim 4. i sada u njemu živi Krist i on živi po Kristu. međutim. tj. pa na t a j način kroz nasljedovanje Isusa Krista imamo mogućnost da nasljedujemo Oca. Po Pavlu vjernik na krštenju postaje dionik Kristove smrti i uskrsnuća. Leipzig 1928. str. 2). 21—24. a k tome treba dodati još 14 puta ponovljen »po Isusu Kristu«. Ako tako shvatimo te riječi bolje se vidi središnje mjesto euharistijske liturgije u Ignacijevoj mistici. jer je Bog »očitovao samoga sebe po Isusu Kristu svome Sinu« (Magn 8. Th. da Ignacije ne može zamisliti duhovnog uspona kršćaninova bez euharistije. Ipak su teolozi upozorili i na važne razlike (tako H. Ta je mistika. on misli. »Želja mi je otići i s Kristom biti. ali to je normalna i nužna posljedica ostvarenog mističnog jedinstva s Kristom. dakle. kako je njegovo shvaćanje kršćanske egzistencije kristo- centrično. etiku koja je »pa- . 5. Preiss je posebno vidio opreku između mistike Pavlove i mistike Ignacijeve: prva je mistika participacije. da budu »nasljedovatelji (mimetai) Isusa Krista. Th. Ignacija sav prožet Kristovom osobom« (F. koju M. Kod Pavla je mističko sjedinjenje s Kristom polazište. pa i shvaćene kao sastanka vjerničke zajednice pod p r e d s j e d a n j e m biskupa. Središnja ideja Ignacijeve kristocentrične duhovnosti. Pavla su očite. Schweitzer. 3). čini se. Preiss. Ta nam poslanica izvanredno pokazuje kako je »duhovni život sv. nije stvar u tome da on materijalno imitira Kristovu smrt: to je već učinio Krist. vjernik je po krstu postao dionik toga. Cayré). u kojoj na sasvim osobit način dolazi do izražaja njegov vlastiti duhovni stav. u tom smislu »aktivna«. 3). Bartsch). 194) dovodi u vezu s 2 Ptr 1. Schlier. što nije shvaćeno samo u nekom idejnom i etičkom smislu. nasuprot. str. Die Nachwir- kungen des Christusmystik des Paulus in den apostolischen Vaeter.

koja mu »iznutra kaže: Gore. po njemu. 1—2).TEOLOGIJA MUČENIŠTVA 115 sivna«. stoga i zaklinje svoje korespondente. prije svega. CAMELOT. ali koje se može iz- gubiti. Igna- cije misli da se tek sada »približava moje rođenje« (Rim 6. što se Ignacija osobno tiče. Rim 7. na- suprot. 2). 2). 7. Rim 5. po Ignaciju. uključuje trpljenje. Svakako. postoje elementi koji u p u ć u j u na takvo razlikovanje perspektive. Rim 2. poslanica Rimljanima jedan je »od najljepših. 1). koje je čovjeku dano (usp. a možda i teološki najbogatijih« tekstova.2 — 5. . »ne bi trebalo tu opoziciju prenapinjati dotle da se perspektive krivotvore« (Th. 3). 20: » . i nitko neka bližnjega ne p r o m a t r a po tijelu (kata sarka). Ignacije se osjeća obdarenim od Boga. bilo životom. dok se inače krštenje smatra rođenjem kršćanina. Rim 6. čini se. 2) da može postati mučenik. 2). podnošenje različitih muka (usp. koji je sad već de facto osuđen da bude bačen pred zvjerad. koji je po svoj prilici u visokoj starosti. 1). 2. Mogućnost da čovjek postane mučenik ima značaj posebnog prikladnog vremena. 41). k Ocu!« (Rim 7. isto onakvo p o n a š a n j e kakvo je ponašanje Božje).. Ni apostoli ne bi bili mogli prezreti smrt i biti jači od smrti da nisu doživjeli uskrsnog iskustva o pravom tijelu Isusovu i da nisu po vjeri postali s njime usko sjedinjeni tijelom i duhom (usp. koja u njemu »govori«. Sadašnja njegova spremnost proizlazi iz »vode žive«. dovoljno je pročitati. a u smislu onoga što kaže sv. Ignacije ne naučava nikakvu pasivnu etiku u smislu obezvređivanja službe braći. Dapače. osobita milost. kairosa. to je nešto što nije »po tijelu. 23—24. 2). već u Isusu Kristu ljubite svagda jedni druge« (Magn 6. što ih »imamo o mučeništvu u staroj Crkvi« (L. Smirn 3. dakako. Ignacijeve poslanice pružaju nam prvi p r i m j e r teologije mučeništva u patrističkoj literaturi. on zna da je slab i da bi se moglo dogoditi da u zadnji čas po- sustane (usp. . već po misli (gnome) Božjoj« (Rim 8. to nije dosta (usp. da'kle. Mučeništvo. ako je istina da je Ignacijeva mistika imitacije — možda ovisno od njegove egzistencijalne situacije — prvenstveno usredotočena na naslje- dovanje Kristove muke i smrti (usp. da bi imao snage. nešto što je uopće iznad čovjekovih prirodnih moći. Mučeništvo je. Mučeništvo je za Ignacija. 3). poseban dar Božji: njemu je iskazano milosrđe (Rim 9. Ne može biti s u m n j e da u Ignacijevu tekstu. pa u toj egzistencijalnoj situaciji treba promatrati njegova razmišljanja i njegove izjave: možda nije ništa nenaravno ako se u toj situaciji odlučio za prvi dio Pavlove alternative iz Fil 1. Rim 5. 2). SC 10. Ipak. i zbog te karizme nabujalo je njegovo srce onom radošću koja izbija iz njegovih pisama. I ne treba zaboraviti da je. Pavao u Fil 1. 2). Bog se udostojao učiniti da on to može postići (Rim 2. Bouyer). 3). posebno u poslanici Rimljanima. budite obzirni jedni prema drugima. 1): ono se sastoji . koja uključuje neko zabacivanje materije (usp. Rim 3. posebno iz pisma Rimljanima. samo savjete koje d a j e biskupu Polikarpu (Polik 1. bilo smrću«. npr. riječ o biskupu koji je predano služio braći. ali to nije ono glavno. pa da se uvjerimo u protivno. str. samo shvaćanje mučeništva. preuzmite homoetheian theou (tj. istina je i to da su istom idejom imitacije motivirani i njegovi etički zahtjevi koje upravlja vjernici- ma: »Svi. nadilazi čovjeka. d a će se m o j o m posvemašnjom odvažnošću Krist uzveličati u m o m e tijelu. 2). neka se mole za nj. u n u t a r n j e i izvanjske (usp. 2). On se osjeća nedonoščetom (Rim 9. Rim 6.

« (Rim 6. on nije obilježen biljegom Boga Oca po Isusu Kristu. 9. Onoga tražim koji je za nas umro. a to uključuje: umrijeti za njega. ali ona to ne može — nema takvog značaja ni vrijednosti — ako Krist nije već nekako u meni. Postignuće Isusa Krista (Rim 5. 1). Naravski da ideja imitacije Kristove smrti mora ovdje doći sama po sebi u svijest. proizlazi sav misao i vrijednost smrti mučenikove. Koja je motivacija te smrti? Zašto smrt? Koji je njezin smisao? Motivacija je — možemo reći — čisto kristo- loška: riječ je o tome što je Isus Krist za nas umro i uskrsnuo. Iz toga je očito da se mistika imitacije ne može u Ignacijevoj teologiji muče- ništva odijeliti od mistike participacije. znak je da nema u n j e m u ni Kristova živjeti (to zen). pa da to njegovo jedinstvo sa mnom d a j e m o j o j smrti značajke njegove smrti. S m o j e strane. Bouyer). i drugi momenat. onoga hoću koji je radi nas (di'hemas) uskrišen« ( R i m 6. Pregnantan izraz eis Christon Iesoun po svoj prilici treba biti preveden: (umrijeti) na način da budem u Isusu Kristu (L. participirajući njegovu smrt. po kojemu ako na temelju vlastitog slobodnog izbora ne p o s j e d u j e m o umrijeti (to apothanein) na način da budemo u nje- govoj muci (eis to autou pathos). samo iz te smrti. već da su to dva aspekta. Jedno paradoksalno mjesto iz poslanice Magnezijcima to nam još bolje osvjetljuje: » . u tom kontekstu očito znači konačni rascvat ono- ga s j e d i n j e n j a s Kristom k o j e već postoji. najuže sve- zana i uzajamno uvjetovana. iz njezina jedinstvenog značaja i vrijednosti.2). živ i djelotvoran. Pretpostavljaju se dva momenta jedinstva s Kristom: jedan već sada zbiljski ostvaren. iz nje je proizišlo uskrsnuće. ali smrću sličnom njegovoj smrti. da se ujedinim s njim. Znači: Kristovo živjeti jest u nama već sada. ne može biti riječ samo o imitaciji materijalne smrti. već se nužno mora protegnuti na transcen- dentalnu vrijednost Kristove smrti. više nego kraljevati nad svom zemljom. što je po Ignaci- ju učinak mučeničke smrti. ako već nekako nisam s njime sjedinjen. kao pretpostavka da bi moglo biti i umrijeti njegovom smrću. Ta imitativna smrt ima dovesti do sjedinjenja s Kristom. . za nas. ali odmah dodaje: »Ako netko ima njega u sebi. 1). . neodvojivo svezivanje mene s njim. ali sada još u nepotpunom i u izgu- bivom obliku. 2). 1—2.116 IGNACIJE ANTIOIIIJSKI prvenstveno u smrti (Rim 4. to znači da njegova smrt ima takvu snagu da m o j o j smrti može dati da moja smrt participira na naravi i učincima njegove smrti. »Dobro mi je umrijeti eis Christon Iesoun. s njegove strane. (Magn 5. tako da je Isus Krist sada u tijelu. dakako kao sada živim. to znači vrhunsko i definitivno predavanje mene njemu. 3) ili Boga (Rim 1. nema u nama njegova živjeti (to zen autou)«. . ali kroz njegovu smrt.. »Dopustite mi — piše Ignacije Rimlja- nima — da budem nasljedovatelj (mimetes) t r p l j e n j a Boga moga«. koji će značiti definitivno i maksimalno moje jedinstvo s njime. »Ako budete u vezi sa mnom šutjeli — piše Ignacije Rimljanima — ja ću po- stati Božji« (ego genesomai theou: Rim 2. ali se ne može zaustaviti na razini smrti kao fizičkog događaja. 6. ali moć mi d a j e on (Smirn 4. 2. neka suosjeća sa m n o m . koji će biti ostvaren po tom vrhunskom činu moga bića. 1). 2). Ako netko nema te spremnosti da u m r e s Kristom. to znači definitivnost jedinstva s Kristom.. 3). Dva su momenta posebno važna: to je bila smrt za nas. vjernici (nose) u ljubavi biljeg (charaktera) Boga Oca po Isusu Kristu. koji je podloga da moja smrt može biti odistinski imitacija njegove smrti u onome po čemu je njegova smrt jedinstvena. neka shvati što hoću. ulažući sebe u njegovu smrt i umirući s njime. to jest da Krist nije u njemu. konačnu i neizgubivu.

rezanja. Na njihove srdžbe — vi blagi. Kako god se može reći da je Ignacijeva teologija možda u toj točki manj'kava. onda sam i ja prividno u okovi- ma. a ne u nekoj vlastitoj dosljednosti i borbi za neke apstraktne ideale ili za afirmaciju nekih ideja. provedena kroz ideju o imitaciji. Stoga se može postaviti pi- tanje. jer mi snagu daje on. A i svoje vlastito mučeništvo Ignacije izričito smještava u tu borbu pro- tiv naučavanja prividnosti Kristova tijela i prividnosti njegove muke i smrti: »Jer ako je naš Gospodin to izveo prividno. Stoga su i prezreli smrt. reče im: Uzmite. makar je duhovno bio ujedinjen s Ocem« (Smirn 3. 1—3). čopori zvijeri. 2). osjeća se npr. Vatra i križ. da nađu Boga. kad bi to bio i želio. odsijecanja udova. Ignacije ide u smrt jer gori od ljubavi prema Isusu Kristu. iako se ne može reći da je posve odsut- no. kako mu je bilo stalo do tijela. On govori doduše o atleti (Polik 3. mimoilazi go- vor o budućem uskrsnuću tijela u tom kontekstu. na njihovu surovost •— vi krotki. 3). muke se prihvaćaju u tom kontekstu. Dopustite im. Samo svjedočenje za Isusa Krista pred ljudima nekako je u Ignacijevu govoru o mučeništvu u drugom planu. Jer postoji u njima nada obraćenja (elpis metanoias).TEOLOGIJA MUČENIŠTVA 117 Ignacije slika mučeništvo kao konačno dostignuće Boga. dotaknite me se i vidite da nisam bestjelesni demon (daimo- nion asomaton). na njihove blasfemije — vi molitve. da Krist poslije uskrsnuća ima pravo tijelo. ipak se iz poslanica s dostatnom jasnošću može vidjeti da toj nepotpunosti treba tražiti razlog u tome što on uopće nije nastupao sa željom da bude potpun. jer to nije ni mogao. i našli se jači od smrti. za zvijeri? Ali: bli- že maču — bliže Bogu! Sa zvijerima — s Bogom! Samo: u ime Isusa Krista! Sve podnosim. koji je postao potpuni čovjek« (Smirn 4. dovode- ći to u j e d n o u vezu s pojavom kršćanskog mučeništva: »Jer ja znam i vjeru- jem da je on i poslije uskrsnuća u tijelu. a ne s ciljem da čovjek afirmira svoju vlastitu hrabrost i nepokolebivu veličinu. na njihova hvalisanja — vi skromni. samo — da Isusa Krista dostignem« (Rim 5. smisao smrti vidi u jedinstvu s Kristom. mrvljenja cijeloga tijela. spojivši se s nje- govim tijelom i duhom. za mač. od vidljivih i nevidljivih bića. I čemu sam sama sebe predao smrti. kako se vidi iz onoga što smo izložili. da nađem Isusa Krista. nemojte nastojati . A po- slije uskrsnuća je s njima jeo i pio kao tjelesan (sarkikos). nemili udarci đavlovi neka dođu na mene. »Ništa neka me ljubomorno ne spriječi. I kad je došao k onima oko Petra. Njegova bor- ba protiv doketa dovoljno pokazuje. 1) koji je sposoban da podnese udarce. strogo je interpersonalnog značaja: mučenikovo t r p l j e n j e i smrt ne mogu se shvati- ti bez direktnog odnosa prema Isusu Kristu kao živoj osobi. za vatru. na njihovu blud- n j u — vi čvrsti u vjeri. lomljenja kostiju. nije li tu prisutan u t j e c a j helenističke misli o dualizmu između materije i duha. I odmah su ga se dotakli i povjerovali su. jer želi njega dostići. kako bih trpio zajedno s njime. ali je to drugotno: prvotno značenje mučeničke smrti određeno je odnosom p r e m a Isusu Kristu. Izričito inzistira na tome. bez tjelesnog uskrsnuća. u ovom tekstu: »A za sve druge ljude neprekidno molite. i kako je njihovo suprotstavljanje tijela i duha smatrao bitno protivnim kršćanstvu. po kojemu bi postignuće čovjekove svrhe stajalo u oslobođenju od tijela. komadanja. Nemoguće je da bi Ignacije bio plod svoga mučeništva shvaćao kao nešto čisto duhovno. da bar po (vašim) djelima budu vaši učenici. Ignacijev p o j a m mučeništva. dakle. Ideja svjedočenja za Boga. Okolnosti pod kojima su ti tekstovi pisa- ni nisu mu omogućavale da bude sustavan.

TOMIĆ. 2: usp. PREISS. nego mi na neki način postajemo Uskrsnuli« (L. Xanthopulos je to preuzeo iz jedne kasnije recenzije Kronike Hipo- lita iz Tebe (izvorni tekst Kronike potječe iz godina 650—750. 560). mi ne samo s njime uskrsavamo.. napisanoj oko g.. mučeniš- tvo. Aubier. Ogden. Te posljednje riječi. sav njegov realizam. 242—256. M. 3). Ignatius and Paul.« (Rim 4.. 1). Tek u Vi st. W. 267—277. London 1960. Braća se njihova nađimo u krot- kosti. A osobito je značajno da on po mučeničkoj smrti postaje »žrtva Bogu« (thysia) (Rim 4. daje njegovu mučeništvu njegovu bit. 1). 2). u: Revue d'histoire et de philosophie religieuse 18(1938) 197—241. Tim se pitanjem — poslije Th. Paris 1960. Roma 1954. Po mučeništvu vjernik prima čisto svjetlo. ostvarujući u našem životu savršenstvo te agape. eccl. Čini se čak da treba reći i više: izgleda da ona. daje tom pridruživanju Kristu mučenome. BOUYER. 1—3). 2). ovi . Le Baptême chrétien au second siècle. gdje se govori da Evodije u pismu »Svjetlo« piše. L'intima natura délia vita cristiana secondo s. i kao piće hoću krv njegovu. BENOIT. 5. a nasljedovatelji (mimetai) n a s t o j m o biti Gospodina. Kruh Božji hoću. označuju da je euha- ristija nekako hrana svojstvena mučeniku. pridružuje nas njegovoj muci. La spiritualité . Preissa — posebno pozabavio H. 1320. L. C. 3—8.: TH. W. da se nađem čistim k r u h o m Kristovim« (Rim 4. u: Existence and Failli. O nekim spisima Evodija. H. koja je njezina duša. te objav- l j u j e konačno u nama prisutnost Krista uskrsnuloga.. spomi- nje se u jednom pseudokrizostomskom spisu Evodije kao pisac. Gnostisches Gut und Gemeindetradition bei Ignatius von Antiochien Guetersloh 1940. koji je po Euzebiju Cezarej- skom (Hist. odistinski postaje čovjek: »Pu- stite me — moli Ignacije Rimljane — da primim čisto svjetlo: dospjevši tamo bit ću čovjek« (anthropos esomai) (Rim 6. prema kojima mučenik sam postaje euharisti- ja. koji je tijelo Isusa Krista (sarx Iesou Christou). Dobrovoljnost je za Ignacija sigurno važna značajka mučeništva: »Ja pi- šem svim Crkvama i d a j e m svima znati. ali bez naznake bilo kakvog naslova (PG 59. 1). pokrenuo je u nama proces koji je njega do toga doveo. Li t. U mučeništvu se t a j proces razvija i ta klica donosi svoj plod: trpeći s njime. Ignacije je prvi teolog koji mu- čeničku smrt naziva rođenjem: »Rođenje mi se približava« (Rim 6. za Ignacija.. Ignacijevu misao eksplicirati ovako: Euharistija. Paris 1953. La spiri- tualité du Nouveau Testament et des Pères. R. a Petar je zatim krstio Andriju i Zebedejeve sinove. recipročno. Nikefor Kallistos Xanthopulos govori u svojoj Crkvenoj povijesti (2. Ignazio martire. 3. Bartsch.118 IGNACIJE ANTIOIIIJSKI da zauzvrat njih imitirate (antimimesasthai). Evodije Antiohijski. S. BULTMANN. 2. da ja rado za Boga umirem. BOUYER. Više ne želim živjeti na način ljudi (kata anthropous zen)« (Rim 7. Tko je većma bio obasipan nepravdama? tko pljačkan? tko odbacivan?« (Efež 10. Samo tako se mogu objasniti prve riječi. kako je Krist vlastitim rukama krstio samo Petra. onoga iz sjemena Davidova. ed. i sasvim posebno onoj agape. ne praveći nasilje nad tekstom. La Mystique de l'Imitation du Christ et de l'unité chez Ignace d'Anti- oche. No najznačajnije je možda za Ignacijevu teologiju mučeništva usko povezivanje mučeništva s euharistijom. A. BARTSCH. »u kontekstu u kojemu se pojavljuju. 1). 22) bio predšasnik Ignacijev na antiohijskoj biskupskoj stolici. U euharistiji nam je on dao klicu onoga što on jest. Mogli bismo. što ga je izvela euharistija. hraneći nas uskrsnulim Kristom. koja je ljubav neraspadljiva (agape aphthartos).. 251—252). o Evodijevu pismu pod naslovom »Svjetlo« (Phos). ali nema navoda iz Evodija). »Ne r a d u j e m se hrani raspadljivosti ni užicima ovoga života. Crkva će kasnije slaviti dan mučeničke smrti kao »rođendan« (dies natalis) mučenika. nema nikakva spomena u kršćanskoj starini prije VI stoljeća. 59—82. čak neko poistovje- ćivanje mučeničke smrti s euharistijom. »Pšenica sam Božja — piše Ignacije — i zubi me zvijeri melju.

Autor se prika- zuje kao očevidac jednoga i drugoga događaja: Isus sam bio bi ga izabrao u broj od 72 učenika (u grčkom fragmentu riječ je o 70 učenika!). Evodije bi bio patrijarh i nadbiskup Rima. Po tim rukopisima. 1892). Očito.EVODIJE ANTIOHIJSKI 119 su potom krstili ostale apostole i sedamdesetoricu. Na koptskom jeziku došla su do nas pod Evodijevim imenom dva govora: De dormitione Beatae Mariae (izdao E. imamo posla s apokrifima iz dosta kasnijeg vremena. 1876) i De passione Domini nostri lesu Christi (izdao F. Revillout g. dok je Bogorodica bila krštena od Petra i Ivana Bogoslova. Petra. . Rossi g. drugi poslije sv.

4). Podaci koje nam donose Tertulijan. POLIKARP IZ SMIRNE 1. prenosi je Euzebi- je. Spis »Polikarpov život«. (usp. ili. Polikarp je u početku bio sklon da ostane u gradu. Hist. 24) — no u pitanju Pashe ostao je svaki kod svoje tradicije. veljače 155. Polyc. Polyc. 9. čini se. da predsjeda Euharistiji u Rimu. Jeronim n a j v j e r o j a t n i j e su ovisni o spomenutima. Polikarp je zastupao kvartode- cimansku praksu. u znak počasti. 12. ad Florinum. a Tertulijan (De praescr. 4). Irenej (u Poslanici papi Viktoru. jer je mučeništvo podnio sa 86 go- dina (Mart. § 11). Dok su prve žrtve bile izložene zvijerima. 5. Ignacije Antiohij- s'ki u poslanici koju mu je pisao iz Troade (usp. 32. haer. koji mnoge uči da ne žrtvuju i da se ne klanjaju« (Martyr. U drugim su se pitanjima složili — kako piše sv. Jeronim (De vir. haer. ili 22. SV. 3. Marcionu je u lice re-kao da je »primogenitus Satanae« (IREN.).. pr- venstveno radi pitanja o svetkovanju Uskrsa. ali zbog toga nisu raskinuli zajedništvo. Polyc. Nevjerojatno je mišljenje po kojem bi 86 godina značilo vrijeme od Polikarpova obraćenja na kršćan- stvo. Adv haer. 20). Hist. 3. koja je bila prilič- no imućna (usp.120 § 12. 5a). 69. Pohvalno mu svjedočanstvo d a j e i sv. Život. 2). Euzebije Cezarejski i sv. 3). Polikarp je n a j v j e r o j a t n i j e rođen u kršćanskoj obitelji. koji se prikazu- je kao djelo nekog Pionija. eccl. Tom je prilikom Polikarp obratio više heretika (valentinovaca i marcionovaca). velja- če 156. Ivana apostola (Epist. nego je papa Anicet dopustio Polikarpu. Polikarp se gotovo sigurno rodio g. legendarnog je značaja i ne zavređuje pažnju (usp. 3. Ubrzo po njegovu povratku iz Rima (?) buknuo je u Smirni progon protiv kršćana. 154. 2) i sv. 'koji o se- bi piše da je u mladosti bio njegov slušač. Ireneja. Ivan postavio za biskupa u Smirni. a to je bilo n a j v j e r o j a t n i j e 23. otac kršćana. a opis njegova mučeništva izvješćuje da je masa pogana i Židova na stadionu u Smirni vikala: »To je učitelj Azije (ho tes Asias didaskalos). 2). uništavatelj naših bogova. masa je na stadionu vika- la: »Dolje ateisti! Nek se potraži Polikarp!« (Martyr. § 23. Polikarpu imamo iz sv. novije rasprave o tom datumu: § 23. i iz opisa Polikarpova mučeništva »Martyrium Polycarpi« (usp. ali su ga nagovorili da se skloni na malo . Polyc. istom prilikom. dapače od apostola je postavljen za biskupa u Smirni. ali nije mogao u to uvjeriti papu. 4). ili početkom 155. 4). 5—6). Za pape Aniceta (154—166) došao je u Rim (g. Sigurne podatke o sv. 3. koju citira Euzebije. Uživao je u malo- azijskoj Crkvi golem ugled: Jeronim kaže da je bio »totius Asiae princeps«. Mart. eccl. § 22. pa da bi se godina njegova rođenja morala pomaknuti negdje u godinu 55. 17) kažu da ga je sv. Irenej izričito spominje kao Polikarpova učitelja sv. 5. 3. Bio je odgojen od apostola i živio je s onima koji su vidjeli Isusa. kako svjedoči Irenej (Adv.

Polikarp je rekao: »Osamdeset i šest godina mu služim. došli na imanje. Vlasti nisu dopustile. jer ti si Bog u koga nema prevare nego sama istina. on je izišao pred njih i naredio da im se dade jesti i piti koliko hoće. kao da ga ništa ne boli. Oče ljubljenoga i blagoslovljenoga sluge (pai- dos) tvoga Isusa Krista. Njegova starost i molitva djelovala je na progonitelje da su se mnogi od njih pokajali što su došli hapsiti tako časnoga starca. sada i u buduće vjekove. 1). Masa je za- htijevala da se na nj pusti lav. vikali su. No on je. po kojemu smo primili spoznaju (epignosin) o Tebi. Polikarp je glasno izrekao molitvu koja spada među najljepše starokršćanske molitve: »Gospode Bože svemogući. slava. kako si to ispunio. i zatim žrtvovati. Polyc. Amen.« (Martyr. bilo je naređeno confectorn da ga probode bodežom. vođa ekspedicije Herod i njegov otac Niceta posjeli su ga na svoju ko- čiju i kušali ga nagovoriti: »Kakvo je zlo u tome reći Gospodin Cezar (Kyrios Kaisar). da neće načiniti što mu savjetuju. ja ti iskazujem hvalu i blagoslov i slavu po vječ- nom i nebeskom Velikom svećeniku Isusu Kristu. pa ka- ko bih mogao pohuliti (blasphemesai) na svojega Kralja koji me spasio« (Mart. Bože anđela i sila. neka se živ spali. 8. po n j e m u neka ti bude. gledajući prema nebu rekao: »Dolje ateisti!« Na pro- konzulovo inzistiranje: »Zakuni še. i mnogo je ljudi pojurilo da skupe drva za lomaču. kako si mi pred- skazao. i ja ću te pustiti. Čim je Polikarp završio molitvu. Mučenikova je krv po- gasila vatru. i za sve ostalo. nego su truplo dali spaliti.MUČENIČKA SMRT POLIKARPOVA 121 dobro (agridion) blizu grada. Nazočni vjernici osjetili su ugodan miris: imali su dojam. pogrdi Krista«. i ostalo što slijedi. Prokonzul. Polyc. zajedno s njime i s Duhom Svetim. jedan ga je mladi rob (paidarion) pod torturom izdao. službenici su zapalili lomaču. Za tu milost. već kru- ha koji se peče i zlata koje se ognjem čisti. Kad su podvečer naoružani progonitelji i konjanici. Na stadionu je bilo mnoštvo svijeta i velika galama. kako si me unaprijed pripremio. Bio bi mogao odanle pobjeći na drugo imanje. stroga pogleda i zaprijetivši se rukom prema masi pogana na stadionu. 14). 9). Kad su ga vodili u grad. a kad im je bilo rečeno da su igre sa zvijerima završene. Kad ga je policija došla tražiti na to drugo mjesto. Kad vatra nije tijela uništavala. tako da je povrijedio golijen. Kršćani su onda sabrali preostale kosti i smjestili ih na prikladnom m j e s t u . za uskrsnuće na vječni život duše i tijela u neraspadljivosti Du- ha Svetoga. kako je inače bio običaj. vodeći sa sobom onoga mladića. pred ko- jega je doveden. prokonzul je dao tri puta proglasiti masi na stadionu: »Polikarp je ispovjedio da je kršćanin« (12. nastavio pješice do stadiona. rekao mu je: »Za'kuni se srećom Cezarovom. 5. Kad nije uspio da ga preokrene. da Polikarpovi prijatelji (kršćani) uzmu i sahrane mrtvo tijelo. bacili su ga bijesno s kola. ali nije htio. i ništa mi zla nije učinio. ne mesa koje gori. 1). Bože svega stvorenoga i svega roda pravednih što žive pred licem tvojim! Ja te blagoslivljem jer si me smatrao dostojnim ovoga dana i ovoga sata: da me ubrojiš među svjedoke (ton martyron) kao dionika čaše Krista tvoga. zamolivši ih da mu dadu jedan sat da može mirno moliti. a poslije nekoliko dana prešao je na drugo takvo dobro: vrijeme je provodio u neprekidnoj molitvi »za sve ljude i za sve Crkve po svijetu« (ton kata ten oikumenen ekklesion: Mart. Polyc. te se tako spasiti?« (Martyr. obrati se i reci: Dolje ateisti!« Polikarp je na to. 2). Kad im je on na inzistiranje napokon odgovorio. sluzi (paidos) tvome ljublje- nom. Daj da danas pred tvojim licem budem među njima primljen kao žrtva dostojna i tebi ugodna. Polyc. Svezan na lomači.

s ciljem da utvr- di postojanje monarhijskog episkopata u Ignacijevo vrijeme. Polikarp u Poslanici obećava da će se pobrinuti da njihovo pismo dospije u Antiohiju. Unatoč svjedočanstvu Ireneja. . tj. Magdenburški cen- turiatori. tj. 108. Sohwegler g. Polikarp pisao više pisama susjednim Crkvama da ih utvrdi. došla samo jedna Polikarpova poslanica. jer Polikarp moli Filiplja- ne da mu jave ako saznaju kakve sigurnije vijesti o samom Ignaciju i o oni- ma koji su bili s njime. Ignacije Antiohijski — da prenese Crkvi u Antiohiji jedno njihovo pismo koje su mu priložili. koju je on napisao kršćanskoj zajednici u Filipima. 1885) i Ad. usput su ga zamolili da im dade savjete za kršćanski život. J. n a j v j e r o j a t n i j e g. već su u XVI stoljeću izrazili s u m n j u u autentičnost Poslanice Filipljanima tzv. tj. To su mišljenje slije- dili G. 13—14). Po mišljenju protivnika autentičnosti. Funk. koji su izdali u tom smislu pročišćeni tekst Poslanice. 9). Irenej spominje da je sv. ad Florinum). F. o Ignaciju govori kao o mu- čeniku (gl. C. Autentičnost Poslanice branili su posebno Th. Hilgenfeld <1902). 14. 3. Hilgenfeld u prvom razdoblju. 4) a Euzebije Cezarejski izričito kaže da je u njegovo vrijeme postojala (Hist. Euzebija i Jeronima. 18. glavu i go- tovo cijelu 13. 3. Jeronim zna da se ta »veoma korisna« poslanica još u njegovo vrijeme. Ritschl je g. Polikarp je svoju Poslanicu Filipljanima napisao u vrijeme kad se već pretpostavljalo da je Ignacije u Rimu umro mučeničkom smrću. Sv. tj. među ostalim. 13. cijelu 9. haer. Lightfoot. posljednjih desetljeća IV stolje- ća.). sastavljen od onoga koji je krivotvorio Ignacijeve Poslanice. Po mišljenju A. X. 3. eccl. Hipotezu da je interpolirana gl. sv. budući da je Polikarpova Poslanica najvažniji svjedok za Ignacijeve poslanice. 3).122 POLJKARP IZ SM1RNE da bi svake godine slavili »rođendan njegova mučeništva« (ten tou martyriou autou hemeran genethlion: Mart. 1846. Do nas je. 1666. Poslanica Filipljanima. koji su ga bili zamolili — javljajući mu da je kroz njihov grad proputovao. a u XIX su se stoljeću te s u m n j e iznova pojavile. bilo da su se iznosile hipoteze da je neki stari krivotvoritelj unio u izvorni Polikarpov tekst neke interpolacije. 36. i dr. Polikarp je na pisanje Poslanice Filipljanima bio na- veden od samih Filipljana. na liturgijskim sastancima u maloazijskim crkvama. B. Poslanica Filip- ljanima bila bi samo Predgovor u zbirku Ignacijevih Poslanica. tražeći u j e d n o da im pošalje Ignacijeve poslanice koje on ima. posebno da su interpolira- na m j e s t a koja govore o sv. Taylor. Sv. 9. bilo da se stavlja- la u s u m n j u cijela Poslanica (npr. Prema tome. ili. ali se vidi da još u Smirnu nisu bile došle vijesti o pojedinostima Ignacijeve smrti. Polyc. 13). Zahn. slijedili su ih i neki drugi. Ignaciju i o njegovim poslanicama. glavu (Hist. iznio je Daille već g. međutim. Ujedno im je poslao zbirku Ignacijevih poslanica (gl. To se mišljenje nije mo- glo dugo održati. a A. Volkmar (g. 1857. hipo- tezu o interpolacijama proširio na druge neke pasuse. čitala »in Asiae conventu« (De vir. na svom putu u Rim. ali kad još nisu u Aziju bile doprle točnije vijesti o samom mučeništvu. 4. iz Irenejeva se teksta vidi da je on ta pisma imao pri ruci. 1) kojega im stavlja za p r i m j e r . 2. Irenej je poznavao Poslanicu Filipljanima kao veoma vrijednu (Adv. i nekoj braći da ih opomene (Epist. te iz n j e citira dva velika odlomka. eccl. Ad. a sav razlog za poricanje autentičnosti stoji u pretpostavljenoj neautentičnosti Igna- cijevih poslanica. 17). Harnacka u samom Polikar- povu pismu nema nikakva temelja za nijekanje njegove autentičnosti.

Zahn. pa je zbog toga osobito važna za probleme novozavjetnog kanona svetili knjiga. prema k o j o j bi sadašnji tekst Poslanice Filipljanima bio. i glavu 13. Cricvi Božjoj (tei ekklesiai tou Theou) koja privremeno boravi (paroikou- sei) u Filipima: Milosrđe vam i mir u punini od Boga Svedržitelja i od Isusa Krista . (osim posljednje rečenice) sačuvao nam je Euzebije Cezarejski (Hist. a da prepisivao nije toga zapazio. Vat. Light- foot. Funk i Hilgenfeld pokušali su retroverzijom iz la- tinskog uspostaviti grčki izvornik dijelova koji nisu sačuvani na grčkom. Barnabine poslanice. 859. osim to- ga. 14. sastavljao u neko kasnije vrijeme s nakanom da utvrdi mo- narhijski episkopat. Grčki izvornik Poslanice Filipljanima nije nam se u potpunosti sačuvao.. da je taj tekst. čini se. bio bi Polikarp na- pisao drugo pismo Filipljanima. kad bi se već bio pojavio he- retik Marcion <(na kojega. Editio princeps toga latin- skog prijevoda pojavila se već g. Ignacija kroz Filipe u Rim — bilo napisano kratko pismo — današnja gl. Vat. Lightfoot. mogla bi po sebi pripadati i tom drugom pismu. negdje oko g. uživajući već velik ugled u Aziji kao apostolski učenik. F. pa na taj način baš za te dije- love imamo najsigurniju izvanjsku potvrdu. zadobila hipoteza P. gr. 10—14. a dosta vremena kasnije. Danas više nitko ozbiljno ne niječe autentičnost Poslanice Filipljanima. zajedno s Ignacije- vim poslanicama. gr. Polikarpova poslanica odaje velik u t j e c a j Klementove Poslanice Korin- ćanima (1 Klem). 7). Analecta sacra. 1—5.). koji nam Poslanicu donose. 13.-Migne. 1498. Poslanica Filipljanima. današnje gl. Nedostaje im par riječi završetka gl. gl. tako da je nemoguće ozbiljno pretpostaviti da imaju istog autora. a neposredno na to nadovezuju tekst Ps. 9. 1005—1016. Posljed- nje riječi gl. kao od svojega arhetipa. postoji aluzija u gl. B. a donosi veoma mnogo citata iz novozavjetnih spisa (Stari Zavjet se citira veoma ma- lo). 36. a svi ovise od Cod. u Parizu (Lefevre D'fitaples). (možda zajedno s gl. i sav tekst gl. Kodeksi. 1936). Martin (kod PITRA. Gl. eccl. međutim. pisana je sasvim drukčijim stilom od Ignacijevih poslanica. sastavljen od dvije poslanice. Sadržaj. Povrh toga. tj. 1—12. koji nije bez prigovora. Harrisona (g. Grčki tekst prvi je izdao P. 135. preuzeo je tekst iz Hefelea (1847). 7 (vidi: § 13. u stvari. 3. Funk. X.) — kao Polikarpova popratna riječ kod slanja zbirke Ignacijevih poslanica u Filipe. Više je pristalica.. 9 i 13). Ignaciju Antiohijskom (gl. tj. koji je. Poslanica Filipljanima ne spominje postojanje biskupa u Filipima. prilično loš. kasnijeg su datuma. što se tumači tako da je Cod. a takvo nešto jedan krivotvoritelj ne bi nipošto bio propustio. Zahn. P. ne pokazuje neke osobite originalnosti u mislima. koje je Polikarp pisao Filipljanima u različito vrijeme: naj- prije bi — odmah poslije proputovanja sv.SADRŽAJ POSLANICE F1LIPLJAN1MA 123 Najglavniji dokaz za cjelovitu autentičnost Poslanice Filipljanima nalazi- mo u tome što Euzebije Cezarejski citira iz n j e baš najvažnije dijelove koji govore o sv. J. N. Kritička izdanja Poslanice Filipljanima priredili su Th. PG 5. 14. tj. 859 pisan iz nekog predloška u kojemu je bilo istrgnuto nekoliko listova. Ostalo imamo samo u jednom starom la- tinskom prijevodu. na žalost. Halloix (Douai 1633). iz XI stoljeća. Poslanica počinje pozdravom: »Polikarp i prezbiteri koji su s njim. kojoj nedostaje početak. Pariš 1883) izdao je nekoliko kraćih armenskih i sirskih citata iz Polikarpove poslanice. 14—15). 9.

lažnog svjedočenja. đakonima. njegovu će krv tražiti Bog od onih koji se njemu oglušuju. djevicama. A Onaj koji je njega uskrisio od mrtvih uskrisit će i nas ako budemo činili njegovu volju i hodali u njegovim zapovijedima te ljubili što je on ljubio. i: »ni bludnici. Ignaciju. 3). Ta je vjera »majka svih nas. Ne smiju biti klevetnici (diaboloi). 3). udovicama. da im to piše zato što su ga molili. nego u sve- mu uzdržljivi. pohlepni za novcem. ogovaranja. Djevicama kaže samo da moraju »hodati u neokaljanoj i čistoj savjesti« (Ibid. 2). on dolazi kao sudac živih i mrtvih. dvolični u govoru (dilogoi). ljubeći (stergousas) svoje muževe u svoj istini i ljubeći (agaposas) sve jednako u svoj uzdržljivosti (enkrateia). i o njegovim drugovima Zosimu i Rufu.. neka budu »u svemu besprijekorni. jer su Filipljani primili poduku od sv. pa je vrijedno donijeti je u cjelini: »Stoga. opasavši bokove svoje.124 POLJKARP IZ SM1RNE Spasitelja našega!« U uvodu Polikarp izražava radost »u Gospodinu našemu Isusu Kristu« nad time što su Filipljani primili. Njemu je podloženo sve što je na nebu i na zemlji. služite Bogu u strahu i istini. da nepre- kidno mole za sve. pošto ste povjerovali u Onoga koji je uskrisio od mrtvih Gospodina našega Isusa Krista i podao mu slavu i prijestolje na svojoj desnici. pohlepe za novcem i svakoga zla.« Naj- prije poziva Filipljane. 1 donosi plodove Kristu. prezbiterima. otpuštajte i bit će vam otpušteno. . okovane okovima kakvi dolikuju svetima«: smatra se da je tu riječ 0 sv. 1). a imajući na pameti ono što je učio Gospodin: Ne sudite da ne budete suđeni. a ne ljudi. kakvom mjerom mjerite. Tko to ima. milosrdni. Nakon toga Polikarp prelazi na davanje opomena pojedinim skupinama ljudi u Crkvi (gl. a »niti on niti itko drugi sličan njemu neće nikad moći do- segnuti mudrost blaženog i preslavnog Pavla«. da koračaju u »danoj im vjeri i ljubavi i čistoći (agneia). daleko je od svakoga grijeha« (gl. Mladima upućuje opomenu. ne vraćajući zla za zlo ni psovke za psovku. Đakoni moraju imati na pameti. ni homoseksualci (arsenokoitai) ne- će baštiniti kraljevstvo Božje«. a ostaje do danas. i kako se pristoji ispratili »nasljedovatelje istinite ljubavi. 10): »A početak svih zala je pohlepa za novcem. da se čuvaju svakog klevetanja (diabole) i ogovaranja (katalalia). 9. I još: Blago siromasima i onima koji su progonjeni radi pravde. revni. Odmah se zatim Polikarp opravdava. 2). 5. neka uče svoje žene. Udovicama preporučuje da budu mudre u vjeri. ali o kojima inače ne znamo ništa. mladima. ženama.). zabacujući prazne sanjarije i tumaranje mnoštva. jer tko ima lju- bav. lažnog svjedočenja. kao ni oni koji čine nepristojne stvari. 4). jer njihovo je Kraljevstvo Božje« (gl. uzdržavajući se od svake nepravde. Sam korpus poslanice počinje općenitom adhortacijom koja se može smatrati sažetim ocrtom kršćanske egzistencije. udovice moraju uvijek imati na pameti da su one »žrtvenik Božji« (thysiasterion Theou) (gl. njemu se klanja svaki duh (pasa pnoe). koja je na glasu od drevnih vremena. koji je po- stao sluga (diakonos) svima« (gl. Razmatrajući ono što im je Pavao pisao. »koračajući putem istine Gospodinove. kojega oni nisu vidjeli. Izražava i radost nad »čvrstim korijenom njihove vjere«. Pavla. i usme- no i preko »poslanica«. lakome sebičnosti (pleonexias). ni mekoputni. 4—6). te da djecu odgajaju u odgoju (ten pai- deian) straha Božjega«. ako je slijedi nada. Na čelo toga dijela stavlja parafrazu rečenice iz Prve poslanice Timoteju (1 Tim 6. budući da svaka požuda vo- juje protiv duha. pazeći prije svega na čistoću i zauzdavajući same sebe od sva- koga zla. pohlepe za novcem. milosrdni budite da nađete milosrđe. »ispunio je zapovijed pravednosti. svim vjernicima općenito. oni mogu sebe izgrađivati (oikodomeisthai) u vjeri koja im je dana.. podlažući se prezbiterima i đakonima kao Bo- gu i Kristu« (5. Zato treba da se oni drže daleko od svega toga. a prethodi ljubav prema Bogu i Kristu i prema bližnjem«.. Jer lijepo je suzbijati požude ovoga svijeta. da su sluge (diakonoi) Boga i Krista. takvom će i vama zauzvrat biti odmjereno. ali vjeruju u nj s neizrecivom radošću (gl. ni udarca za udarac ni kletve za kletvu. koji se izrijekom spominju kasnije u gl. a ne da bi sebi uzimao neko pravo.

U gl. udruženi u istini. po Polikarpu. da se vaš plod očituje svima. blagost u prosuđivanju. 8). 1—2). »s kojim su zajedno i trpjeli«. Polikarp želi da Valentu i njegovoj ženi »Bog dade obraćenje« (paeni- tentiam). 6. pohađajući sve nemoćne. Ako se Poslanica shvati kao jedna cjelina. primajući jedni druge u blagosti Gospodino- voj. pohlepom za novcem. Polikarp potiče da »napu- stimo ispraznosti mnoštva i lažna učenja« (pseudodidaskalias). znajući da smo svi dužnici za grijeh. nego Onoga koji je za nas umro i kojega je Bog za nas uskrisio (gl. čini se. 12. »Postanimo. Ne smije se odlagati dobro koje čovjek može učiniti. pogotovo što tu nalazimo izraz »primogenitus Satanae«. Treba na- sljedovati primjer Gospodinov: »čvrsti i nepromjenljivi u vjeri. već ih pozivajte natrag kao oboljele i zalutale udove. i svaki će morati položiti račun za sebe« (gl. Ako budete tako radili. Iz te glave saznajemo da je kršćanstvo bilo utemeljeno u Filipima prije nego u Smirni (11. Nisu ljubili »ovaj vijek«. jer je duh spreman. 10. da spasite cijelo tijelo svih vas. 3). stoga. Zatim stavlja pred Fi- lipljane primjer »blaženih Ignacija. da se ne pogrđuje po njima ime Gospodnje (gl. da mi živimo u njemu. nego su postigli mjesto koje im pripada kod Gospodina. 1). ne smiju biti brzi da vjeruju optužbama protiv nekoga. jer Poli- karp upozorava sve Filipljane da se čuvaju »ab avaritia et sitis časti et veraces«. Gl. za nas je sve to pretrpio. i apostoli koji su nas evangelizirali. nepristranost i odsutnost po- hlepe za novcem: »I prezbiteri (neka budu) puni samilosti. Tu Polikarp obećava Filipljanima da će se pobrinuti da njihovo pismo bude odne- . 3). Nastavak se odnosi na sve vjernike: treba ustrajati u onome što nam je nalo- žio Krist. u postu i molitvi ustrajno vapeći k Bogu da ne padnemo u napast. onda gl. antikrist je. i svi će- mo morati stati pred sudište Kristovo. 11). 12 sažima poruku cijele poslanice. iskazujmo mu slavu« (gl.SADRŽAJ POSLANICE FILIPLJANIMA 125 Najvažnije kreposti prezbitera. 1). 2). pa ako što pretrpimo za njegovo ime. Na kraju Polikarp poziva na molitvu za državne vlasti i za progonitelje: »Molite za sve svete. ali je tijelo slabo (gl. Polikarp na to nadovezuje opomene protiv krivih nauka: »Svaki koji ne ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu (en sarki). Oni nisu uzalud trčali. »tko ne može samim sobom vladati u tim stvarima. 9). on je ponio naše grijehe na vlastitom tijelu (somati) na drvo (xylon). od đavla je. a filipskoj kršćanskoj zajednici stavlja na srce. Ako dakle molimo Gospodina da nama otpusti. 11. ne zanemarujući udovicu ili sirotu ili siromaha. Zosima i Rufa«. ali i »drugih od vaših«. i tko ne ispovijeda svjedočanstvo križa (to martyrion tou staurou). te da se »obratimo k riječi koja nam je predana od početka« (epi ton ex arches hemin paradothenta logon). za ko- ji Irenej piše da ga je Polikarp rekao u lice Marcionu. Isus Krist je zalog naše pravednosti. neka ne postupaju s nji- ma »kao s neprijateljima. i za one koji vas progone i mrze. ljubeći jedni druge. i za neprijatelje križa. niti strogi u su- đenju. Zabluda protiv koje ustaje Polikarp svakako je doketska. takav je prvorođenac Sotone« (gL 7. 2—3). ljubitelji bratstva. nasljedovatelji njegove strpljivosti u trpljenju (hypomone). daleko od svake srdžbe. 7. dužni smo i mi otpuštati: jer smo pred očima Gospodina i Boga. 13—14 tvore njezin Zaključak. jer »milostinja oslobađa od smrti«. nepravednog suda. milosrdni prema svima. nego uvijek zauzeti za sve što je dobro pred Bogom i pred ljudima. obraćajući sve što je zalutalo. Ponašanje kršćansko među poganima mora biti besprijekorno. kako će to propovijedati drugome?«. Molite i za kra- ljeve i vlasti i poglavare. izgrađivat ćete same sebe« (gl. kako biste bili savršeni u Njemu« (gl. te proroci koji su unaprijed navijes- tili dolazak Gospodnji. te sa- moga Pavía i ostalih apostola. I tko preokreće riječi Gospodinove (ta logia tou Kyriou) prema svojim vlastitim po- žudama i govori (da neće biti) ni uskrsnuća ni suda. posebno slabe i prikraćene. 10. pristranosti u postupku s osobama (prosopolepsia: acceptio personarum). (moraju biti) daleko od svake pohlepe za novcem. Polikarp govori o nekom prezbiteru Crkve u Filipima Valen tu i o nje- govoj supruzi koji su upali u velik grijeh. nikoga ne prezirući« (gl. Jer. a opis prilično odgovara Marcionu. jesu milosrdnost i briga za sve.

1025—1028 donosi pod imenom Polikarpovim pet kratkih latinskih sholija na četiri Evanđelja. one o postupanju prema otpa- lom prezbiteru Valentu i njegovoj ženi: gl. koje je izazvano brigom iz ljubavi. svijest o zajedničkoj odgovornosti biskupa s prezbiterijem za zajednicu bila živa. PG 5. tj. 524—525). iako je Th. Dionizijevih spisa. piše Filip- ljanima zajedno s »prezbiterima koji su s njim« (uvodni pozdrav): to ujedno pokazuje da je u Smirni. Sv. Maksim Confessor (umro g. ne prezirući nikoga (10. 2). ljubiti bra- ću. nasljedujući Krista kao svoj p r i m j e r u podnošenju patnji (8. kako se ime Kristovo ne bi zbog njih sramotilo (10. II. Sigurno je da se među »prezbiterima« na koje se poziva sv. 13). von Campenhausena (1951) da je sv. 3. M o r a j u bez odlaganja činiti sva- ko dobro koje mogu. Dionizija Areopagite (a k o j i su nastali u drugoj polovici V stoljeća) naslovio je drugo pismo Ps. Polikarp. jedni druge. Irenej nalazi i sv. javlja da im šalje Ignacijeve poslanice. 2). Neautentični spisi. Polikarp. Tournai 1959. kao pobudno pismo drugoj Crkvi. Zahn bio sklon u prvih pet vidjeti Polikarpove izreke koje je neki njegov učenik zapisao po sjećanju. napisao kanonske Pastoralne poslanice (obje Timoteju i Titu). nego se moraju moliti za poglavare . Crkva u Filipima poželjela je takve poticaje i upute (gl. Krescent je poslanicu nosio u Filipe. Cerf. Polikarp. Polikarpa Atenjanima. i moli da mu jave ako sa- znaju što pobliže o Ignaciju i o njegovim drugovima (gl. ali iz Ireneja nije moguće izvući neke određene tekstove koji bi se mogli sa sigurnošću pripisati sv. Na kraju preporučuje Filipljanima nekog Krescenta i njegovu sestru. 14). Poslanica Filipljanima ne donosi nekih misli koje bi- smo mogli ocijeniti kao neku Polikarpovu teologiju. ROBERT-A. 4. FEUILLET Introduction à la Bible. Ta inače nepoznata pisma po svoj pri- lici 'su krivotvorine nastale poslije nastanka Ps. tj. Hipoteza H. koje je prvi objelodanio Fr. u kojemu se toj dru- goj Crkvi daju sasvim konkretne upute (npr. ali je daleko od toga da borbu protiv krivovjeraca učini dominantnom brigom kršćanske zajednice. nepokolebivi u vjeri.) spominje Polikarpovo pismo Dioniziju.126 POLJKARP IZ SM1RNE seno u Siriju. naučavajući trijeznost. Feuardent (1596). Polikarpu. o brizi za sve Crkve. 662) govori o nekom pismu sv. unatoč već razvijenom monarhijskom episkopatu. svjedoči o »bratskom dopisiva- n j u među Crkvama. 7). Pisac spisâ koji dolaze pod imenom sv. o svijesti kolegijalnosti u katoličkoj Crkvi« (J. A samo Poslanica. 1): još smo veoma daleko od naglašavanja načela »nemiješanja« jedne Crkve u život druge. a Suidas {XI st. 35). truditi se oko besprijekorna ponašanja među poganima. str. i još dva latinska fragmenta. COLSON. Dionizijevo na Polikarpovo ime. 3. nema uvjerljivog temelja (usp. Temeljna briga Crkve je da »donosi plodove za Gospodina našega Isusa Kri- sta« (1. a možda ju je po Polikarpovu diktatu i napisao (gl. kršćani moraju. ali n a m ona ipak pruža važno svjedočanstvo o vjeri i o duhovno-etičkom shvaćanju života kršćanske zajednice u Smirni u prvoj polovici II stoljeća. 2—3). L'Épiscopat catholi- que. što ih je Polikarpu pripisao Pitra (1852): ti tekstovi n a j v j e r o j a t n i j e n e m a j u s Polikarpom nikakve veze. Crkva se već suočava s veoma opasnim krivovjerjem. 11). i Polikarp upotreb- ljava oštre riječi protiv sijača krivih učenja (gl. Nauka i važnost. ne smiju vraćati zla za zlo (2. da se još osjećala neke vrste »kolegijalna odgovornost« za mjesnu Crk- vu. A. naime. Paris 1963. ili neki pisac iz njegove sredine. slijedeći Kristov primjer. 1). 2—3).

takav je prvorođenac Sotone« (Posl. Isusov Otac. Irenej. Sa svojim grešnicima ne smije zajednica postupati kao s neprijateljima. On je »naša nada« i »zalog naše pravednosti« (8. »ra- di nas je. već zajednica svjesna svoje krhkosti i slabosti. dok upozorava mlade kršćane da »budu podložni prezbiterima i đakonima kao Bogu i Kristu« (5. govori (da neće biti) ni uskrsnuća ni suda. što pokazuje da je kod njezina pisanja Polikarpu bio ne- poznat temeljni stav gnostički i marcionovski o razlici između Stvoritelja i Oca Isusova. za progonitelje i neprijatelje križa. Očito je. U Poslani- ci se Bog naziva Pantokrator (Svedržitelj. 1). koji vode brigu o zajednici. 7. 3. mogu naučiti i karakter njegove vje- re i poruku istine« (to kerigma tes aletheias: Adv. jer i sa- mi t r e b a j u oproštenje od Boga. Sv. 1). tako- đer s obzirom na heretička učenja protiv kojih se borio sv. i kojima je stalo do vlastitoga spasenja. 2). a sasvim osdbito da se čuvaju srdžbe i pohlepe za novcem '(6. 2). da takav ocrt crkvene zajednice pretpostavlja mogućnost pokore i opraštanja grijeha počinjenih poslije krštenja. . da znadu opraštati. 2). Irenej piše da u Polikarpovoj poslanici Filipljanima »svi koji to hoće. . antikrist je. 3). »Bog ga je uskrisio od mrtvih« (2. Poslanica ne govori ništa o Duhu Svetome. 1 tko . Camelot). od onoga što Irenej brani protiv heretika. nego ih mora smatrati svojim bolesnim članovima (11. to nije puristički pojam Crkve. od đavla je. i da nikad ne gledaj u tko je tko. 1). nego je »nosio naše grijehe u svome tijelu na drvo«. Crkva za Polikarpa nije nekakva za- tvorena »zajednica čistih«. Duhu Svetome se pripisuje ne- raspadljivost tijela kod uskrsnuća na vječni život: to je ideja koja će kod Irene- ja igrati značajnu ulogu. 1. 1). 2. »Bog anđela i sila i svega stvorenja« (pases tes ktiseos). u Polikarpovoj poslanici izričito naučava temeljna vjera kristološka i eshatološka: da je Krist imao istinsko ljudsko tijelo i trpio u tijelu. i tko ne ispovijeda svjedo- čanstvo križa. »za naše je grijehe podnio sve do same smrti« (1. koje Polikarp izričito suprotstavlja here- tičkim učenjima koja su se pojavila u njegovo vrijeme: »Svaki koji ne ispovi- jeda da je Isus Krist došao u tijelu. 1). ko- ja uslijed toga mora čuvati svoju ustrajnost u pravoj vjeri posteći i moleći da ne padne u napast (7. Svemogući: uvodni pozdrav) i Otac Gospodina našega Isusa Krista (12. 1—2). prezbite- rima. Sadržajno se. Posebno Polikarp naglašava ono što bismo danas nazvali »Crkvom siromašnih«: za nj je najgore zlo ako su kršćani pohlepni za novcem. Fil. haer. te da će biti uskrsnuće tijela. o kojemu smo spoznaju (epignosin) primili po Isusu. u molitvi se u završnoj trinitarnoj doksologiji Bogu Ocu skupa s Isusom Kri- stom i Duhom Svetim po Kristu odaje slava. 3. s kojim se sučeljavao Irenej. Ipak je dog- matski sadržaj Poslanice Filipljanima dosta siromašan <Th. Ipak. To je središnje naučavanje Poslanice. podnio sve« (8. »naš Gospodin« (1. Kristologija Poslanice svjedoči o vjeri da je Isus Krist »naš Spasitelj« (uvodni pozdrav). nadasve p r e p o r u č u j e samilost i suosjećanje sa svakim članom zajednice: da ne sude strogo. Polyc. kako bi svima bio očit »plod« koji je kršćanska osebujnost u svijetu (12. da mi živimo u njemu. upadajući u pristranost. 14) nalazimo da je »Gospodin Bog Pantokrator«. Krist »nije učinio grijeha«. u njega treba vjerovati kao i u njegova Oca (ibid. 2). no ona šuti o tome da je on Stvoritelj svijeta (Demijurg). da ne nasjedaju olako optužbama koje se mo- gu iznositi protiv drugih članova zajednice. 4). U mučeničkoj molitvi Polikarpovoj (Mart.). 3).KRISTOLOGIJA POSLANICE 127 i vlasti. 4). »oslobodio ga . Zato Polikarp. »vječni Svećenik« i »Sin Božji« (12.

i da ne može biti nekog no- vog »znanja« kojim bi se ispravljalo ili bitno mijenjalo ono što je predano vjerničkim zajednicama od apostola. Torino 1942. : P. »ako se b u d e m o vladali (politeusometha) njega dostojno. Vaeter. vjera naviještena i predana n a j p r i j e usmeno. utjecali na sv. G. Muenchen. bar inspirativno. čini se da time ekvivalentno kaže da ne postoji nikakvo taj- no znanje koje bi bilo pridržano samo za neke. ZELLER. a kad je bio odsutan. Th. već da je sve vjersko znanje otvoreno svim članovima zajednice. 1) u borbi protiv gnostika. 2). n j e m u je podloženo sve što je na nebu i na zemlji. Die apost. 1). 163—170 (njem. Ireneja kod oblikovanja njegova poimanja tradicije (»tradito ab apostolis«). 2). Adv. Ethik und Eschatologie in Philipperbrief des Polycarp von Smyrna. dakle. ako vjerujemo« (5. i prijestolje sebi zdesna. I z d. klanja mu se sve što diše (pasa pnoe). Theol. 3).: F. nego se vjernici m o r a j u obraćati »prema riječi koja im je predana (paradothenta) od početka« (7. . Madrid 1950. 2). Pavao kad je osobno bio među n j i m a . pr. ali jasno zastupa da treba ustra- jati u nepromjenljivoj vjeri koju su navijestili apostoli. U Polikarpovoj poslanici. prijevod). Prema Polikarpu je. RUIZ BUENO. da su oni »dobro izvježbani u Svetom Pismu i da im ništa nije sakriveno« (vos bene exercitatos esse in sacris Uteris. on će doći kao sudać živih i mrtvih. 1 Padri apostolici.). 2). izbjegavajući s m u t n j e i lažnu bra- ću i one koji licemjerno (en hypokrisei) nose ime Gospodinovo te koji zavode lakoumne ljude« (6. Citira Prvu Petrovu i Prvu Ivanovu poslanicu. te se je u tom smislu mogao Irenej na nj pozivati (usp. napisao im je poslanice: ako se oni z a d u b l j u j u u t a j tekst. SC 10 (Paris 1958) 202—223 (grčki tekst s franc. a Sv. 3. 182—201 (s tal. et nihil vos latet: 12. Po mnogim novozavjetnim citacijama Polikarpova je poslanica važna za povijest novozavjetnog kanona. međutim. 661—671 (sa španj. »dao mu je slavu. BOSIO. Polykarp von Smyrna über die Gerechtigkeit. X FUNK. i mi smo »spaseni voljom Božjom po Isusu Kristu« (1. Pismo služi da se vjernici mogu u vjeri koja im je jednoć predana izgrađivati razmatranjem. s njime ćemo i kraljevati. 2). successio). Zeitschrift Basel 29 (1973) 241—256. BKV 35. i apostoli koji su nas evangelizirali. 3). prijev. Kad Polikarp kaže Filiplja- nima da ima povjerenja u njih. Poslanica doduše nema p o j m a »nasljedstva« (diadoche. Tuebingen u. prijevod). Polikarp pohvaljuje Filipljane zbog čvrste njihove vje- re koja je bila na glasu od starih vremena i ostala takva do danas (1. time se uključno tvrdi da je prava vjera samo ono što su naučavali apostoli. F. (budimo) revnitelji oko dobra. moći će se izgrađivati »u vjeri k o j a im je pre- dana« (eis ten dotheisan hymin pistin: 3. D. 2). Die apost. RL 20—23 (djelomičan hrv. 1). 3. njih je riječ istine točno i sigurno (akribos kai bebaios) naučio sv. 2). haer. — L i t . Hermes 100 (1972) 63—75. 2). STEINMETZ. BOVON-THRNEYSEN. CAME- LOT. Polikarpova eshatologija sadržava vjeru u osobno tjelesno uskrsnuće pra- vednih na crti uskrsnuća Kristova (2.). prijevodom). Izreke Kristove (ta logia tou kyriou) ne smije nitko prevarno iskrivljavati (methodeuein) pre- ma svojim željama (7. svi će stati pred Kristovo sudište (6. [110]—[116]. 128 POLJKARP IZ SM1RNE od muka podzemlja« (1. BAC. Jedinstvo dvaju Zavjeta zacrtano je načelno i u jezgri u ovoj Polikarpovoj rečenici: »Tako dakle služimo N j e m u sa strahom i sa svom promišljenošću kao što je naredio On sam. Krist je za nas u m r o i za nas bio od Boga uskri- šen (9. A. njegovu će krv tražiti Bog od onih koji se n j e m u oglušuju« (2. II. Leipzig 1901. i proroci koji su unaprijed navijestili dolazak našega Gospodina. 1). Vaeler. možda možemo nazrijeti jedan od važ- nih tekstova koji su. Padres Aposlolicos. čuvajući se svih is- praznosti i lažnih učenja (očito: novonadošlih).

kodeks se sada nalazi u Lenjingradu). Postoji i stari latinski prijevod (načinjen možda u vrijeme sv. Poslanicu. 18—21). Cod. Teschendorf g. pronašao ga C.. Sinaiticus (iz IV st. Prema kodeksu iz IX stoljeća (samostan Corbie. Hilgenfeld u svo- me izdanju poslanice u Leipzigu g. 9. odmah iza Otkrivenja sv. Spis je u velikoj cije- 9 Povijest kršćanske literature I . sv. čije se ime međutim nigdje u tekstu ne spominje. u kojemu nedostaje čitav drugi dio (cc. novo je izdanje priredio maurinac Hugo Menard.). Pavla. 151 (u Laurenziana u Firenzi). danas više nitko u znanstvenom svijetu ne pripisuje sv. Barnabine. Barnabi. Editio princeps g. 1877. 2). ali je izdanje prilikom po- žara izgorjelo. 1—6. u Parizu g. to je isti kodeks u kojem se nalazi grčki tekst Didache: usp. Barnabe. prvi je t a j prijevod izdao J. a postumno izdao njegov subrat L. prvi je t a j rukopis kolacionirao i dao u javnost Ad. iz toga se za- ključuje da svi ti kodeksi ovise o jednome u kojemu je Ps. kad je pisao svoga »Pastira«.1). Tzv.. Hierosolymitanus (iz. D'Achery. na gl. Barnabina poslanica bila je možda poznata Hermi. 1912. Tischendorf u Leipzigu). jest Klement Aleksan- drijski: on t a j spis veoma cijeni i u više navrata citira. drugu sv. Grčki je izvornik u cijelosti do nas došao u dva rukopisa: Cod. Sačuvao se i dio starog sirskog prijevoda (cc. Barnabina poslanica dolazila poslije Polikarpove. 129 § 13. § 9 i § 41. pruža brojna odstupanja od Sinait. Vaticanus graecus 859 iz XI sto- ljeća po svoj prilici je arhetip sedam kodeksa napisanih do XVI stoljeća koji se čuvaju u raznim talijanskim bibliotekama i jedan u Nacionalnoj biblioteci u Parizu: u svim tim kodeksima nedostaju cijele prve četiri glave i dio pete glave Barnabine poslanice. upozorio A. Ireneju. Ivana. 1911. Prvi starokršćanski pisac koji tu posla- nicu pripisuje izričito apostolu Barnabi. Neki dijelovi Ps. 1056. 1645. Tekst u Cod. bar u nekim Crkvama i kod nekih pisaca. ali su bili izgubljeni listovi koji su sadržavali posljednjih pet glava Polikarpovih i prve glave Ps. Fototipsko izdanje priredili su Helen i Kir- sopp Lake u Oxfordu g. 1859. g. gotovo ravan ugledu kanonskih novozavjetnih spisa. ili čak pri k r a j u II st. Baumstark. Ps. na to je g. »BARNABINA POSLANICA« 1. Usher (Oxford 1643). Justinu i sv. Poslije je t a j tekst izišao u brojnim izdanjima. u starini nije nitko izričito osporavao autorstvo Barnabino. sada se čuva u Londonu) i Cod. U Sinaiticus-u nalazi se Barnabina poslanica među novozavjetnim knjigama. Hieros. a tekst se direktno nadostavlja na nepot- puni tekst Polikarpove Poslanice Filipljanima (tj. Svakako. Ona je u kršćanskoj starini uživala relativno velik ugled. Ciprijana. što prepisivač nije zapazio. 1863. koja je do nas došla pod imenom apostola Barnabe. 9. 18—20). (C. sačuvani su i na f r a g m e n t a r n o j stranici Papyr.

gdje je riječ o nekoj nakani slugu neprijatelja da opet sagrade h r a m ..24) o deset kraljeva. u Epist. u stvari.pozdravlje- ni (chairete). »djecom ljubavi« (9. oslanjajući se na gl. O pobližem d a t i r a n j u istraživači se razilaze: M. ali je još važniji temelj za u v j e r e n j e da je nastala na aleksandrijskom tlu činjenica što su je osobito upotrebljavali i cijenili aleksandrijski teolozi. Sv. 6). i o jedanaestom koji je trojicu sru- šio »odjednom«. Nezgodno je to što Nerva. 2. 367. Estera. Harnack misli da je tu govor o h r a m u Ju- pitrovu što ga je H a d r i j a n podigao na m j e s t u starog židovskog hrama. A. malo poslije razorenja Jeruzalema. 3. eccl. 4. n a b r a j a spise koji se u Crkvi čitaju u katehetskoj pouci. nemajući status kanonskih spisa (c. nije označen ni pisac ni adresati kojima se spis obraća. 4). 7). Tekst započinje pozdravom: »Budite . Vrijeme nastanka spisa treba tražiti između g. qui et Joseph Levites.) misli da bi se iz više razloga možda moglo pretpostaviti da je spis sirs'koipalestinskog podrijetla. 4) smjestio je tu poslanicu među apokrife (notha). Na isto se m j e s t o oslanjaju i razne kombinacije drugih . Harnack misli da je ? napisana 130/131. Funk (i drugi) upozorava na gl. ne- dovoljno utemeljena hipoteza. to su »dani zli« {Barn. zbog toga je moglo biti izneseno i mišljenje da je riječ o pashalnoj homiliji (L. ne h r a m a poganskom. na temelju kojih će se oni »uzradovati u sadašnjoj situaciji« (Barn. te ističe da ih »ljubi više od svoga života«.130 »BARNABINA POSLANICA« ni i kod Origena. a sv. 16. što je. nego pravom Bogu. nije bio jedanaesti. ill. 1). U tekstu. P. u ime Gospodina k o j i nas je uzljubio (tou agape- santos hemas). Atanazije ne spo- m i n j e uopće toga spisa kad g. nego dvanaesti car. 1. nego kao jedan između njih« nekoliko stvari (oliga). Lietzmann drži da je u n j o j riječ o drugom razorenju Jeru- zalema kad je skršen židovski ustanak u p o s l j e d n j o j godini vlade cara Hadri- jana (138). Jeronim izražava se ova- ko: »Barnabas Cyprius. Adresati se nazivaju u tekstu i »braćom« (Barn. napisana pod Nervom. Autor je među n j i m a osObno djelovao (usp. quae inter apocryphas scripturas legitur« (De vir. 6. Posla- nica bi bila. 2. misle da je Poslanica napisana još pod Vespazijanom. 39. a t a j jedanaesti bio bi Nerva (96—98) koji je. 1. 25. Ta je sadašnja situacija ocr- tana kao neka stiska. 16. sinovi i kćeri. govori o razore- nom h r a m u . Domicijan). kako dodaje pisac Poslanice: riječ bi bila o rimskim carevi- ma. Pastir). pa da je Poslanica napisana u to vrijeme. u miru« (Barn. BARNARD. sva ga tradicija označuje kao poslanicu. aedificationen Ecclesiae pertinentem Epistolam composuit. međutim. koji ga citira kao Sv. 10. 8. jest. Tito. a možda nije isključena ni Mala Azija. gdje se citira pro- rok Daniel (Dan 7. »djecom« (tekna: 15. i što on nije osobno sudjelovao kod rušenja Domicijana. 140. Svakako je na- pisan poslije razorenja jeruzalemskog h r a m a j e r se u gl. međutim. Barn. Prigent (g. međutim. To se mišljenje oslanja na način kako Poslanica tumači Stari Zavjet. 1). Pošto su otkrivene srodnosti s kumranskim »Manuale disciplinae«. 63). Pismo (In Rom. Judita. 4. Što se tiče književne vrste spisa. 1. srušivši Domicijana srušio dinastiju Flavijevaca (to su bila trojica: Vespazijan. i dr. Mudrost Sirahova. i g. Tobija. 11: to su Mudrost Salamonova. d'Herbigny i dr. W. unam ad. Kao mjesto nastanka Poslanice općenito se prihvaćala Aleksandrija. dakle. da Poslanica ima pred očima gradnju. 1971. cum Paulo gentium apostolus ordinatus. 4). 8). U spisu im kani pokazati »ne kao učitelj (didaskalos). Euzebije Cezarejski (Hist. 3. 70. X. i si. 24) i naziva ga »epi- stola catholica« (Contra Celsum 1. u Vigiliae christianae 15 [1961] 8—22). Čini se. Didache. F. 1. a H.).

budući da na nj nikako ne aludira. ali nipo- što čisto negativan. Pavla: kritičan doduše. Barnaba pisao svakako prije g. da biste s vašom vjerom imali savršeno znanje« (teleian ten gnosin: Barn. Lightfoot. 9. SC 144. 3—4). Postoji ipak bitna raz- lika između protužidovskih apologija i ove Poslanice: apologije se obraćaju Židovima k a o adresatima. koja se doduše nalazi i kod Filona. Temeljna komponenta gnoze koju saopćava autor može se sažeto izreći ovako: Židovi uopće nisu ispravno shvaćali svoju Bibliju. Osim toga se misli da je Barnaba po svoj prilici u m r o pri- je razorenja Jeruzalema. II Baruh). . ali je to alegorija rabinskog tipa. 132. Barnabina poslanica svakako spada m e đ u tipične produkte ju- deokršćanske teologije. citiranje židovskih apokaliptičkih knjiga (1 Henohova. Specifično helenističkog alegoriziranja u Poslanici ne nalazimo. Paris 1969. tj. zabra- njenim životinjama i slično. t. 1. 18. str. Bogaert (Apocalypse de Baruch. Naglašavanje gnoze. npr.. Funk tumači mjesto o novoj gradnji h r a m a (gl. pokazuju da je to procjenjivanje karaktera Poslanice bilo pogrešno. . te su je obdržavali ma- terijalno. prije početka židovskog ustanka. 4) da su doslovno shvatili propise o obrezanju. o »putu svjetla« i o »putu tame«. 1). Protužidovska polemika Poslanice pokazuje određenu srodnost s kasnijom apologetskom literaturom koja se obraća Židovima. posebno nakon otkrića teksto- va iz Kumrana. koja se nadovezuje na peser kumranskih spisa (usp. ta se savršena gnoza (znanje. nema pred očima Židove kao čitatelje. ukoliko su podanici Rimskog carstva. § 40. nego kod kršćana. Barnabina poslanica proiz- vod helenističkog kršćanstva. U znanosti je prevladavalo mišljenje da je Ps. i dr. računaju na Židove kao na svoje moguće i poželj- ne čitatelje. Ps.). . a sve je trebalo shvaćati samo duhovno. 276—280). Svrhu spisa označio je sam autor kao priopćavanje dubljeg znanja (gnoze) naslovnicima: » . Kako se iz cijeloga teksta jasno saznaje. Wieseler) ili Ves- pazijanovo (69—79. dokazni postupak pomoću Testimonia iz starozavjetne Biblije.. pokazuju da spis svakako treba smjestiti u judeokršćansku sredinu. koji misle na vrijeme Domicijanovo (81—96. novija istraživanja. i više drugih elemenata. Takav čisto negativistički stav prema Starom Zavjetu najglavniji je razlog zbog kojega se danas jednodušno zabacuje da bi autor toga spisa mogao biti apostol Barnaba. ovaj tekst napisan je samo kršćanima. koji misli da je Ps. I. koja je čisto etičkog značaja. 4 Ezdrina. d'Herbigny. Takvo shvaćanje toga m j e s t a preuzima u novije vrijeme P. spoznaja) prvenstveno sastoji u ispravnom shvaćanju Starog Za- vjeta. Nalazimo u n j o j i alegoriju. kako nije trebalo: zato Savez nije kod njih. 5). ali je u tom pogledu Filon baštinik jedne tradicije. ali autor kasnije govori i o »drugoj gnozi« (Barn. jer su je shvaćali materijalno. 4) kao o gradnji duhovnog h r a m a (Crkve): »sluge nepri- jatelja« su kršćani. jer se s pravom pretpostavlja da je njegov stav prema Sta- rom Zavjetu bio otprilike isti kao stav sv. To se oslanjalo na naglašeni protužidovski zna- čaj spisa i na opći — donekle površan — sud da se spis služi helenističkom alegorijskom egzegetskom metodom k o j a se posebno razvila u Aleksandriji — na liniji Filona. Međutim. ma da je spis možda mogao izvršiti neki u t j e c a j na razvitak te apologetske literature. Njezina je egzegetska metoda prvenstveno tipološka (figurativna). Njih je prevario »zli an- đeo« (Barn. Zato se ne može brojiti u protužidovsku apologetiku. žrtvama.JUDEOKRŠĆANSKI ZNAČAJ POSLANICE 131 kJitičara. 16.

5). da pokaže. jer u njemu pisac razlaže svoju kristologiju i soteriologiju. 19. počinje objašnjavanjem sta- rozavjetnih propisa o žrtvama: čini se da — unatoč nekim nejasnoćama ili nedo- rečenostima — treba velik odsjek koji ide od gl. 11. Bog je preko svih proroka pokazao (citira se Iz 1. . Prvi dio je zbirka Testi- monia. boraveći na zemlji. 13) da mu ne treba žrtava. trebalo je da se pojavi u tijelu (en sarki). du CHARLAT. U potvrdu se citira Iz 53. 14). 8 shvatiti kao jednu cjelinu. 13). Gospodin se podvrgao patnji za naše duše. teoretski. 4). već skupljajući se na isto mjesto zajedno tra- žite ono što je na zajedničku korist. 19). Apostole. da bismo mi bili očišćeni otpuštenjem grijeha. i tada je očitovao sama sebe da je Sin Božji (5. građen na Testimonia iz Starog Zavjeta. Postanimo duhovni (pneumatikoi) posta- nimo savršen hram Bogu. žrtva Bogu je srce raskajano (Ps 50. moramo se točno držati našega spasenja (gl. DANIÉLOU-R. »Gospodin je podnio da njegovo tijelo bude predano uništenju. jer još nemamo gospodstva nad ribama (citira se Post. nego kod kršćana. La caté- chèse aux premiers siècles. s nekim nijansama. Prvi dio. bori- mo se da čuvamo njegove zapovijedi. koji su bili grešnici. trpio je da ispuni obećanje dano očima i da sam sebi pripravi novi narod (ton laon ton kainon). nema prinosa koje bi činio čovjek.3) i zaključka (gl. Zatim pisac citira više biblijskih mjesta da pokaže da je trpljenje Kristovo bilo unaprijed naviješteno (gl. Poslanica se dijeli na dva nejednaka dijela: Prvi dio. Fayard^Mame. koja se prvenstveno odnosi na propise o žrtvama. 4 — 17. vježbajmo se u strahu Božjemu. »Ne živite osamijenički (me monazete). 10—11) (gl. 26). 21). ali će se to ispuniti kad postignemo takvu sa- vršenost da postanemo baštinici Saveza Gospodnjega (gl. 36.132 »BARNABINA POSLANICA« Možemo se složiti s mišljenjem J. Go- vor u zemlji u kojoj teče mlijeko i med odnosi se na kršćane. razvezuj spone prisilnih ugovora. str. 4 sve do svršetka gl. Daniélou-a. relativno je opširan (gl. koje je u škropljenju njegovom krvlju« (5. i ako vidiš koga gola obuci ga. jer je Mojsije razbio ploče kad su se Židovi okrenuli idolima.. 25—26). pošto je on izveo uskrsnuće (5. podnio trpljenje. Mi smo nanovo stvoreni (anapeplasmetha: 6. I o postu je Bog rekao svoje mišljenje: »Ovo je post koji mi je po v o l j i . makar je on Gospodin svega kozmosa (on pantos tou kosmou kyrios: 5. Zato kršćani moraju bježati od svakog djela nepra- vednog. Paris 1968. lomi sve što je nepravedno pismeno utvrđeno. da je Ps. praktično-moralnog značenja. 26. Taj drugi je traktat o Dva puta. »da uništi smrt i očituje uskrsnuće od mrtvih«. da bi (Savez) Isusov bio »kao pečat utisnut u naša srca u nadi njegove vjere« (4. braćo moja. popraćena komentarom i raspoređena po planu kateheze« (Théologie du Judéo-christianisme.« (Iz 58. .28). da on sudi. 5—6). 1. Podijeli kruh svoj s gladnima. 9). Osim uvoda (gl. koji nije pod jarmom nužde. Kidaj okove neprave- dne. 1—2. 43). Sada se još sve to nije dovršilo. 5. da rana njegova oživi nas. J. boravište srca našega« (6. § 9): sažimlje se kršćansko moralno učenje pomoću sheme o dva puta. 18—20). relativno kratak (gl. 2). 3). puštaj na slobodu potlačene. 2): u njemu pisac dokazuje da su Židovi krivo shvaćali Stari Zavjet. paralelan s onim u spisu Didache. vjerovat ćemo da Sin Božji nije mogao trpje- . 2. 6ss) (gl. Koliko je do nas. onaj koji ima suditi žive i mrtve. da bismo se radovali u njegovim opravdanji- ma« (dikaiomasin) (4. 8). povlačeći se u sebe kao da ste već opravdani. pokazuje veliku srodnost s prvim dijelom spisa Didache (usp. jer je »sveti hram Gospodinu. 6—7). Drugi dio. koji je Gospodin. To je drugo stvaranje (deuteran plasin: 6. Savez nije kod Židova. Barnabina posla- nica »katehetski priručnik koji sadrži dogmatski i moralni dio. To je ujedno dogmatski najvažniji dio Poslanice. Jer kaže Pismo: Jao onima koji su razumni sa- mima sebi i mudri pred samima sobom. str. »Ako je Sin Božji. 1). poslao je da navijeste njegovo Evanđelje. novi zakon (ho kainos nomos) Gospodina našega Isusa Krista.. prema pro- roku Ezekijelu (11.7. 6). usp. 2. Sadržaj. 2. 15).

izvrši sud nam bezbožnima (tous asebeis). A Tau znači križ.) u šest tisuća godina sve će biti dovedeno svršetku. posveći- . 'I počinu sedmi dan'. pa su slika ljudi koji su sasvim ogrezli u nepobož- nosti: takvih se ljudi treba čuvati. očito bila. i Egipćani. Razdvojeni papci znače da čovjek korača ovim svijetom. 15) i o hramu (gl. 4). To znači da će Gospodin u šest tisuća godina privesti sve stvari (ta sympanta) njihovu svr- šetku. 2 Ptr 3. došavši. da pokaže kako se svi starozavjetni žrtveni propisi zapravo figurativno odnose na Si- na Božjega (Isusa) i na njegovu žrtvenu smrt na križu. 2—3). (tj. U Bibliji se kaže da je u Abrahamovu domu bilo 18+300 muškaraca (Post 14. pa o tome kako je u Starom Zavjetu predoznačeno da će narod kršćana. ali se ne ograničuje samo na to. 7). Zatim prelazi (gl.SADRŽAJ POSLANICE 133 ti osim za nas« (7. slični ljudima koji ne znaju sebi pribavljati hranu radom i znojem. Židovi su to krivo razumjeli. to je bilo označeno žrtvom Izaka. Na kraju se govori o suboti (gl. Smisao propisa je. 1). 2). kao mlađi i drugo- rođeni. već ostaju na dnu. uništi vrijeme bezakonika (ton kai- ron tou anomou). Isusa. Nastavak prvog dijela Poslanice bavi se drugim elementima židovskog obred- nog zakona. to su grabežljivci. 8). jer ih je prevario zli anđeo (9. mjesec 1 zvijezde. dan će Gospodnji biti kao tisuću godina' (Ps 89. Najprije govori o obrezanju (gl. to ne može biti pečat (izabranog) naroda. 0 tome kako su Jozua. Pisac se utječe alegoriji brojeva. David i Izaija svjedoci za Isusa (gl. Bio je razapet na križ. 8—11). ga- vran. Kršćanima je sam Gospodin osobno dao Savez — da budu narod baštine — podni- jevši za njih trpljenje (gl. tada će odistinski (kalos) počinuti u dan sedmi« (15. koje su Ži- dovima zabranjene za jelo. Bez obzira je li pi- sac sve to izveo više ili manje spretno. Mojsije kaže. 7—8). svoje tijelo. Smisao zapovijedi jest da se čovjek ne smije s takvima družiti niti biti kao oni. koji je bio sluga. O njoj je riječ i u početku stvaranja (Post 2. niti biti kao svinja. kobac. Obrezuju se i Sirci. 12. kao obrezanje srca. Prema tome. Subota je propisana u Dekalogu da se posvećuje Gospodinu »čistim rukama i čistim srcem« (15. a zaboravlja na nj. ali ga oni nisu bili dostojni. odlazi i šuti kad je nahranjena. Eta=8. 6): prema tome. Slovima se to obilježuje ovako: Iota = 10. a ne materijalno zna- čenje: to su simboli za moralno ponašanje koje se zahtijevalo od naroda. neka se jede svaka životinja koja ima razdijeljene papke i koja preživa: te su životinje simbol ljudi koji uživaju u riječi Božjoj i koji o njoj rado razmišljaju. To mi on sam svjedoči kad kaže: 'Gle. Potom se govori o slikama krštenja i križa u Starom Zavjetu (gl. Ti propisi imaju čisto duhovno. 16). Pravo značenje obrezanja ko- je je izveo Abraham nad svojom kućom odnosi se na Isusa i njegov križ. one se ne dižu na površinu. tj. jer u hrani uživaju. i Arapi. jer dan za njega označuje tisuću godina. Tau=300. to sasvim krivo razu- mijemo ako mislimo da bi itko mogao taj dan. Obrezanje se imalo duhovno ra- zumjeti. Prva dva slova IE znače IESOUS. koja za svoga gospodara zna samo kad je glad- na. 4—5). da se treba družiti s takvim ljudima i biti takav čovjek. Govor o suboti u opisu stvaranja treba razumjeti kao navještaj konačne periode u okviru kozmičkog tjedna: ovaj će svijet trajati šest tisuća godina. 10) na zakonske propise o nečistim životinjama. 13). njegova je misao. dakle. djeco. nego otimaju drugima. biti baštinik Saveza (gl. Nečiste su: orao. sipa. 14). Zatim se primje- njuje na Krista propis iz Lev 16. stim srcem«. 9). to znači kada njegov Sin. a poslije toga nastupa vrijeme počinka Krista i svetih: »Pazite. 14). u šest dana. o jarcu na kojega se polažu svi grijesi Izraela (caprus emissarius). i propis iz Br 19 o crvenoj junici (gl. Nakon toga se još jedanput vraća na Savez: Židovima je Savez dan po Mojsiju. preobrazi sunce. koji je sam Bog posvetio. 4. 11—12. djeco. Zabranjena je hobotnica. čini se. i svi idolski svećenici (9. ali ujedno misli i na budući vijek. Tako je nečista životinja svinja: to znači da se čovjek ne smije družiti s ljudima koji su slični svinji. tj. A što kaže: »Posvećuj ga čistim rukama i * . što hoće reći ono 'dovrši u šest dana' (Bog svoje djelo). prinio je kao žrtvu za naše grijehe »posudu Duha«. budući da pružaju dojam da znadu tko je onaj tko ih hrani. nego donosi i druga Testimonia za Krista i Crkvu.

20). Ipak. »Dva su puta upute i moći (didaches kai exousias): jedan svjetla a drugi tame. J. definitivno dokazao (La Didache. Pogrešno je bilo i židovsko shvaćanje o hramu. Robinson iznio je mišljenje (g. on u nama boravi. a u gl. boravište nji- hova srca bilo je pokvarljivo kao rukotvoreni hram. 4). u nama odistinski stanuje Bog« (16. koji je opet ovisan o kumran- skim spisima (Manuale disciplinae). Barnabe i pre- rađuje ih. »Jedan je Gospodin od vjeko- va do vjekova. Instructions des Apotres. Ondje je tekst razrađeniji i dorađeniji. Najprije se ocrtava put svjetla (gl. »Gledajte kako kaže: Nisu mi mile vaše sadašnje subote. a ne u svoga Boga koji ih je stvorio (16. Zato onaj koji se hoće spasiti ne gleda čovjeka. str. Taj su hram sami vjernici. što daje dojam da je kod tog? iskoristio neki drugi tekst. kad više ne bude bezakonja i kad sve postane novo od Gospodina: tada ćemo moći taj dan posveći- vati. kad budemo to mogli primivši opravdanje i zadobivši obećanje. otvara nam vrata hrama. kaže Židovima po proroku: »Vaših mlađaka i subota ne podno- sim« (Iz 1. nego se to. 21) obraća svojim adresatima u drugom licu množine (kako je i naravno). 9). možda po sjećanju napamet. hram Božji postoji. A. Postupali su više-ma- nje kao i pogani (16. Međutim. Connolly). Uzdali su se u građevinu kao da je kuća Božja. na imenu Gospodnjem« (16. Pošto je u gl. Posebno je zanimljivo da se Barnaba u cijelom tekstu poslanice (i u zaključnoj gl. Audet je. »On u nama prorokuje. 10). pošto sve dovedem u spokoj. kad se ispuni sedmica: sagradit će se hram Božji slavno. Barnabin pojam duhovnog hrama ima i dinamički značaj: nije riječ samo o tome da vjernici vjerom doživljavaju da je Bog u njima prisutan. 1). kao kuća de- mona.). koje odaje jednoga pisca. što nikad nije čuo takvih riječi iz nečijih ustiju (16. kao neko svoje unutarnje iskustvo. Zato su hram i razrušili neprijatelji. početak jednog drugog svijeta (allou kosmou). a drugi je knez sadašnjeg vremena bezakonja« (18. Tek onda ćemo ga posvećivati odistinskim počinkom. U Didache ta se dva puta zovu: put života i put smrti. 2). očituje i u djelovanju na druge ljude: drugi ljudi mogu otkriti da je u kršćanima prisutan Bog na svijetu. 11 ukratko zaključio svoje izlaganje. Najglavniji argumenat za to mišljenje jest u tome što se Ps. Nad jednim su putem postavljeni anđeli Božji. tj. 2). 1920. i biva zapanjen. Barnabina poslanica svakako mora smatrati jedinstvenim djelom. Prije nego što su povjerovali Bogu. da je pravi autor nauke o Dva puta zapravo Ps. nositelji svjetla. darujući obraćenje (metanoia) nama koji smo robovali smrti (16. »To je duhovni hram (pneumatikos naos) koji se gradi Gospodinu« (16. a nad drugim anđeli sotone (ibid. 13). 19). pošto sami budemo prije posvećeni (15. J. i — po- stumno — g. Ps.). kao u boravištu. već ona koju sam načinio. 19—20 neočekivano prelazi u drugo lice jedni- ne. u kojoj ću. Barnabe. 10). nadalje. a Didache (koja je po Ro- binsonu napisana početkom III stoljeća) preuzima Duae viae od Ps. »sada će ga sami slu- ge neprijatelja sagraditi« (16. po djelima koja se protive Bogu. ponovno stvoreni od početka (palin ex arches ktizomenoi). Paris 1958. mislim. 122—163) neovisnost spisa Didache od Ps. 1). 1). 8—9). pun kumirstva. autor prelazi na drugi dio: na iznošenje »druge gnoze i upute (heteran gnosin kai didachen: 18. Barnaba. uvodi nas u neraspadljiv hram«. 6—7). usta. 1934. »Primivši otpuštenje grijeha s nadom u Ime (epi to onoma) postadosmo novi (kainoi). uzašao na nebesa» (15. . 8). i njihovu zajedničku ovisnost o jednom ranijem spisu Duae viae. Bog. a velika je raz- lika između ta dva puta« (18. već »onoga koji u njemu stanuje i govori«. Uslijed toga. jer je pisano: »I zbit će se. 6). učiniti početak osmoga dana (hemeras ogdoes). a zatim »put Crnoga« (he tou melanos hodos: gl. koje su iza njega zastupali i drugi (Muilenburg.134 »BARNABINA POSLANICA« vati sada alko nije čist u srcu.—P. da su oni hram Božji. Stoga mi proslavljujemo s radošću osmi dan u koji je Isus ustao od mrtvih te je. Kako se iz toga može vidjeti. nakon što se ukazao. posebno put života. tj.

nasuprot. Ladeuze je upozoravao da ne bi trebalo previše oštro uzimati ekstremne izjave Ps. Neuchâtel-Paris 1957. i patrolozi u njemu otkrivaju neku srodnost sa stavom gnosticiz- ma. što znači da stari kršćanski pisci nisu u Posla- nici vidjeli ono što mi danas vidimo. SC 172. Paris 1971 (s uvodom. naprosto izlaganje. te knjige. Na t a j način. 44—48. iako je njihovo konstantno učenje o vrijednosti Starog Zavjeta veoma odudaralo od ekstremnih izjava koje čitamo kod Ps. Ipak je nemoguće ne vidjeti katego- ričnost većeg broja izjava u Poslanici (J. neka vam dade mudrost. razumnost. str. Revue biblique 78 (1971) 184—209. da budu vjerni savjetnici jedni drugima. BAC. trois théologies. činjenica je. odvijanje u vremenu nema važnosti. A Bog. Cullmann (Christ et le temps. kršćanstvo se toliko naglašava na račun faktične staroza- vjetne (tj. Barnabe.NAUKA POSLANICE 135 U zaključku upozorava da je »blizu dan. Die apostolischen Vaeler. ili da ih bar to nije smetalo. Lebreton).). unutar svoje liturgije. Leipzig 1901. .: F. RUIZ BUENO. 3. PRI- GENT et R. Barnaba je. . 9—32. samih događaja Isusova života. u stvari. E. znanje. a što je bitna točka gnostičkog i marcionov- slcog učenja. str. Gospodin slave i sve milosti s vašim duhom!« <21. A. U moderno se doba najviše pozornosti posvećivalo Ps. Tuebingen u. židovske) religije. u Ps. 3). Ipak. Barnabinu učenju o pravom značenju Starog Zavjeta: njegov je negativistički stav pre- ma Starom Zavjetu. nasuprot. P. Tako se više ne vidi uloga koju je Stari Zavjet imao u povijesti s p a s e n j a . Lit. X. i da iz sebe uklone svaku hipokriziju«. Ako čo- vjek zna dobro primijeniti alegorijsku metodu. tj. strpljivost« (21. Po koncepciji autora Barnabine poslanice ta nam Knjiga više ne otkriva ništa što se tiče periode koja je prethodila Kristu. Madrid 1950. 771—810 (sa španj. prijev. 4). bi- lješkama). sadržavaju u sebi skrivene istine koje su vanvremenske. da to donekle podsjeća na onaj rascjep između starozavjetne religije i 'kršćanstva koji je karakterističan za gnosticizam. kako to da kršćan- ska zajednica može smatrati Stari Zavjet kao kršćansku normu nakon dolas- ka Kristova. vidi u tom izdanju. da nigdje kod ortodoksnih pisaca. Po- slanica završava pozdravom: »Zdravi bili (sozesthe). I r d. ne nalazimo nikakve kritike ni osude Ps.. Stoga se čini da je u bitnim točkama opravdana kritička interpretacija koju Poslanici daje npr. 9). traži od naslovnika da »postanu dobri zakonodavci samih sebe. Nauka. L'Épitre de Barnabé: Trois époques. franc. Međutim. djeco ljubavi i mira. ona je. prijev. FUNK. a sasvim bi neosnovano bilo pomišljati na neke kasnije interpolacije. pa i Marciona. Sta- rozavjetna je Biblija na taj način postala »knjiga enigmi. da kršćani čitaju Stari Zavjet kao kanon koji vrijedi za kršćansku zajednicu. u cjelokupnom patrističkom razdoblju. u koji će propasti sve povezano sa Zlim: 'blizu je Gospodin i plaća njegova'« (21. str. Barnabine. Ps. on mora sve ono o čemu iz- vješćuju Evanđelja integralno pronaći u Starom Z a v j e t u . Barnabina stava prema Starom Zavjetu. jedinstven unutar ortodoksne literature staroga kršćanstva. P. . uz pomoć tajnog govora. On je t a j problem riješio tako da je u Starom Zavjetu našao život Isusov ocrtan do u n a j m a n j e detalje. KRAFT. jer da ga Klement Aleksandrijski i Origen ne bi bili toliko cijenili kad bi u n j e m u bili nalazili stavove koje mi nalazimo danas. Épitre de Barnabé. želio teološki objasniti. . ROBILLARD. i njezin je sadržaj kao objava povijesti spasenja usmjerene p r e m a Kristu izgubio svaku vrijed- nost. ne . Barnabinoj poslanici ne nalazimo nikakvog traga tome da bi se pravila razlika između Stvoritelja svijeta (Demijurga) i Boga kojega je navješćivao Isus. Dakako. D. koja je pripravljala nje- gov dolazak. O. 94ss).. koji »gospoduje nad svim kozmosom. kako to. trois rédacteurs. Padres Aposlolicos. po Cullmannu. gnozu svojih opravdanja.

4). 2). nego svoju vrijednost povijesnih događaja gube i jedincata inkar- nacija Isusa Krista i jedincato navješćivanje koje o toj inkarnaciji izvode apo- stoli .136 »BARNABINA POSLANICA« samo da je povijest spasenja. 1. . 12). neke Pavlove Poslanice (2 Tim. ide se dotle da mu se niječe naslov »Sin čovječji«: »Gle opet Isusa. Takva koncepcija Poslanice. 7. 6). 5). Bar- naba je samo izrazit p r i m j e r takvog postupka. dj. R i m . Krista naziva i »njegov ljubljeni« (ho egapemenos autou: Barn. 1). A Izaija. često nalazimo citacije tipa targum i tipa midraš. sirskog Baruha (II Baruh). Barnaba citira kao Sv. Pored doslovnih navoda. dok ne postavim neprijatelje tvoje za podnožje tvojim nogama' (Ps 109. Krist ima »suditi žive i mrtve« (Barn. a ne naziva ga sinom« (Barn. te da se neka m j e s t a donose u parafrazi ili s umetnutim kakvim izrazom koji tekstu d a j e jasniji smisao. sam David. prorokuje: 'Reče Gospod Gospodu m o j e m u : Sjedni 0 desnu moju. 5. Barnabi je »Sin Božji«. ) i 1 Petr. Sin Božji je postojao p r i j e nego su ljudi bili stvoreni: »Jer kaže Pismo o nama. . Krist je sigurno u središtu Ps. .6). Kristologija i soteriologija Ps. kako ga David naziva Gospodom. ne sina čovječjega. 8. 94—95). koja bi bila neka osobita vlastitost Ps. « . o svijetu se govori kao o kra- ljevstvu Isusovu (Barn. a za ne- ke se citate još nije uspjelo utvrditi podrijetlo. Pismo knjigu Henohovu. Barnaba je prvi kršćanski teolog koji trinitarno p r i m j e n j u j e tekst iz knjige Postanka: »Načinimo čovjeka . očito. Krist nije. videći lijep naš lik: 'Rastite i množite se i napunite zemlju' (Post. Glavni naslov za Krista po Ps. . 5. a i današnjoj. Od novozavjetnih knjiga si- gurno citira Matejevo Evanđelje. koji se nalazi u prvotnom kršćanstvu« (nav. Ps. 7. a i općenito u prvoj kršćanskoj literaturi. i neka gospoduje nad zvije- rima zemaljskim i nad pticama nebeskim i nad ribama morskim' (Post 1. da se pred n j i m pokore narodi. Značajke toga načina citiranja jesu da se kao jedan citat donosi tekst sastavljen od fraza koje se inače nalaze na različitim mje- stima Biblije. 10—11). Nigdje mu ne d a j e ime Logos (Riječ). 12. bojeći se i želeći predu- sresti zabludu grešnika. U navođenju svojih biblijskih Testimonia Ps. a d a j e mu i naslov — koji je bio uobiča- jen u n a j s t a r i j o j kršćanskoj literaturi — pais Kyriou (Barn. 6. 26). a koji se u slici (typói) pojavio u tijelu (en sarki). opet. Kada se dakle hoće reći da je Krist sin Davidov. 6. zbog specifičnog karaktera nje- gova spisa. IV Ezdrinu i tzv. 3. To nije nikakva novost. kako reče Sinu: 'Načinimo na sliku i priliku našu čovjeka. Iz apokrifne apokaliptičke književnosti Ps. kaže ovako: 'Reče Gospod Kristu m o m e Gospodu. ukinuta kao povijes- na činjenica. posebno srednjovjekovnoj. i silu ću kra- ljeva slomiti' (Iz 45. takva tendencija — da se kršćanstvo shvaća izvanvremenski — nije ostala bez značajnog utjecaja. nego Sina Božjega. Kršćanska teologija poslije Ps. ima helenističku boju. 14. To on (reče) Sinu« (Barn. međutim. Barnabe nije išla tim putem. 1 reče Gospod. 1). sadržana u Starom Zavjetu. . Ta poslanica ne vodi računa o p o j m u ispunjenja (accomplissement). Gle. . primih ga za desnicu njegovu. ona kida s bi- blijskim poimanjem povijesti spasenja kao nečega što se odvija u vremenu. U kasnijoj teolo- giji. Barnaba velikim dijelom ne slijedi doslovni tekst Biblije. sluga. . »Gospodin svega kozmosa« (Barn. nego je Gospodin (Kyrios) (Barn.1). Barnabe: nalazimo t a j način u kumranskim spisima i u palestinskom judaizmu. Barnabine teologije. kao Mojsije. Barnabina od priličnog je značenja. 11. Tit. 28).

5. To bi bila tzv. Možemo reći — s A. Cullmann). na vezi kršćan- skog krsta s mukom i smrću Kristovom. Barnaba na svakom m j e s t u gdje se u Starom Zavjetu govori o vodi. Trpio je »da uni- šti smrt i očituje uskrsnuće od mrtvih« (Barn. u nama odistinski stanuje Bog« (Barn. »sveti narod« (Barn. kao da imamo dušu djece (paidion). Barnabinu shvaćanju inkarnacije nazrijeli dah doketizma (prividnog utjelovljenja). »pneumatska« kristologija. Ps. 14. . 11). p r e m a tome. stoji pisano protiv Izraela. 5. On veoma inzistira na povezanosti vode i kriza (usp. 5. 14. »Mi silazimo u vodu puni grijeha i okaljanosti. Ps. tj. 8). str. ali u ovom se vremenu ne ostvaruju odmah svi učinci toga novoga stvaranja. druge bunare)« (Barn. 6. Cricva se u tom spisu zove »novi narod« (Barn. 1). Krist je sastavljen iz božanskog elementa koji je duhovne naravi. a izlazi- mo noseći plodove. Benoit-om — da se u Poslanici »krštenje ukazuje kao subjektivno usvajanje otpuštenja gri- jeha koje je objektivno izvedeno Kristovom smrću na križu« (Le baptême chrétien. 4). 5. 7. Krštenje je. »Hram Božji« p r i m j e n j u j e se prvenstveno na pojedine vjernike. 3): to bi se moglo shvatiti kao neka indikacija za njegovo shvaćanje inkarnacije. imajući u srcu strah i u duhu nadu u Isusa« (Barn.UČENJE O KRŠTENJU 137 O inkarnaciji se govori kao o Sinovu »dolasku u tijelu«. 37). s tim u vezi. 5). te je u tom smislu to važna ideja za ekleziologiju. Cullmann) u Ps. kao da nas je on iznova stvorio« (anaplassontos autou hemas: Barn. 11. gl. dapače s tom svr- hom da bi ljudi mogli ostati živi gledajući u njega (Barn. koje stoji u škropljenju njegovom krvlju« (Barn. 6). Thieme. Barnaba je također izričit u povezivanju stanovanja Boga u vjernicima s krštenjem. u pravom ili prenesenom smislu. 6). Vrijedno je pažnje i učenje Poslanice o krštenju. Barn. 5. ali — bar drugotno — i na kršćansku zajednicu. Barnaba zove Kristovo tijelo »posudom Duha« (skeuos tou pneumatos: Barn. 11). »Što se tiče vode. 1). naglašava eshatološku dimenziju krštenja. 18—19) kad posvećenje i savršenost vjernika omogući dolazak Kraljevstva Božjega. Trpljenje i smrt ima spasiteljski karakter: »Jer zato je Gospodin podnio to da dade svoje tijelo uništenju. 5. Barn. Barnabu novo stvaranje. ali je njegovo shvaćanje učinaka krštenja tome veoma blizu: »Obnovivši nas ot- puštenjem grijeha učinio je od nas drugi lik (allon typon). »narod baštine« (laos kleronomias: Barn. 6. 7. On je jedini pisac II stoljeća koji izričito ističe tu dimenziju. Dobiva se dojam da Ps. kojemu pripada Božji Savez. 3). Barnaba. Ekleziologija Barnabine poslanice nije posebno razvijena. tj. Po k r š t e n j u ljudi već postaju nova stvorenja. 6). 10—11). za Ps. 5. »Podnio je trpljenje za našu dušu« (Barn. nego će samima sebi sagraditi (sc. otkriva govor o kršćanskom k r š t e n j u (O. i čovjek po n j e m u postaje novo stvorenje: »Primivši oproštenje grijeha i s nadom u Ime postadosmo novi. i iz ljudskog ele- menta koji je tjelesne naravi. ponovno stvoreni od početka. Pisac za krštenje ne upotrebljava izraz »rađanje« ili »novo rađanje«. 11). 16. 7. nego će se savršeno ostvariti tek na k r a j u vremena (usp. 7). 12). Barnaba izričito pri- pisuje Kristovoj smrti na križu žrtveni karakter (Barn. i o njegovu pojavljenju u tijelu (npr. bar za njezin daljnji razvitak u otačkoj teologiji. koja pokušava sastav- Ijenost Krista tumačiti pomoću sheme PNEUMA-SARX (duh-tijelo). Otpuštenje grijeha je za Barnabu prvi učinak krsta. kao u bo- ravištu. da neće primiti krštenje koje donosi ot- puštenje grijeha (aphesin hamartion). 11. K. da mi budemo očišćeni po oproštenju grijeha. Neki su (npr. Uslijed toga. O. ali bi to bilo teško spojiti s njegovim naglašavanjem Kristova t r p l j e n j a i smrti (Barn.

11). jer im je već prije posvjedočio. vježbajmo se u strahu Božjemu. Barnabi. on zna za moralne obveze koje nameće krštenje. da »velika vjera i ljubav s t a n u j e u vama za nadu u život njegov« (Barn. 2. ne gleda na to sasvim statički. i na temelju koje će se razviti teologija (i dogma) o neizbrisivom krs- nom biljegu. 4. 4). koji gradi sav svoj prvi dio na starozavjet- nim Testimonia. postanimo savršen h r a m Bogu. Barnabu »bitna karakteristika kršćanskog života: treba se nadati u Isusa Krista. Na ocrt triju dekreta Gospodino- vih nadovezuje pisac temu gnoze: »Jer nam dade spoznati Gospodar (ho despo- tes) po prorocima ono što je bilo i što jest. koja će kasnije u kršćanskoj teologiji postati op- ćenita. 2. 7). 1—2.138 »BARNABINA POSLANICA« kako se može vidjeti iz onoga što smo već citirali. pravednost — početak i svršetak suda. 8). Barnaba prvi pisac koji upotrebljava sliku pečata (sphragis) za oz- načavanje učinka krštenja. 1. Barnaba tako usko povezuje vjeru i nadu da se može reći kao da su to sinonimi. ljubav — svjedočanstvo radosti i klicanja kao učinaka pravednosti« (Barn. što t a j tekst moramo smatrati izrazitim katehetskim tekstom. po Ps. nav. to je uvjet spasenja i vječ- nog života« (Prigent. da bismo se radovali u njegovim opravdanjima« (Barn. ne spominje prijelaz Izraelaca preko Crvenog mora kao pred- sliku kršćanskog krštenja. a sa- veznici su kršćaninovi strpljivost (makrothymia) i uzdržljivost (enkrateia) (Barn. Možda je još zani- mljivije primijetiti da Ps. Barnaba. 3). Čini se da je Ps. 36). Nada je — zaključuje Prigent — za Ps. 1. dj. koju već imaju (Barn. 6). Barnaba jako inzistira na povezanosti krštenja i križa. Koliko je do nas. ipak kod njega ne nalazimo specifične Pavlove misli o krstu kao o u m i r a n j u (poka- panju) i uskršavanju vjernika zajedno s Kristom (Rim 6). građenim pretežno na tipološkoj egzegezi. davši nam i prvine kusanja (apar- chas geuseos) onoga što ima doći« (Barn. borimo se da sačuvamo njegove za- povijedi. Prigent <SC 172. i ona je kasnije igrala golemu — upravo u nekom smislu središnju — ulogu u kršćanskoj k r s n o j liturgiji i u baptizmalnoj teologiji. nego da je Isusov Savez »kao pečat utisnut (enkatasphragisthei) u naša srca u nadi njegove vjere« (Barn. To bi iz konteksta imalo biti preduvjet i polazište za onu gnozu koju pisac želi saopćiti svojim adresatima. P. 1. što je kasnije dobro došlo Klementu Aleksandrijskom kad je stvarao svoj po- jam »pravog gnostika«. Barnaba u nabraja- n j u triju »dogmata« Gospodinovih (Barn. pridolaze mu mudrost (sophia). Pisac. 6) stavlja na prvo mjesto nadu (z. međutim. Ta je odsutnost iz Barnabine poslanice to zanimljivija. Makar Ps. 1. U tekstu gdje je o tom riječ ne spominje se izričito krštenje. Središnja krepost kršćaninova. jest vjera (pistis). ali se čini da pisac na to misli kad inzistira da Židovi n e m a j u Saveza s Bogom. Ko- risno je u tom pogledu upozoriti na vrijednost koju Ps. 36—41) upozorava na to kako Ps. da bi vjernici bili hram Božji: »Postanimo duhovni (pneumatikoi). dapače kao da svjesno pred izrazom . Barnaba pridaje gnozi. Duhovni »hram Božji« vjer- nici postaju po krštenju. Ps. Ipak. Ako čovjek u tome ustraje.oes elpis): u tekstu poslanice dolazi ta imenica ili njezin glagol svega 17 puta. znanje (episteme) i spoznaja (gnosis) (Barn. da bi je imali zajedno s vjerom. 2). preko zajedničke ovisnosti o Dva puta. 4. Po sebi se razumije da je Barnabino moralno učenje veoma srodno s uče- n j e m Uputa apostolskih (Didache). 5). u osno- vici svega nalaze se tri odredbe (tria dogmata) Gospodinove: »Nada života — početak i svršetak naše vjere. 1. pomoćnici vjere su strah Božji i podnošenje (hypomone). razum- nost (synesis). Pavao je tu tipologiju zacrtao u Prvoj Korinćanima 10.

on ništa m a n j e jasno uči da t a j ljudski napor nije dostatan ukoliko je to naravno djelo čovjekovo. T. a ne kao nešto što je već tu. nav. Barnaba naglašava potrebu ljudskog napora u vjerno- sti Bogu. Arbeiten zur Kirschengeschichte 42. LEBRETON. Paris-Tournai 1958. I. R. BOGAERT. Paris 1969 [SC 144] 272—280. Paris 1953. Barnaba shvaća spasenje kao nešto buduće. Za raz- liku. Apocalypse de Baruch. Christentum. L' éphre de Barnabé I—XVI et ses sources. Theologie des Neuen Testaments. Rom-Freiburg- -Wien 1959. Barnaba naglašava i strah Božji (ho phobos tou Theou): »Koliko je do nas. . str. PRIGENT. Kampen 1970. Berlin-New York 1971. Go- spodin sudi svijet ne gledajući tko je tko . Stoga Ps. H. 10). i »Bog s t a n u j e u nama« (Barn. Judentum und AT im ihrem gegenseitigen Verhältnis nach dem Brief des Barnabas. de LI- AGRE BOEHL. L i t. 11). P. Barnaba svoje etičko učenje (dva puta) donosi istom pošto je u pr- vom dijelu poslanice položio teološke temelje za etiku. Tradition und Theologie des Bar- nabasbriefes. P. Judentum und Cnosis. Paris 1966. M. Les Testimonia dans le christianisme pri- mitif. kako god Ps. II.. Festschrift W. 150—157 et passim. Histoire du dogme de la Trinité. E. 16.. ponovno stvoreni ispočetka« (palin ex arches ktizomenoi). 9). od ivanovSke teologije. Ipak. str. J. povlačeći se u sebe kao da ste već opravdani. v. BULT- MANN.NADA I STRAH BOŽJI 139 »vjerovati u Boga« d a j e prednost izrazu »nadati se (ufati se) u Boga«. »Ne živite osamljenički. i borimo se da sačuvamo njegove naloge (en- tolas). u kojoj nada ima malo m j e s t a . BENOIT. 332—345. 95—111. da mi silazimo u vodu puni grijeha i okaljanosti. 4.. PETERSON. Tuebingen 19655. Paris 1918. Théologie du Judéo-christianisme. Vrijedno je u toj perspektivi spomenu- ti da Ps. 11—12).« (Barn 4. WENGST. K. 43—46 et passim. ukoliko smo postali »novi (kainoi). nego da je to dar Božji. RUIZ BUENO. j4—58.. Ps. DANIÉLOU. 515—517. a izlazimo noseći plodove. 727—769. Prigent upozorava da se tu nalazimo još pred tipom kršćanstva koje je još uvijek veo- ma obilježeno judaizmom. str. 99—107. Fruehkirche. i koje se još ne u s u đ u j e tvrditi ono što tvrdi Prva Ivanova: »Savršena ljubav tjera napolje strah« (1 Iv 4. da se nađemo radosni u njegovim opravdanjima« (dikaiomasin). A. Paris 1961. Gispen. i 16. et passim. La Baptême chrétien au second siècle. F. D.: J. imajući u srcu strah i u duhu nadu u Isusa« (Barn 11. 18). vježbajmo se u strahu Božjemu. ID. Études d'exégèse judéo-chrétienne (Les Testimonia). P. 17—19 . dj. 8. npr. Ps. Barnaba ta- ko usko povezuje nadu i strah da se dobiva dojam kao da su to sinonimi: »To će reći. već skupljajući se na isto mjesto tražite ono što je na zajedničku korist« (Barn..

o n j e m u i o njegovu književnom djelu znamo relativno malo. nego učenik neposrednih apostolskih učenika. Tako na dvije osobe misle npr. a Euzebije daje dojam da je želio naći drugoga autora za Apo- kalipsu. po Euzebije- . 171. svakako prije g. Papija ne bi bio učenik nijed- nog od apostola. Poljkarpou de hetairos gegonos. a neke od samoga Ivana. O. Papija se kao pisac obavezno spominje u svakoj Introdukciji u svete knjige Novog zavjeta. Harnack je stvorio teoriju da je »Ivan prezbiter« napisao ne samo Otkrivenje nego i četvrto evanđelje i Ivanove poslanice. često se smatra začetnikom književne vrste biblijske egzegeze među kršćanima. 3). 2116. i on spada među neobično sporne ličnosti ranog krš- ćanstva. 3.. pozivajući se na predgovor samog Papijina djela (Hist.. drug Polikarpov. Hist. 39. Prve podatke o Papiji imamo iz sv. ili. 2116). koji kaže da je Papija bio »slušatelj Ivanov. an. međutim. Bardenhewer i dr. a njegovu smrt treba staviti prije vlade Marka Aurelija (161—180). 36.140 § 14. Hoepfl. Euze- bije Cezarejski je na temelju Ireneja također mislio da je Papija bio učenik Ivana apostola (u svojoj »Kronici« ad. Uvjerenje da je bio učenik apostola Ivana povlači za sobom mišljenje da je rođen dosta prije konca I stoljeća. Ivana spominje dva puta da naznači kako je neke Ivanove izja- ve saznao posredstvom Ivanovih učenika. M. haer. pa ga je to zavelo na to da kod Papije vidi dva Ivana. Abr. Papija u svom predgovoru ne upo- trebljava titul prezbiter da naznači razliku od apostola. 5. Irenej. Zaključuje se da je b i o i rođen u Hierapolisu ili u okolici toga grada. Uopće nije sigurno da je Euzebije ispravno tumačio Papijin predgovor koji on doslovno citira pa tako omogu- ć u j e njegovu ponovnu i ponovnu analizu. Ireneja (Adv. Lagrange. Grandmaison. 2). ad an. 18). PAPIJA HIERAPOLSKI 1. Th. Zahn. eccl. Pod u t j e c a j e m Euzebija i sv. H. F. Euzebije je zamišljao da bi t a j drugi Ivan »prezbiter« bio autor knjige Otkrivenja. Takva je interpretacija Papijina predgovora solidno utemeljena. J. Jeronim iznosi sad mišljenje da je Papija bio učenik Ivana apostola (Epist 75 ad Theodoram. Indikaciju da je Papija bio biskup u Hierapolisu (u Frigiji) imamo iz Eu- zebija (Chron. i dr. 3—4). Funk. to više što za njom stoji sv. Prema tom mišljenju. ali je u »Crkvenoj povi- jesti« osporio Irenejevo svjedočanstvo i zastupao da je Papija bio učenik ne- kog drugog »Ivana prezbitera«. a A. sad opet da je bio učenik Ivana prezbi- tera (De vir. Razilaženje o jednom ili dva Ivana provlači se sve do danas. jer je te godine. ta se vijest smatra sigur- nom. Abr. archaios aner). muž velike starine« (Ioannou men akoustes. nego i apostole naziva prezbiterima. X. ecc 3. 33. 7). Protiv postojanja »prezbitera Ivana« koji bi bio različiti od »apostola Ivana« zalažu se npr.

Hist. Jeronim. prijevodom). Marko.SVJEDOK ZA EVANĐELJA 141 voj Kronici. BAC. kako rekoh. 115. ali Jeronim to izričito niječe. Odlomak nam doslovno citira Euzebije Cezarejski: »I ovo reče prezbiter (sc. 1). 1053. Logia Kyriou. Padres Aposto- licos. Apolinara iz Laodiceje. ali se on nije ograničavao samo na Logia Krista nego je referirao i stvari koje se tiču apostola i učenika. F. kaer.) tiče se n a j v j e r o j a t n i j e jednog drugog Papije — latinskog grama- tičara iz g. Explanatio sermonum Domini napisana je n a j v j e r o j a t n i j e pod carem Ha- drijanom (117—138). tako da Marko nije ništa pogriješio zapisujući neke stvari onako kako su mu dolazile na pamet. Torino 1941'. i 1374. postavši tumač (hermeneutes) Petrov. 11. Filipa Sidetesa i dr. čini se da je sv. u Hierapolisu bio biskup Apolinar. 39. Ivan apostol. Taj se Euzebijev sud posebno odnosi na Papijin milenarizam. Euzebije zna samo iz sv. Djelo je danas izgubljeno. 39 (Bruxelles 1970) 106—146. D. ili možda još pod Trajanom oko g. / Padri apostolici. u stva- ri. [126]—[134]. — O GIORDANO. ograničeno nadaren« (smikros on ton noun. 33. Bardenhewer). ali ne po redu. nisu samo govori ili izreke Isu- sove u užem smislu nego i djela. X FUNK. 3. Jer on nije ni slušao Gospodina niti ga je slijedio. čini se. Značenje. G. 1 commentari di Papia di Hierapoli. dijelom doslovnih. bez pobliže naznake naslova (Adv. što ih je egzegetirao Papija. 39. sve što je zapamtio od onoga što je Krist ili govorio ili činio. nego je poslije. točno je zapisao.. što je sv. da je Papija po diktatu sv. 5. Nije nam poznat nijedan prijevod Papijina spisa na koji stari jezik. Maksim Ispovjednik (umro 662) još imao djelo pri ruci.. L'Antiquité classique. 18). BOSIO. 1255—1262. da ne . 3. Ivana evanđeliste napisao četvrto evanđelje. op. 254—285 (s tal. brinuo se samo za jedno. ŠB). RUIZ BUENO. jer da za to nema ni vremena ni snage (nec otii mei nec virium est: Epist. Euzebije je donio veoma nepovoljan sud o vrijednosti Papijina djela: među stvarima koje Papija donosi kao nepisane tradicije ima »čudnih parabola Spasiteljevih i nekih njegovih učenja te dru- gih stvari više mitskog karaktera (kai tina alla mythikotera) . kako se to jas- no vidi iz sačuvanih fragmenata. 71 ad Lucin. Euzebije je Papijino djelo čitao. Irenej kao »pet knjiga« (pente biblia). sačuvano je samo nekoliko fragmenata. Djelo Papijino naznačuje sv. 13). koje se pojavljuje u IX sto- ljeću. II. ili. kod drugih starih pisaca: Ireneja. Euzebija. Focije) da je Papija umro mučeničkom smr- ću u Pergamu. 5). U Jeronimovo vrijeme bio se pronio glas da je on preveo na latinski Papiju (kao i Polikarpa i Josipa Flavija). slijedio Petra. ali ne s nakanom da načini sređeni prikaz (syntaxin) Gos- podnjih govora (logion). koji je davao svoja naučavanja (tas didaskalias) p r e m a potrebama. 3. Die apost. Nikakvo povjerenje ne zaslužuje mišljenje. 1341. Vaeter. 2. Madrid 1950. eccl. I z d. 4). Papija je najznačajniji kao svjedok za Markovo Evanđelje. (kako misli O. Zagonetno pojav- ljivanje Papijina imena u katalozima dviju biblioteka u S r e d n j e m vijeku (g. Ireneja. Na čistoj zabuni počiva kas- nija tvrdnja (Chronicon Paschale. Jeronim preveo kao Explanatio sermonum Domini (De vir. Andrije iz Cezareje u Kapadociji. Bio je. da je to jedino djelo koje je Papija napisao. Sv.: PG 5. a dijelom prepričanih. Iz Euzebija saznajemo da je Pa- pija napisao »pet knjiga« (syngrammata pente) koje imaju naslov »Tumačenja govora Gospodnjih« (Logion kyriakon exegeseos) (Hist. eccl. zna za to djelo samo iz Euzebija. prijevodom). 871—884 (sa šp.

1905. 39. C. Papija je prenosio više usmenih tradicija. 15).). 3. eccl. Irenej (Adv. 3. 3. Tome Aristionu pripisao je F. 3—4). O nekoj književnoj djelatnosti Aristiona nemamo nikakvih podataka iz kršćanske starine. 55—64. Conybeare (g. Zagreb 1975. eccl. 129—130. .. i da u tome ne reče ništa lažno« (Hist. a svatko ih je tumačio (hermeneu.se) kako je mogao« (Hist. DANIÉLOU. od kojih je najznačajnija ona o tisućgodišnjem kraljevstvu Kristovu na zemlji. 12). J. U s p. jer da je krivo razumio ono što su apostoli govorili u mističkom smislu (mystikos eiremena: Hist. autorstvo završetka Markova Evan- đelja (Mk 16. J. učenika Isusova. a Euzebije ga osuđuje. oslikanom živim b o j a m a o izvanrednoj plodnosti zemlje.39. Théologie du Judéo-christianisme. Zaključuje se iz te Papijine rečenice da u njegovoj sredini. haer. 39. W. kad je pisao. 341— 366. KS. 9—20). str. 39. HARRINGTON. hipotezu da bi Aristion mo- gao biti autor Poslanice Hebrejima. Chapman iznio je g. Tournai 1958. J.. eccl. s osloncem na je- dan armenski evanđeoski kodeks iz g. Papiju općenito treba smatrati pred- stavnikom judeokršćanske teologije. To je maloazijska hilijastička tradicija. 4. Hist. 33. 1893). 15). U vezi s Matejevim Evanđeljem Euzebije citira iz Papije ovu rečenicu: »Matej je dakle hebrejskim dijalektom napisao govore (ta logia). Euzebije kazuje da se Papija služio također svjedočanstvima iz Prve Iva- nove i iz Prve Petrove poslanice (ibid. 39. 3. 14). 5. Papija spominje kao svoga učitelja Aristiona. 7. eccl. od ko- jega preuzima neka tumačenja Isusovih govora <EUS. 989.142 PAPIJA HIERAPOLSKI propusti ništa od onoga što je čuo. Uvod u Novi zavjet. nije još bio u upo- trebi Matejev grčki tekst. nego da su pojedinci prevodili Evanđelje s hebrej- skog na grčki kako su znali i mogli. 3. Na Papiju se u toj stvari oslanja sv.

T a j je prijevod sačuvan u brojnim kodeksima. ali je prevodilac imao pred očima stariji prijevod (Versio vulgata). Ali kod Latina je gotovo nepoznata« (De vir.). 1955. Jeronim kaže da se ta knjiga »u nekim Crkvama Grčke javno čita. 10). a priredio ju je J. Ps. Sredinom XIX otkriven je na gori Athosu grčki tekst Pastira u jednom kodeksu iz XV stoljeća (Cod. Editio princeps starog latinskog prijevoda izašla je u Parizu g. to je svakako »posebno značajan spomenik cikve- ne prošlosti« (O. Kasijan.) kodeksa s početka VIII stoljeća koji sadržavaju taj isti prijevod. a knjiga je u cijelosti do nas došla samo u dva stara latinsika prijevoda. Prosper i dr. Danas je u b r a j a m o m e đ u spise Apostolskih otaca. pronađeni listovi (2V2 fol. prema jednom kodeksu iz XIV/XV stoljeća. B. unatoč tome što njezin postanak. Da j o j nije m j e s t o među kanonskim knjigama Novog Zavjeta. tj. HER'MA: »PASTIR« 1. Pastir (Poimen) je naslov jedne starokršćanske knjige koja po svojoj književnoj vrsti spada u red apokalipsa. Ciprijanova homilija De aleatori- bus. Hilgenfeld (1873). te Sim. leronimovo uvjerenje da je kod Latina »gotovo nepoznata« neće biti točno. Ipak danas posjedujemo gotovo čitav grčki tekst Pastira. nešto kao u novije doba knjižica »De imitatione Christi« Tome Kempenca. čini se. sv. nedostaje. Do XIX stoljeća bili su poznati samo fragmen- ti koji se navode kod raznih starih kršćanskih pisaca. Migne g. . Kritično je izdanje pri- redio A. 143 § 15.). Izdanje je načinjeno prema jednom jedinom kodeksu. Mynors (Oxford). Dressel (Leipzig 1857). svršetak knji- ge. 1857. Irenej. 30—33. P. Prijevod je nastao u IV/V stoljeću. u svoju kolekciju. Sv. osobito po tome što je to bilo u starini veoma popularno kršćansko duhovno štivo. Drugi stari latinski prijevod Pastira nazvan je »Versio Palatina«. a u starini je uživala golem ugled. a u novije vrijeme brigu za novo kritično izdanje preuzeo je A. jer u kodeksu nedostaje jedan list. ili. Sim. Filastrije. R. T a j latinski prijevod Pastira unio J. Odista korisna knjiga. Faber Stapulensis (Lefevre D'£ta- ples). T a j je prijevod prvi izdao A. 9. Origen i dr. Bardenhewer). osim ako je mislio reći samo to da mu je nepoznato da bi se javno čitala: na- vode je mnogi latinski pisci (Tertulijan. i mnogi su od starih pisaca iz n j e vadili svjedočanstva (usurpavere testimonia). to je rašćišćeno već u kršćanskoj starini. Athensis): nema spomenutog svršetka. osim nekoliko fragmenata. a nastao je najvjerojat- nije još u II stoljeću. Obično se naziva »Versio vulgata«. 1513. Neki su stari pisci bili skloni pridavati j o j ugled nadahnute knjige (npr. Grčki izvornik nije sačuvan u cijelosti. iz grčkog originala. treba staviti istom u sredinu II stoljeća. 10. M. ali su oko g.

K. Najznačajniji je u tom smi- slu Michigan Codex. pa se misli da on vjernije prenosi izvorni tekst. Oženjen je i ima djecu: njegova su djeca hulila na ime Božje i izdala su svoje roditelje (Vis. Postoji još jedan kodeks etiopskog prijevoda. 1952. a konačno je K. a koji sadržava fragmenat iz Mandata i niz duljih fragmenata iz Similitudines. 6. 3. 1907. 1859. 9.. C. biblioteku u Leipzigu. 1859. Mueller g. 1905. priredio je kritično izdanje R. Whittaker (Berlin 1956). 6. Stekao je znatan imutak koji je izgubio (Vis. Sačuvan je i stari etiopski prijevod Pastira. 1. 1. Michigan Codex sadržava niz jezičnih vulgarizama u odnosu prema kodeksu s Athosa. 1922. videći njezinu ljepotu pomislio je u sebi da bi bio veoma sretan kad bi imao ženu takve ljepote i takva karaktera (Vis. koji međutim nije sadržavao četiri prva Viđe- nja (Visiones). p o s j e d u j e ga A. 4. Lake je i t a j kodeks izdao u fotografskom izdanju u Oxfor- du g 1911. 7)). 2). HERMIN »PASTIR« 144 K. a Vatikanska biblioteka ima fotografsku reprodukciju toga kodeksa. 2). 3. u stvari. pružio j o j je ruku i po- mogao da iziđe iz vode. a Codex Athensis da predstavlja li- terarno dotjerani (manje pučko) izdanje. 1. Vis. 1860. 2). Tischendorf otkrio je g. do 1965) izdano je više grčkih fragmenata Pastira. koji sadržava Stari i Novi Za- vjet. koji je otkrio t a j kodeks. Michigan Codex najvjerojat- nije potječe iz druge polovice I I I stoljeća. C. 1. s prazninama: izdao ga je g. 2. a imaju potjecati od is- tog cjelovitog kodeksa Pastira. 1863. nazvan tako zbog toga što se sada čuva na Sveučilištu Michigan (USA). vodeći računa o svom tom rukopisnom materijalu. 2. 2. Simonides. Pruža o sebi i više autobiografskih podataka: on je bio rob. 6. drugi od onoga po kojemu je svoje izdanje priredio D'Abbadie. otkinuo je tri lista (5. 2. U međuvremenu (od g. Tischendorf je izdao t a j tekst u Leipzigu g. W. a žena mu ne zna obuzdavati svoga jezika (Vis. Nekoliko se fragmenata sačuvalo i na koptskom jeziku (na sahidijskom i ahminijskom dijalektu): izdao ih je Th. Od toga su povoda počele njegove vizije. 1. P. Sinaiticus (S). 19—24) upozorio je F. oko deset stadija udaljenu od javne ceste (Vis. 3. 2). Nezavisno od nje. k r a j via Campa- na. 3). falsificirao i izdao u Londonu g. Ima blizu Rima njivu koju o b r a đ u j e (Vis. 9) koji su konačno došli u Sveuč. Lake izdao u Oxfordu g. sačuvanih većinom na papirusima (Oxyr. tobožnji cjelovit tekst Pastira. koji su od značajne važnosti za utvrđivanje izvornog teksta. ali samo dio. Joly (Paris 1958). Listovi su kupljeni u Kairu g. Na jedan f r a g m e n a t Pastira sačuvan na srednjoperzijskom (Sim. 1) koja mu je udijelila slobodu. Robinson u Cambridgeu g. 1888. 1891. pogotovo što Sinaiticus pruža sta- novite potvrde za veću točnost Michigan Codexa. K. 3. A. 1. Lefort u Louvainu g. na Sina- ju glasoviti biblijski kodeks Cod. Lambros iznova kolacionirao kodeks na Athosu. a proizveo je značajnu zbrku u znanstvenom svijetu jer je. s transkripcijom. d'Abbadie. a u dodatku Novom Zavjetu nalazimo tzv.). 1. A. Kritično izdanje grčkog teksta. do Mand. Bonner. Barnabinu poslanicu i Her- mina Pastira. Amherst i dr. Kasnije je S. ali sa stanovitim komuniciranjem. Mondi- ni. 4. fotografsko izdanje kodeksa koji je ostao na Athosu. Samo djelo ot- počinje Herma od jednog osobnog doživljaja: jednog je dana vidio svoju ne- k a d a š n j u gospodaricu Rode kako se kupa u Tiberu. Pisac Pastira u više navrata sam sebi d a j e ime Herma (Hermas). i to je onda izdao J. 1934. priredila je M. Kodeks je proučio i izdao g. kratko vrijeme poslije toga vidio je . njegov ga gospodar u mladim godinama prodao u Rim nekoj matroni imenom Rode (Vis.

Di- belius misli da je Herma antidatirao samo »nebesku knjižicu« (biblidion) ko- ju mu je u drugoj viziji predala Cikva da je prepiše (tekst: Vis. dakle. iako se načelno izjašnjava za stav da je riječ o nekom drugom Klementu. a to je propovijedanje pokore. ili je Herma. Joly). Većina kritičara misli da je u tom tekstu riječ o rimskom biskupu Klementu (c. Lelong. § 53. 16) stavlja nastanak Pastira u vrijeme pape Pija I (oko 140—155) i smatra Hermu njegovim bratom: »A Pastira je sasvim nedavno (nuperrime) u naša vremena u gradu Rimu napisao Herma. da za Hermu kojega spominje sv. Na Rim u p u ć u j u i geografske indikacije u samom tekstu. a anegdota s Rodom izmišljena je da se dobije pogodan i zanimljiv pristup k temeljnoj svrsi koju hoće postići njegovo djelo. To je mišljenje bilo kasnije često zastupano. Crkva u Drugom viđenju n a r e đ u j e Hermi: »Napisat ćeš. 9. jer je to njemu povjereno. međutim. 2—3). A ti ćeš čitati ovome gradu pred starješinama (ton presbyteron) koji su na čelu Crkve« (Vis. pišući pedesetak godina kasnije. Origen je mi- slio (Com. Pavao. njegov brat. onda je Pa- stir — ili b a r njegov dio — morao biti napisan već u vrijeme Klementovo. 14). ili bar dio djela. jednu indikaciju koju je teško uskladiti s d a t i r a n j e m u vrijeme pontifikata Pija I. Na to se onda nado- vezuju druge vizije. 31).« Stilizacija te indikacije pruža d o j a m takve vjerodostojnosti da bi je teško bilo sasvim osporiti. Muratorijev fragmenat (usp. Joly to smatra prilično uvjerljivim. Stoga većina kritičara drži da j o j treba vjerovati. Zahn (1868) mislili su na temelju citiranog teksta da je Pastir nastao pri k r a j u I stoljeća: autor nije doduše onaj Herma što ga spominje sv. M. E. odnosno kršćane. i da je Pastir. R. svjesno antidatirao svoje djelo. piscu poslanice Korinćanima. Treća je mogućnost da Herma ima tu pred očima nekog drugog Klementa (A. neko je antidatiranje neizbježno. Golema većina misli da je riječ o goloj literarnoj fikciji: ono što Herma govori o svojoj ženi i djeci ne odnosi se na njegovu vlastitu obitelj. preostaje pribjegavanje hipotezi da Pa- J0 Povijest kršćanske literature I . To je mišljenje prenio sv. Pavao »asserunt auctorem esse libri qui appelatur Pastor«. b a r njegova konačna redakcija. R. dva prijepisa knjižice (dyo biblaridia) i poslat ćeš jedan Klementu a jedan Grapti. ili. jer da svakako treba vjerovati više samom djelu nego kasnijoj izjavi Muratorijeva fragmenta. 1. 92—101). Gaab (g. Ako se ne pri- hvaća drugi Klement ni antidatiranje. 4.VRIJEME NASTANKA SPISA 145 u snu kako se otvara nebo i kako ga Rode s neba kori zbog te misli: Bog se srdi na nj zbog toga što je imao takvu želju prema n j o j . želeći mu pred javnošću pribaviti ugled veće starine. Pavao pozdravlja u poslanici Rimljanima (Rm 16. U samom tekstu nalazimo. posebno onima o ženi i djeci te opisu doživljaja s Ro- dom. nastao sredinom II stoljeća. To mišljenje nije bilo prihvaćeno. Jeronim (De vir. to više što se u tekstu Pastira ne može otkriti nikakva aluzija na 1 Klem. nego Her- ma pod tim misli onovremenu Crkvu. 2. 1866) i Th. in Rom 10. 10) u obliku. Klement će poslati u druge gradove. Istraživači nisu jedinstveni u tome kakvu vrijednost tre- ba dati tim podacima. 2. 4). Ostaje p i t a n j e pobližeg određenja tko je bio taj Herma. Teško je opet prihvatiti da bi pisac bio svjesno antidatirao čitavo djelo: ako se hoće da je u citiranom tekstu svakako riječ o Klementu Rimskom. A Grapte će upućivati udovice i sirote. dok je na stolici Crkve grada Rima sjedio biskup Pijo. da je to onaj Herma kojega sv. ali je bez s u m n j e suvremenik Klementa Rimskog. 3). i to u samom Rimu. bez obzira kako će se riješiti teškoća zbog spominjanja Arkadije na jednom m j e s t u (Sim. Ako je tako. a ne o Klementu Rimskom.

A. « (Sim. Jedan koptski fragment i Versio Palatina. ali u rukopisnoj tradiciji nemamo nikakvog eventualnog naslova za t a j četvrti dio Pastira. Harnack iznio je hipotezu da u današnjem tekstu Pastira treba razli- kovati šest sukcesivno napisanih sastavnih dijelova: autor bi djelu bio dao konačnu redakciju dko g. ne na tri. čini se. a u ostalom tekstu javlja mu se Pastir koji ga u svemu podučava. 9. 146 HERMIN »PASTIR« stir nije napisan istodobno. Uporište za takve hipoteze nalaze istraži- vači u samoj kompoziciji djela i u rukopisnoj tradiciji. pružaju neku (relativno slabu) potvrdu za to. Današnji Pastir sastoji se od tri dijela: Viđenja (Horaseis. Sim IX i Sim. čini se. 1). Zapovijedi (Entolai. peta vizija nosi naslov Apoka- lypsis (za razliku od prvih četiri). stari koptski prijevod. ukoliko je pisac bio to shvatio kao četvrti dio i možda mu dodijelio i poseban naslov. Poredbe (Parabolai. 2. 2) bio bi napisao oko g. m a n j i dio). današnje Viđenje peto nosilo je naslov Otkrivenje (ApOkalypsis) i imalo je ulogu uvoda u Zapovijedi i Poredbe. ali bi pojedine dijelove bio publicirao prije. U rukopisnoj tradiciji — a to je važno spomenuti za ocjenu p i t a n j a je li Pastir jedinstvena cjelina — ne nalazimo nikakvih indicija da bi četiri prve vizije ikad bile izdavane kao zasebna cjelina. . ali se čini da današ- n j a raspored'ba knjige nije u početku bila točno takva kakvu imamo danas. bila četiri. No ta podjela ima svoje uporište i u rukopisnoj tradiciji. a latinska versio vulgata (posvjedočena u brojnim kodeksima) d a j e toj viziji naslov: Visio quinta. Mandata: ima ih 12). Pisac zapo- činje devetu poredbu riječima: »Pošto sam napisao zapovijedi i poredbe Pa- stira. v. dvanaest zapo- vijedi i deset poredbi (drugi. IX ima smisla jedino ako je djelo već sadržavalo i prve četiri vizije. a koje je sadržavalo samo Mandata i Similitudines s petom vizijom kao uvodom. jer tekst Sim. današnja peta vizija. Visiones: ima ih u svemu 5). 110. 1. Prvotno su Viđenja. on dođe k meni i kaže mi: Želim ti pokazati što ti je pokazao Duh Sveti koji ti je govorio u liku C r k v e . Hipoteza je veoma slaba. 140. bilo da je današnji Pastir sastavljen od dijelova koje je u razno doba napisalo više pisaca. i velik b r o j grčkih papirosa po svojoj numeraciji pokazuju da nisu sadržavali prva četiri viđenja: to zna- či da je u starini kolalo također izdanje Pastira bez prvih četiri vizija. i predao papi Klementu. Te riječi. i po jedinstvenoj svrsi: navješćivanje pokore i kršćanskog duhovnog ideala. Similitudines: ima ih 10). initium Pastoris. veći dio). pod- razumijevajući na taj način kao da Pastir u pravom smislu počinje na tom m j e s t u . Za izvornu podjelu Pastira od značenja je još jedan problem. nego na četiri dijela. X) nova cjelina. Michigan Codex. Takva je podjela utemeljena na samom tekstu: u prve četiri vizije javlja se Hermi Crkva i d a j e mu nebeske poruke. Ti naslovi potječu od Herme. četiri vizije (prvi. tije- kom tridesetak godina. anđela pokore. bilo da je isti pisac pisao djelo na mahove u duljim vremenskim razmacima. »Nebesku knjižicu« iz drugog viđenja (Vis. pogo- . ime Herma javlja se samo u Vizijama). podijeljeno na dva nejednaka dijela: 1. . Djelo je jedin- stveno po samom Hermi koji je kroz čitavo djelo primatelj nebeskih poru- ka (istina. Sinait. s jedne strane. u stvari. Da uskladi podatke iz samog Pastira s podacima iz Muratorijeva fragmen- ta. ali s druge strane daju dojam da je za pisca ono što slijedi (tj. U Cod. znamo samo da je Pastir kru- žio u izdanju gdje tih vizija nije bilo. ukazuju na to da sav tekst Pastira treba smatrati jednom cje- linom. Zatim se nastavlja tumačenje onoga što je Herma vidio u Viđenju trećem. pa bi na t a j način izvorni Pastir bio podije- ljen. Na taj bi način čitavo djelo izvorno bilo.

Zapovije- di i prvih sedam Poredbi. Jednakost stila i rječnika najveći su argumenti protiv više autora. koji je kršćanin Herma za vrije- me pape Pija I preradio i interpolirao. mišljenje da je Pastir izvorno židovski spis. Sv. za koje kaže da »nije prikladno miješati žuč s medom« (rr. 8. 4. očito. Fr. kojih je b r o j zaključen. a konačna oko g. 90—91). ili b a r zastupali da ga treba čitati. Nuova storia délia Chiesa. eccl. 2). U prošlom su se stoljeću pojavile i hipoteze koje zastupaju da je Pastir djelo više autora. mislio da te teze o više autora »jedva zaslužuju da budu spomenute« (SC 53. ñeque inter apostolos in finem temporum potest: rr. Irenej citira Pastira (Mand. Joly je g. 1. teško shvatljiv ako je spis napisan tek sredinom II stoljeća.VELIK UGLED »PASTIRA« 147 tovo što je papa Klement prema tradiciji u m r o već g. 101. I Tertulijan ga u svojoj katoličkoj periodi naziva »Scriptura« (De orat. 1) jednostavno kao »Pismo« (he graphe: Adv. tj. Konačna riječ o postanku Pastira možda još uvijek nije rečena. citira Pastira kao »Scriptura divina« (c. To je mišljenje ponovno zastupao g. 20. Hilgenfeldu (1881) treba razlikovati tri autora: »Hermas pastoralis« napi- sao je za vrijeme pape Klementa glavninu Pastira. Ostaje problem kako spo- jiti kasno datiranje koje nam pruža Muratorijev fragment s veoma a r h a j s k o m teologijom Pastira i s još većma arhajskom slikom organiziranosti Crkve kakvu možemo iz spisa naslutiti. 5. tobožnje Pavlove poslanice Laodicejcima i Aleksandrijcima. recimo. Fragmentist naime kaže da Pastira »doduše treba čitati. a o tom ugledu svjedoči i sam Muratorijev fragmenat. 48—49. ali se ne može u crkvi objaviti narodu ni među prorocima. konačno bi za vrijeme Pija I neki »Hermas secundarius« napisao Poredbe 8—10 i proveo konačnu redakciju cjeline. 64—67). G. Giet iznio teoriju o prisutnosti triju različitih autora u Pastiru. da se Herma kod pisanja svoga djela koristio starijim materijalima. tj. Jedinstvo djela i jedinstvo autora čini se da su neosporni. No to se može bolje objasniti prihvaćenim mišljenjem da je Herma bio židovskog podrijetla negoli premalo utemeljenom konstrukcijom o po- s t o j a n j u židovskog Pastira kojega bi kršćanski pisac bio samo nekim zahva- tom pokrstio. 2). od kojih bi prva mogla biti napisana već pri k r a j u I stoljeća (Théologie du Judéo- -christianisme. completos numero. Schlaeger. Peto viđenje. Daniélou misli također da bi Pastir bio mogao nastajati postupno kroz više redakcija. haer. ni među apostolima svršetka vremena« (et ideo legi eum quidem oportet. 1958. Ipak je i poslije toga (g. 16). 1927. 77—80). se publicare vero in ecclesia populo ñeque inter prophetas. Pastira u užem smislu. među knjigama Sv. . Sigurno je također da u njegovu jeziku postoje hebraizmi i da se osjeća hebraistički kolorit. 7). R. 1896. J. napisan negdje u drugoj polovici I I I stoljeća. 140. Ps. De Champagny (1863) je smatrao da je Pavlov učenik Her- ma napisao prve četiri vizije. Fragmentist mu ne priznaje tolik ugled navodeći kao razlog njegov nedavni nastanak (nuperrime). K tome pridolazi još i ugled što ga je spis uživao. Takav način govora. »Hermas apocalypticus« napisao bi poslije toga (za vrijeme cara T r a j a n a ili Hadrijana) prve četiri vizije. pokazuje da su ga u fragmentistovu krugu neki čitali. a b r a t Pija I ostalo. Ciprijanov spis »Adversus aleatores«. Euzebije je to shvatio da je Irenej prihvaćao Pastira (Hist. Spitta iznio je g. kako židovske tako i poganske provenijencije. ali ga ne zabacuje ni izdaleka na isti način kao. Sigurno je. 1963) St. Pisma. napisan najkasnije za cara Klaudija (41—54). Po A.

3. Svi se is- traživači slažu da H e r m a propovijeda mogućnost oproštenja grijeha poslije k r š t e n j a pomoću pokore. pišući ovo. s tim da se oproštenje zadobiva u ovom životu unutar crkvene zajednice. ali vjerojatno ne bi bio prenio indikaciju iz Euzebija kad ona za njegovo vrijeme ne bi više bila vrijedila. 392. i tvrdi da se Pastir »ab omni concilio ecclesiarum« meće »inter apocrypha et falsa« (De pud. zna da neki ne priznaju Pastira kao božansko Pismo (graphe theia: Comm. ali su dobile status (tetypomena) od Otaca da se čitaju onima koji su netom pristupili (i koji žele) da budu katehizirani (kate- cheisthai) u nauku pobožnosti: Mudrost Salomonova. kad g. 14. 3. Međutim. in Matth. Mudrost Sirahova. divinitus inspirata« (Comm. ut puto. SC 53. t j . fest. onda je naprosto nemoguće zamisliti da bi spis u to vrijeme bio shvaćen prvenstveno kao pro- povijedanje o mogućnosti drugoga oproštenja grijeha nakon oproštenja koje se dobiva na k r š t e n j u . Klement Aleksandrijski Pa- stira veoma cijeni i često citira. kad se na Pastira obara u svom montanističkom spisu »De pudicitia«. koje nisu kanonizirane. uputa u kršćanski život. in Rom. 10). To je mišljenje potvrđeno i latinskim prijevodom Versio Palatina. 3 . sve je ostalo pred njegovim očima sekundarno« (R. Nasuprot. Pastir je. Golema je raspra među teolozima o raz- ličitim pojedinostima u vezi s tim. Jeronim. bio shvaćen kao neki pri- ručnik kršćanskog morala. b a r u svojoj konačnoj redakciji. 20). Sv. 39. gdje naslov djela glasi: Liber Pastoris nuntii pae- nitentiae. 11). Iskorištavanje Hermine knjige u crkvenoj katehetskoj praksi može n a m valjda sugerirati nešto o svrsi za koju je spis izvorno napisan. a Origen je veoma sklon smatrati da je Pastir »od Boga nadahnut«. ili. Uputa koja se naziva apostolskom (Didache kaloumene ton apostolon) i Pastir (ho Poimen)« (c. te se Hermin Pastir p r o m a t r a kao izvanredno vre- lo za shvaćanje i praksu prve Crkve u p i t a n j u sakramenta pokore. Judita. Euzebije stavlja Pastira među apokrife (Hist. Atanazije svjedoči također o upotrebljavanju Pastira u da- vanju katehetske poduke. onda ih on daje u funkciji pokore. zna da se Pastir »apud quasdam Graeciae Ecclesias j a m publice legitur« (De vir. ima kao svoju neposrednu svrhu na- vješćivanje mogućnosti i hitnosti pokore za grijehe načinjene poslije krštenja. Sv. čini se. u svojoj Epist. 10. 10. Pisma. 11). quae sola moechos amat«. b a r jedne. a svakako veoma koristan: »quae scriptura valde mihi utilis videtur et. god. ali se kasnije kao montanist na nj obara kao na »Scriptura Pastoris. Ter- tulijan je očito shvaćao da Pastir propovijeda tu mogućnost opraštanja. piše djelo o crkvenim piscima. Origen. 22). a neki ga čak i preziru (De principiis 4. ako imamo na pameti da je Pastir još u IV stoljeću bio čitan kao podloga za davanje katehetske poduke onima koji su se odlučili da se p r i p r a v l j a j u za krštenje. Joly. 4). Este- ra. Čini se da nije moguće staviti u pitanje da Pastir. »Herma se interesira gotovo isključivo za pokoru. treba da pridometnem i to da postoje i druge knjige (hetera biblia) izvan ovih. da stupe u b r o j katekumena. eccl. 25. on nadodaje: »No radi potpunije točnosti. On je u tom literarno ovisan o Euzebiju. Tradicionalno je mišljenje u povijesti kršćanske literature da je Herma svoje djelo napisao kao navješćivanje pokore (metanoia).6). temeljno štivo za duhovnu . 31). Obično se misli na pokoru kao put za zadobivanje oproštenja grijeha učinjenih poslije krštenja. ali izvješćuje da se Pastir javno čita u crkvama i da se upotrebljava u pružanju poduke katekumenima (Ibid. međutim. Kroz cijelu knjigu. HERMIN »PASTIR« 148 16). usp. 21). Ako iz njegova djela možemo izvući obavijesti druge vrste. 367: završivši popis ka- nonskih knjiga Sv. Tobija.

a »i ostalo« (Vis. Ipak se teško može utvrditi neposredna literarna ovisnost Herme o nekom konkretnom poganskom tekstu koji bi mu bio po- služio kao predložak. 282). Etiopski pri- jevod naziva H e r m u u naslovu »prorokom«. ili je riječ samo o či- stoj književnoj vrsti. Sam se Herma nigdje izričito ne naziva prorokom. R. da se iz Pastira ipak može nešto izvlačiti u vezi sa shvaćanjem o oprošte- n j u grijeha u Crkvi II stoljeća. Je li Herma sam imao vizije. von Stroem (1936) pokušao je pomoću moderne psihologije protuma- čiti da je Herma odista vjerovao u svoje vizije. o postupku da se kroz izmišljene vizije i tobožnje po- ruke s neba iznese određeno učenje. On pre- pisuje »nebesku knjižicu« (Vis. ali se ne čini da bi ovisnost Herme o spisu Poiman- dres bila direktna. Ako je posljednja redakcija načinjena s neposrednim ciljem da se protiv rigo- rističkih tendencija propovijeda mogućnost oproštenja grijeha. s time da je tekst redigiran tako da ujedno zauzme neposredan stav p r e m a konkretnim rigorističkim tendencijama o nemogućnosti svakog opro- štenja grijeha počinjenih poslije krštenja. 254—270). Reitzenstein (1904). ali je sigurno da Pastira moramo prije svega promatrati kao knjigu kršćanskog duhovnog života. Time se Pastir nadovezuje na bogatu židovsku apokaliptičku književnost. E. onda treba reći da je njezina osnovna svrha ocrt kršćanskog duhovnog ideala. 2). koji dobiva zadatak da nebeske poruke prenese drugima. međutim. bez obzira hoćemo li prihvatiti da je ona nastajala kroz više redakcija. ako je ta posljednja redakcija ujedno jedi- na. direktan u t j e c a j Ps. Herma ne posuđuje nikakvog učenja od Ps. dj.KNJIŽEVNA VRSTA I OVISNOST »PASTIRA« 149 izgradnju. upozorava da je Pastir bio obljubljeno štivo »kod kršćanskih asketa u Egip- tu i Mezopotamiji«. nastao pri k r a j u rimske republike. Petersona. Her- der. Peterson. koji je metodom sličnosti motiva prilično proučavao Pastira. str. a što je pobijao već G. Moguć je. Rom-Freiburg-Wien 1959. a da pisac kod toga nema nakane tvrditi da je te vizije odista imao? Nijedan kritičar ne zastupa da bi sve vizije u Pastiru bile stvarne. Petersonova su istraživanja pokazala da je H e r m a u ocrtavanju svojih vizija veoma ovisan o načinu kako su se opisivala božanska ukazivanja u po- ganskoj antiki: bitna je razlika ipak u tome što kod Herme nema traga tome da bi ukazivanje nebeskih ličnosti bilo rezultat prethodnih magijskih opera- cija (Nav. To treba smatrati osnovnom svrhom radi koje je knjiga napisa- na. A. van Deemter (1929) misli da su samo četiri prve vizi- je odista vizionarskog karaktera. nego se predstavlja kao pokornik i navjestitelj pokore. čini se. On je samo priprost po- srednik. da je riječ o golom književnom postupku. Po svojoj književnoj vrsti Pastir neosporno spada među apokalipse. i da je metodološki »veoma opasno izvlačiti iz Herme ne- što za povijest sakramenta pokore« (Fruehkirche. saopćile su mu osobe s neba. ili početkom carstva). Kebeta. ili bar vjerovao da ih ima. Nalazimo kod Herme motiva koji nalikuju na motive u hermetičkoj literaturi. Judentum und Gnosis. ona nije iz- mijenila bitnu orijentaciju djela. posebno nakon istraživanja E. 5). a drugo da je d a l j n j e razvijanje te prve jezgre. Daleko je vjerojatnije. str. kako je zastupao R. Sve što Herma naučava. ali su to bile halucinacije. 5. t j . kako nam pokazuje Tertuli- jan. u koju po literarnoj vrsti ide kanonska novozavjet- na Apokalipsa Ivanova i brojne kršćanske apokrifne apokalipse. Kebetova spisa »Tabula« (Pinax) koji je bio veoma popularan u prvim stoljećima kršćanske ere (to je stoičko-neopitagorejski spis. ali . dobiva nalog da zapiše Zapovijedi i Pored- be. Bardy (1911).

ali ga nikad ne citira doslovno.. str.. JOLY. Njegova opetovanja veći- nom imaju određenu funkcionalnost u svojoj književnoj vrsti: tekst je na- pisan da se javno čita. On je utvrdio značajne esenske u t j e c a j e na teologiju Herminu. 3. Der Hirt des Hermas. kako pokazuju novija istraživanja. književno nedotjeran i pučki. Sadržajno je Pastir svakako judeokršćanski spis.. koji se usko veže uz židovsku apokaliptičku literaturu. dj. str. ako je knjiga i nastala u n u t a r jedne »školske« tradicije. Te su ocjene samo dijelom točne. u: Fruehkirche Judentum und Gnosis. Joly). J. Hermas. Herder. stil nespretan i pun dosadnih opetovanja. Kritische Analyse der fuenften Vision des Hermas. Le Tableau de Cébès et la philosophie religieuse. 285—309. Le Pasteur. kao što stoji pisano (ge- graptai) u knjizi Eldada i Modata. § 17. Peterson čak misli da je »očevidno da ta nauka nije nastala u Rimu. ako i jest priprost. Od židovske apokrifne literature Herma citira izgu- bljenu inače knjigu Eldada i Modata. St.: M. 46—49. 282). dj. pučki. Berlin 1956 (II izd. R. Daniélou još jače utvrđuje ovisnost Hermine teolo- gije od židovske apokrifne literature i od esenizma (Théologie du judéo-chri- stianisme.150 HERMIN »PASTIR« imitira. Tuebingen 1923. Louvain-Gembloux 1950.. A sve je to uspio zaodjeti u jedan oblik koji je bio pristupačan najširim slojevima. WHITTAKER. 2). DIBELIUS. Nav. Rom-Freiburg-Wien 1959. RL 23—33 (hrv. Paris 1958 (II izd. ID. čini se. Kao pisca.. Peterson inzistira da Pastir nije »pučka knjiga«. dj. Audet posebno je proučavao tu srodnost (Revue Biblique 1953. čini se. Die Begegnung mit dem Ungeheuer. nego produkt škole. H e r m u su obično nisko ocjenjivali: njegov je jezik siromašan. 43—82). koji je došao iz Jeruzale- ma u Rim poslije g. 1968). H e r m a svakako »želi biti kršćanin. 1967). a posebna je vrijed- nost Pastira u tome što nam omogućava »uvid u razvitak askeze unutar judeo- kršćanstva« (Nav. Poslije otkrivanja rukopisa u Kumra- nu (g. Die apostolischen Vaeter: I. R. ID. 308) Herma je »prožet svetim tekstovima« (R. Hermas et les . Uglavnom otkrivamo uključ- ne citacije. str. PETERSON. GCS 48. Pastir ima najviše srodnosti s Poslanicom Jakobovom. nav. Od novozavjetnih tekstova čini se n a j v j e r o j a t n i j i m da Herma slijedi Matejevo Evanđelje (E. GIET. obraćenog na kršćanstvo. slikovite pojedinosti (usp. passim). I z d. E. što je učinilo da je njegov spis postao tako popularno du- hovno štivo. dj. 4). 46. koji su narodu prorokovali u pustinji« (Vis 2. baš tako siromašan. 1947) zapazili su istraživači srodnost Hermina učenja posebno s kum- ranskim spisom Manuale disciplinae (npr. ona je bila tako napisana da je postala veoma cijenjeno pučko štivo. 271—284. A ni mašta mu nije sasvim siromašna: on zna živo do- čarati prizore i zaintrigirati čitatelja. Beitraege zur Interprétation der Visionen im Pastor Hermae. J.—P. — Lit. JOLY. 51—53). anast. Bruxelles 1963. ID. PETERSON. nav. SC 53. smatrajući je Svetim Pismom: »Blizu je Gospodin onima koji se obrate (epistrephomenois). Svakako je H e r m a mnogo čitao i slu- žio se kod pisanja svoga djela mnogim predznanjima. prijevod nekih odlomaka). 70.. učenje o »dva duha«). 261—326). 49.: M. 81—83. iznio je čak hipotezu da je Herma sin nekog esena. Njegov rječnik nije. Der Hirt des Hermas. a s tim će u vezi biti i lokali- ziranje događanja u Rim (E. mašta oskudna i škrta. ali veoma rijetko možemo naći točne citacije: to valjda odgovara apokaliptič'koj književnoj vrsti kad se sva nauka ukazuje kao neposredno dana s neba. SC 53. nego da spada u Palestinu«. Na dosta se mjesta može otkriti direktan u t j e c a j apokrifne apokalip- se Četvrte knjige Ezdrine (usp. MASSAUX. 254—270. to se vidi već iz toga što je on jednako eliminirao palestinsku pozadinu eshatologije kao što i aludiranje na kultni i obredni zakon Izraela«. 60. L'influence de l'Évangile de saint Matthieu sur la littérature chrétienne avant saint Irénée. Ipak.

on premješta nebesa i planine. radosna. i da je takva želja zla. Mand.2—41. pojaviše se dva muža koji su je uzeli pod ruku i otišli za katedrom. K. Kad mu . »Svakodnevna pravedna riječ dođe na kraj svakoj zloći. Posljednje je riječi zapamtio: »Gle. da se posljednje riječi tiču pra- vednih. da fen ispuni obećanje koje im je obećao s velikom slavom i radošću. Sadržaj. 1—4). JOLY. koji se svladava (enkrates). Synoptische Ueberlieferung bei den Apostolischen Vaetern. nego Bog hoće da Herma obrati svoju kuću koja se zlo ponijela prema Gospodinu i prema roditeljima. I dođe stara žena u blistavoj odjeći. H. Vigiliae Christ. Berlin 1957. on koji je uvijek nasmiješen? On tada spomene optužbu Rode. On ju je zamolio da mu dade knjižicu da je prepiše. doduše. s knjižicom u rukama.. a ono pređašnje pogana i otpadnika. Stara gospođa je na to taknula Hermina prsa i upitala ga. ali da se svakako u njegovu srcu rodila neka nakana u vezi s Rodom. kako će onda umilostiviti Boga za grijehe koje je stvarno počinio? Dok je bio još u tim mislima. a Herma ostaje sav u trncima i pun žalosti. 24(1970) 34—49. str. o samom činu. Ein neuer Hermas-Papyrus [P 5104 Berliner Staatl. bijela kao snijeg. 242—256. bit će upisani u knjige života sa svetima«. i on će »izliječiti grijehe tvo- je. na odlasku rekla: »Budi muž (andrizou). koji je pun svake jednostavnosti (haplotetos) i velike nedužnosti (akakias)«. TREU. bre- žuljke i mora. Paris 1963. pred njim je hodala ona ista starica i čitala malu knji- žicu. koji je svojom vlastitom mudrošću (sophia) i providnošću(pronoia) stvorio svoju svetu Crkvu.« Kad je prestala čitati. n. Herma!« Tako završava prvo viđenje (Vis. sjedne sama na katedru i pozdravi ga: »Zdravo. Zatim mu je stara gospođa čitala iz knjižice: trnci su ga prolazili od onoga što je čuo. gle. Nebo se zatvara. On iz ljubavi prema dje- ci nije svoju kuću opominjao. gle. Herma otpočinje od scene s Rodom i od svoje misli da bi volio imati takvu ženu. što je tako utučen i neveseo. prekrivena vunom. 3)1—218. koji je svojom nevidljivom i silnom moću i svojim velikim umom stvorio svijet. Kad se digao. IV 4. došla su četiri mladića: oni su uzeli katedru i otišli pre- ma istoku. prema istoku. to čovjek ne može podnijeti. Ona mu reče. Kratko vrijeme poslije toga išao je prema Kumama i putem za- spao: tada ga duh zgrabio i odveo po bespuću preko neke rijeke na ravnicu gdje je klekao. str. a stara mu žena reče da se ne radi. 2. jer ako mu je taj grijeh zapisan. Drugo mu se viđenje dogodilo otprilike godinu dana kasnije. ako budu obdržavali propise Božje što su ih primili u velikoj vjeri. KOESTER. koji je svojom snažnom rječju (rhemati) učvrstio nebo i utemeljio zemlju na vo- dama. i sve postaje ravno za njegove izabrane. 1967. koji se uzdržava od svake zle želje. može li on to navijestiti izabranicima Božjim. 4. da li mu se svidjelo njezino čitanje. gle. kad ga je Duh uzeo i odnio na isto mjesto: bacio se na koljena i molio. Bog je milo- stiv i dat će mu snage da se sve popravi. koji je svojom slavnom voljom dao skladnost svojemu stvorenju. Ipak mu na koncu kaže. dakle. On joj odzdravi: »Zdravo.4 — V 1. nego se mora ohrabriti d utvrditi svoju kuću. Jer znam da. i (grijehe) sve tvoje kuće i svih svetih«. koju je i blagoslovio. opominjati svoju djecu. neka se moli Bogu. Upitala ga. Hermas et le Pasteur. Herma«. gospođo!« Ona ga upita. Time što pravedno misli po- diže se njegova slava na nebesima i Gospodin mu biva prijateljski u svakom njegovu poslu«. Museen.SADRŽAJ: PRVO I DRUGO VIĐENJE 151 pasteurs. Dok je ona još bila u riječi. On samo ne smije biti nehajan. Tada se otvorilo nebo i vidio je Rodu kako ga kori zbog one misli. posebno za »Hermu. Ne prestani. ali ono prije bilo je strašno i tvrdo. a ona mu je. Abt. Zbog nji- hovih prestupaka trpi on i u svojim vremenitim poslovima. ako se obra- te (metanoesousin) cijelim svojim srcem. On je odgovorio da mu se posljednje riječi sviđaju. R. nego je dopustio da se strašno pokvarila. 1. Ona mu kaže da »pravedan muž ima pravedne misli. Međutim. pred njim se stvori velika katedra. Aeg. a on se opravdava da ju je uvijek poštivao kao sestru. Međutim. u: Vigiliae Christ. Bog (nebeskih) sila. Isto je tako išao prema Kumama. nije to ono zbog čega se Bog ljuti na nj. molio i ispovijedao svoje grijehe. jer ne može toliko toga zapamtiti.

što misli. Kad je po dogovoru stigao na mjesto. »Kad dovršim sve riječi — reče — preko tebe će je upoznati svi izabrani. Treće je viđenje Herma očekivao: postio je i molio Gospodina da mu otkrije objavu (ten apokalypsin) koju mu je obećao dati preko one 'starice.. je li već dao knjižicu starješinama (tois presbyterois). Herma je upao u ve- like osobne stiske zbog prestupaka svoje kuće. oni neće imati spasenja. oni koji su sada spremni da ga zaniječu u nadolazećim danima: »Onima koji su zanijekali ranije postao je milostiv po velikom svome milosrđu. Knjižica je sadržavala poziv na pokoru: Hermina kuća. jer obraćenje (metanoia) za pravednike ima kraj: ispuniše se dani obra- ćenja (metanoias) za sve svete. vidio je klupu od bjelokosti (sympse- lion elephantinon). Mladić krasna obličja upitao ga je. Herma se povukao u jedan kut polja i slovo po slovo sve prepisao. Ona mu se noću ukazala i rekla mu neka pođe na svoju njivu.« »Blaženi vi 'koji izdržite nadolazeću veliku stisku (ten thlipsin ten erhomenen ten megalen). 2. za pogane obraćenje (metanoia) ima mjesta (estin) da posljednjeg dana. ako bude ustrajao. Herma? Mjesto na desnoj strani pripada drugima. a mladićima rekla. a kad je Herma rekao: »Sibila«. »Digla ga za ruku i povela prema klupi. a spasava i sve koji tako rade te koračaju putem nedužnosti (akakia) i jednostavnosti (haplotes). Grapte će podučavati udovice i sirote.. netko mu je knjižicu uzeo iz ruke. te njegova jednostavnost (haplotes) i mno- ga uzdržljivost (enkrateia): to spasava njega. ne ras- poznavajući slogove. mladić mu reče: »Jer je stvorena prva od svih stvari: zato je sta- ra (presbytera). Spašava ga to što nije odstupio od Boga živoga. jer se nije za nju brinuo. oni će se očistiti od prijašnjih svojih gri- jeha. na mjesto koje sam izabere. jer to na nj spada. Ali se ipak ohrabrio. ali ga je ona spriječila dajući mu rukom znak da sjedne s lijeve strane. ženu). i preko toga rasprostrto fino laneno platno. onima koji su se već . Jer. a onda mu je bio objavljen smisao teksta. jer ona ima još nešto nadodati. na njoj laneni jastuk (kerbikarion). Nakon toga je petnaest dana postio i molio. tko je ona. Na upit zašto je tako stara. oko 11 ujutro. jer je to Crkva. On reče: »Gospođo. ako pak ne bude gajio kivnosti. klekao i ispovijedao svoje grijehe. To ga je ražalostilo. kao i svi oni koji ne budu zanijekali svoga života!« Gospodin se zakleo svojim Si- nom da će biti izbačeni iz života svi koji zaniječu Gospodina. Načinit ćeš. mladić mu je odgovorio da se vara. Klement će je poslati u druge gradove. prestani moliti samo za svoje grijehe. kosa mu se digla na glavi. neka sjedne na klupu. Čim je svršio. A ti ćeš je čita- ti ovome gradu pred prezbiterima koji stoje na čelu (proistamenon) Crkve« (Vis. Dobro je što nije. moli i za pravednost. neka idu i grade. i ona će mu se . kao i prije. 1—*). Ona je došla sa šest mladića. »Blago svima koji čine pravdu. ona mu reče.« Zatim je imao viđenje kod svo- je kuće: došla je ta starica i pitala ga. a ona mu reče: »Raža- lošćen si. zadobit će oproštenje svih grijeha »ako se od svega srca obrate (metanoesosin) te iščupaju iz svojih srdaca podvojenost duha« (dipsychia). tj. Nikoga nije bilo. dakle. i radi nje je uspostavljen kozmos. i »svi sveti 'koji su sagriješili do toga dana«. slušala ga kako moli i ispovijeda svoje grijehe. jer »kivnost pripravlja smrt«.« Kad mu je ona rekla neka samo sjedne.« »Blizu je Gospodin onima koji se obraćaju!« U snu je Herma primio objavu o tome tko je ta starica koja mu je dala knji- žicu. da zadobiješ nešto od nje za tvoju kuću.« Herma ima dužnost reći »onima koji su na čelu Crkve (tois proegoumenois tes ekklesias) da isprave svoje putove u pravednosti.« Herma ne smije gajiti kivnost prema svojoj djeci niti zapuštati svoju sestru (tj. a onda ga dodirnula i re- kla mu: »Herma. oni neće propasti do vjekova. i pokazati mu što treba da vidi. dva prijepisa i poslati jedan Klementu i jedan Grapti.152 HERMIN »PASTIR« je dala. Kad su ostali sami. htio je sjesti s desne strane. daj da prije sjednu prezbiteri. On se prepao. »Gospodar (despotes) se zakleo svojom slavom u vezi sa svojim izabranicima: ako poslije tog određenog dana još nastave grijeh. jer će biti odgajani pravednim odgojem (paideia dikaia). a da nije vidio tko.ukazati oko petog sata.

drugo raspucano. i sjest ćeš s njima. 1. ali će drugi plakati: no i ti drugi. pa su beskorisni. to su oni koji su istinu spoznali. Hrapavo kamenje. koje dobro pristaje u građevinu. ako budu čuli i obratili se (metanoesosin). šest mladića koji grade. kao i svi oni koji izvrše njihova djela i podnesu što su oni podnijeli« (3. samo što oni sjede zdesna i uživaju neku slavu (echousin doxan tina). to su novaci u vjeri i vjernici. ali se nije uspijevalo otkotrljati u vo- du. kad kula bude gotova.. uslijed toga. Zatim mu je na njegova pitanja objašnjavala »parabolu kule«: »Kula koju vidiš u gradnji. da s njima sjeđ- neš. Kamenje iz dubine. neki su već umrli. to su oni koji su trpjeli za ime Gospodnje. zar ne vidiš — reče mu — pred sobom veliku kulu koja se gradi na vodama od blistava četverokutna kamenja?« Odista. na kraju će se također radovati. to su apostoli. to su oni koji su sagriješili. i dodavali mladićima koji su preuzimali i gradili.. jer mogu biti upotrebljivi za gradnju ako se obrate (ean metanoesosin). tamnicu. pa zbog obline nije pristajalo u gradnju. nego imaju (samo) krinku mira. međutim. to su sveti anđeli Božji. Deseci tisuća muževa donosili su kamenje: jedni iz dubine (vode). Daleko odbačenog kamenja bile su tri vrste: jedno je padalo na put. Raspucano su kamenje oni »koji nose u srcu nešto jedan protiv drugoga i nisu međusobno u miru (me eireneuontes). kao dosad. drugo je padalo u oganj i gorjelo. to su oni koje je Gospodin is- kušao. koje se priređuje (agomenoi) i stavlja u građevinu. . da njime upravljaju. izgrađuju. Kamenje ostavljeno pored kule. Drugo. Ostali imaju lijevu stranu. učitelja. zvijeri. i jedni i drugi imaju iste darove i ista obećanja. Bijelo i četverouglato ka- menje. Međutim. jer u njima nema zloće.« Bijelo i oblo kamenje koje ne . a treće razbijali i bacali daleko od kule. U tom će im slučaju preostati samo to da leže pored kule. prvii stvoreni (protoktistoi). Moraju se. tako da se nije vidjelo gdje se kamen s kamenom sastavlja. kako bi mo- gao to navijestiti braći i obradovati ih. to su također anđeli. Herma ima brojne nedostatke. očistit će se od svih svojih grijeha do ovoga dana. Posjela ga opet na klupu. Kula je utemeljena riječju »svemo- gućeg i slavnog Imena«. ali žele činiti pokoru (thelontes metanoesai): nisu bačeni daleko. Među kamenjem s kopna šest mladića pravilo je izbor: neke su kamenove udešavali i stavljali u zid. Tebi ostaje još mnogo. neće više biti mjesta za njih. Onda je digla sjajan štap i rekla: »Vidiš li veliko djelo?« U prvi čas nije vidio ništa. Mora se očistiti od njih. biskupi (episkopoi). đakona obavljali čisto i sveto za izabranike Božje. kojima je povjereno sve stvorenje da ga razvijaju. treće okrnjeno. tako da se ne vidi mjesto sastava. Oni koji donose kame- nje. jer su hodali ispravnim putem pred Gospodinom i savršeno ispunjavali nje- gove zapovijedi (entolas). ! Herma je zamolio gospođu da mu rastumači smisao svega toga. koja sam ti se ukazala sada i prije!« Kula se gradi na vodama zato što je »vaš život spašen i bit će spašen kroz vodu«. golemu stisku. Kamenje iz dubine bilo je već istesano i odmah je pristajalo u gradnju. Nakon toga je starica htjela otići. Kamenje s kopna koje ulazi u zgradu bez tesanja.SADRŽAJ: TREĆE VIĐENJE 153 svidjeli Bogu i koji su trpjeli radi Imena. »Gle. drugi s kopna. koje anđeli samo opominju da dobro čine. četvrto bijelo i oblo. unatoč želji. križ. treće je padalo blizu vode. učite- lji (didaskaloi) i đakoni koji su svoju službu biskupa. 9). ali se s puta otkotrljalo na neprohodna mjesta. a i sama je sjela s desne strane. uopće svima koji su trpjeli za Ime. ali ne ostaju u njoj i ne druže se (mede kollomenoi) sa svetima. to sam ja. orui su mladići gradili četverokutnu kulu. što su »svagda bili međusobno suglasni i držali su mir (eirenen) među sobom i uzajamno su se slušali (allelon ekouon). a neki još žive. u svojoj jednostavnosti (haploteti). Ona mu reče da će se neki od onih koji budu to čuli doduše obradovati. a drži je »nevidljiva moć Gospodara«. . druge bacali pored kule. De- sna strana svetog mjesta rezervirana je za one koji su za Ime podnijeli udarce. ali joj se Herma bacio pred noge zaklinjući je Gospodinom da mu pokaže obećano vi- đenje (horama). Crkva. i svi koji ne budu oklijevali. U gradnju do- bro pristaju. ob- ratiti dok je kula još u gradnji. Ali ustraj. ali manji od one šestorice. Kamenje razbacano oko kule bilo je četverovrsno: jedno hrapavo.

gledajte jedni na druge. One se rađaju jedna iz druge. stojeći rado- sno pred licem Oca. a vi vaš otrov i jed u srcu. uslijed tvrdoće svoga srca. Crkva glasno uzvikuje: »Nera- zumni čovječe. više im se uopće ne javlja misao na obraćenje.« Takav je bio i Herma dok je bio bogat. željet ćete dobro činiti. nego su se zauvijek odijelili od Boga živoga: to su oni u ognju. Jednostavnost (Haplotes). da to imate na pameti i da obnavljate svoj duh. dakle. nego obilno dajite i potrebnima. dakle. ali nećete imati gdje. 1—10). tebi i svetima. zar ne vidiš da se kula još gradi? Kad se dovrši gradnja kule. »Tko njima služi i ima snagu držati se njihovih djela. pa da se vi. da i ja. nego će biti smješteni u jedno mnogo manje mjesto. Ne pitaj me više ništa: dosta vam je. pred zaključanim vratima! A sada se obraćam vama koji ste na vodstvu Crkve (tois proegoumenois tes ekklesias) i koji imate prve stolice (tois protokathedritais): Ne budite slični trova- čima! Oni svoje otrove nose u kutijama. dok još kula nije dovršena. No. kako biste zadobili milosrđe velikoga Kralja! Gledajte. kad sami nemate odgoja (paidei- an)? Odgajajte. ali se ne mogu ugraditi u kulu. jedni druge. Čestitost (Semnotes). vi koji se hvastate u svome bogatstvu. jer kad kula bude dovršena. Nedužnost (Akakia). pa kad dođe stiska (thlipsis). Gledajte. Nakon toga Gospođa upozorava Hermu na sedam žena oko kule: one po na- redbi Gospodnjoj nose kulu. da ne bi oni koji su zapostavljeni (hysteroumenoi) jadikovali i da se njihov jad ne bi uzdigao do Gospodina. one koji su gladni. To su kreposti: Vjera (Pistis). mogu položiti računa za sve vas Gospodinu vašemu« (Vis. gradnja će biti brzo dovršena. Crkva odgovara da oni mogu činiti pokoru. Opomena glasi: »Saslu- šajte me.154 HERMIN »PASTIR« pristaje u građevinu. ako se ne obrate. Otvrdnuli ste. 9. odsutnost miješanja (asynkrasia) škodljiva vama koji ste imućni i koji ne dajete onima koji nemaju. u stvari. saslušajte me. to su oni koji »imaju vjeru. Ali se vi nećete okaniti svoje zloće. Neki su čuli Božju riječ i imaju želju primiti krštenje. a majka svih je Vjera. da vas ne bi ti vaši razdori lišili života! Kako vi mislite odgajati izabranike Božje. A prije svega mora »ušima svetih« od riječi do riječi prenijeti njezinu opomenu koja se. propada tijelo njihovo. ali su zbog sumnja sišli s puta istine. Na Hermino pitanje. ostvarujte mir među vama. ne može postati četverouglatim. a drugi nemaju jela i njihovo se tijelo razara uslijed pomanjkanja dostatne hrane. 3. sa svim svojim dobrima. ali i bogatstvo ovoga svijeta. imat će boravište u kuli sa sve- tima Božjim«. oni se neće spasiti. odnosi na imućne članove Crkve i na kler.« Naređuje Hermi da o svemu tome razmisli i da nakon tri dana to saopći svima. Ta je. Znanost (Epi- steme). Jedni su imali vjeru. Na Hermino pitanje. djeco. Drugi su sasvim obuzeti okusom zla. oni zbog bogatstva i poslova zaniječu svojega Gospo- dina«. ostvarite mir među vama. dakle. Sada dakle. »Kao što okrugao kamen. da li je to već svršetak. to će biti svršetak. ima li za njih pokore i mje- sta u kuli. nećete očistiti svoja srca niti stopiti svoje misli u jedno čista srca. ako se ne oteše i ako nešto od njega ne otpadne. jer je i on jedan od tih kamenova. misleći da će naći bolji put: sad se nalaze u neprohodnu mjestu. djeco! Ja sam vas othranila u mnogoj jednostavnosti i nedužnosti i česti- tosti po milosrđu Gospodina koji je davao da na vas kaplje pravednost da budete opravdani i posvećeni od svake zloće i od svake iskrivljenosti. ne zadržavajte sami za sebe stvorenja Božja. Uzdriljivost (Enkrateia). ali kad se sjete svetosti koju zahtijeva istina. ne nađete izvan kule. No. Kamenje bačeno daleko od kule. tako ne mogu ni bogataši ovoga svijeta postati ko- risni za Gospodina ako im se ne okreše njihovo bogatstvo. to su »sinovi bezakonja«. Pazite na sud koji dolazi! Vi kojima pretječe. tražite. Jer jedni od mnogoga jela navlače slabost na svoje tijelo i kvare svoje tijelo. dakle. . oni opet odustaju i idu za svojim zlim požudama: to su oni koji su pali blizu vode. Ljubav (Agape). zauzimajte se jedni za druge. Takvi će biti upotrebljivi za gradnju kad im se okreše njihovo bogatstvo.

anđeo pokore« (Ho poimen. 3. Sad je bila sasvim mlada i veoma lijepa. Ona se pobjeđuje potpunim predanjem Bogu. ona mu odgovori da o tome mora pitati jednoga drugoga. Hermu je Gospodin spasio tako što je poslao anđela koji je nad divljim zvijerima. Zapovijedi i Poredbe naređujem ti — kaže — da najprije zapisuješ radi toga da ih možeš odmah čitati i čuvati« (Vis.. Zapovijedi (Entolai. 13. Prošle godine je Crkva bila stara. pročišćeni kroz stisku. na kraju Vis. dakle. nemoćan. 11. ne očekuju ništa drugo nego smrt. uslijed mlitavosti i duševne podvojenosti. kosa sijeda. Herma je prošao kraj nemani. jer je to čvrst položaj. 3. kojemu je Herma povjeren. Sjedjela je na klupi. On je »Pastir«. sjedjela je na klupi. Oko trideset koračaja iza toga susreo je mladu djevojku svu u bijelom. nemajući više nade da će se pomladiti. susreo u oblaku prašine strahovitu i golemu neman. čini se. Zapovijedi i Poredbe kako mi je on naredio« (Ibid. a Herma se okrenuo jer je imao osjećaj da dolazi zvijer (Vis. Na tom mjestu saznajemo da se izgled Crkve kroz tri viđenja mijenjao: u prvoj viziji. da budu upotrebljivi za gradnju kule. Ima ih dvanaest. ona je bila veoma stara i sje- djela je na katedri. zlatno znači kršćane koji su uspjeli izbjeći svijetu. Kao što starci. da zatvori ralje zvijeri. Sve to mora Herma saopćiti kršćanima. 6). koji se obrate cijelim srcem« (Vis. ognjenokrvavo znači da svijet ima propasti kroz krv i vatru. »Na- pisao sam. Na katedru (naslonjač) je sjela zato što tako čini svaki čovjek koji je tjelesno slab. ho angelos tes metanoias). 1-3). bijelo znači nadolazeći vijek (aion) u kojemu će stanovati Božji izabranici. Crkva se više ne ukazuje. nakon molitve. 5.. Crkva je u taj čas nestala. a ni po literarnom obliku taj dio Pastira ne pruža dojam . On kaže Hermi. Herma je. 5 kaže se: »Pastir. 4). Ona mu je rastumačila da je ta neman predznak (typos) goleme kušnje (thlipsis) koja nadolazi. Odjednom je ušao k njemu čovjeik »slavna izgleda«. 13.SADRŽAJ: ZAPOVIJEDI 155 Poslije toga dođe šest mladića graditelja i oni odvedu Crkvu prema kuli. 2—3). puna radosti. Kad ju je Herma još na odlasku zamolio da mu rastu- mači značenje triju oblika u kojima ju je vidio. jer je »vaš duh bio star. To viđenje Herma dobiva u svojoj kući (en toi oikoi). Ti. jer su kršćani nakon objave odbacili mlitavost. kaže pisac. a da mu se ništa nije dogodilo. ali joj je tijelo bilo staro. sjeo kraj njega i rekao mu: »Poslan sam od najčasnijeg anđela (apo tou semnotatou angelou) da stanujem s tobom preostale dane tvoga života«. U Četvrtoj viziji. Druge je godine bila mlađa. a koji se zove Tegri (Thegri). prije svega zapisuj moje Zapovijedi i Poredbe. da je poslan. U drugom je viđenju bila mlada i radosnija. 5). i stajala je. a četiri druga odnesu klupu. ojačali u vjeri. budući da klupa ima četiri noge.« (Vis. sadržavati jezgru kršćanskog moralnog shvaćanja. Bog je pomla- dio njihov duh. »Oni koji se obrate (metanoesantes) bit će posve mladi (neoi) i čvrsto utemeljeni (tethemeliomenoi). a imala je na glavi četiri boje: crnu. To Herma mora saopćiti svima vjernicima. Mandata) imale bi po Hermi. idući sam putem via Cam- pana. same točke (kephalaia) koje su vam korisne. S Petom vizijom (odnosno Otkrivenjem) počinje drugi dio Pastira. 4. Sad je već znao da je to Crkva. Na Hermino pitanje Crkva mu je razjasnila značenje boja: crno znači svijet u kojemu stanujemo. pred godinu dana. da mu »pokaže ponovno ono što je vidio prije. zlatnu i bijelu. dvadeset dana kasnije. pošto je sjeo na počivaljlku (ten klinen).. samo joj je kosa ostala sijeda. radosna. da se obrate i da svoje brige predaju Go- spodinu. ognjenokrvavu. U trećoj je viziji Crkva bila mlada. Opseg teksta pojedinih zapovije- di veoma je neujednačen. 3).. samo »po velikom i preslavnom Imenu«. ali bijele kose. a ostalo ćeš zapisivati kako ti pokažem. lijepa. kao što i »kozmos nose četiri elementa« (Vis. Poslije jednodnevnog posta ukazao se Hermi noću mladić koji mu je rastumačio da je dob Crkve u viđenjima bila u ovisnosti od stanja kršćana.. uvenuo. radosnija i na no- gama. 3. »Obukavši se u vjeru Božju«. obučen kao pastir. jer su kršćani primili pomlađenje duha kad su vidjeli od Boga im obećana dobra. nakićenu kao zaručnicu. koja je rigala vatru.

Sama zapovijed glasi: »Nare- đujem ti da čuvaš čistoću (agneia. gdje svih kreposti ima sedam. i odbacivat ćeš svaku zloću od sebe. a tko ne zasluži: »svima daj. Toga se drži. no ako se i oženi. 2. i zašto baš tim i takvim redom? Nije vjerojatno da bi Herma kod toga bio imao na pameti neki logički slijed. jer Bog hoće da se svima daje od njegovih darova«. pogotovu teoretsku. velik grijeh počinjaš. Pastir daje ovaj odgovor: Ako muž ne zna da mu je žena preljubnica. on je mora otpustiti. neka od sada govori samo istinu. u stvari. jer je to demon koji sije nemir i neslogu. Pastir ga tješi. a žena se neće obratiti (me metanoe- sei) nego ustraje u preljubu. »ne griješi. da bračni drug koji se poslije smrti svoga bračnog druga ponovno oženi.156 HERMIN »PASTIR« jedinstvenosti. Herma postavlja s tim u vezi Pastiru tri glavna pitanja: o postupanju prema preljubnici. castitas). dajući od plo- dova svoga rada svima potrebnima. za- nimljivo je da zapovijedi nisu logički povezane s njegovim katalogom kreposti. stječe sebi kod Gospodina dodatnu čast i veliku slavu. jer onda će sve biti ispravno i radosno. To je služenje (diakonia) koje nam je Bog dodijelio i treba ga vršiti pripro- sto i jednostavno. Ako se otpuštena žena obrati .« Lažljivci. ne griješi« (Mand. ni s onim u Vis. Kad Herma na to brižne u plač. niječu Boga. bit ćeš kao nejako dijete koje ne zna za zloću što razara život ljudi.« Krepost jednostavnosti uključuje tri stvari: 1. Ako pak se uvijek sjećaš svoje žene nikada nećeš sagriješiti. Teško bi bilo otkriti neku sustavnost. Treća zapovijed naređuje: »Ljubi istinu (aletheian agapa). izazvanih određenim rigorizmom. jer inače postaje sukrivac njezina grijeha i zajedničar njezina preljuba (koinonos tes moiheias autes). jer je prije bio lažljiv (»Nikad nisam čuo takve riječi akribos«). onda samome sebi pripravlja smrt. o mogućnosti pokore za grijehe poslije krštenja. da se Duh Božji. nađe isti- nitim pred očima sviju ljudi: tako će se slaviti Gospodin koji u tebi stanuje. Pastir odgovara. ne griješi ako s njom živi. sukrivac u toj mani je i onaj koji makar samo pruži uho opadaču. samo istina neka izlazi iz tvojih usta. koji je sve stvorio i uredio. 2). a ako načini sam zao čin. nikoga ne ogovarati i ne slu- šati ogovaranje (katalalia). 3. 8). Prva zapovijed. ali ni s onim u Sim. tj. tekst odaje postojanje konkretnih problema. ulazeći u konkretnu kazuistiku. No čim za to sazna. a ne teoretičar. Zašto baš dvanaest zapovijedi. Četvrta se zapovijed bavi bračnim moralom. međutim. postupanja prema preljubnici (a »ta praksa vrijedi i za ženu i za muža«: Mand. propovjed- nik morala. Herma je prije svega praktični moralist. koji sve obuhvaća a sam je neobuhvatan. 4. bez ispitivanja tko zasluži da dobije. inače i sam čini preljub. Jer ako to činiš. oženiti. glasi: »Prije svega vjeruj da postoji jedan Bog. Primatelj će odgovarati pred Bogom ako primi kad mu nije potrebno (usp. kako se o tom govori u Didache: § 9). ali ako netko ostane sam. Što se tiče prvog pitanja. 1. živjet ćeš Bogu (tj. jer je Gospodin istinit u svakoj svojoj riječi i u njemu nema laži. u jednostavnosti. koje se veže uz montanistički stav.« Druga zapovijed Pastirova glasi: »Drži se jednostavnosti (haplotes) i postani ne- dužan (akakos). činiti dobro.« Za slugu Božjega već je sama takva želja velik grijeh. čak onim koji je značajan za (kasniji?) montanizam. obući ćeš svalku krepost pravednosti (areten dikaiosynes). radi njezina mogućeg obraćenja. u očima Božjim) ako budeš čuvao tu zapovijed. o dozvoljenosti druge ženidbe po- slije smrti bračnog druga. 4. Na treće pitanje. i da ne dopustiš da ti u srcu poraste že- lja za tuđom ženom ili za bilo kakvom bludnošću (porneia) ili za bilo kojim tome sličnim zlom. makar se i na jednom i na drugom mjestu pridaje značajna važnost redu među krepostima. obući se u čestitost (semnotes). bojeći se njega budi uzdržljiv (enkrateusai). uz vjeru (pistis). HI. u izla- ganju zapovijedi. nego mora ostati sam. koja se očito veže uz prvu krepost u oba kataloga. odnosno pokore (dia ten metanoian). njemu i boj se njega. Ne smije se. dakle. Vjeruj. 4. IX. koji je sve stvari izveo iz ništavila u bivstvovanje (ek tou me ontos eis to einai). što ga je Bog naselio u to tijelo. gdje kre- posti ima dvanaest.

on neminovno čini zlo. o strahu Božjem i o strahu od đavla (Mand. 4. 1—3). — Za- nimljivo je pripomenuti da riječi enkrateia i enkrates ne dolaze u ovom tekstu koji govori o bračnom moralu. ali ako ponovno kao zarobljen (hypo cheira) griješi i kaje se (metanoesei). Sama srž šeste zapovijedi sastoji se u učenju. 1). jasno se vidi utjecaj esenskog psihološko-moralnog dualizma. jer onoga koji je sagriješio i koji se kaje (metanoounta) treba primiti natrag. ka- ko god bio zločest (ponerotatos). U takvu pristupu. a vrlo vjerojatno i utjecaj stoičke kazuistike. kao i za one koji u ovaj čas primaju vjeru. bit će zado- voljan. bit će čist. pa je stoga u svome milosrđu uspostavio pokoru i predao nad njom vlast (exousia) Pastiru: »Ali ja ti kažem. stoje dva anđela: anđeo pravednosti i anđeo zla. Jer ako budeš strpljiv. 1). trnovit. u kojem je put dobra težak. nju daje Pastir onima ikoji se obraćaju. od nekih učitelja (para tinon didaskalon).). ne bi smio više griješiti: to vrijedi za sve koji će ubuduće povjerovati. bez koristi je za takvog čovjeka: jer teško će živjeti« (Mand. makar više istraživača misli da je Herma bio enkratit u području seksualnog morala: o kreposti enkrateia govori se u Mand. a u srditosti đavao« (Mand. No. straha i uzdržljivosti. 2). SADRŽAJ: ŠESTA ZAPOVIJED 157 i želi se mužu vratiti. Duhu Svetome. okaljan srditošću. 3. Put pravednosti je ravan (orthe hodos). a razrađivana je u Didache (usp. jer nema čistog mjesta. Prodik. zna slabost ljudi i lukavost đavla. on je mora primiti natrag: »Ako je muž ne primi natrag. § 13). Tema o dva puta poznata je u novozavjetnim spisima (usp. Pastir kaže da je to točno. da nema oproštenja grijeha načinjenih poslije krštenja. kao i u dalj- njem razvijanju pohvale strpljivosti i ukora srditosti. 6. ako nadođe neka srdžba (oxycholia). 13). 4. budući da je nježan. 1. čovjek mora slijediti anđela pravednosti. pun zapreka. . Herma u vezi s time postavlja konkretno pitanje o mogućnosti pokore: »čuo sam. U Šestoj zapovijedi donosi autor -najprije kratak uvod o dva puta: putu praved- nosti i o putu nepravednosti. uživat će skupa s posudom u kojoj stanuje. bez trnja (Mand. 6). 8. jer kako god čovjek bio vjeran (pistotatos). 8). bez zapre- ka. U prvoj je naređeno čuvanje vjere. muža i ženu. § 9) i u Poslanici Barnabinoj (usp. ostaje mu jedna pokora (mian metanoian echei). 4. Suprotno i od helenističkog shvaćanja. 2. a sada će o tome i nešto više reći: o nečemu što se tiče vjere (Mand. Ona je bila popularna i u helenskoj književnosti (Hesiod. 1). gospodine.. to jest. poznatog iz kumranskih spisa kao učenja o »dva duha«. on griješi i velik grijeh na sebe natovaruje. a ostvarivati svu pravednost. Duh Sveti. Šestu. 5. pa nastoji odatle otići: guši ga zao duh. jer će mu biti ugodno. 8). koji stanuje u tebi. Mt 7. nasuprot. 7). o pravoj i krivoj uzdržljivosti odnosno umjerenosti (Mand.. 1. Drukčije je s onima koji su bili pozvani rani- je (»prije ovih dana«): Gospodin poznaje srca. Tema Pete zapovijedi je strpljivost (makrothymi) i njoj suprotna mana srditost. vršdt će službu (leitourgesei) Bo- gu u velikoj radosti. sedmu i osmu zapovijed sam pisac izričito povezuje s prvom (Mand. ako netko zaveden od đavla sagriješi. 3. i nadvladat ćeš svako zlo djelo. I »Postani strpljiv i razborit. Usput Pastir tumači Hermi da obraće- nje i pokora znači da čovjek posjeduje veliku razumnost (synesis): To metanoesai synesis estin megale (Mand. da ne postoji druga po- kora (metanoia) osim one kad smo sišli u vodu i primili otpuštenje naših prijašnjih grijeha« (Mand. ako ga obuzme misao anđela zla. ako mu mu srce obuzme misao anđela pravednosti. 6). odmah postaje tijesno. 1. a put neprav- de krivudav (streble). nezamračen od drugoga — zloga duha: boraveći u velikom prostoru. za Hermu je put nepravde neprohodan. u strpljivosti (makrothymia) stanu- je Gospodin. Jer. a odricati se (apotaxasthai) anđela zla. jer onaj koji je jednom dobio oproštenje gri- jeha. 4. a put zla lagan. da uz svakog čovjeka. a put pravednosti ravan. nema prostora za vršenje službe (leitourge- sai) Gospodinu kako želi. 6. poslije ovoga velikog i svečanog poziva. ali ne mnogo puta: jer za sluge Božje postoji samo jedna pokora« (metanoia estin mia: Mand.

i živjet će'š u očima njegovim!« (Mand. 8. Barnabina: . jednoj pravoj. »Uzdržavaj se od onoga što je zlo i ne čini toga. Možda bi taj sud trebalo revidirati: naslov enkrates. a ne smije se bojati đavla. kojemu nema mjesta. Kad čovjek osjeti u sebi jedne ili druge sklonosti. ogorčen. i čovjek pobjeđuje đavla strahom Božjim. bijesan. strah Gospodnji. prijevara. nije dosta da bismo ga smjeli smjestiti na crtu koja je vodila k enkratizmu druge polovice II stoljeća. biti krotak. 7. Ako pak hoćeš činiti dobro. dakle. a koju drži najvećom zaprekom za molitvu. čitamo ove: vjera. pa ga nećeš uči- niti. miran. 1. prije- tvornost. »Postoje dvije vrste straha: ako hoćeš činiti zlo. Drugi potiče na raznovrsne akcije. umjerenost. ve- liku pravednost ostvaruješ. raznovrsne razuzdanosti i slično. čineći dobro« (Ibid. jer tko se boji Boga. Govori se. rastro- šnost. pogotovo ako imamo na umu njegov ocrt pojma enkrateia u Mand. razmetljivost i sve drugo tome slično (Mand. 4. tješiti one koji su u duševnoj nevolji. pljačka. »Stvorenja Božja su dvostruka. ne čini djela đavolskih jer su zla. 8. U katalogu onih stvari od kojih se čovjek ne smije uzdržavati. zlopamćenje. tko se tako vlada »živjet će pred očima Božjim« (Mand. gajiti gostoprimstvo. 1). podnositi uvredu. ostvarivati pravdu. opominjati one koji griješe. Od toga nema ništa boljega u životu ljudi. razuzdano opijanje. 2). od svake zloće. 6. o dva straha: o jednom kojega čovjek mora imati. To je od svega najgore u životu ljudi. Deveta se zapovijed bavi molitvom i — s tim u vezi — manom koju Herma naziva dipsychia. 8. Utjecaj esenskog dualizma prepoznatljiv je i tu. obijest. lažljivost. nego njegovih djela. koje enkra- teia ne obuhvaća. čedan. 158 HERMIN »PASTIR« on nužno (ex anankes) čini nešto dobro. 4). 8. laž. velik grijeh počinjaš. pre- žderavanje. hvalisavost. i ono od čega se ne smije uzdržavati. Dipsychia je mana koja se u Pastiru veoma često osuđuje i koja se smatra osobito velikim zlom za život kršćanskog vjernika. i slično. što ga Henmi dodjeljuje Crkva u Vis. U tekstu nalazimo kataloge u kojima je nanizano ono od čega se čovjek mora uzdržavati. on odmah lako shvati koji je anđeo koji mu to savjetuje: treba vjerovati djelima anđela pravednosti (tous angelou tes dikaiosynes) i njih činiti. svako pogrđivanje. budući da đavao nema moći. nego to čini. 3—5). Osma zapovijed govori o dvije vrste uzdriljivosti ili umjerenosti (enkrateia). i o drugom strahu — strahu od đavla. 2. biti strpljiv. ljubav. boj se Gospodina. ne đavla. i ako ima još što drugo tome slično (Mand. Anđeli se raspoznaju po tome što je anđeo pravednosti nježan. ne odbacivati one koji su se smutili u vjeri. otkup- ljivati iz ropstva sluge Božje. Sedma zapovijed naređuje da se čovjek mora bojati Boga. to je strah Božji. a drugoj krivoj. dakle. Zanimljivo je svakako napomenuti da tako ocrtana enkrateia ne sadrži nikakvih elemenata koji su specifični za asketizam. oholost. Ps. Iz tih kreposti proizlazi ovo: pomagati udovice. riječi pravedno- sti. sloga. postojanost. čistoću. 2). istina. ne pritiskati dužnike i siromahe. i činit ćeš ga! Toliko je strah Gospodnji silan i velik i slavan! Boj se. Iz tih zala slijedi i niz drugih: krađa. ali od onoga što je dobro ne uzdržavaj se. pohlepa. brinuti se za sirote i one koji su u oskudici. pijanke. 4. nikome se ne suprotstavljati. tj. dakle. zla požuda. ako pak se uzdržavaš od toga da ne činiš zlo. opako raskošje. Jer ako se uzdržavaš od toga da činiš dobro. poštivati starce. kao što i u slijedeće dvije Zapovijedi. čuvati bratstvo. nego ih obraćati i sokoliti. a ima ga Didache. Treba se bojati. 8). Prva Klementova. osjećati se dužnikom svih ljudi. lažno svjedočanstvo. prazno slavoljublje. a anđeo zla srdit. Ovo su stvari na koje se odnosi obvezatna enkrateia: preljub i bludnost. 8. boj se Gospodina. ne biti zlopamtilo. ogovaranje. 9—10). Gospodina. iz kojega proizlazi to da čovjek čini sve dobro. ali to se ostvaruje strahom Božjim. i uzdržljivost je dvostruka« (Mand. rastrošnost. Pridjev dipsychos nalazi se u novozavjetnim spisima u Poslanici Jakobovoj (1. Prvi savjetuje pravednost. Uzdržavaj se. ipak Hermu nerijetko označuju kao asiketu i propovjednika asketizma.

Pria- njaj. . a činjenica da je govor o prorocima smješten unutar zapovijedi daje naslutiti da je djelovanje proroka moglo imati važan utjecaj na kršćansko ponašanje. te o kriterijima pomoću kojih će se pravi prorok raspoznati od lažnog proroka. Vjeruj Duhu koji dolazi od Boga i koji ima moć. 9). . odlutaju od vlastite sposobnosti razmišljanja (dianoias) i uopće ne razumiju ništa što se tiče pravednosti (peri dikaiosynes): kad i čuju nešto o božanstvu i istini. Danićlou). Rela- tivno opširno razlaganje o kriterijima raspoznavanja pokazuje. a duhu zemaljskom i ispraznom ništa ne vjeruj. ako se ne obrati (metanoesei) teško će se spasiti« (Mand. poganskim prijateljstvima i drugim brojnim zaokupljenostima ovoga svijeta. 6). koja je uvijek u milosti kod Boga i koju on rado prima«. Čovjek ne smije prestati moliti za ono što mu srce želi i primit će: ne smije postati malodušan ako odmah ne bude uslišan. znači. Oni koji su dipsychoi ne dobivaju ništa što mole. 1 Clem 23. 428). da se odbaci svako dvoumljenje (dipsychia) o tome da nas Bog možda neće htjeti uslišati zbog naših grijeha. da Herma piše u vrijeme kad još proroci igraju značajnu ulogu u životu kršćanske zajednice. »Gdje stanuje Gospodin. Stoga: »otje- r a j od sebe žalost i ne guši (me thlibe) Duha Svetoga koji stanuje u t e b i . njihov je um zarobljen njihovim poslovima i ništa od svega ne shvaćaju« (Mand. . 6). . koji su dakle zauzeti oiko toga. nego treba i istraživati. »Jer svaki čovjek dvoumne duše (dipsychos aner). SADRŽAJ: DVANAESTA ZAPOVIJED 159 taj je termin posebno značajan za arhajsku kršćansku duhovnost (J. 5—6). 10. 10. te da se s punim pouzda- njem iz dna srca moramo moliti Bogu: »Traži od Gospodina i sve ćeš primiti. 3). Zagreb 1973. »Iščupaj iz sebe svaku zlu želju. nijedna tvoja molba neće biti odbijena« (Mand. Deveta zapovijed naređuje. 1). dvojba. »Oni koji nisu nikad istraživali što se tiče istine ni tražili što se tiče božanstva. budući da u njemu nema moći. Prvoj Klementovoj to značenje nije tuđe (usp. 11). Bog je milosrdan. U jedanaestoj zapovijedi govori se o pravim i o lažnim prorocima u Crkvi. I dvanaesta je zapovijed izgrađena na sličnoj dualističkoj shemi: govori se o dvije oprečne želje ili žudnje (epithymia) u čovjeku. . ljudi koji su povjerovali i upali u te spomenute mnogobrojne poslove. 16—17). on nije zlopamtilo kao ljudi. žalost (type) je sestra dvoumlja (dipsychias) i srdžbe«. Pravi se proroci od lažnih raspoznaju prvenstveno po svojim djelima. . 10. Preko pravog proroka govori Duh Sveti. kao čvrstom povjerenju u Boga. 1. Dipsychia je za Hermu »kći đavla« (thyga- ter tou diabolou: Mand. i prezire žalost. dakle. str. a preko lažnog proroka duh zemaljski (epigeion pneuma). 9. Dipsychos i dipsychia označuju nutarnju podvojenost čovjekove duše: Prva Kle- mentova suprotstavlja joj jednostavnost (haplotes: usp. uz Gospodina. imaju neku srodnost s duševnom podvojenošću). a utopili su se u poslovima. . 9. Žalostan čovjek uvijek čini z l o . 2. ne podnosi žalost ni stješnjenost prostora« (Mand. bogatstvu. misli dobro. To će također biti u vezi s esenizmom. nego su samo vjerovali. uostalom. Sama zapovijed. dakle. 4—5). 8 prevode Duda-Fućak izrazom »duše dvo- umne« (Novi Zavjet. ponašanju i životu. i sve ćeš shvaćati i razumijevati« (Mand. ona je »zemaljski duh (epigeion pneuma) koji potječe od đavla i nema nikakve moći« (Ibid. ondje je i obilno shvaćanje (synesis polle). da tu riječ možemo prevesti riječju sumnja ili dvojba (dvojiti. ona »izgoni Duha Svetoga«. Duh Božji koji je dan u to tijelo (sarka). 11. on ima sućuti za svoje stvorenje. glasi: »Procjenjuj prema djelima i živo- tu čovjeka koji kaže za sebe da je duhonosac (pneumatophoros). ti ih poslovi potiskuju u mrak i kvare. 9. 1 Clem 23. Deseta zapovijed zahtijeva da vjernik »ukloni od sebe žalost« i da se »obuče u radost. oni se s u š e . 1—2). 1. »Svaki radostan čovjek čini dobro. 10. 3. Nije dosta samo vjerovati. jer dolazi od đavla« (Mand. Usput se govori o potrebi »istraživanja o istini i o božanstvu« da bi se postiglo razumijevanje. s učenjem o dva duha u kumranskim spisima. No za Hermu je dipsychia ovdje suprotna vjeri (pistis). Molitva žalosnog čovjeka nikad nema moći da se uspne do žrtvenika Božjega« (Mand. Dipsychos iz Jak 1. 9. ne razumiju (ou noousi) poredbe koje se tiču božanstva. 4).

2). neće biti spasenja ni za te ni za tvoju djecu ni za tvoju kuću. 7). pa i svim tim zapovijedima« (Mand. lako ćeš ih obdržavati i neće ti biti krute. 3). koji ste isprazni i lakoumni u vjeri. ako mu se čovjek suprotstavlja. za ispraznim gozbama i pijankama. taj gospodar »ove zemlje«. i on će pobjeći od vas« (Mand.3. Polazeći od toga osnovnog stava. ako gospodar ovog svijeta . 12. koju ti dajem. 12. suvišne stambene prostorije?« (Sim. 1). 4). kako bi njihova pokora (metanoia) bila čista u preostale dane njihova života. Dodano je još nešto kao zaključak. Pastir otpočinje kon- statacijom koju bismo mogli nazvati psihološkom: »Ako sebi preduzmeš da ih je moguće obdržavati. da ne može ovladati tim zapovijedima? Čovjek koji ima Gospodina u svom srcu može ovladati svim. kao »sluge Božje«. 1. 3. 12. jer si sam sebe već osudio tom mišlju da čovjek ne može tih zapovijedi obdržavati« (Mand. ali nema moći da pobijedi« (Mand. 1. 1). mnogovrsne naprave. tako da bi »gospodar ove zemlje« mogao »opravdano« (dikaios) kršćaninu reći: »Ili se pokoravaj mojim zakonima. Đavla se ne treba bojati. 12. U temelju Prve poredbe stoji naglašeni dualizam između dviju država ili domovina. ali da on »ne zna. ili seli iz moje zemlje« (Sim. »Nemojte ga se bojati. u kojoj imate stanovati..160 HERMIN »PASTIR« a obuci se u dobru i čestitu (semnen) želju. Bog je čovjeku podložio sve što je pod nebom. dakle. po Hermi. to jest bogataši. 2.3. 3. Očito. 1). za raskošjem bogatstva. 11 (u čisto literarnom smislu). vjeru i krotkost. Poredbe (Parabolai. 12. 1). zdanja. »Ako znate za svoju državu. zapravo na tuđem teritoriju. nego onaj budući tražimo«. to se usko oslanja na Poslanicu Hebrejima (usp.« (Mand. Katalog načina na koje treba služiti dobroj želji sadrži ovo: ostvarivati pravdu i 'krepost. Čovjek mora biti cjelovit u vjeri i mora se đavlu snažno odupirati. Treći dio. onda ih nećeš obdržavati. 12. Za kršćane pak vrijedi: »Vaša je država daleko od ove države« (Sim. 12. ostavit će takvog čovjeka (Mand. nego su oni ovdje. Svršetak je posvećen utvrđivanju da čovjek može te zapovijedi obdržavati. osobito na gl.1). Prve dvije poredbe žele zacrtati kako se kršćanin ima odnositi prema posjedo- vanju stvari.4). jer ako budeš obučen u tu želju. i sve drugo dobro koje je tome slično (Mand. i za drugim mnogim i bezumnim razuzdan os tima: svaka je razuzdanost bezumna i isprazna za sluge Božje (Mand. Treba se obratiti. is- tinu i strah Božji. 5). mrzit ćeš zlu želju i zauzdavat ćeš je kako budeš htio« (Mand. 4. 4. može li ih čovjek obdržavati. 12. ali ako ti se već u srcu ugnijezdila misao da ih čovjek ne može obdržavati. s naslovom »Poredbe koje mi je izgovorio«. i učinit ćeš veliko djelo. 5). 12. Gospodina svoga u srce. 5—6). izvršavaj brižno. u kojemu Pastir najprije Hermi predaje misiju da te zapovijedi prenese drugima: »Imaš te zapovijedi. zemaljske i nebeske. pa ćete spoznati da ništa nije od tih zapovijedi ni lakše ni slađe ni čovjeku prihvatljivije (hemeroteron)« (Mand. 5. 4. Similitudines). druge od Božjih zakona. 1. počinje bez ikakvog uvoda. oni već ovdje moraju slijediti zakon svoje države (Sim. »Đa- vao se može boriti kao protivnik. što je izazvano Herminom izjavom da su zapovijedi divne. 14). »Stavite vi. Time se završava dvanaest zapovijedi. nego ih zanemariš.: »jer nemamo ovdje trajna grada [menousan polin]. budući da su veoma krute« (Mand. tako da se opasno približava shvaćanju budućeg maniheizma: nije riječ samo o tome da kršćani na zemlji nemaju »trajna grada« (države). 4). 12. ali je ovdje skrajnje zaoštreno. 12. Jer. 1. jest đavao. pa đavao neće naći mjesta kuda bi ušao. Pastir donosi katalog djela zle želje: želja za tuđom ženom ili mužem. Tu službu (diakonian). u državi drugoga gospodara. Hbr 13. Herma objašnjava da je bezumno biti zao- kupljen sticanjem što većeg bogatstva na zemlji. 2—3). No. ja ti kažem: Ako ih ne budeš obdržavao. gospodar svih Božjih stvorova i ako može svima ovladati. hodaj u njima i potiči one koji ih budu čuli. koji ima svoje zakone. »Ako je čovjek. zašto tako sebi pribavljate polja. pa će sve biti lako. i kakvo mjesto mogu u kršćanskoj koncepciji života imati oni koji posjeduju mnogo stvari. 5. 1.. u kojoj se imaju nastaniti.

veoma mala je njegova molitva i ispovijedanje (exomologesis) Gospodinu. 4). pa čak ni jezikom teoretski-etičkim. kako već tko može. ali u odnosu prema Gospodinu je siromašan. a grešnici će ostati suhi i besplodni. izađeš iz njegove države i odeš u svoju državu. da ovome ništa ne nedostaje za život (Sim. 1. Ako bogataš pomaže siroma- hu svojim bogatstvom. koja iz nje slijedi. onda »loza privezana uz brijest donosi plod i za sebe i za brijest«. u času kad je još bio jalko živ u zajedničkoj svijesti evanđeoski stav da Kraljevstvo Božje pripada siromasima. Herma tu želi odgovoriti na tjeskobno pitanje o položaju kršćana u ovom vidljivom svi- jetu: naizvana. položaj kršćana se ne razlikuje od položaja ostalih ljudi. ali jest radost« (Sim. 6). jer ga odvlači njegovo bogatstvo. To je. nisu bili posebno skloni da se odreknu svoga statusa bogataša. a zima za greš- nike. Tada će pravednici prolistati. o tom ne govori jezikom prava ili sociologije. Bez obzira na značaj danog obrazloženja i na njegovu vrijednost. 1. treća i četvrta. 5). ali to ne smeta da nam temeljno shvaćanje bude jasno. pa čak i više« (Sim. a bogataši. Ovaj je svijet zima za pravedne: kao što je zimi sve drveće bez lišća i ne vidi se razlika. dakako... 1 o kršćanskom shvaćanju posjeda i o pravilnoj upotrebi zemalj- skih dobara sasvim je jasna: zemaljska dobra moraju služiti svima ljudima. ako je i čini. slaba je i kratka i nema prave snage« (Sim. između drveća koje je suho i u sebi mrtvo od drveća koje je živo. Tu se bogataš uspoređuje s brijestom. jest ova: »Umjesto polja otkupljujte duše koje su potla- čene (thlibomenas). 8—10). To je dobar i radostan trošak. bitna će se razlika vidjeti tek u budućem svijetu. ne stječi sebi više od onoga što ti je potrebno za samostalnost. dakako. Bogataš je neplodan za Boga: »Bogataš posjeduje dobra. On će biti ljeto za pravedne. i budi spreman. nego jezikom kršćansko-religioznim. ali ne bi donosila mnogo ni zdravog grožđa kad ne bi imala pomoć od brijesta po kojemu se penje (slika je iz Srednje Italije). a siromah s lozom. Tematski jednu cjelinu tvore i dvije slijedeće Poredbe.SADRŽAJ: TREĆA I ČETVRTA POREDBA 161 izbaci takvog posjedovatelja polja i kuća i drugih posjeda iz svoje zemlje. 6). s druge strane. 3—4). služenja koje je Bog nametnuo onima koji dobra posjeduju. 2. bogataš) daje mnogo plodova. Ljeti se vidi koje je drveće suho i mrtvo. poje- dini vlasnik mora se smatrati većma upraviteljem tih dobara negoli vlasnikom u smislu rimskog prava (»uti et abuti«). No. mnogo je bolje pokupovati takva 'polja' i 'posjede' i 'kuće' koje ćeš naći u svojoj državi kad se u nju vratiš. 1. za koje je trebalo realistički zacrtati neku pozitivnu ulogu koju mogu imati u pro- življavanju kršćanskog poziva. pa tako onda »i brijest (tj. Jedina oprav- dana funkcija osobnog posjedovanja stvari jest postizavanje osobne samostalnosti (autarkia). poruka koju hoće utvrditi Sim. Zato Pastir savjetuje: »Kao čovjek koji stanuje na tuđem. a po- uka. Herma. Gospodin vam je dao bogatstvo u tu svrhu da mu iskazu- jete takva služenja (diakonias). ne manje od loze. a koje je zeleno i živo. s radošću« (Sim. kao podloge — rekli bismo danas — osobne slobode. drukčije će biti u svijetu koji dolazi (zapravo u vijeku koji dolazi: ho aion ho erchomenos). koja je plodna. u takva 'polja i kuće' ulažite svoje bogatstvo i sve uređaje što ste ih primili od Boga. 3). kao što se suho drvo baca U Povijest kršćanske literature I . koja u stvari ipak postoji. u pojavnom smislu. kršćanski posjedovatelj zemalj- skih dobara ispravno postupa samo onda ako ostvaruje od Boga mu zadatu funkciju služenja da bi svi potrebni došli do dobara potrebnih za život. što će raditi sa svojim poljem i kućom i svim ostalim što je stekao? (Sim. 2. Te su Hermine spekulacije bez sumnje odraz konkretne situacije u tadanjoj crkve- noj zajednici: među kršćanima je već morao biti značajan broj bogatih ljudi. Još je izrazitije religioznog karaktera ocrtavanje moguće vrijednosti bogatstva u Poredbi drugoj. vodite brigu za udovice i sirote i nemojte ih zanemarivati. da kad gospodar ove države bu- de htio da te izbaci zbog toga što se opireš njegovim zakonima. poredba. 2. s kojim nije skopčana ni žalost ni strah. kao stablom koje se u starini smatralo neplodnim. faktično raspolaganje dobrima mora imati funkciju služenja (diakonia) da bi svi ljudi imali potrebna dobra za život. tako se u ovom svijetu ne vidi ni razlika između grešnika i pravednika: naizgled su svi jednaki (Sim.

što je najstariji spomen kršćanske upotrebe tog rimskog vojničkog termina za obdržavanje posta na određenom mjestu (usp. nego i da ga učini subaštinikom svojega sina. Sluga je vinograd ogradio. tako će u budućem vijeku biti bačeni u vatru grešnici i pogani: grešnici. Die altkirchliche Festenpraxis. 5. obdržava »sta- tionem« (stationa echo). on je isprazan. Na Pasti- rovo pitanje »Što je to stado?«. zasadio vinograd. i ništa više. on će mu po povratku udijeliti slobodu.. Gospodar . da je neki zemljoposjednik. da po tvojoj poniznosti onaj koji prima udovolji svojoj duši i da se pomoli Gospodinu za tebe. jer nisu spoznali svoga Stvoritelja. primit će« (Sim. ako nije ujedno »djelo za pravednost«. (Sim 4). 3. gospodine. Svi su se robovi veoma uzradovali i počeli moliti za nj. Ako to održiš. W. 4—5). Pripovijedanje počinje s time da se Herma rano ujutro nalazi sjedeći na jednom brežuljku.« (Sim. budu to obdržavali: što god zatraže od Gospodina. Herma odgovara da »drži stražu«. svake zle želje. kao obećanu nagradu za izvršenu zapovijed. koja je baza za sve izvode. A provodit ćeš ga ovako: pošto si ispunio što je prije napisano. a ostalo je razdijelio svojim drugovima. »kad zablista milosrđe Gospodnje. da obdržava zapovijedi Božje. Primivši jela. i rasprava ide dalje da se objasni kakav ima biti pravi post.« Na to će Pastir: »Ne znate postiti za Boga. stavi to na stranu i podaj udovici ili siroti ili potrebnome: na taj ćeš način biti ponizan. čuvaj se svake zle riječi. dao se i na čupanje trave. udijeli onima koji su u oskudici: »Ovako ćeš obdržava- ti post kojega se želiš držati: Prije svega. Post sam kao izvanjsko tjelesno obdržavanje nema značenja. očisti svoje srce od svih ispraznosti ovoga vijeka. tako obavljena služba (leitourgia) lijepa je i radosna. zajedno sa svojom djecom i s cijelom svojom kućom. otki- dajući sebi od usta. moći će se razlikovati oni koji su služili Bogu. prištedio. str. Sama poredba. 162 HERMIN »PASTIR« u oganj. Ako to ispuni. razveselio se. Pretpostavka za va- ljani post jest u tome da se čovjek uzdržava od svakog zlog djela. 5—9). nakon što čuju. kazuje. 1933. tvoj će post biti savršen. a sam post mora biti skopčan s milostinjom. tvoja će žrtva (thysia) biti rado primljena kod Boga. Taj uvodni dijalog jasno pokazuje da je Herma svjesno htio da njegovi čitatelji dožive tu Poredbu kao kritiku postojećih posnih običaja. vidjeti da je njihovo ponašanje (praxis) bilo zlo za vrijeme njihova života. Peta poredba zahvaća pitanja kršćanske askeze: njezina je tema ocrtavanje značaj'ki koje mora imati kršćanski post da bude Bogu po volji. Kad se gospodar vratio i vidio što je sluga učinio. SCHUEM- MER. ali kad je vidio da je obrastao travom. procijeni količinu troškova za jestvine koje bi bio pojeo onoga dana. i želeći otputovati u stranu zemlju. da nađe još veću milost kod gospodara. 135ss). jer su griješili. J. 5. naime. 5. kao nagradu za ono što je učinio viiše nego što mu je bilo zapovjeđeno. Ako dakle izvršiš post kako ti nalažem. ujedno se na neki način načelno govori o vrijednosti dobrih djela koja nadmašuju ono što je zapovje- đeno (»opera supraerogatoria«). Odjednom se stvori kraj njega Pastir i pita ga. jer je znao da će očišćen vinograd bolje roditi. izveden tako da čovjek ono što je. 5 odaje blagi okus polemike: cjelina je tako komponirana da se doživljava kao kritika postojeće prakse u tadašnjoj Crkvi.« Pastir po- stavlja novo pitanje u pluralu: »A kakav je to post koji postite?« Herma odvraća: »Kalko je običaj. s mnogo robova. i odlučio da mu ne samo dade slobodu. služeći Bogu čista srca (Sim. 1. Muenster i. Herma odgovara: »Postim. Jasno će se. povjerio taj vinograd jednome vjernome robu s naredbom da za njegove odsutnosti načini ogra- du oko vinograda. oni će svima postati vidljivi«. A blaženi će biti i svi ko- ji. 82ss. bit ćeš blažen. U tom vremenu. zašto je tako rano ovamo došao. i ugodna Go- spodinu. tako postim. u onaj dan kad postiš ne okusi ništa osim kruha i vode. Ako budeš to obdržavao. a nisu se obratili. Na taj ćeš način to obdržavati ti. posti i iska- zuje hvalu Bogu (euchariston).. Tekst Sim. Gospodar priredi gozbu i pošalje mnogo jestvina sa svečanog stola tome robu. 1). pogani. svake zle želje u srcu. tj. upisat će ti se taj post. rob je sebi uzeo koliko mu je trebalo. premda mu to nije bilo naređeno.

Herma ne može biti od toga pošte- đen. goni ih na strminu punu čkalja i trnja. bili su još više uvjereni da je rob zavrijedio da postane subaštinik gospoda- reva sina (Sim. na jednoj ravnici kamo ga je odveo njegov Pastir. tj. da on to zna. i kažnjava ih. ali zar on misli da se grijesi odmah otpuštaju? »Nipošto: nego je po- . Nevolje i kušnje zahvaćaju i one koji nisu pali u takve grijehe. Neki mnogo toga poduzimaju. koje nisu poskakivale i koje je preuzimao pastir divlja izgleda. Osim nauke o postu i o djelima kojima se nadmašuje ono što je zapovjeđeno. Pastir mu odgovara. to su vjernici koji su se doduše odali požudama i zabludama. Pastir. 5. neki posvemašnjom nesigurnošću. jer je glava kuće. Anđeo požude je veoma mlad. da bi spoznao svoje stanje i obratio se k Bogu. polje je svijet. dopri- noseći na taj način zajedničkom obraćenju. ali koji je dobio dužnost kažnjavanja (angelus castigationis): taj prima one koji su zalutali od Boga i slijedili put strasti i zabluda ovoga vijeka. 3. 6. Poredbe šesta i sedma tvore jednu idejnu cjelinu. da je angelus gloriosus (tj. tj. 6. On uzima od mladog pastira one ovce koje su doduše pasle požudno i s uživanjem. U Poredbi sedmoj Herma se žali Pastiru što je i njega zahvatio anđeo kažnja- vanja: moli Pastira neka naredi tome anđelu da izađe iz njegove kuće. zadaje mnogo brige tumačiteljima. i anđela kažnjavanja.SADRŽAJ: SEDMA POREDBA 163 je bio silno veseo zbog takva slugina ponašanja: i on. Njegovi grijesi nisu doduše toliki da bi morao biti predan anđelu kažnjavanja. koji »uništava duše Božjih slugu — onih ispraznih — odvraćajući ih od istine i varajući ih zlim željama u kojima umiru« (Sim. i njegov sin. 6. čupanje trave je očišćavanje naroda od grijeha. 4). rob je Sin Božji ukoliko je čovjek. 7—8). Oba anđela Herma vidi u liku pastira. ali nisu hulili na Božje ime: zato za njih postoji nada pokore (elpis metanoias) po kojoj mogu živjeti. a ništa im ne uspijeva. 2. veoma je rudimentarna. Te kazne se sastoje u različitim životnim ne- voljama: »jedni se kažnjavaju gubicima. mogli označiti kao odgovaranje na pitanje o smislu i vrijednosti nevolja i stiski u čovjekovu životu. Krist) naredio da i Herma mora biti iskušan nevoljama. ali nisu poskakivale. ali je njegova kuća počinila bezakonja zbog kojih su članovi morali biti predani tome anđelu. 6. 6. 5). on pase brojne ovce koje su odane uživanjima. tjera ih neprestano amo tamo i ne da im ni časka počinka (Sim. kako bi se obratili i očistili od svake požude ovoga svijeta. jer su ljudi međusobno povezani. 2). označuju vjernike koji su se tako odali požudama da su se definitivno odijelili od Boga i hulili na ime Božje: za njih nema pokore. Sama parabola donesena je u obliku vizije u kojoj Herma upoznaje dva an- đela: anđela požude i zablude (angelus voluptatis et erroris). Druge ovce. vinograd je Božji narod. obučen u bijelu kozju kožu. drugi opet različitim bolestima. primjenjujući je soteriološki: gospodar je Bog. a neke od njih poskakuju amo tamo: on sav radostan šeće među njima. Ovce koje poskakuju u svome uživanju. 2—3). anđeo pokore. 2. drugi osiromašenjem. Sin Božji. da trpe neko vrijeme nevolje. jednoga od pravednih anđela. i stoga im anđeo kažnjavanja nameće kazne. čvrstim štapom i dugim bičem u rukama (Sim. 1). i njegovi prija- telji. čini se. s torbom na leđima. na Hermino inzistiranje. Pastir mu odgovara. Taj se odgovor može ukratko sažeti ovako: Ne- volje i teškoće stižu čovjeka koji se bio upleo u štetne požude i zablude kao kazne i kušnje. strašnim i raznovrsnim kaznama (Sim. prema tome kako tko zaslužuje. pa moraju trpjeti jedni za druge. već su u smrti. Kad Herma na to kaže da su se njegovi obratili cijelim svojim srcem. Anđeo kažnjavanja je golema stasa i divlja izgleda. 3. Njihovu bismo zajedničku temu. a njegov je pogled strog i strašan. a neki trpe od nasilja nedostojnih ljudi i od drugih mnogih postupaka« (Sim. Teologija koja se tu razvija. pa mora trpjeti nevolje zajedno s drugima. pruža još dublje teološko objašnjenje parabole. nedorađena. te da bi se po kušnjama učvrstio u svome obraćenjskom stanju i postigao izlječenje svoga obraćenog srca od svakog zlog djela. sav obučen u žuto.

Predavanje grančice znači predavanje Zakona svakome vjerniku. Ispitivanje grančica donijelo je u svemu trinaest kategorija različitih vjernika. tj. On je grančice uzimao i pretraživao u kakvom su stanju i razvrstavao ljude u skupine prema tome kako je izgledala njihova grančica. Krist) bio radostan. Vrbu je Herma izabrao zato što je od prirode životna (philo- zoon): ako se njezina grančica posadi i primi nešto vlage. Pod vrbom je stajao »slavni anđeo« (ho angelos endoxos) Gospodnji. ali bez plodova. dao im je bijele haljine i pečat. Pozvani su ljudi da svaki iščupa svoju granči- . 1) Pastir upozorava da je obdržavanje onih zapovi- jedi o kojima je prije bila riječ. što su svi dobili grančicu. jer »ako oni ne koračaju u tim zapovijedima. a kojemu su svojim grijesima nanijeli veću ili manju štetu. i oni su bili u bijelim haljinama. a zatražit će i od anđela kažnjavanja da ne postupa previše kruto. Krist. 6. ali nisu podnijeli mučeništvo. 4). anđeo ih je ovjenčao vijen- cima koji su davali dojam da su od palmina lišća. Herma je optimist: smatra da velika većina kršćana spada u tu skupinu. Poslije toga su se svi po redu vraćali i pružali svaki svoju grančicu anđelu od kojega su je dobili. i na njima nešto kao plodove. Jedna je kategorija donijela grančice zelene. tj. tj. Anđeo se nad njima veoma radovao.164 HERMIN »PASTIR« trebno da onaj koji čini pokoru (metanoounta. trinaest skupina. pa da u kulu uvede one koji su dostojni da u njoj stanuju. brežuljke i svu zemlju. s novim mladicama. njihova će pokora biti beskorisna« (Sim. No Pastir obećava Hermi da će on biti s njim. Sjekao je sa stabla grančice. pažljivo i ozbiljno. i poslao ih je odmah u kulu: to su mučenici. Zanimljivo je da Herma inzistira na podnoše- nju nevolja čovjeku nametnutih. koji su trpjeli za Zakon. i svakome čovjeku davao po jednu: nakon . a ne stavlja u prvi plan u pokorničkom stavu teškoće koje bi pokornik spontano sebi nametnuo. tako da se od vode nisu ni vidjele. te je te ljude odmah poslao u kulu. s grančicama koje su imale veći ili manji kvar. naviještena do krajeva zemlje. tj. anđelu pokore). Treća skupina. a omogućuje nam i neke uvide u duhovno stanje onovremene crkvene zajednice. Druga je skupina donijela grančice s novim mladicama. ona sama potjera i počne rasti. 7. uz Herminu asistenciju. da bude pritisnut mnogim i raznolikim stiskama« (Sim. koji je Zakon Božji dan sve- mu svijetu (Nomos). Pastir je Hermi pokazao golemu vrbu pod kojom su se skupili svi koji su bili pozvani u ime Gospodnje. upozoravajući prije odlaska da će »kod oltara« on sam provoditi kontrolu onih koje Pastir uvede u kulu. sjali su od radosti. Sve je te skupine Anđeo predao Pastiru (tj. Ti su ljudi bili obučeni u haljine bijele kao snijeg. da on ispita njihove grančice. To mu je trebalo da slikovito predoči kako je moguće da grešnici pomoću pokore zadobiju opet »život« koji su bili primili na krštenju. Nekoliko dana kasnije. otprilike od jednog lakta. Samo su tri kategorije donijele i grančice u takvu stanju da je Angelus gloriosus (koji je grančice podijelio. Vrba naznačuje Sina Božjega. da se snažno ponizuje u svemu svome ponašanju. To su čestiti i pravedni ljudi koji su živjeli čista srca i ispunjavali zapovijedi Gospodinove. Anđeo odlazi. potrebno onima koji hoće činiti pokoru (tois mellousi metanoein). 3). Trebalo je ispitati što se dogodilo s grančicama. donijela je grančice onako zelene kakve su bile kad su ih od anđela primili. golem stasom. 6. 1. Pastir je sada. Pastir se s Hermom vratio na isto mjesto. Preostalo je deset skupina. U uvodu u tu temu (Sim. za koju Herma kaže da je u njoj bila većina od svih onih ljudi kojima su grančice podijeljene. Opširna Poredba osma od osobitog je značenja za Hermino shvaćanje misterija kršćanskog života. preuzeo grančice od svih deset skupina po redu. te ih je poslao u kulu. s velikim srpom u ruci. Poredba je dana kao vizija: središnje mjesto u viziji zauzima golema VRBA koja svojom krošnjom pokriva doline. koji se obratio) iskušava svoju dušu. stablo je ostalo čitavo kakvo je bilo. anđeo ih je obilježio pečatom i poslao u kulu: to su oni koji su također bili kušani zbog Zakona i nisu ga zanijekali. posadio ih u zemlju i zalio vodom.

10. 5. to jest. ili pogoršanje (veće . Druga grupa imala je kod zasađivanja u zemlju grančice zelene. 5. »Život pripada svima onima koji drže zapovijedi Gospodnje: a u zapovijedima nema ništa o prvenstvima ili o nekoj slavi. sad je tih napuklina nestalo. Kad su čuli poziv na pokoru. ali u njima ostaje nada obraćenja jer su uvijek bili dobri: teško da će tko od njih umrijeti (Sim. velika se većina brzo obratila. čak stupanj mučeništva. U nekim je skupinama bilo ljudi koji su donijeli grančice ne samo zelene nego i s mladicama na njima. nego o čovjekovoj strpljivosti i poniznosti« (Sim. pa je Pastir proveo nova razvrstavanja. Ti su za Boga definitivno mrtvi: nijedan nije načinio pokore. a vjerojatno je utjecao i na kasnija shvaćanja u Velikoj Crkvi. pa i povećali razdore. čuvši poziv na pokoru. a najveći dio njih imao je na gran- čicama i nove mladice. od njih je život odstupio. radosno su nosili Ime. 8. tj. tj. a da još nije došlo do krajnjeg pokvarenja. bile su gotovo posve suhe. 6). Treća grupa imala je grančice kod posađivanja u zemlju u očajnom stanju. ili poluosušene gran- čice s napuklinama. ali s napuklinama (schis• mas echousas) i jednim veoma malim osušenim dijelom: sad su njihove grančice bile sve zelene. Svi će oni boraviti u kuli (Sim. 7. Među svima je. Neki su od njih sada s radošću podnijeli i stiske. a od nekih i s novim mladicama. dakle. suhih među njima nije bilo. sasvim zelene grančice. imajući na pameti svoja ranija loša djela. 8. a iz nekih su skupina pojedinci kroz obraćenje (pokoru) dapače postigli viši stupanj života. bit će izbačen iz kule i izgubit će svoj život. Oni su se brzo obratili. Za Hermino poimanje procesa duhovnog napredovanja važno je primijetiti da je konstatirano samo potpuno obraćenje (zelene grančice). pa čak i plodove na mladicama. U svim tim skupinama bilo je takvih kojih su grančice do kraja propale. No oni se nikad nisu bili odijelili od Boga. i tako su stekli mjesto u kuli.SADRŽAJ: POREDBA OSMA S VRBINIM GRANCICAMA 165 cu i da je donese Pastiru. bilo ljudi koji su se istinski obratili i duhovno opet zaživjeli. čim su čuli Pastirove zapovijedi. svakako je značajan i pomalo neočekivan. 8. To su ljudi koji su bili uvijek vjerni i dobri. Tri su skupine u cijelosti donijele potpuno zelene grančice. a u dvije je skupine bilo ljudi koji su na zelenim grančicama s mladicama imali i plodove. No ako se koji od njih opet okrene k razdoru. To su bile skupine koje su prije imale poluosušene grančice. a u svakoj je skupini bilo ljudi koji su do- nijeli sasvim oživljene. stoga im je mjesto u kuli. pravo da prime vijenac. što je značilo da više nema nade u njihovo obraćenje. To su vjernici koji su uvijek bili dobri i vjerni. makar su čuli poziv na pokoru. bez oklijevanja obratili i činili svaku krepost pravednosti. To su otpadnici. ali napukle. Preostalih šest skupina donijelo je Pastiru svoje grančice u veoma raznoliku stanju. sasvim suhe i nagrizene: Pastir ih je zadržao u zasebnoj skupini. Kod nekih se stanje samo pogoršalo. ali su njihova djela bila zla. dok im je praktičan život inače daleko od strogosti i neporočnosti. Sad su se. 8. Sada su predali Pastiru grančice posve zelene. 6. 10. 1). koji su u svojim grijesima hulili na Gospodina i postidjeli se Gospodnjeg imena koje je zazvano na njih. pa ih je Pastir svrstao među otpadnike i izdajice Crkve. Samo je jedna skupina kao cjelina pružila Pastiru svoje grančice u sasvim istom stanju u kakvom su prije nekoliko dana posađene u zemlju. tj. samo je mali djelić bio zelen. ali su i griješili nekom malom požudnošću i gajenjem malih međusobnih kivnosti. 3—4). Takav optimizam Hermin u odnosu na kategoriju kršćana koji od kršćanstva imaju samo vjeru i djelotvorno osjećanje za druge kršćane. Jedna je prije imala grančice zelene. izdajice Crkve. postale su sasvim suhe i izgri- žene. To su oni koji su samo vjerovali. 8. i radosno su u svoje kuće primali sluge Božje. ali su među sobom imali neku Ijubomornost u vezi s prvim mjestima i častima. Neki su i dvojili (edipsychesan). 5.

i. međutim. s pou- . jedan dio je u dvojbi: ti imaju moguć- nost pokore. ljudi podvojene duše (dipsychoi). Obraćenje (pokoru) moraju. a za druge još postoji mogućnost. ogova- raju. 8. 9). Slično je i stanje onih koji su imali grančice pola zelene. nego zavodeći ih ludim učenjima« (Sim. ali se moraju žuriti. a posebno grešnike. pola suhe. a jednu suhu. 6. 6. a mnogi su pali u dvojbu (edipsychesan): ti se posljednji još mogu obratiti. Oni se mogu obratiti. nikad nisu u miru s drugima. a nije bila pripuštena k euharistiji. a žive s poganima i: to im se čini ugodnije. uvode druga učenja (didachas heteras). No. ali drugi su se do kraja suživjeli s poganima. — poluosušenim gran- čicama koje su napukle. ne dopuštajući im da čine pokoru. ni onih s jednom trećinom zelenom. neki su zbog poslova pohulili i zanijekali Boga. napustili su istinu. načelno predviđao taj niži stupanj spasenja. 5). neki su podvojili (edipsychesan) i ubacili među se razdore (sad su njihove grančice poluosušene ili poluosušene s napuklinama). odvo- jili su se od pravednih. skreću s puta sluge Božje. nego u vječnim svađama. samo sa zakašnjenjem. Oholi su i visoko misle o sebi. nego ustraju u svojoj praksi. 8. 6). ipak neki od njih postizavaju i mjesto u kuli (usp. Iz teksta Poredbe osme ne saznajemo samo Hermino učenje o težini grijeha i o mogućnosti pokore za pojedine grijehe nego otkrivamo i mnogo podataka o du- hovnoj situaciji Crkve u vrijeme kad je pisao Herma. 1—3). ali koji će je ipak načiniti. a druga — tj. Sim. Heretici su. te su svrstani među apostate-izdajnike. Mnogo ih se već obratilo. On je u onovremenom kršćanstvu razlikovao čitav niz tipova faktičnog ponašanja: na svoj je osebujan na- čin pokušao zacrtati karakteristike tih tipova. a mnogo posve napustilo Boga. tj. 1—3). onih kojima je grančica postala posve suha i izgrižena. izgleda. doduše. 8. Nisu se.ja. odijeliše se od Boga i čine djela pogana. a ukoliko ne načine pokoru. koji nisu ni živi ni mrtvi.166 HERMIN »PASTIR« osušenje). Ipak. Ti su za- robljeni poslovima. Herma uvodi neki manji oblik spasenja — boravak u »prvim zidovima« (eis ta teiche ta prota) — koji će postići oni 'koji ne načine pokoru brzo. unatoč pogorš. u najtežem grešnom stanju iza stanja apostata-izdajnika: njihove su grančice sasvim suhe. a polovica suha. Mnogo ih se već obratilo. a dvije suhe. Za obraćene je heretike Herma. te konačno provesti duhovno vrednovanje tako shvaćenog stvarnog stanja. nije više bilo grančica koje bi imale dvije trećine zelene. Prekasna će im pokora omogućiti samo da stanuju na izvanjskim zidovima. tj. umrijet će (Sim. ostali su u vjeri. pa se stoga broje među pogane. ali ne čine djela vjere. od Boga odijelili. Herma uči mogućnost da se i sve te skupine neobraćenih spase po pokori (obraćenju): nema nade jedino za one koji su se posve odmetnuli od Boga. Neki zdvajaju nad svojim spasenjem zbog svojih djela. 7. Za te još ima obraćenja. Mnogo ih se obratilo. Oni se nisu još sasvim odijelili od Boga: neki su se već obratili. učiniti brzo ako hoće postići mjesto u kuli. Hermin govor o tom spasenju dobivanjem bo- ravka eis ta teiche veoma je nejasan: neki u njemu vide odraz crkvene penitenci- jalne prakse po kojoj je neka kategorija pokornika imala pravo stajati samo kod praga crkve. samo se moraju žuriti (Sim. a samo jedan zelen. 8. umrijet će. Tri su kategorije posve nestale. na temelju toga podijeliti sve ta- dašnje kršćane. Oni su pola živi. neki su se dapače već obratili. grupirajući ih oko tipova ponašanja. ne druže se sa svetima. Dvije su grupe dvojitelja. samo treba da to učine brzo. 8. pola mrtvi. Iz opisa se dobiva dojam da Herma ima na pameti gno- stike: »to su hipokrite. tko od grešnika ne bude načinio pokoru. samo nisu izgrižene. tj. k c 1 ni onih kojima je polovica grančice bila zelena. grupa dvojitelja koji uvijek sumnjiče. od mučeništva do otpadništva. Jedna je grupa obilježena polu- osušenim grančicama. U veoma su teškom grešnom stanju i oni vjernici koji su se obogatili i stekli prevelik ugled kod pogana: na njihovim su grančicama dva dijela suha. a jedan dio suh. za Hermu. Ima i takvih koji se na različite načine (po svojim djelima) odriču Boga: grančice im imaju dva dijela zelena. ali se moraju u tom žuriti (Sim. zanosi ih isprazan ugled kod pogana.

3. svađe i razdore. u Zapovijedima. Može se reći i to da govor o gradnji kule u Poredbi devetoj želi biti teološkiji: to se očituje u preciznijem prikazivanju uloge Krista u gradnji Crkve. Slično je i s onim kršćanima koji gaje neke svoje male strasti i svoja sitna neprijateljstva. dok su inače vjerni i dobri. Kao skrajnja opreka toj većini. a ne stide se priznavati da su kršćani. u naglašavanju uloge kreposti (personificiranih kao dvanaest djevica) kod gradnje 1 u čuvanju Crkve. ali je za Hermu to ipak relativno mala stvar. ovakvu sliku: većina kršćana. Herma se prilično (i ne samo u Sim. koji zanemaruju kršćanske sastanke. ali još nisu otpadnici. ponaša se prema onom obrascu života koji je ocrtan u drugom dijelu njegove knjige. oni se svi obraćaju. eshatološkoj Crkvi. ali prvenstveno zbog toga što su to poslovni ljudi koji »nemaju vremena« za unutarcrkvene stvari. Osim te skupine. a stalo im je mnogo do ugleda kod pogana i druže se ponajviše s poga- nima. ovdje se pod kulom nekako podrazumijeva i Crkva na zemlji. nisu se sasvim odijelili od kršćanstva. Herma inzistira na izdajstvu: očito je riječ o onim kršćanima koji su pred poganskim vlastima prokazali svoju braću. Ima kršćana koji su naprosto grešnici: čini se da su ti inače obavljali ono što bismo danas nazvali »vjerskom praksom«. šire nemir. Onovremeno kršćanstvo pruža. a ono je i moguće. budući da s Bogom i s Crkvom nisu sasvim raskrstili. Ona iznova preuzima temu Treće vizije 0 gradnji kule te je minuciozno razrađuje i obogaćuje novim pojedinostima. ima značajan broj kršćana koji su više ili manje nevjerni autentičnom kr- šćanskom stilu života. nego veoma um- jerena. tj. prema Hermi. Neki kršćani od kršćanstva imaju samo vjeru. 3 dobiva dojam da je riječ samo o konačnoj.SADR2AJ: DEVETA POREDBA O GRADNJI KULE 167 čnim i pobudnim ciljem. Među njima se neki manji broj istakao osobitom duhovnom veličinom podnoseći različite nevolje ili kazne koje su im od protivnika zadane samo zato što čuvaju Božji Zakon. Svi se oni obraćaju. s veseljem materijalno pomažu crkvenu zajednicu. dapače optimistička. inače su u praksi grešnici. To nije u skladu s obdržavanjem zapovijedi. Jedna grupa također zanemaruje kršćanske sastanke. pa uslijed toga prouzrokuju neke razdore. Njima je potrebno obraćenje da bi bili istinski kršćani. Među kršćanima ima i ambicioznih ljudi. pa s grančica nestaju i one napukline koje su prije imale. Postoji i određena promjena perspektive pod kojom se kula promatra kao Crkva: dok se u Vis. nego je tu ulogu ovdje preuzeo Pastir. neodlučni. Naj- važnija je strukturalna razlika između ta dva teksta u tome što sad više nije Gospođa-Crkva koja Hermi pokazuje i objašnjava viziju. Opasni su po zajednicu širitelji krivih nauka. Među njima ima dosta bogatih. jer su ti kršćani inače dobri i vjerni: njihove grančice su sasvim zelene. svojim opsegom umalo da ne dostiže opseg koji imaju prvih osam Poredbi zajedno. 8) nervira na kršćane koje on naziva dipsychoi: to su nutarnje u svojoj vjeri nesigurni ljudi. među oni- ma koji su prihvatili kršćanstvo (primili grančicu. Herma vjeruje da se svi ti mogu obratiti. te uvođenjem uloge Pastira kao anđela pokore u proces gradnje. tj. Poredba deveta. jer im Herma daje dvije trećine zelenila na njihovoj grančici. tako da su blizu otpadnicima. on- da moramo reći da ta slika nije naročito rigoristička ili puristička. koji žele zaposjesti prva mjesta u zajednici: oni su ljubomorni i zavidni zbog položaja i časti. s kojom je izvorno možda počinjao četvrti dio Hermine knjige. ali imaju jedno svojstvo koje Herma osobito cijeni: radosno primaju u svoje kuće ostale kršćane. koja se od zajednice otpadom i izdajstvom sasvim odi- jelila. Ipak. a i u nizu drugih detalja. . Takvi se po Hermi svi obraćaju i spasavaju. tj. Herma je te kršćane tipizirao u devet grupa. ogovaraju. mogu se obratiti. misli Herma. najopširnija je cjelina u čitavom Pastiru. neki su vjernost Bogu i smrću posvjedočili. dakako s time da će dovršena kula biti eshatološka Crkva. Ako imamo na pameti da je Herma prvenstveno moralist i moralizator. Božji Zakon) našlo se i takvih ljudi koji su se Boga odrekli i svoju zajednicu izdali. koji sumnjaju: jedni od njih upropaštavaju sami sebe. a drugi sumnjiče druge. Ovdje se u zid kule ugrađuje i kamenje koje poslije treba iz zida vaditi: te ideje nema u Vis. ali se još uvijek priznavaju kršćanima.

To su prve dvije etape gradnje kule. a kod vratiju je stajalo dvanaest djevica. neće nam imati ništa prigovoriti«. a ostalo da baci daleko od kule. a i djevice su ih požurivale na gradnju. izgrlile ga. Otišli su i Pastir i Herma. označen već u prvom d ijelu kao »gospodar kule«. Jedino od onog bijelog kamenja. a kraj nje su bile samo djevice. i onda je počeo pregled kule. Onda ga Pastir odvodi »u Arkadiju«. 9. Nato je golem čovjek pozvao Pastira (»anđela pokore«) i povjerio mu sve kamenje koje je ležalo pored kule. Zatim je naredio da se donese novo kamenje. jer »ako Gospodar dođe pre- gledati kulu. Poslije toga su otišli i Pastir i Herma. Pastir je bio zadovoljan. i stavljalo u zid. 7—11. 9. izvađe- nog po nalogu Gospodara kule iz doline. a Hermu ostavlja kod kule s dvanaest djevica. 6). a onda je bila mala stanka. da je Pastir. Her- ma izričito nabraja šest kategorija takvog manjkavog kamenja. To je kamenje bilo bijelo. nego su ono što nisu mogli istesati vratili natrag u dolinu. obuhvaćene jedne vizijom (Sim. jedno četverokutno. 5). što ga je držao u ruci. tako da je nadvisio kulu. koje su se Hermi učinile »divljima«. 1. Drugi dio se pokazao neupotrebljivim. nakon što je autor već bio napisao njegove zapovijedi i parabole. a drugo oblo. a svi su se ostali povukli. Onda je golem čovjek otišao sa svom svojom pratnjom. jer da »Gospodar kule želi da to kamenje na svaki način nađe mjesta u kuli budući da je veoma blistavo«. raspuštene kose. nisu ništa odbacili. Šestorica su naredila djevicama da se ne miču od kule. nego iz doline podno dvanaestog brežuljka (bijelog). i rekao im. a oblo ostavili pored kule. a ostale su samo djevice da čuvaju kulu. okružen onom šestoricom muževa koji su vodili gradnju. Nekoliko dana kasnije vratili su se Pastir i Herma na isto mjesto: kula je sta- jala. a u povorci su išli svi graditelji i mnogo drugih. Zatim je Pastir pozvao dvanaest veoma lijepih žena. Djevice su sve pomele i oprale vodom. kao da je kamenje istesano iz litice. posa- di ga na vrh jednog okruglog brežuljka. da čeka njegov povratak. 9 počinje s time. neka pokupe odbačeno kamenje i odnesu ga na brežuljke s kojih je bilo doneseno. Potom Pastir odlazi. 6—7. odakle mu je pucao pogled na prostranu ravnicu oko koje je bilo dvanaest brežuljaka. 1—5. da se nakon dva dana vrate: time završava treća etapa gradnje (Sim. Djevice su mu pritrčale u susret. Golem čovjek. a neko s vanjske. pa su ga istesali i Pastir je naredio djevicama da ga uzmu i smjeste u zid. Poslije toga se donosilo kamenje s dvanaest brežuljaka. jer je potrebno da sve to sazna na točniji način. neko s unutarnje strane (manje solidno). jer će mu onda rastumačiti značenje svega što je vidio (Sim. koji su pozvali veliko mnoštvo drugih također visokih muževa i naredili im da počnu graditi kulu. udarao po svakom pojedinom kamenu. da ga brižno očisti i da za gradnju kule upotrijebi ono koje bude prikladno. naredio je da se to kamenje izvadi iz kule i smjesti pored zida. obučenih u crno. pa su ga bacili. Iza toga je Pastir naredio da se sve oko kule pomete i očisti. Kula još nije bila dovršena. radosnih i spremnih za posao. One su to s veseljem učinile. i od udarca se velik broj kamenja izmijenio: pokazale su se na pojedinim kamenima raznolike mane. nego je odloženo. Četvrta etapa počinje poslije dva dana: Pastir s Hermom vraćaju se natrag na to mjesto i počinju ispitivati kamenje: zanimljivo je da Herma u ovom slučaju više nije samo puki gledalac. ali ne više iz brežuljaka. nego na poziv Pastirov surađuje u samom poslu. Samo od jedne kategorije kamenja (crnog) ništa nije moglo biti upotrijebljeno za gradnju. Od drugih kategorija određeni se dio pokazao pri- kladnim. došao k njemu i rekao mu da će mu »pokazati ono što mu je već pokazao Duh Sveti koji mu je govorio u liku Crkve«. usred koje je išao muž silne visine. 7). 5. . što je Hermi izgledalo da su ostavljene da je čuvaju. Najprije su gradili kamenjem koje je dolazilo iz dubine vode. On je štapom. Onda je došla kuli golema povorka. Četverokutno su istesali i metnuli u zid. a usred doline dizala se visoka četvero- uglata bijela litica na kojoj su nedavno bila izdubena vrata.168 HERMIN »PASTIR« Tekst Sim. 7. Potom su Pastir i Herma pregledali kulu: izgledala je monolitno. Onda je došlo šest muževa visoka stasa. 9. kad je načinjena pauza.

a osam manje snažnih: nosile su kamenove dvije po dvije sa svake strane. Nedužnost (Akakia). u Kraljevstvo se može ući samo preko imena ljubljenoga Sina Božjega. i usput daje neke važne opomene (Sim. »Pa gdje ću onda ostati?« pita Herma. Djevice stupaju s njim u razgovor: »Pastir se danas ne vraća«. Uzdržljivost. jer sam Sin nosi ime tih djevica. metu i čiste. Upozorit ćemo na neke važnije pojedinosti kojih nema u opisu gradnje kule u Vz's. pošto su ih djevice prenijele preko vratiju. Vrata su Sin Božji. hodajući između onih snažnijih. Tko primi te duhove. rekoše mu. »S nama ćeš — kažu one — spavati . U Kra- ljevstvo Božje ući će samo onaj koji nosi nabrojena imena dvanaest djevica i ime Sina Božjega.« Herma zaključuje. Vjera. Teolozi jednodušno ocjenjuju kao »čudnu« epizodu u kojoj se opisuje kako ie Herma ostao sam kod kule s dvanaest djevica i s njima proboravio noć. Slož- nost (Homonoia). 8—33.SADRŽAJ: HERMA OSTAJE S DVANAEST DJEVICA 169 Herma ostaje ostatak dana i cijelu noć sam s dvanaest djevica u radosti i mo- litvi (Sim. 3. ovdje tih djevica ima dvanaest. Pastir se vraća drugo jutro oko osam sati. tj. Kamenje koje nisu djevice prenijele preko vratiju. one sve kamenje na svojim rukama nose preko vratiju. postati kršćanin) ako se ne uzme odijelo tih djevica (tj. Njihova haljina. a onda će. i njihova je uloga veoma razrađena. kreposti). Svi koji su uzvjerovali u Gospodina po njegovu Sinu i koji su obukli te duhove. jer se Sin Božji očitovao u ove posljednje dane »ispunjenja« (ep'eschaton ton hemeron tes synteleias). i nedavno su načinjena vrata da kroz njih uđu u Kraljevstvo Božje oni koji se imaju spasiti. Ondje se kula gradila na vodama. i onda počinje opširno objašnjavanje svih detalja u vezi s gradnjom kule: Herma postavlja pitanja. također je Sin Božji. i povjerio ga je djevicama dok se on ne vrati. Herma kaže da su one »sveti duhovi« (hagia pneumata). 11. 11. bit će jedan duh. a Pastir tumači. Uzdržlji- vost (Enkrateia). požuruju gradnju. da će ga čekati do večeri. Ostavlja- jući Hermu kod kule. četiri su snažnije. Nijedan kamen koji nisu djevice pre- nijele preko vratiju nije mogao biti upotrijebljen za gradnju kule. U Vis. obučeni u moć tih djevica. Radost (Hilarotes). Pastir ga je upozorio da neće ostati sam jer su s njime djevice. i one su nosile kamenove držeći ih na uglovima. 9. jer je Sin Božji rođen prije svega stvorenja i bio je savjetnik Ocu kod stvaranja. Sin Božji je u isti mah i litica i vrata i gospodar kule (Sim. Strpljivost (Makrothymia). Moć (Dynamis). da je Herma na taj način nekako već skicirao prednacrt za kasniju teologiju o ulivenim krepostima. a ostalih osam imaju ova imena: Jednostavnost (Haplotes). to je jedini ulaz koji vodi Gospodinu. upitao je Herma. »A što ću ja činiti?«. Ljubav (Agape). Či- stoća (Agneia). Nitko ne može ući u Kraljevstvo Božje ako ga te djevice ne obuku u svoju haljinu. Njihova imena jesu: Vjera (Pistis). to su četiri prve. tj. ako ne dođe. jedno tijelo (hen soma). koji je kulu pregledavao. Litica je stara. 1—7). t j . Djevice su bile »veoma radosne« i pažljive prema Hermi. Istinitost (Aletheia). nikad se od kule ne udaljuju. ovdje se gradi na visokoj bijeloj litici. To su personificirane kreposti. odbačeno je. otići kući i ujutro se vratiti natrag. »Nama si povjeren (paredothes) — vele one — i ne možeš se od nas uda- ljiti. Moć i Strpljivost. 3). to je njihovo ime. Kula je monolitna s liticom zato što su svi oni koji su u nju ugra- đeni. njihove će haljine biti jedne boje (bijele). ostat ćeš s nama dok se ne vrati. »Čekaj ga do večeri — kažu one — pa ako dođe govorit će s tobom. Nije dosta primiti Ime (tj. jer u Kraljev- stvo Božje neće ući nitko tko nije primio njegovo sveto Ime. Razumnost (Synesis). Litica i vrata jesu Sin Božji. Tko nosi ime Sina Božjega mora nositi i ime tih djevica. svi takvi isto misle i čine prav du. Vrata su nova. ukoliko se Pastir dotle ne vrati. Muž golema stasa. 9. nakon što su zajednički radili oko kamenja. Čini se. gospodar kule. i koji su tamo ostali. One kulu čuvaju. postaje utvrđen. one su »moći Sina Božjega« (dynameis tou hyiou tou theou). 3 spominje se sedam djevica. 12). naročito one četiri glavne. jer nije primilo haljinu djevica. na kojoj su izdubena vrata. 9.

Možda je pretjerano mišljenje da ta epizoda nema nikakve funkcije u tekstu Devete poredbe. Joly) da cijela ta epizoda o Herminu boravku s djevicama nije potrebna u tekstu Devete poredbe. On je postao mlađi. dakle. do drugog sata. vodile su ga oko kule i igrale se s njim kako se igraju djeca (paizein). Pošto je Pastir objasnio da su djevice »sveti duhovi«. To bi očito imala biti neka alegorija. pa se i on počeo igrati (paizein) s njima.170 HERMIN »PASTIR« kao brat. gotovo je nemoguće ne vidjeti prisutnost određenih erotičkih elemenata u tom opisu: Hermino ustru- čavanje i stid da ostane sam s djevicama u stvari. Festugiere). 9. ne manje od njih. Duha čitava (spiritum integrum) kao što ste ga primili«. Prema tim mi- šljenjima Herma bi svoj motiv o boravljenju s djevicama bio naslijedio iz esenizma. običaja da muški i ženski askete borave pod istim krovom u duhovnoj zajednici kao braća i sestre. jer te veoma volimo« (agapomen). One su rasprostrle po tlu svoje tunike. a čini se da i sv. ona koja mu se činila prva među njima (tj. Djevice Hermi kažu da one »odsad ubuduće imaju s njim stanovati« (kai 'ou loipou mellomen meta sou katoikein: Sim. Joly. kao i cje- linu poruke cijele knjige. pa zato ne mora biti točno kad se u tom tekstu jednostrano vidi samo apologija običaja virgines subintro- ductae. Ostao je ondje s djevicama do sutradan ujutro. do osam sati (Sim. 3). i ubuduće imamo s tobom stanovati. Dibelius). ako i jest čudno da autor nigdje ne donosi njezino objašnjenje. Međutim. Sin Božji) kaže Hermi: »Poslao sam ti i ove djevice da stanuju s tobom: vidio sam . da se osjeća kao strano tijelo. Herma je s njima bez prestanka molio. ta se hipoteza čini manje vjero- jatnom ako uzmemo u obzir cjelinu poruke sadržane u Devetoj poredbi. jer ako ga vrate corruptum. on je htio otići. Upozorava se također (npr. bio judeokršćanskog podrijetla. da nije funkcionalna. 32): kad čovjek dade na glačanje čitavu haljinu. J. Većina danas misli da je Herma unošenjem te epizode htio obraniti neku određenu tezu. i da svaki vjernik mora biti obučen u njihovu haljinu. Adam. naglašava erotski značaj prizora. pa je u najmanju ruku čudno. Danielou) misle da bi Hermina epizoda mogla imati vezu s esen- skim idealom kako ga opisuje Filon Aleksandrijski. Običaj je. hodao s njima oko kule i bio radostan. Jedne su plesale. a djevice su se radovale videći ga tako u molitvi. S druge strane. tj. pa zato Pastir upozorava: »Vratite mu. druge pjevale. 11. tj. kao da ga premješta iz književnog roda alegorije u doslovnu realnost. tj. R. no nigdje se ne razlaže njezino značenje: Herma uporno ispituje Pastira za značenje svakog detalja koji se zbio unutar vizija o gradnji kule. Izneseno je i mišljenje da Herma u toj epizodi ima nakanu ocrtati »nebeske radosti« (P. potkraj Devete poredbe vraća se na tu sliku haljine (Sim. Ipak izgleda da moramo prihvatiti da se Herma kod opisa te epizode poslužio nekom helenskom erotičkom temom koju nije uspio najspretnije prilagoditi (M. da se založio za vrijednost jednog običaja poznatog pod nazivom »virgines subintroductae«.. čini se. 9.. 2). ali mu one nisu dopustile: ostao je s njima kroz noć i počivao pored kule. Hermu je bilo stid (eischynomen) ostati s njima. Vjera) počela ga cjelivati i grliti. Neki (A. Pavao aludira na postojanje takvih duhovnih veza u Prvoj Korinćanima 7. 11). zar se neće razljutiti ako je natrag primi poderanu? Tako je i Bog dao vjernicima »spiritum integrum«. Protiv takvog običaja ustajalo je više starokršćanskih pisaca. Misli se da imena djevica ne igraju ovdje nikakvu ulogu (M. u potpunoj spolnoj uzdržljivosti. Na to su ga i sve druge počele cjelivati. Dibelius. čini se. zašto je on morao boraviti u društvu djevica. Herma je šutio. »neće li te Gospodar toga duha (spiritus eius) zbog toga tvoga čina po- slati u smrt?« A u Poredbi desetoj Anđeo koji je Hermu bio povjerio Pastiru (tj.). da u prizoru nisu izrazito prisutne kao pojedinačne kreposti. 36—38. kai ouch hos aner). R. smjestile Hermu u sredinu i ništa drugo nisu radile nego molile. § 31. Ima elemenata koji upozoravaju na njezinu važnost. Kad je došla večer. Međutim. preko Filonova spisa »De vita contemplativa« (usp. kako to da ništa ne pita o tome. 9. a ne kao muž (hos adelphos. što po sebi ne bi isključivalo mogućnost da se kod toga poslužio nekim motivom poganskog podrijetla.

10. ostat će s tobom. Prema tome općenita poruka o potrebi da djevice borave kod kršćanina u knjizi postoji: one simboliziraju kreposti. Samo. ti očisti svoju kuću. Oni su bili prvi koji su nosili »duhove« (pneumata) što ih simboliziraju djevice. Ostaju samo dva pitanja: zašto je Pastir Hermu prisilio da ostane sam s djevicama preko noći prije nego što će mu on objasniti sve pojedinosti o tajni gradnje kule. Duh Sveti mu iskazuje intimno povjerenje i daje mu iskusiti svoju nježnu blizinu. Pastirove) zapovijedi. da se nada da će se on sviđati djevicama tako da će one uvijek rado stanovati u njegovoj kući. jer će one rado stanovati u čistoj kući: one su čiste (mundae atque castae) i radine. Takvo potpuno predanje krepostima i ustrajna molitva na koju one upućuju. potom trideset i pet — to su Božji proroci i sluge (diakonoi). Pohota (Aselgeia). »Sluga Božji koji nosi ta imena. da iz njegove kuće uopće ne odlazite.« Kad je Herma odgovorio. te da ga one nauče moliti. bez njihove pomoći grešnik koji se obratio ne može ustrajati u obraćenju vršeći zapovijedi. kako bi bolje mogao obdržavati njegove (tj. i nisu se jedni od drugih odijelili do smrti. zatim dvadeset i pet — to je druga generacija pravednika. Ali ako se dogodi kakvo i najmanje okaljanje. neophodna je pretpostavka da čovjek može primiti višu i dublju spoznaju Božjih stvari. ut sine his virginibus haec mandata serventur).¡SADRŽAJ: ZNAČENJE RAZLIČITOG KAMENJA 171 naime da su ljubazne prema tebi. 9. 9. i imaju veliku milost kod Gospodina. Odgovor na drugo pitanje mogao bi biti slijedeći: čovjek koji se preda krepo- stima. koje su moći Sina Božjega. 9. osjeća se pomlađenim. Srdžba (Oxycholia). Prijevara (Apate). apostoli i učitelji. Možemo samo postaviti golu hipotezu: odgovor na prvo pitanje može biti u tome da se čovjek prije nego što će primiti spoznaju dubokih Božjih tajni (»istinsku gnozu«) mora saživjeti s krepostima. vodu krštenja). unatoč tome što Herma — pogotovo ako je mislio da mu u tu svrhu može dobro doći neki helenistički poganski motiv — nije uspio tu poruku izraziti najspretnije ni najsretnije. 5—6). te kojima Pastir predaje one koji nisu više prikladni za gradnju kule (Sim. Oni izlaze iz dubine voda. iskustveno doživljava neočekivanu golemu radost. 13.« A djevice su rado čule te riječi (Sim. ali u nj ući neće« (Sim. koji . Slijedećih osam imaju ova imena: Žalost (Lype). koje svojom ljepotom zavode vjernike da ih požele i da se obuku u njihovu moć. i čemu imaju služiti oni iskazi nježnosti i radosna igranja oko kule. Anđeo pozove djevice i reče im: »Budući da vidim da vi rado stanujete u kući ovoga (tj. ušli su u vodu mrtvi da izađu iz vode živi. Njih dakle imaš kao pomoćnice. preporučujem vam njega i njegovu kuću. odmah će napustiti tvoju kuću. Zloba (Poneria). Herme). predati se njima da ga one vode i njime upravljaju makar se kod toga naizgled kretalo u neizvjesnost (u noć!). bez očuvanja cjelovite haljine u koju ga one oblače ne može ući u kulu. To se tiče prvih triju kategorija. Bezumnost (Aphrosyne). jer te djevice ne trpe nikakve ni najmanje ljage. U Devetoj poredbi uvodi Herma neke specifikacije u vezi s kamenjem koje se iz dubine voda prenosi kroz vrata za gradnju kule: najprije se uzima deset kamenova — to je prva generacija pravednika. on je mrtav. grupi- raju se — kao i djevice — na četiri moćnije i na osam koje ih slijede. tj. 15). Vidim da su one rado s tobom. a da odbace haljinu i moć djevica (Sim. Neposlušnost (Apeitheia). a onih četrdeset. po kojima je u Herminoj rudimentarnoj teologiji u čovjeku prisutan Duh Sveti. 8). prije nego čovjek nosi ime Sina Božjega. Objeda (Katalalia). jer moraju primiti pečat Sina Božjega (tj. i po njima Duhu Svetome. da uopće ne odlaze iz tvoje kuće. Jer nije moguće bez tih djevica obdržavati te zapovijedi (non potest enim jieri. Imena prvih četiriju jesu: Nevjera (Apistia). Ako dakle nađu tvoju kuću čistu. Neumjerenost (Akrasia). Žene u crnom. sveti duhovi. Lažljivost (Pseudos). ali ja ou im zapovjediti. Čini se da to tumačenje nipošto nije nevjerojatno. napokon četrdeset — to su apostoli i učitelji navještaja Sina Božjega (tou kerigma- tos tou Hyiou to Theou). vidjet će doduše Kraljevstvo Božje. 9. Mržnja (Misos). 3).

međutim. koji su već umrli). a uzmu na sebe moć djevica i budu koračali u njihovim djelima. nego radije ludi i bezumni« (Ibid. Svi će takvi. ako se obrate. koji hoće sve znati. 29). bez prijetvornosti.172 HERMIN »PASTIR« su već primili pečat (tj. Upravo zato je i načinjena stanka (anoche egeneto) u gradnji kule. ne samo da im navijeste spasenje po Kristu nego da ih i krste (Sim. punog gmazova i divljih zvijeri što uni- štavaju ljude. Pored kategorije naučavatelja krivih nauka. na kojemu drveće zaštićuje ovce. ali se i drugi mogu obratiti. Herma ističe stalnu zaštitu sirota i udovica. Hva- staju se kao posjedovatelji razumnosti i žele biti tobožnji naučitelji (ethelodidaska- loi). prema tome. Uslijed te njihove preuzet- nosti odstupila je od njih razumnost (synesis) i u njih ušla luda nerazumnost. tj. a ništa u stvari ne znaju. odakle se to kamenje vadi. moći će živjeti« (Sim. nalazi se i u apokrifnoj Apokalipsi Petrovoj. Goto- vo je nemoguće u tima ne prepoznati gnostike. Ali ako se ne obrate. Oni iz doline podno desetog brežuljka sasvim su bijeli. nekih novosti koje su zanimljive za teologiju. ali ako se obrate te sveto ispunjavaju svoju službu (diakonian). 9. Fruehkirche. 9. ako ustraju do kraja »služeći Gospodinu« (leitourgountes toi kyridi). sišli su u dubinu voda da navijeste umrlima ime Sina Božjega i da im dadu pečat. to su »đakoni koji su loše vršili službu đakona (kakos diakonesantes) otimajući živež (zoen) udovicama i sirotama i obo- gaćujući same sebe iz službe (diakonias) koju su primili da služe (diakonesai): ako ustraju u toj pohlepi. Oni će biti s anđelima. Oni moraju biti odsječeni od svijeta i od bogatstva. Kao najvažniju krepost biskupa. zato su apostoli i učitelji nakon smrti sišli u podzemlje. 9. Osobitost Devete poredbe u pogledu kategoriziranja vjernika sastoji se i u tome što Herma kao posebne kategorije nabraja apostole i učitelje (osim onih koji su došli iz dubine voda. brežuljci su među sobom različiti. Neki su se od njih obratili. već su umrli i nema im nikakve nade u život. Prema đakonima je naročito kritičan: iz devetog brežuljka. uči da su i starozavjetni pravednici morali biti kršteni. s obzirom na njihovo ponašanje pošto su primili ime Sina Božjega. str. »ako odbace djela tih žena. da ih krste. 26. jer velik je demon preuzetnost« (Sim.. Judentum und Cnosis. 2—3). ali nepoučljivi (dismatheis). I u vezi s kamenjem koje se donosi s kopna uvedene su ovdje značajne specifi- kacije pomoću govora o dvanaest brežuljaka (i dolini u podnožju dvanaestog bre- žuljka). samo- dopadni. postići zaštitu Gospodnju zauvijek« (Sim. i uvijek su se sveto ponašali. ako se uračuna dolina) kategorija vjernika. 328ss). A biskupi su uvijek bez prekida svo- jom službom (te diakonia heauton) zaštićivali sirote i udovice. Ima. dvanaest brežuljaka naznačuje dvanaest plemena koja nastavaju zemlju. 9. Teško je shvatiti što je točno Herma mislio pod tim »blaženim rodom« (Sim. uđu u gradnju kule. đakone i biskupe. 1—3). tj. 2). Vjernici koji dolaze iz desetog brežuljka. E. da ovi. Zbog te su se oholosti mnogi. i njihova svojstva simboliziraju dvanaest (odnosno trinaest. Ideja o krštenju umrlih povezana je sa židovskom apokalip- tikom. 22. onda će ući drugi. 4). dolazi jedna grupa s mrljama. pa ne mogu ući u kulu. jesu »biskupi (episkopoi) i gostoprimci (philoxenoi) koji su radosno uvijek u svoje kuće primali sluge Božje. Herma uvodi jednu novu kategoriju ljudi koji su »vjernici. a kojima je naviješteno ime Sina Božjega. srozali. Iz desetog su brežuljka oni koji su uvijek sačuvali nevinost kao mala djeca (Sim. Kategorije vjernika ovdje slične su s onima koje je Herma ocrtao u Poredbi osmoj (pomoću simbola vrbove grančice). preuzetni. to je »blažen rod«! No neki su od njih okrugli zbog bogatstva. s tom razlikom da ondje krsti starozavjetne pravednike sam Isus (usp. a . bili kršteni). PETERSON. dakle. Važna je poruka Devete poredbe. 9. 29—30). jer »nisu postali zli. što znači da nisu nikad sagriješili. Herma. 27. da i za sve ono kamenje koje su na poziv Pastirov odnijele žene u crnom ima još mjesta za pokoru: I oni će ući u kulu. 9. uzdižući same sebe. 15—16). a bezumni su. »Iz toga roda neće poginuti nitko«. ali možda još više za analizu tadanjeg stanja u Crkvi.

Sadržaj njegova moralnog učenja ocrtan je u prilično iscrpnoj analizi sadržaja knjige Pastir. 4). 31.1). »Koji god budu izvršavali njegove zapovijedi. U zaključku Anđeo kaže Hermi: »Muževno se ponašaj u ovoj tvojoj službi. a on kod Gospodina veliku čast. . već moralist i učitelj duhovnog života. Jer poradi vas su prekinuti radovi na gradnji. ali on kod Gospodina ima svoju čast. i svaki će pojedini od njih biti kriv za svoju krv« (Sim. imat će život. 10. kad ih ne mogu podnositi. došao je Anđeo koji ga je povjerio Pastiru. »Ali ako nađe da su se neke od njih izgubile. ali se kršćanski moralni život ne shvaća kao čisto ispunjavanje zakona i zapovijedi koje bi čovjek mogao obdržavati samim svojim silama. 10. 32. te u svakodnevnom životu trpi neugodnosti. Za opću orijentaciju Hermina duhovnog stava veoma je značajna posljednja po- ruka koju mu daje Anđeo. nalazi se u velikoj muci i potrebi. Jer onaj kojega muče takve neugodnosti. Onaj koji je u oskudici. dakle. Ako se kod H e r m e i mogu otkriti elementi utjecaja stoičke etike. Činite. bit će jao pastirima! Ako pak se i sami pastiri nađu izgubljeni. 10. 9. 3. dakle. Herma nije teolog u tehničkom smislu riječi. što će odgovoriti gospodaru stada? Zar. 4. da ne prestaju: korisno im je činiti dobra djela. 5—6). neka drži zapovijedi Pastirove i neka svima navješćuje da Pastir uživa veliku čast kod Gospodina i da u svojim funkcijama ima veliku vlast i moć. moram za vas polagati ozbiljan račun« (Sim. zadaju sebi smrt. 9. i vi ćete biti isključeni!« (Sim. dok vi kasnite s djelima. Pastira) preziru. dobra djela. Tko dakle zna za nevolje takva čovjeka i ne izvuče ga. Ovdje je potrebno još upozoriti na nekoliko važnih značajki Hermina moralnog učenja. Hermina je moralka strogo religiozna u jednom specifičnom kršćanskom smislu: gotovo nikakva uloga u toj moralci nije dana ritualno-kultnom elementu. Vrijedno je spomenuti još ovdje opomenu što je Pastir upravlja »pastirima«. Anđeo je opomenuo Hermu. 2). tj. po shvaćanju o toj od Boga darovanoj komponenti moralnog življenja Herma se bitno razlikuje od svake naravne etike. trpi istu muku i muči se kao i onaj koji se nalazi u okovima. Teologija. Zato Pastir upravlja poziv svima: »Ozdravite. dok se još kula gradi!« (Sim. A kažem da svakog čovjeka treba iz- vlačiti iz neugodnosti. svi vi koji ste primili od Gospodina. dok se Pastir pojavio stojeći s njegove desne strane. Gospodin ovaca će se radovati ako nađe sve svoje ovce zdrave. da se. da pastir pretrpi nešto od ovaca. u njegovu kuću i sjeo na počivaljku. bogoštovlju u užem smislu. Zanimljivo je da Herma u svojem moralnom učenju d a j e malo mjesta sa- mom p o j m u ljubavi (agape). Kad je Herma bio napisao knjigu. stječe sebi veliku radost. nego se kao nužna komponenta za moralni život naučava potreba unutarnje otajstvene povezanosti s Bogom po nošenju Imena Sina Božjega i po oblačenju haljine »svetih duhova« (dje- vica). 3). 9. 3. velik grijeh čini i postaje krivcem za njegovu krv. bez ijedne izgubljene. Jer mnogi zbog takvih nevolja. A svi oni koji se ne drže njegovih zapovijedi. 1. sami sebe predaju u smrt. dovršit će se kula. Tko dakle takvu dušu izvuče iz nužde. ne dovrši gradnja kule. i imat ćeš milost u toj službi«. Kratka Deseta poredba ima značaj epiloga. s time da bi dosta bilo da ih spozna i shvati. bježe od svoga života i njega (tj. prije će biti kažnjen zbog svoje laži. sva- kome čovjeku otkrij čudesa Gospodnja. 2-4). kako u onima u Vis. 14. Ako se požurite činiti dobro. vi. »Njemu je samome povjerena vlast pokore po cijelome svijetu« (Sim. I ja sam Pastir. U katalozima kreposti. Svi koji njega preziru i ne drže njegovih za- povijedi. tj.MORALNO UČENJE »PASTIRA« 173 oni će biti zauvijek odbačeni« (Sim. da su ovce njih izgubile? Neće im se vjerovati: jer nevjerojatna je stvar. Krist: »Reci svima koji mogu pravo činiti. 2.

6.24. sve su to stvari koje za Hermu na neki način predstavljaju — uz čvrstu vjeru — okosnicu kršćanskog moralnog ponašanja. ili se pod tim izrazom metanoia podrazumijeva neka odre- đena crkvena disciplinska mjera kojoj se grešnik mora podvrći da bi poslije njezina obavljanja zadobio oproštenje i primio natrag puninu crkvenih prava? U čitavom djelu postoji samo jedno mjesto gdje se izričito govori o pri- manju grešnika koji je načinio pokoru. 8. nakon što je bila otposlana. ali ne dolazi do toga da bi izričito naređivao ljubav prema Bogu. To se m j e s t o nalazi u Četvrtoj zapovijedi. pomi- renje s Crkvom (reconciliatio ecclesiastica) kao akt crkvene vlasti? Dosljedno.2). kad je riječ o preljubu. nego se uvijek radujući nad slugama Božjim. pomagati svima koji su u nevolji. te su od svoga rada pružali pomoć svakom čovjeku bez predbacivanja i bez oklijevanja« (Sim. pa žalostan čovjek ražalošćuje Duha Svetoga. da li Herma govori o sakramentu pokore. Mand. Istraživači su se najviše bavili pitanjem. 1. žena obrati (metanoesei) i bude se . blaženi. Duh Sveti je dan čovje- ku radostan. ali ono što nazivamo karitativnošću predstavlja takoreći najglavniju temu Hermina moralnog učenja: u raznim oblicima ta se tema ponovno i ponovno vraća kao neki leitmotiv njegova shvaćanja o pravom kršćanskom po- našanju. 2. Zanimljiva je oznaka Hermine moralke da se žalost u b r a j a među mane. a z a b r a n j u j e žalost. ne govori nigdje: bitna krepost u odnosu prema Bogu za Hermu je vjera i strah Božji koji slijedi iz vjere (Mand. 15. Pisac pita Pastira: »Ako se. nemajući ništa jedan protiv drugoga. Ljubav (Agape) se nalazi na posljednjem mjestu. 3. te da uči da je po metanoji moguće zadobiti oproštenje grijeha učinjenih poslije krštenja. t j . gdje su personificirane kao dvanaest djevica koje nose k a m e n j e kroz vrata u kulu te čuvaju kulu (Sim. zaodjeveni Duhom Svetim ovih djevica. dijeliti svoja dobra bez proraču- natosti svima koji trebaju. Međutim. 15. 1. Sigurno je da Herma poziva vjernike na pokoru ili obraćenje (metanoia). gajiti slogu i skladnost. 9. dakle. otkidati u postu sebi od usta da bi se moglo pomoći potrebnima. svagda puni samilosti za svakog čovjeka. 9. No Herma nigdje taj p o j a m izri- čito ne razrađuje. ili možda samo o obraćenju i pokori kao subjektivnom djelu grešnikovu? Može li se u Pastiru otkriti davanje oproštenja grešniku koje bi bilo akt vidljive Crkve. 7). ne dopuštati da itko bude u tjeskobi i stisci. Brinuti se za udovice i sirote. 10 n a r e đ u j e radost. odnosno. a radost među kreposti: ona je osma po redu u katalogu dvanaest djevica (Sim. spomenuta je i na trećem mjestu (iza vjere i straha Božjega) među djelima na koje se ne odnosi enkrateia. 174 HERMIN »PASTIR« gdje su kreposti personificirane kao sedam žena koje nose kulu (Vis. što Pastir točno uči o pokori. čini se. vjernici koji dolaze sa sedmog bre- žuljka) uvijek bili jednostavni. već ih treba činiti. 9). u davanju odgovora na pojedine aspekte toga pitanja postoji golemo razilaženje. 9. je li Hermina metanoia samo čin osobnog obraćenja čovjekova od njegovih zlih djela i u s t r a j a n j e u vršenju zapovijedi uz strpljivo podnošenje nevolja ko- je Bog čovjeku grešniku šalje preko »anđela kažnjavanja« kao kaznu za prije počinjene grijehe. u tekstu Osme zapovijedi (Mand. Nigdje ne razrađuje ni p o j a m ljubavi prema bližnjemu kao takav. 2). bezazleni. Herma inzistira na Božjem milosrđu. 5 i 7). tako u onom u Sim. Mand. 9. opraštati svima i ne nositi u srcu kivnosti ni zlo- pamćenja ni prema kome. 2). O ljubavi prema Bogu. Evo kako Herma opisuje ideal redovitog kršćanskog vjernika koji bez teškoća pristaje u kulu: »Oni su <tj. Mand. koji se obratio.

da su se pokazali iz svega svojega srca. 12. RAHNER. da se grijesi onih koji se kaju (ton metanoounton) odmah otpušta- ju? Nipošto! Nego je potrebno da onaj koji se kaje (metanoounta) iskuša svoju dušu. da raskajani grešnik mora dragovoljno i spremno podnositi nevolje i k u š n j e koje mu nameće »anđeo kažnjavanja«. 1. to mjesto u Pastiru shvaćao kao odobravanje davanja oproštenja preljubnicima u crkvenoj zajednici na zemlji (usp. gospodine. La dot- trina del Pastore di Erma sulla penitenza. Izričito nigdje Herma ne govori o ulozi hijerarhije kod tog primanja grešnika natrag u punopravnost crkvene zajednice. 8). 2). K. očito. a nije izričito riječ o nekoj pokorničkoj disciplini nametnutoj od crkvene hijerarhije. 7—8). nekako usput. Hermina kuća) pokajali (metanenoekasin) iz svega svojega srca. kao što to shvaća značajan b r o j egzegeta Pastira. Po tom shvaćanju Hermino izlaganje o gradnji kule i o kamenju koje se ostavlja pored kule ili odbacuje (Vis. koji se direktno od- nosi na faktičnu. Takva egzegeza Pastira nije lišena ozbiljne vrijednosti. iznosi općenito načelo. u: La penitenza della Chiesa. reče (Pastir). ako vidi srce onoga koji se kaje čisto od svakog zlog djela« (Sim. crkvenu penitencijalnu disciplinu. 9). i to sigurno. O potrebi metanoje koja nije samo obraćenje od grijeha nego i neka eks- pijacija. Ipak. da Pastir ne propovijeda samo obraćenje i mogućnost da grešnik po obraćenju zadobije oproštenje od Boga. govori se u Pastiru također samo na jednom m j e s t u : »Ali gledaj. i kao neko idejno utemeljivanje toga postupanja. I ako podnese nevolje koje ga stignu. De pudic. Radi pokore. načinio pokoru: dei paradechthenai ton hemartekota kai metano- ounta). on zna za dužnost pastira da sačuvaju ovce u dobrom zdrav- lju <Sim. 20. samo je odraz postupa- nja s pokornicima u Crkvi. — kaže Herma Pastiru — oni su se (tj. kao i pripovijedanje o vrbovim grančicama (Sim. prema tome. 7. Sim. Stoga se čini da se to načelo odnosi na penitencijalnu praksu kao instituciju u Crkvi. 3. 4—5). nego da ima na pameti zadobivanje oproštenja unutar crkvene zajednice (usp. Ako je muž ne primi. da Herma misli na sakramenat pokore. neće li je on (morati) primiti (ou paradechthe- setai)? Svakako. Od osobitog je znače- n j a za takvo tumačenje Hermina teksta reakcija Tertulijana-montaniste koji je. Roma 1964. To tumačenje dobiva veću čvrstoću ako se sveukupan Hermin apokaliptički govor tumači kao alegorijski govor. reče. smilovati i dat će im neko ozdra- vljenje. 5—6). ipak većina patrologa vidi — s Harnac- kom — u tom odlomku veoma precizni zametak sveukupne kasnije institucio- nalne pokore u Crkvi. već postojeću. reče (Pastir). 403—409). 4. on griješi i velik grijeh navlači na samoga sebe. 9. tj. Prema tome. da svaki grešnik koji se raskajao (odnosno. Ta se praksa odnosi i na ženu i na muža« (Mand. i da bude mučen mnogim i raznovrsnim nevoljama. 10. iako u kršćanskoj starini ne nalazimo za n j u sasvim čvrste podloge. str. dakle. Znam i ja. u kontekstu. sva- kako će se o n a j koji je sve stvorio i utvrdio. tj. makar o sakramentalnom aspektu pokore jedva govori. ne smije se muž oženiti. Herma. 31. Ma da je neposredni smisao toga mjesta. . a ni o nevoljama i trapljenjima što bi ih sebi nametnuo sam pokornik. odnosno njegovo teološko objašnjavanje. govoreći o tome da muž mora primiti natrag raskajanu ženu koja je načinila preljub. jer treba primiti onoga koji je sagriješio i obratio se (odnosno. da se veoma (ischyros) ponizi u svoj svojoj praksi. NAUKA 0 POKORI 175 htjela povratiti svome mužu. načinio pokoru) mora biti natrag primljen. dakle. misliš li. to jest davanje zadovoljštine za grijehe. ali ne više puta: jer za sluge Božjih postoji jedna pokora (metanoia estin mia). treba reći.

j e r ne može biti s u m n j e da je sensus obvius Pastira saopćavanje neke nove objave. takav rigorizam u Crkvi nije . ostaje problem oprostivosti grijeha apo- stazije povezane s izdajstvom. nemoguće je opet se obnoviti na obra- ćenje. po kojemu se oproštenje grijeha može dobiti samo krštenjem. Svakako. N a j m a n j e što se može reći jest. nego se očekuje brzi dolazak Gospod- nji (paruzija). to je temeljna misao Hermina u vezi s apostatama. za »apostate«. 2). § 52. ali i drugi. 10. usp. Najveće je razilaženje u pitanju. 2. da Herma ne zna ništa o tome da bi postojala tri neoprostiva grijeha. ne da im Bog ne bi dao mogućnost opro- štenja zbog težine grijeha. 2. 12. »koji su izdali sluge Božje«. ne po- pravljaju. 4—6. 26—31. Tauftheorie). 8. 19. i to za one koji su do toga vremena grije- šili. 1). Uglavnom. navješćujući mogućnost pokore i oproštenja grijeha na- činjenih poslije krštenja. 4). 1—2). 4) i kod razlaganja o gradnji kule s odloženim k a m e n j e m (Sim. kao nekakav jubilej. nije lako sve uskladiti s takvim shvaćanjem: npr. i to zbog njihovih subjektivnih dispozicija. i okusili Lijepu riječ Bo- žju i snage budućeg svijeta. također: Sim. da Bog »nije dao onima metanoian« za koje je vidio da se ne bi iskreno obratili. j e r Bog daje samo jednu priliku za oproštenje. aposta- zija. Ipak. ali kao nešto iznimno. 9. koji je točan smisao i uloga Hermina navješćivanja pokore u onovremenoj Crkvi. kad oni sami ponovno razapinju Sina Božjega i ruglu ga izvrgavaju« (Hbr 6. 1) »apostate. pa otpali. već da je Hermino mišljenje. da li Herma smatra da ima grijeha za koje pokora nije moguća i koji se ne mogu oprostiti. i okusili dar nebeski. tj. da se apostate ne spasavaju j e r faktički ne čine pokore. »oni su za Boga definitivno mrtvi«. možemo razli- kovati tri stanovišta: n a j p r i j e se oblikovalo mišljenje koje je polazilo od uvje- r e n j a da je u Crkvi prije H e r m e vladao rigorizam. Neki tumači misle da po Hermi nije težina toga grijeha raz- log zašto za njih nema pokore. »život je odstupio od takvih« (Sim. i kod razlaganja pomoću alegorije vrbovih grančica (Sim. d'Ales. Poslije ovog milosnog vre- mena više neće biti mogućnosti pokore. To su mišljenje zastupali prvenstveno protestantski patrolozi. Poschmann. a ne da za njih ne bi bilo otpuštenja grijeha u načelnom smislu. 8. ne obra- ćaju se. 9. Rahner. thanatos de esti) (Sim. B. izdajice Crkve« se ne m i j e n j a j u . 2—3). Protiv toga shvaćanja ustali su neki katolički teolozi. onima koji su jednom prosvijetljeni. Galtier. Čini se. 6. K. posebno A. tj. Sigurno je. a tko poslije krštenja padne u teške grijehe. 8. Isti je govor u Poredbi šestoj u vezi s dijelom ovaca koje pase »angelus voluptatis« (Sim. Po njima. Ipak. 6. Međutim. 6. 2. ubijstvo i preljub. 14. ali ne za one koji sada pristupaju kršćanstvu. Herma je po toj teoriji nastupio pro- tiv toga rigorizma. 9. da je Herma u tom pogledu nedosljedan. kako će to kasnije učiti Tertulijan u svojoj monta- nističkoj periodi (usp. T a j bi rigorizam bio izražen u Poslanici Hebrejima: »Zaista. usp. u Sim 8. 19. P. odnosno da on samo konstatira. ona je samo jedna.176 HERMIN »PASTIR« Poseban je problem Hermina učenja o pokori. u kojem je smislu Herma na- vješćivao neku novost. 2. i postali dionici Duha Svetoga. da on na nekoliko mjesta izričito tvrdi da i apostate mogu činiti pokoru i zadobiti oproštenje: njegova su djeca za- nijekala Boga i izdala roditelje (Fz'i. »nema pokore. ima pokore za one koji su zanijekali Boga prije časa kad on naviješta pokoru (Vis. pokoru treba načiniti brzo. 2 kaže se. i to kao objavu s neba. oni se de facto ne žele obratiti. 6. bar u nekom smislu. za nj više nema oproštenja (tzv. ali za njih ima pokore.). 16—17). 2. nego smrt« (toutois de metanoia ouk esti.

n e m a j u pokore za grijehe (metano- ian hamartion). bilj. nego da ostane u nevinosti (agneia). ali je ipak i njima nešto dao za pravo. Romae 1951. poslije onoga veli- kog i svečanog poziva sagriješi. spoznao je slabost ljudi i mnogostruko spletkarstvo đavla. 34). tako je. Aux origines du sacrement de pénitence. ali mora biti načinjena brzo. j e r je paruzija blizu. svesti na pravu m j e r u . 3. koje se dobiva krštenjem. Očito je iz toga teksta da se Herma sučeljava s nekim rigorističkim tenden- cijama. s time da ih je želio modificirati. Herma ne navješćuje nikakvu novotariju u smi- slu uvođenja pokore za grijehe poslije k r š t e n j a koja prije njega ne bi u Crkvi postojala. On nastoji formulirati neki srednji put. jer je blizu dolazak Gospodnji (paruzija). ako netko. koja je ustanovljena za one koji su već kršteni. jer teško da će živjeti« (Mand. Treće je mišljenje u neku ruku posredno: Herma uistinu navješćuje jubi- lej. koje su zauzimale maha. da će činiti zlo slugama Božjim i biti zloban prema njima. Za one. reče. dok ima vremena. Time na neki način odvaja p o j a m 12 Povijest kršćanske literature I . ali su se ipak bile pojavile jake rigorističke tendencije. premda bismo iz cjeline njegova djela mogli reći da je njegovo srce više nagnuto na suprotnu stranu.NAUKA O POKORI 177 postojao. on je izmišljotina. dakle. koji su pozvani prije ovih dana. »U tekstu nema ničega na što bi se mogla osloniti takva interpretacija« (P. Budući da je Bog poznavatelj srdaca i sve zna unaprijed. anđela pokore. iskušan od đavla. razjasnit ću ti i to. Prema tome. Ali da bude sve točno. a da ne dadem povoda (za griješenje) onima koji i m a j u ubuduće povjerovati ili su sada povjerovali u Gospodina. nije to prvi govor o postbatizmalnoj pokori. dakle. ili koji će povjerovati. uspostavio je ovu pokoru (metanoian). Jer treba da o n a j koji je primio otpu- štenje grijeha više ne griješi. Ključno se mjesto nalazi u Mand. 1—6). nego je govor o posljed- njoj mogućnosti za pokoru: pokora je hitna. Zanimljivo je za Herminu teologiju da on u ovom tekstu razlikuje »otpu- štenje« (aphesis). Kaže mi: Dobro si čuo. beskorisno je za takvoga čovjeka. D'Alès i Poschmann vide u tom tekstu naučavanje potrebe nekog pedagoškog postupka: katekumenima ne bi trebalo govoriti o mogućnosti pokore za gri- jehe poslije krštenja. to nije navješćivanje nikakve iznimne mogućnosti za oproštenje grijeha (ju- bileja). i meni je dana vlast nad tom pokorom. 132. str. — pita Herma Pastira — od nekih učitelja (para tinon didaskalon) da nema druge po- kore osim one kad smo sišli u vodu i primili otpuštenje svojih p r i j a š n j i h gri- jeha. t j . kao i to da on nema hrabrosti da te tendencije frontalno i radikalno za- baci. ima jednu pokoru. 3: »Čuo sam. Pokora je moguća. 4. jubilej: dano je kratko vrijeme. Ali ja ti kažem. Bog poziva na pokoru. nešto posebno i izuzetno. od »pokore« (metanoia). i protiv kojih je Herma želio ustati. 4. da je Bog pun milosrđa prema svome stvorenju. nego bi se to govorilo samo onima koji su već kršteni. gospodine. Ne može se doduše reći da je prije Herme vladao u Crkvi takav apsolutni rigorizam kako ga zastupa Tauftheorie. j e r dolazi svrše- tak. GALTIER. nego imaju otpuštenje (aphesin) svojih prijašnjih grijeha. nego samo navješćuje hitnost pokore. kako je kao moralist to shvaćao. i t a j je poziv izraz posebnog Bo- žjeg milosrđa. pa stoga neće više biti mogućnosti za drugu pokoru. pod vodstvom Pastira. Budući. Jer oni koji su sada povjerovali. postavio je Gospodin pokoru (me- tanoian). ali ako kao zarobljen (ope- tovano?) griješi i k a j e se. treba se žuriti.

De paenitentia. da je on nijekao mogućnost druge pokore zato što je pretpostavljao da o n a j koji poslije izvršene pokore opet padne u teške grijehe nema iskrenog p o k a j a n j a u srcu. iako us- put. da Herma izriče neki definitivan sud o sudbini takvih grešnika (recidiva) na drugom svijetu. Roma 1964. nego je prepuštalo takve raskajane grešnike milosrđu Božjemu. 226—233 (ed. Paris 1966. La penitenza della Chiesa. jer je za H e r m u naj- sržniji dio metanoje obdržavanje zapovijedi koje mu je saopćio Pastir. Barn. te je uslijed toga bio ne samo oslobođen nego i primljen za subaštinika s gospodarevim sinom. točka Hermina učenja o pokori naglašavanje. da »za sluge Božje postoji samo jedna pokora« (Mand. Budući da Herma prvenstveno govori o subjek- tivnoj iskrenosti pokore pred Bogom. Kristologija i pneumatologija. GROTZ. d'ALËS. str. P. Romae 1951. L i t. 5. Ipak se ne može reći. 315—416 (na njemačkom originalu velika je Rahnerova rasprava objelodanjena g. 354—366). Védil de Calliste. Paris 1953. Parisiis 1931. GALTIER. daje d o j a m čistog adopcijanizma: dobiva se d o j a m da je Krist shvaćen kao običan čovjek koji je dostojanstvo Sina Božjega zadobio kao na- . 1955. nav. ID. La pénitence et l'onction des malades. što je u literaturi prije njega bilo povezano (npr. Die kirchliche Busse im zweiten Jahrhundert. 5—6). 2). 132—143. u ZkTh 385— 439). nn. dj. str. donesena s nekom određenom zaokruženošću. Ipak. a zatim podijelio svojim drugovima jestvine što ih je dobio s gospodareva stola. njegov je sav interes na praktično-moral- nom području. ipak je to prvi slučaj u starokršćanskoj literaturi gdje nalazimo izražen t a j princip o samo jednoj pokori. čini se da je to ipak samo privid. nn. to je »Sin Božji« (Sim. unutar teksta Poredbe pete (Sim. Ta kristologija. na prvi pogled. Krista Herma redovito naziva Sinom Božjim i »preslavnim anđelom« (angelos endoxos). u pozadini njegove moralne propovijedi stoji neko ru- dimentarno shvaćanje o božanskom Trojstvu.. Paenitentia secunda. K. Herma iznosi tu tvrdnju na takav način da se dobiva dojam nečega što je poznato i prihvaće- no. U čitavom se »Pastiru« uopće ne pojavlju- je ime Isus ni ime Krist. III. Naslov Gospodin (Kyrios) redovito se upotrebljava za Boga. 1j—70. BEHM. Herma nigdje ne razrađuje neku teologiju o Kristu koja bi bila izričito namjeravana kao takva. ThWNT. Cerf. IV Bd. neka misao o Duhu Svetom: sadržana je i neka nejasna i ne- dorađena kristologija. za koji znamo. Taj rob. ¿70—277 . Oca (ime Otac pridaje se Bogu samo iznimno). tek na nekoliko m j e s t a se Gospodin p r i d a j e i Sinu Božjemu. Bonn 1940. 115—137.. str. RAHNER. K. 5. Roma 1950. I Klem. u tumačenju što ga Pastir daje Hermi o značenju priče o gospodaru i robu kojemu je gospodar povjerio na čuvanje svoj vinograd i koji je preko zapovijedi svojevoljno očistio vinograd. Freiburg 1955. u G. Kapitalna je. napokon. POSCHMANN. čini se. 10—34. Ne pojavljuje se ni ime Logos (Riječ). da je kasnije vladao u peni- tencijalnoj praksi stare Crkve. KITTEL. 5. tj. A. i d a j e d o j a m kao da metanoja nije normalno stanje koje otpočinje krštenjem. kod Boga. Le baptême chrétien au second siècle. Ed. ID. J. 4.178 HERMIN »PASTIR« metanoje od krštenja. Aux origines du sacrement de pénitence. 32—39. 134—205. 8). RAHNER. B. Paoline. neka koncepcija o Sinu Božjemu 1 o spasenju.). 238—245). pa se u tom smislu metanoja očito proteže na čitav kršćaninov život. HÖH. Kasnije crkveno shvaćanje nije dopuštalo druge crkvene pokore koja bi završavala ponovnim p r i m a n j e m recidiva u potpuno crkveno zajedništvo. BENOIT. Breslau 1932. 1002—1004. nego samo nešto što m o r a j u činiti oni koji su poslije krštenja sagriješili. Međutim. 52—113. str. 1. J. Paris 1914. Die Ent- wicklung des Bussstufenwesens in der vornicaenischen Kirche.: A. a svakako je je- dan od motiva n i j e k a n j a mogućnosti ponovne pokore bilo Hermino shvaćanje 0 skoroj paruziji (usp.

14. on je gospodar kule (Sim. 9. otprilike u onom smislu u kojemu će se kasnije uvesti riječ osoba (prosopon). 8. 2. po kojoj je Krist Božje »Ime«: ta je teologija izrazito judeokršćan- skog značaja. 3. .EKLEZIOLOGIJA »PASTIRA« 179 gradu za svoje vjerno služenje. Potrebno je. s time da je kod Herme konstantno samo šest tih anđela. Crkva: rođen je prije svih stvorenja i bio je Ocu savjetnik kod stvaranja (Sim. 5. Značajan je elemenat Hermina učenja o Kristu tzv. bez njega ni anđeli ne mogu ući pred Boga (Sim. Sin Božji nosi cjelokupno stvorenje (Sim. 9. na primjer. da kod ortodoksnih pisaca patristi- čkog razdoblja ne nalazimo slučaja da bi itko bio Hermu napao ili osudio kao trinitarnog ili kristološkog heretika. 1). U cjelokupnom tekstu Pastira ima više sličnih mjesta o Kristu: čini se da je nemoguće u toj teologiji ne vidjeti da se Kristu pripisuju bar neki sasvim božanski atributi. nejasne i ne baš naročito spretne. »teologija Imena« (onoma). 1). To je osobito značajno za vrijeme trini- tarnih borbi poslije Nicejskog koncila. 1. 367). 3. 9. nad- visuje veličinom sve anđele i kulu (Sim. Za prosudbu Hermine kristologije (i pneumatologije) od sasvim je osobite važnosti činjenica. kod Herme kristologiju po kojoj je Krist Nomos. 1—2). Krist je jedan od sedam najviših anđela židovske apokaliptike. ali je očito da ga Herma smatra sasvim različitim i bitno višim od svih anđela: i od one šestorice pro- toktista i od Pastira i od ostalih: on d a j e svima naređenja. 5). 6. Bilo je patrologa koji su se zaustavili na tom prvom dojmu. čini se da Pastir predstavlja neku prelaznu periodu u razvitku te teologije. koja će zavladati u patristici i sasvim potisnuti kristologiju Nomosa. 2). 8. Nalazimo. 7. sto- ga. Daniélou) judeokršćanskom teologijom. t j . jer je t a j izražaj u grčkoj sredini bio nerazumljiv i pogibeljan« (J. Crkva) je utemeljena (tethe- meliotai) riječju (rhemati) svemogućeg i preslavnog Imena — kaže se u Vi- đenju trećem — a drži je moć nevidljivog Gospodara (despotou: Vis. on je Sin Božji. Ata- nazije cijenio Pastira kao crkveno štivo koje se čita katekumenima. 9. Théologie du Judéo-christianisme. kakvo je zapravo Hermino shvaćanje o Kristu. Njegovo shvaćanje 0 Kristu polazi od židovske angelologije: riječ je o tome da se za označavanje da je Sin drugi od Boga Oca u toj prvoj kršćanskoj trinitarnoj spekulaciji upotrebljava ime anđeo. Hermina teologija o Kristu i o Duhu Svetome nosi izrazite značajke onoga što nazivaju (J. 3. pobliže proučiti. sma- trajući da je Hermina kristologija odista čisti adopcijanizam. 8). 199). j e r se u samom tekstu može zapaziti neki prijelaz od označavanja »Ime Božje« na označavanje »Ime Sina Božjega«. a spada među one izražaje prve kršćanske teologije koji su u d a l j n j e m razvitku teologije bili »najranije napušteni. 12. 5). Sin Božji je simbo- liziran onom liticom na kojoj se gradi kula. 12. kad znamo da je. imajući na pameti da Herma nema pred očima čisto teološki interes. dok nema kristologije Logosa. 9. 3. 9. ujedno ga svjesno izdvajajući iz broja kanonskih spisa (g. dakle. »Kula (tj. 6. 1). str. DANIÉLOU. nadovezuje se na židovsku apokaliptiku. I golemo drvo vrbe koje pokriva svu zemlju označuje Sina Božjega: Herma kaže ujedno da je to Zakon Božji (Nomos Theou) koji je dan svemu svijetu (Sim. 8. i da su njegove usputne formulacije o Kristu mogle uslijed toga biti nedorečene. naziva se i Mihaelom (Sim. za djelo koje je nadvisivalo ono što mu je Bog zapovjedio. 1 oni su p r a t n j a »preslavnog anđela« koji je »golema stasa« (Sim. 12). koji se inače u apokaliptičkim knjigama nazivaju »prvostvore- nim« (protoktistoi). 3). sv. Sin Božji je i vrata kroz koja se ulazi u kulu: nitko ne može ući bez njegova imena (Sim.

protumačen kao postavljanje anđela da b d i j u nad vinogradom. m a k a r označen kao rob (doulos). da Herma poistovjećuje Duha Svetoga s božanskim elementom u Kristu. 5. To su duhovi Istine i Z l o ć e . . 5—6. a to je esenska dualistička koncepcija o »dva duha«. u kojoj je božanski elemenat Kri- stove pojave nazvan Duhom. Zagreb 1972. tako da Duh u tom kontekstu ne bi bio Duh Sveti. 5. »ubijen doduše u tijelu (sarki). koja nam je posvjedočena u k u m r a n s k o j literaturi (tzv. kao i u latinskom prijevodu »Versio palatina« (L2) te u prijevodu etiopskom (E). sa Sinom Božjim. 3. 7. 18). A u ruci anđela m r a k a gospodstvo sinova zloće: h o d a j u putovima mraka« (Man. ukoliko se to ima shvatiti da H e r m a hoće reći da je Sin duhovne naravi. to su neki kasniji teolozi očito osjećali kao nezgodno budući da je fraza izostavljena u grčkom atoskom kodeksu (A). 161—162. str. Krist se tu tumači pomoću sheme »Duh-tijelo« (pneuma-sarx). 2). t j . Zanimljivo je da H e r m a svoje shvaćanje inkarnacije kao posjedovanja Duha Svetoga od tijela (sarx echousa to pneuma to hagion: Sim. Ipak ostaje problem nejasnog izričaja Hermina: »Sin je Duh Sveti« (ho de hyios to pneuma to hagion estin: treba upozoriti na upotrebu člana — to pneuma to hagion — što po grčkoj gramatici ne bi smjelo biti ukoliko je to predikat. Drugi kritičari pokušavaju tumačiti t a j tekst u smislu jedne a r h a j s k e kristologije. naš prijevod slijedi: P. Prvi je dojam. dakle. 5. već polazi od koncepcije o »Knezu svjetla« suprotstavljenom »Anđelu mraka«. pa Herma uslijed toga — a tako ga i tumače neki kritičari — ne bi zastupao neku božansku trinitarnost. Hermina pneumatologija također je judeokršćanskog karaktera. 5—6). U ruci kneza svjetlosti gospodstvo svih sinova pravednosti: h o d a j u putovima svjetla. Svakako. nad Božjim narodom (Sim. 5. »Manuale disciplinae«): »I postavio mu je dva duha. 6. kaže: čuvaj to svoje tijelo čisto i neokaljano. t j . 6. disc. a ljudski tijelom. 5. koja je tijelo (sarxj. 6) iskorištava u morali- stičku svrhu pomoću paralelizma između Krista i kršćanina: »Čuj sada. j e r se oni ne stide nositi njegovo ime« (Sim. duh. dakle. usp. nego bi to bila samo oznaka za božansku narav Sinovu koja je duhovna. On je. 9. t j . Liber. Ako dakle Sin Božji nosi sve stvorenje. da korača u njima sve do časa njegova pohoda. predstavlja — možemo reći — Hermin donekle nespretan p o k u š a j da nekako rastumači utjelovljenje i otkupljenje. nešto drukčiji prijevod kod: E. u prilog takvom tumačenju govori niz izraza o Duhu Svetome na drugim m j e s t i m a Pastira. Regula unionis seu Manuale disciplinae (1QS). ali je on ne gradi pomoću angelologije kao kristologiju. što misliš 0 onima koji su pozvani od njega i koji nose Ime Sina Božjega i koračaju u njegovim zapovijedima? Vidiš li. To bi bilo na liniji izražavanja prve Petrove: K r i s t . Krist i u tom spornom tekstu. nego nekakvu binitarnost (Bog Otac 1 Duh Sveti koji je Sin Božji). . t j . . . treća božanska osoba kršćanske teologije. 2). Sim. 5. koje on nosi? One koji cijelim srcem nose njegovo Ime. 1). transcriptio . p o s j e d u j e neku preegzistenciju i vlast nad anđelima. kojim je on ogradio vinograd. Taman tekst u Sim. ali oživljen u duhu« (pneumati: 1 Ptr 3. da Duh koji se u n j e m u nastanio b u d e svjedokom n j e m u u prilog i da tvoje tijelo bude opravdano« (Sim. 2—3). t j . Kršćanstvo prije Krista?. 14. i g d j e se nalazi aluzija na spasenjsko t r p l j e n j e Sina Božjega (Sim. budući da je o n a j zid. g d j e se Sin Božji pojavljuje pod slikom sluge ili roba (doulos). 5. WERBER. 6. Na svaki način. BERARDI. za razliku od ljud- ske naravi.18—21. postao njihov temelj i radosno ih drži (nosi).180 HERMIN »PASTIR« Kasnije — u Poredbi devetoj — veli se: »Ime Sina Božjega je veliko i neobu- hvatljivo i ono nosi sav svijet. BOCCACCIO — G.

vjerno skrivanje tajni znanja: sve to on proizvodi u sinovima istine (usp. KELLY. R. vršit će službu Bogu u velikoj radosti. Initiation à la doctrine des Pères de l'Église. ta sila koja je od Duha Gospodnjega božanstva« (Mand. I mora se reći da je n a j t e m e l j n i j a njegova misao o Crkvi. str. 47—50. bit će zadovoljan. Crkva je u središtu njegova moralnog učenja i njegova navješćivan ja pokore. »Kada. strpljivost. La christologie pneumatique de la cinquième parabole du »Pasteur« d'Hermas (Par. Na tom mjestu. u: Revue d'histoire des Religions 184 (Paris 1973) 25—48. To je posebno naglašeno Herminim učenjem da i starozavjetni pravednici m o r a j u biti kršteni i uneseni kroz vrata u kulu te ugrađeni u kulu (Sim. Kneza svjetla zove Manuale »Anđelom istine« (3. 21). dođe čovjek koji ima Duha božanskoga u skupštinu pravednih ljudi koji imaju vjeru božanskoga Duha. JOLY. dakle. stvorenu prije svega ostaloga: za n j u je stvoren svijet (Vis. 2. L i t . OPITZ.. Izričito ga naziva Gospodinom: »Ako budeš strpljiv. zloga duha. ako nadođe neka srdžba. Od svih specifično teoloških tema Hermine knjige naj- važnija je svakako. budući da je nježan. J. Fani 1957'). Duh Sveti koji stanuje u tebi bit će čist. Urspruenge fruehkatholischer Pneumatologie. 11. 4. Jer. posredno ili neposredno. nezamračen od drugoga. čistoća. razumijevanje. uživat će skupa s posudom u k o j o j stanuje. J. velika dobrostivost p r e m a svima sinovima istine. dak- le. da je Pastir knjiga koja je na slikovit način posebno čvrsto usađivala u kršćansku svijest ono što će se kasnije izraziti načelom: Extra Ecclesiam nulla salus (Izvan Crkve nema spasenja). 9—10). 9). Desclée et Cie. 11. biva inspiriran na tim idejama. 5. osim toga. Ekleziologija. okaljan srditošću. Cerf. n j e m u se pripisuje rasvjetljenje srdaca. 262—263. Tako će. razboritost. Hermina misao o Crkvi. Paris 1928. dj. J. prvenstveno u liku žene i kule koja se gradi. Gospodin sta- nuje u strpljivosti. V. Histoire du dogme de ta Trinité. dohrostivost i vječna dobrota. strah od sudova Božjih. da se spasenje može postići samo kroz Crkvu. 2—6). nema prostora za vršenje službe Gospodinu kako želi. str. 6. 2—3). duh znanja. 167—177. jer nema čistog mjesta. pa nastoji odatle otići: guši ga zao duh. Tournai 1958. No. CIRILLO. Théologie du Judéo-christianisme. biti očit Duh božanstva. Bonn 1941. nego imajući silu božanstva od sa- moga sebe govori sve. Christos Angelos. boraveći u veliku prostoru. osobito značajno m j e s t o na kojem on govori o kriterijima za prepoznavanje pravog proroštva: »Jer svaki duh od Boga dan ne treba biti pitan. Takva je. LEBRETON. jer će mu biti ugodno. Paris 1968. 5). koji je kod njega. Herma jednako daje naziv Gospodin Duhu Svetome kao i Bogu kome Duh Sveti vrši službu (leitourgia).EKLEZIOLOGIJA »PASTIRA« 181 et versio latina. 24) i »svetim duhom« (4. jer je odozgo od sile božanskoga Duha« (Mand. H e r m a p r o m a t r a Crkvu u dva različita vida: kao transcendentalnu stvar- nost. 1). mudrost. i kad skupština onih ljudi upravi molbu Bogu. upravo pretpostavka svih njegovih izvoda. tada anđeo proročkoga Duha. 5). i kao eshatološku stvarnost koja se istom ima ostvariti kroz kršćansko življe- . duh poniznosti. str. II. 192—196. t j . ispuni toga čovjeka. : J. H. dakle. čini se. odmah postaje tijesno. 346—387. 102—105. Duhu Svetome. ali govori tako da se vidi da on Duha Svetoga smatra Bogom. Herma za svoje učenje o Duhu Svetom očito. čvrstoća u svetim nakanama. «av. ona je glavni pred- met njegova vizionarstva. 31—33. L. ali različitim od Boga Oca budući da ga naziva anđelom. BARBEL. a u srditosti đavao« (Mand. 1. Za Herminu pneumatologiju je. Berlin I960. DANIËLOU. dakle. revnovanja za pravedne zako- ne. 4. 199—219. 152—153. i t a j čovjek ispunjen Duhom Svetim govori mnoštvu kako hoće Go- spodin.

a mladošću i zaručničkom odje- ćom njezinu eshatološku ljepotu: on je naime susreće pošto je uspio proći kroz veliku Nevolju koju označuje Neman. zastrta do čela. g d j e doduše nije riječ baš o kuli. Crkva čistih i svetih. 1—2). Takva Hermina zaokupljenost teologijom Crkve osobita je indikacija da je prva kršćanska teologija — judeokršćanska — davala dogmatskoj ekleziolo- giji relativno veće m j e s t o nego kasnija patristička i srednjovjekovna teologija. Ideja o gradnji Kule na vodama (Vis. 1. nego o Sionu i o gradu (4 Ezdr 3. Posebno se u II Klem. 2. 21—32). A misao da je Crkva baš Kula možda također dolazi iz knjige Postanka. hoće označiti njezinu starost. novi Jeruzalem vidjeh: silazi s neba od Boga. u bijeloj obući. eshatološka Crkva. a svoju p r a t n j u u tekstovima judeokršćanske teologije. a buduća. t j . ima svoje pret- postavke u židovskoj apokaliptici. dj. prvotno posvećene ekleziologiji. 4). Hermina spekulacija o Crkvi kao Ženi. ali takva transpozicija nije nevjerojatna. oprem- ljen kao zaručnica nakićena za svoga muža« (Otkr 21. 1—9). tako da je gradnja Crkve ovdje shvaćena kao opreka gradnji babilonske kule: ne treba zaboraviti da se Pastir upotrebljavao kao korisna lektira u pripre- m a n j u katekumena. 9. da je prije svih drugih stvorenja. bila sijeda. ukazuje mu se kao Kula koja se gradi od ljudi. ukazuje se Hermi k a o Žena. 317) — dio pozornosti. 2. ali mlada i okićena kao zaručnica. koji inače go- vori o Crkvi kao Ženi-Gospođi. koja je — kako p r i m j e ć u j e J. 1. Ta je spekulacija v j e r o j a t n o povezana s Poslanicom Efežanima. 1—2). . 3—14) i gdje se Crkva stavlja u vezu sa stvorenjem prve žene (Ef 5. 3. kako mu »dolazi u susret djevica okićena kao da izlazi iz svadbene dvorane. vidio je. Prema tome. A kosu je imala bijelu. Dvije su temeljne slike koje za Hermu sim- boliziraju dva bitna aspekta Crkve: transcendentalna. pogotovo ako imamo na pameti kakvu su veliku važnost imale te vode u starokršćanskoj k r s n o j ka- tehezi i u krsnoj liturgiji. preegzistentna Crkva. Nije riječ baš o kuli. 4. nego o gradu. sva u bijelom. 4) možda također ima vezu s izvještajem 0 stvaranju i o prvotnim vodama {Post. očito. prenijela na mariologiju. vidi je također i kao Zaručnicu: Pošto je snagom vjere u Četvrtom viđenju uspio proći k r a j strašne Nemani. iz izvještaja o gradnji Kule babilonske (Post 11. 2). 1. 11—13). koja je sva u funkciji ostvarenja Crkve 1—o e P a t o l o š k e veličine. gdje se govori o »dobrohotnom naumu« što ga je Bog odvijeka zasnovao (Ef 1. 4. 1—2). o prvotnoj Crkvi (he Ekklesia he prote: II Clem. Djevica je. Neke pretpostavke za identifikaciju Crkve sa Ženom i s Kulom nalazimo u apokaliptičkom tekstu IV Ezdrine knjige.182 HERMIN »PASTIR« n j e vidljive kršćanske zajednice. Spoznao sam na temelju prijašnjih vizija da je to Crkva. 3. 14. ali i kao o Kuli. Herma jasno ima pred očima sociološku stvarnost kršćanske zajednice. 7. A Herma. Danielou (nav. 1 postao sam radosniji« (Vis. dakle. s mitrom na glavi. Ta činjenica d a j e Hermi po- sebnu aktualnost u naše vrijeme kad je teologija o Crkvi opet postala u neku r u k u ključna tema kršćanske teologije. 4. govori o Crkvi koja je stvorena prije sunca i mjeseca. simboliziranih kame- n j e m koje se ugrađuje u zid kule. Srodnu ideju o Crkvi kao građevini i kao ženi nalazimo i u Ivanovoj Apokalipsi: »I Sveti grad. ali i u nekim tekstovima Novog Zavjeta. Sijedom kosom Herma. Herma pokušava uspostaviti i jedinstvo tih dvaju aspekata: transcendentalna Crkva-Žena pomlađuje se i poljepšava po tome što se vjernici o b r a ć a j u od zlog života i postaju svetiji (Vis. Tako se ideja o Crkvi-Ženi dovodi u vezu s izvještajem u knjizi Postanka.

koju Herma također naziva Crkvom (Vis. koji imaju vodstvenu ulogu. a možda i vezu s Ef 5.. 5). 1). 4. 3. jer neki zloupotrebljavaju svoj položaj i bogate se na račun udovica i sirota. 2. Već smo upozorili (posebno u iznošenju sadržaja Sim. a zatim kao onu koja sa svoje strane opominje na popravak. U tom vidu neku ključnu ulogu igra određeno okuplja- n j e vjernika (Herma ništa izričito ne govori o euharistijskom okupljanju). Čini se da postoji posebna služba udovica (Vis. bar nema nikakve indikacije iz koje bi se moglo zaključiti da on vrši neku ulogu u kleru. 10). 9. 3). djeco (telma): ja sam vas othranila u mnogoj jednostavnosti. a govor o tome da je Crkva stvorena prije svih drugih stvorenja ne treba po svoj prilici tumačiti drukčije nego samo kao naglašenije isticanje da je Crkva bila prva u namisli Božjoj.« (Vis. Dobiva se dojam da su u t a j čas od Crkve sociološki jasno odijeljeni samo otpadnici. nedužnosti i čestitosti po milosrđu Gospodinovu.). jedno tijelo« (Sim.EKLEZIOLOGIJA »PASTIRA« 183 U Hermi ne nalazimo izričit govor o Crkvi kao Zaručnici Kristovoj. koji su dali život za Ime. sasvim jasno da li poznaje neku sržnu razliku između biskupa i prezbitera. a unutar kršćanske zajednice. Me- đusobna sloga i briga jednih za druge osobito je važan elemenat preživljava- n j a kršćanstva u zajednici. 4. No. još je u nekom vidu veoma arhaična. ali j o j stavlja u usta materinske izjave: »Čujte me. 2. Hermina ekleziologija nalazi značajno uporište u novozavjetnim tek- stovima. postoje također razne vrste grešnika. Herma ima oštrih kritika na njihov račun. čista je samo eshatološka Crkva (Kula u svom konačnom obliku). 3. učitelji (didaskaloi) i proroci. najodličniji su repre- zentanti zajednice u tom smislu mučenici. Crkvu kao sociološku zajednicu Herma prvenstveno promatra kao skupinu ljudi. 3. to jest tako da smisao te tvrdnje ne ide dalje od onoga što uči sv. Herma poznaje i određeni stupanj organiziranosti crkvene zajednice: slika te organiziranosti. u eshatološku Crkvu. 2. Herma sebe predstavlja kao laika. Netočno je tumačiti Hermin pojam Crkve na zemlji u nekom purističkom smislu: napro- tiv. 8) na Hermino svjedočanstvo o izgledu onovremene Crkve kao društvene tvorbe. On poznaje prezbitere. i to pod vidom njihova hoda na putu svetosti. zatim biskupe: nije. ali ne još i heretici. 3). obdržavanja Gospodnjih zapovijedi. 31: »Dvoje njih bit će jedno tijelo«. polaže račun za njih pred Gospodinom (Vis. 8. ali nalazimo tumačenje da je Crkva s Kristom jedno. tako da se ne zapaža razli- ka: kula je tako srasla s liticom da se dobiva dojam potpunog jedinstva: »Vidiš da je kula postala kao jedan kamen (monolithon) s liticom: tako će i oni koji su povjerovali Gospodinu po njegovu Sinu i obukli te duhove. to je. . 13. Poznaje i đakone: oni u zajednici admi- nistriraju pomaganje udovica i sirota. Vis. ono najvažnije za redovitu mogućnost da vjernici uđu u Kulu. Tu kao da vidimo očitu citaciju Ef 4. 1. 1 i 2). Zanimljivo je da Herma Crkvu prikazuje prven- stveno kao donositeljicu Božje objave (Vis. 9. njihove su dužnosti za vjernike pune odgovornosti (Sim. Pavao u Poslanici Efežanima.. U njegovo vrijeme još postoje apostoli. prijeći u jednog Duha. Ona je odgovorna za vjernike pred Ocem. 9. Kod Herme ne nalazimo izričitog svjedočan- stva o monarhičkom episkopatu. ima i služba održavanja veza s drugim gradovima (ibid. 31). 3). Herma Crkvu nigdje izričito ne naziva majkom. čini se. 9. međutim. p r e d s j e d a j u (Vis. Herma govori općenito o pastirima u Crkvi. tj. 4. 4. Prema tome. međutim. iako samom svojom porukom pripisuje laicima mogućnost da imaju veliku.

Lund 1966. God and His Angel in the Shepherd of Hermas. Studia theologica. ipak u čitavom Pastiru ne možemo naći nikakva traga nekom rivalstvu između karizmatika i klera (kao što su neki sasvim proiz- voljno tumačili njegove nakane). Nav. Die altchristliche Idee einer präexistierenden Kirche und ihre theologische Auswertung. Zaključimo riječima kojima Jules Lebreton započinje svoju raspravu o Herminoj trinitarnoj teologiji: »Kad bismo ovdje pisali povijest katoličkog morala. str. ali ono što je kršćanski život pružao kao najjedno- stavnije i najvećma zajedničko: te su slike tako iskrene. str. Usp. R. DELAHAYE. DANIÉLOU. zadržali bismo se nadugo u proučavanju Pastira Hermina. 346). javlja se ta knjiga. Théologie du Judéo-christianisme. Angelologia w Pasterzu Hermasa. L i t . : J. PERNVEDEN. STANIEK. MOXNES. E. REILING. Cerf. Paris 1964. BEUMER. dj. 77—78 et passim. U t a d a š n j o j Crkvi postoje već neki uhodani običaji i asketska obdržava- n j a : H e r m a izričito govori o postu (statio). FOLGADO FLÖREZ. theol. S. 1942. dj. L. 13—22. podvrgavajući kritici t a j običaj s nakanom. Leiden 1973. 28 (Oslo 1974) 49—56.184 HERMIN »PASTIR« upravo odlučnu ulogu u crkvenoj zajednici (on kao laik saopćava Božji poziv na hitno obraćenje!). . A study of the Eleventh Mandate. nego da mu dade bolje u s m j e r e n j e i smisao (Sim. da čovjeku uopće ne može dodijati njihovo razmatranje« (Nav. Ciudad de Dios 185 (1972) 636-670. o kojoj znamo tako malo. J. ne dodu- še vrhunce spekulacije. osvjetljujući živim i čistim svjetlom. Stud. JOLY. u: Wissenschaft und Weis- heit. H. 34—41. 5). i nalazili bismo u tome veliku draž: u toj prvoj polovici II stoljeća. str. K. Po sebi se razumije da je Pastir odigrao značajnu ulogu u razvitku staro- kršćanske angelologije. često tako svje- že. The Concept of the Church in the Shepherd of Hermas. Ecclesia Mater. J. 1 (1971) 51—82. Hermas and Christian Prophecy. El binomio Cristo- -Iglesia en el »Pastor« de Hermas. Warsaviensia 9. 317—339. ne da ga zabaci.

k o j e je Crkva progonila. a posebno u S r e d n j e m vijeku.fi) r a z u m i j e v a m o takve spise k o j i svo- j i m s a d r ž a j e m i oblikom n a s t o j e imitirati k a n o n s k e spise Sv. slikarstvu i pjesništvu. naročito gnostičke. kiparstvu. da fiksira ono što se nazvalo »biblijskim kanonom«. n p r . te se na neki način proteže i do Novog vijeka. Crkva se u II sto- ljeću našla p r e d z a d a t k o m da suzbija u t j e c a j heretičkih a p o k r i f n i h spisa. a napisani su prvenstveno iz želje da kažu više nego što je zapisano u t r i j e z n o m i sažetom izvješćivanju biblijskih spisa. da načini autoritativni popis svetih knjiga. Uslijed toga p r a v i m o razliku između heretičkih i ortodoksnih apokrifa. da zadovolje radoznaloj mašti širokih k r š ć a n s k i h slojeva i s p u n j a v a j u ć i svojim p r i p o v i j e d a n j e m r u p e i praznine u biblijskim spisima. Apokrifna književnost stoga i m a e m i n e n t n o k a r a k t e r pučke književnosti. ta se literarna d j e l a t n o s t nastavila i u k a s n i j a stoljeća. koja je imala širok k r u g čitateljstva i vršila golem u t j e c a j na široke slojeve ljudi. k o j i h Crkva inače n i j e progonila. č e s t o n i j e moguće tu razliku sasvim j a s n o i točno utvrditi. OPĆI ZNAČAJ APOKRIFNE LITERATURE U II stoljeću veoma se rascvala k r š ć a n s k a l i t e r a t u r a k o j u nazivamo apo- krifnom. t j . p o s e b n o u u m j e t n o s t i . 185 GLAVA DRUGA KRŠĆANSKA APOKRIFNA LITERATURA § 16. Pod apokrif- nim spisima (nazivaju se i pseudoepigra. Većinom ta l i t e r a t u r a ima p o b u d n u svrhu. ali se u n j o j nalazi i svojevrsno n a s t o j a n j e oko teološkog p r o d u b l j i v a n j a (= judeo- -kršćanska teologija!). da b u d e — što b i s m o danas rekli — »duhovno štivo« za osobnu duhovnu i z g r a d n j u t a d a n j i h kršćana. ali i_da j a s n o u t v r d i koji spisi idu u red svetih knjiga. . o t o m e š t o je Isus radio u svome d j e t i n j s t v u i u v r e m e n u p r i j e javnog navješćivanja. Pisma. nego je snižen a u t o r i t e t i svim d r u g i m p o b u d n i m a p o k r i f n i m spisima. te su takav ugled p o n e k a d kroz n e k o v r i j e m e u n e k i m k r š ć a n s k i m krugovima i uživali. Teološku svrhu posebno i m a j u p r e d očima oni apokri- fi k o j i su napisani s ciljem da p r o š i r e i u t v r d e neke heretičke stavove. i uglavnom p r e t e n d i r a j u na isti ugled kakvi su uživale k a n o n s k e knjige. Bogom n a d a h n u t i h . I p a k je u t j e c a j tih a p o k r i f n i h spisa bio velik već u S t a r o m vijeku. Njihovi su a u t o r i uglavnom nepoznati. ili o t o m e što je sve govorio apostolima poslije svoga u s k r s n u ć a . F i k s i r a n j e m k a n o n a n i j e oduzet autoritet samo here- tičkim a p o k r i f i m a .

shvaćanja. Knjiga 2] str. Croatica 1/1970. WERBER. . Pismom. I. Paris 1961.: J. Maria.186 KRŠĆANSKI APOKRIFI Apokrifi su već po svom čisto književnom sastavu daleko ispod biblijskih spisa. Ipak su ti spisi od velike važnosti za crkvenog povjesničara i za povjesničara teologije. Zagreb 1972. GEFFCKEN. To je onda prešlo i u kršćanske krugove. Duvno-Zagreb 1975. E. Die Legende im Bild des ersten Jahrtausends der Kirche. Études sur la Sainte Vierge. GRABAR. počelo se to ime davati iz kanona isključenim knjigama (to su one koje se danas često nazivaju »deuterokanonskima«) i drugim spisima židovske apokaliptike. Apokrifi su prvi počeci literarne vrste iz koje se kasnije razvio književni oblik »legende«. u širokim vjerničkim krugovima. Tuebingen 1908. kao što je uopće kršćanska apokrifna literatura veoma ovisna o apokrifnoj literaturi kasnog židovstva (SpaetJudentum). koji je igrao golemu ulogu u povijesti Crkve. B. New Haven 1945. BAGARIC. posebno od pronalaženja gnostičke biblioteke u Nag-Hamadi (usp. COTHENET. Posebno boluju od gomilanja čudesnih elemenata. TORREY. 319—376. C. VI. O apokrifima u srednjovjekovnoj hrvatskoj književnosti vidi. Kumran ili Betlehem. FABRICIUS. koji imaju značaj ostentativnosti i zastrašivanja (ponekad). Christliche Apokryphen. HERCIGONJA. Kassel 1956. The Apokryphal Literature. tako da i površan čitatelj može lako utvrditi tu razliku i zaostajanje apokrifa za Sv. § 47). Zagreb 1975 [Povijest hrvatske književnosti. u helenističko doba su se tim imenom označavale »tajne knjige« orijentalnih kultova (apokryphos = sa- kriven). 1947). L i t. Rukopisi Mrtvog mora — pokop mrtvih teorija. E. U. C. O kumranskim rukopisima vidi: E. 71—156. Naša ognjišta — Kršćanska sadašnjost. Kršćanstvo prije Krista?„ Liber. Sre- dnjovjekovna književnost. budući da odražavaju onovremene religiozne običaje. Termin apokrif je inače poganskog podrijetla. za razliku od po- vijesno-spasenjskog karaktera novozavjetnih čudesa. Apokrifi u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti. Novi impulsi za proučavanje apokrifne li- terature došli su od otkrića brojnih židovskih rukopisa u Kumranu (prvi nalazi g. u: H. DU MANOIR. Kad je židovska sinoda u Jamniji (oko 90—95) fiksirala biblijski kanon (SZ). Marie dans les Apochryphes. kao i od brojnih nalaza papyrosa. Oni na neki način idu u predšasnike kasnije općenite književne vrste »romana«. 15—£8. Der Einfluss der Apokryphen und Pseudepigraphen auf die christliche und byzantinische Kunst. mentalitet.

DANIÉLOU. 3). 187 § 17. Neki su dijelovi napisani p r i j e g. Die Apokryphen und Pseudepigraphen des Alten Testaments. 167. . od II stoljeća prije Krista do I stoljeća poslije Krista. 3. 134—144. i spasa čovječanstva. Vaillant. ali je to mišljenje neosnovano. Utjecao je veoma na oblikovanje kršćanske eshatologije. Paris 1932. Théologie du judéo-christianisme. Stsl Henoh.. doduše dosta obimne. idu u red starokršćanske apokrifne knji- ževnosti kao kršćanski starozavjetni apokrifi. 230—232). Kr. Henohova apokalipsa {kako je također nazi- vaju) posebno je značajna za teologiju o anđelima. J. KAUTSCH. za shvaćanje mesijanstva. izvedeno pri k r a j u I st. i to u Siriji (usp. ili načine sasvim novu redakciju toga spisa (kršćansku). 32. 2—33.. došao do nas uglav- nom samo u etiopskom prijevodu. Uživao je i kanonski ugled. tako da se može reći da je Henoh II »djelo nekog judeo-kršćanina«. stsl. Jüdische Apokalyptik am Ende des ersten nachchristlichen Jahrhunderts. str. Observations on the Slavonic Book of Enoch. Spomenut ćemo neke od tih spisa. s uskim osloncem na svete knjige Starog Zavjeta. a jedan dio u staroslavenskom prijevodu. 27). Usp. ili ga uzmu kao predložak za spis koji je toliko drukčiji da se mora smatrati novim spisom. Knjiga Henohova. II Bd. I z d.. pr. A. devedesetih godina I st. JJS 13 (1962) 1—21. E. Tuebingen 1900. Kairos 11 (1969) str. da bude u t j e h a narodu u toj na- rodnoj katastrofi. Kr. Apokrifna je književnost osobito evala u židovskim krugovima onoga vremena. KRŠĆANSKI STAROZAVJETNI APOKRIFI 1. p. »Tajne Henohove« {cc. Događalo se da kršćani neki starozavjetni apokrif usvoje. Ži- dovski Henoh je po svoj prilici najstariji židovski tekst koji govori o općeni- tom uskrsnuću Izraela. Spis je napisan u judejskim krugovima. Henoha: A. Liber IV Esdrae. u tom smislu da u spis koji je nastao u judaističkim krugovi- ma unesu kršćanske interpolacije. Takvi spisi. RUBINSTEIN. poslije razorenja Jeruzalema. (usp. Cl. Današnja Henohova knjiga sastavljena je od dijelova koji su nastali u različito vrijeme. Među Abesincima se smatra svetom knjigom. po- sebno pokazuje kršćansku ruku. Ti se spisi nazi- vaju apokrifima Starog Zavjeta. kao i oni apokrifni spisi koji su u kršćanskim krugovima stvoreni u cjelini. ali se vežu uz Stari Zavjet i pred- stavljaju se kao starozavjetni spisi. Spis apokaliptičkog karaktera. THOMA. N a j v j e r o j a t n i j e je da su kršćani samo izvršili neke interpolacije u n u t a r I st. Usp. 2. Bilo je autora koji su zastupali da je t a j spis u cjelini kršćanskog podrijetla.

dj. m u k u i smrt Kristovu. latinskom. njegovo uskrsnuće i povratak u sedmo nebo (Visio Isaiae). dj. koji se sastojao od obraćenih esena (Usp.: R-H. Nav. koji je cjelinu tako redigirao da je to sada u stvari kršćanski spis.: Ascension d'Isaie. Izvorni tekst je sigurno židovskog podrijetla. I z d. J. ali se važnima s m a t r a j u i armenski i staroslavenski prijevodi. Oporuka Neftalijeva postoji i u hebrejskom tekstu. trad. Oxford 1908 (grčki tekst). sastavljeno između g.. 22—23). Testamenta XII patriarcharum (= Oporuke dvanaestorice Jakobovih sinova). Spis je sačuvan na grčkom jeziku. Tisserant. 80—90. a djelomično na gr- čkom. Spis je od velike važnosti za proučavanje naj- starije kršćanske teološke spekulacije.. U spisu se nalaze tragovi a r h a j s k e trinitarne (angelološki strukturi- rane) i inkarnacijske teologije. . Nav. nego su se prenosile Oporuke svakog patrijarha kao zasebni spisi. i kako mu je bilo dano vidjeti buduće rođenje. ali koja nije heterodoksna. CHARLES. J. ali se i u tom prvom dijelu osjeća kršćanska ruka koja je provela re- dakciju ujedinjavanja o b a j u dijelova u jedan spis. de Jonge. 5. DANIELLOU. sačuvano samo na etiopskom. T a j je tekst sigurno židovskog podrijetla. Redakcija je izvedena ne mnogo vremena po razorenju jeruzalemskog hrama. staroslavenskom. U današnjem obliku spis je sigurno djelo kršćanina. U spisu se aludira na Nerona. u kojem se pripovijeda kako je Izaija za vrijeme kralja Ezekije uznesen u sedmo nebo. The Testaments od the XII Patriarchs. i to pretkršćan- skog. Ujedinjavanje svih tih tekstova u jedan spis djelo je jednog judeo-kršćanina iz I stoljeća. E.188 KRSĆANSKI STAROZAVJETNI APOKRIFI 4. Paris 1909. 23—25). franc. 6—11). i to nekog judeo-kršćanina. U prvom se dijelu donosi opis mučeničke smrti Izaijine pod kraljem Manasijom. i to u krugu pravovjernog judeo-kršćanstva. Assen 1953) izlazi da u izvornom židovskom obliku to nije bio jedan spis. nema specifično gno- stičkih elemenata (J. najvjero- j a t n i j e također u Siriji. po svoj prilici u Antiohiji (usp. vezan uz krugove esena. Po novijim istraživanjima (R. I z d. Uznesenje Izaijino. Danielou). To posebno vrijedi za drugi dio spisa (cc. Danielou.

L'evangite de Pierre. Napisano izvorno na a r m e j s k o m je- ziku. nego Herod. Za Isusovu su smrt krivi isključivo Židovi: odluku o smrti nije donio Pilat. 5. Evangelium secundum Petrum. ali revidirano i prošireno prema shvaćanjima onih judeokršćanskih skupina. VAGANAY. c. 17) kaže da neki na temelju tog Evanđelja tvrde da su »braća Isusova«. U vrijeme sv. : FP 3. M. Bouriant je g. Egipatsko Evanđelje. ali ovo nije identično s onim koje citira Klement Al. u Cezareji Palestinskoj. 1886—87. koji citira neke fragmen- te. apokrifna Djela. N a j p r i j e ćemo govoriti o nekim apokrifnim Evanđeljima. Jeronima postojao je izvorni tekst u biblioteci. in Mat 10. otkrio u Gornjem Egiptu važan fragmenat toga Evanđelja. Protoevanđelje Jakobovo. Nije poznat stari latinski . Osjeća se lagani dah doketizma. SC 201. L. osim nekih citata. 2). Ebionitsko Evanđelje. te u starom sirskom. NOVOZAVJETNI APOKRIFI: APOKRIFNA EVANĐELJA Novozavjetni apokrifi usko slijede književne oblike novozavjetnih kanon- skih spisa. 189 § 18. Najpopularnije apokrifno Evanđelje u staroj Crkvi. koju je nekoć utemeljio Origen. ali hebrejskim slovima. Napisano najkasnije u drugoj polovici II st. Evanđelja. 4. Paris 1930 (Études bibliques). 3. armenskom. koptskom i staroslavenskom prijevodu. G. n a j v j e r o j a t n i j e gnostičkog podrijetla. bili Josipo- vi sinovi iz njegova prvoga braka. U središte stavlja Jakoba. 1. Opis uskrsnuća je uljepšan interesantnim čudesnim detaljima. umjesto Petra. Čini se da je to bilo kanonsko Matejevo Evanđelje na izvornom jeziku. Paris 1973. apo- krifne Poslanice i apokrifne Apokalipse. o kojima se govori u kanonskom Evanđelju. O njemu govore Klement Aleksandrijski i Origen. Jeronim je to Evanđelje preveo na grčki i la- tinski (De viriš illustribus. pa uslijed toga imamo apokrifna Evanđelja. I z d . Nije se sačuvalo. Sačuvano u više od 30 grčkih rukopisa. U gnostičkoj biblioteci u Nag-Hammadi pro- nađena su dva p r i m j e r k a Egip. Služili su se njime ebioniti i nazareni. sahrani i uskrsnuću. Spominje ga Epifanije. To je bilo heretičko Evanđelje. Do danas se nije sačuvao ni izvorni tekst ni prijevod. 2. i kasnije. Možda je identično s Evanđeljem secundum Hebraeos. Oštro se suprot- stavlja žrtvama. smrti. MARA. Origen (Com. Evangelium secundum Hebraeos. u kojem se nalazi izvještaj o Isusovoj muci.

Hipolit (Philos. To je zbirka od 114 Isusovih izreka (Logia). koje bi moglo biti identično s onim k o j e spominje čiril Jeruzalemski. uvođenje trogodišnjeg djeteta u hram i život u h r a m u do 12 godine (hranu je primala iz ruke anđela). zatim zaruke njezine sa starcem Josipom. Decretum Gelasianum (VI st. Sačuvalo nam se Evanđelje djetinjstva secundum Thomam. HERCIGONJA. {njome se služio sv. Možda je riječ o dvije redakcije. na pobožnost. armenskom. staroslavenskom i latinskom. nego da je izvještaj o smrti Zakarijinoj dodan kasnije. 31). ali i na liturgiju. Izveo ju je kršćanin židovskog podrijetla. dakle. E. ne zna da je Betlehem u Judeji). I). a posebno dokazivanje njezina djevičanstva ante. Zagreb 1969 [Pet stoljeća hrvatske književnosti. i to po svoj prilici negdje u Egiptu. ali koji nije živio u Palestini. § 47. Slično se s čudesnim okolnostima. Krstiteljeva oca. Na k r a j u pisac sam sebe predstavlja kao Jakoba. kad su mu prigovorili zašto to radi u subotu). 6. Prvi ga izričito spominje Origen. na grčkom. Glavna je svrha Evanđelja ve- ličanje Marije. 4. Imena Marijinih roditelja Joakima i Ane imamo samo iz toga apokrifa. To je evanđelje djetinjstva Marijina i Isusova. Čini se da čitav spis nije djelo jednog autora. sir- skom. 1552). Monumenta minora saeculi secundi (Florilegium Patristicum 3) Bonn 19142. n a j v j e r o j a t n i j e gnostičkog. RAUSCHENA. dj. ne bez ekstravagancije. Pripovijeda Isusovo djetinjstvo p u n o čudesnih doga- đaja. Zapravo se pripovije- da Marijino čudesno začeće od roditelja koji su bili već stari. Spominje ga Origen (Prva homil. na koptskom. — u IV st. He- retičkog podrijetla. Možda je to skraćeno i pro- čišćeno izdanje izvornog teksta (a možda nema nikakve veze sa spomenutim Tominim evanđeljem). na sv. — nasencima. nav. ali su se n j i m e služili već Klement Aleksandrijski i Justin. Tekst je izgubljen. čudesne i sliko- vite zgode njezina n a j r a n i j e g djetinjstva. in i post p a r t u m .. naslov je zapravo »Evanđelje Jakobovo«. udovcem koji je imao sinove. o tom apokrifu u hrvatskoglagolj- skoj literaturi: V. kao i vijest o Marijinu uvođenju u hram. opisuje Isusovo rođenje. Neke su iden- tične s p r i j e pronađenim grčkim izrekama na tri papirosa iz Oxyrrhynchosa (usp. 5. Autor pokazuje veoma loše poznavanje geografije Palestine (npr. 6. s ciljem da dokaže da je Isus imao božansku moć p r i j e k r š t e n j a na Jor- danu. poznata priča kako je petogodi- šnji Isus udario ručicama i oživio ptice od blata. Hrvatska književnost srednjega vijeka. Konačna redakcija dana- šnjeg grčkog teksta načinjena je n a j k a s n i j e u IV st. Evan- đelje svršava mučeništvom Zakarije. 335s. Evanđelje Tomino. Epifanije pri k r a j u stoljeća). 36. negdje sredinom II stoljeća. ljudi koji su na to intervenirali kod . Nedavno je u gnostičkoj biblioteci u Nag-Hammadi nađeno potpuno Tomino evanđelje. Spis kaže da je poslije Isusova rođenja jedna od primalja pregledala Mariju i utvrdila da je ostala djevica. STEFANIĆ. APOKRIFNA EVANĐELJA 190 prijevod. i smrću Heroda. 7) pripisuje ga — početkom I I I st. Čudesa i m a j u neobičan karakter (npr. Ipak je spis izvršio golem u t j e c a j na umjetnost. što rimska liturgija slavi posebnim blagda- nom.: Kompletan tekst može se naći kod G. I z d. nastalo je.) osuđuje t a j spis kao heretički. 4. ili zastrašujući (dječak koji je Isusa razljutio pao je — na Isusovu riječ — na m j e s t u mrtav. 57—84. I m e »Protoevanđelje« je novijeg datuma (g. — manihejcima (Catech. 1] 142—143. Luku). a Čiril Jeruz.

: A. dj. Moguće je da su sadašnja Acta Pilati. na temelju starijeg materijala. da izazovu veću m r ž n j u protiv kršćana. armenskom. te u la- tinskom. unoseći nove čud- ne elemente. Kasnija kom- pilacija.. u Egiptu. 3. . u drugom Tomino. nav. Leucius i Carinus. Ed. za vrijeme progona kršćana pod Maksiminom Daiom. 5. o raspeću i o sahrani (cc. nav. predstavljaju se kao službeni izvještaj prokuratorov o Isusovoj stvari. nav. dj. koja se nalaze u Nikodemovu evanđelju. HERCIGONJA. Josipa. izvještaj o Isusovu silasku u pretpakao (Descensus Christi ad inferos) (cc. Napisano u čast sv. Arapsko evanđelje djetinjstva Isusova. s ciljem da se kršćanski iskoristi. 9. odmah su oslijepili). 24). Iskorištava materijale iz Jakobova i Tomina evanđelja i dodaje svoje. svakako je morao postojati već u to vrijeme. 112. da- pače kaže da je Pilat »bio kršćanin u dnu svoga srca« (Apolog.. I 2 d. Možda je to bilo pismo Pilata caru Klaudiju. dj. Jedan sačuvani fragmenat vidi kod Vj. Los evangelios apócrifos: BAC 148 (Madrid 1956) 358—378. Slovo 18—19 (Zagreb 1969) 213—232. 1—11). Sačuvano na grčkom izvornom jeziku. Napisano izvorno na grčkom. Nekakav kršćanski spis o Pilatu. djelomično na sahidijskom) i na arapskom jeziku. čini se. u prvom dijelu slijedi Jakobovo. Kršćani Sirije i Egipta častili su Pilata kao sveca i mučenika. Izvješćuje o životu i smrti sv. Paradosis Pilati (careva osuda Pilata). sirskom. Spominje ih Justin u svojoj prvoj Apologiji (c. — O odlomku toga spisa u hrvatskoglagoljskoj literaturi vidi: B. Ima tri dijela: 1. korespondencija između Pilata i Heroda. izvještaj o procesu protiv Isusa. 17—27): pripovijedaju dva uskrsnula svje- doka. HERCIGONJA. izvještaj o postupci- ma sinedrija u vezi s Isusovim uskrsnućem (12—16): ta dva dijela dolaze i kao poseban jedinstven spis Acta Pilati. pri k r a j u IV st.'ao početkom V st. 2. Sačuvano samo na koptskom (cijelo na bohairijskom. a Tertulijan se dvaput poziva na informacije koje je Pilat poslao caru Tiberiju (Apologeticum 5). 1) izvješćuje da su državne vlasti. koji ima pred očima Tertulijan g. a donekle i rehabilitira Poncije Pilat. Acta Pilati imala su u starini velik u t j e c a j . Nikodemovo evanđelje. Jo- sipu. napisana kao ustuk protiv spisa o kojemu govori Euzebije. 8. 35). Ed. On se kao takav nalazi i danas u kalendaru koptske Crkve. Euze- bije Cezarejski (Hist. 9. da proširi što- vanje.. koje je sačuvano u kasnijem apokrifnom spisu Acta Petri et Pauli. već od prve polovice II st. koptskom i arapskom prijevodu. Povijest Josipa tesara. de SANTOS OTERO. Glagoljski odlomak Pseudo-Tomina Evanđelja. Taj je spis preveden najkasnije u X st. Jedno od mnogih evanđelja dje- tinjstva koja su nastala na temelju Jakobova i Tomina evanđelja. Spis je na- s. iz latinskog na slavenski negdje u Hrvatskoj. U S r e d n j e m vijeku nastali su novi apokrifi pod imenom Pilata: Anaphora Pilati (izvještaj caru). 21. GRABAR. Današnji oblik toga Evanđelja vjerojatno je nastao poslije VI st. eccl. O nekakvim Acta Pilati govorilo se. Josipa. 197.. donosi Isusovu pohvalu sv. usp. 146—148. 336—338. pustile u cirkulaciju falsificirane »Uspomene Pilata«. 7.NIKODEMOVO EVANĐELJE 191 Josipa. ŠTE- FANIĆ..

192 APOKRIFNA EVANĐELJA

10. Bartolomejevo evanđelje. Spominju ga sv. Jeronim i Decretum Gela-
sianum. Sigurno je identično s »Pitanjima Bartolomeja«, napisanima izvorno
na grčkom, a fragmentarno sačuvanima na koptskom, staroslavenskom i la-
tinskom. Spis sadrži objavljenja uskrsnulog Isusa, koja je Uskrsnuli dao kao
odgovore na Bartolomejeva pitanja. Odgovori nisu gnostičkog karaktera, ne-
go apokaliptičkog. Prvi tekst je možda nastao već početkom II stoljeća.
11. Spominju se još apokrifna Evanđelja: Matijino (koje je Euzebije spo-
menuo kao heretičko; poznaje ga Origen; možda identično s Traditiones Mat-
hiae: t a j n o gnostičko učenje iz prve polovice II st., sada izgubljeno); Filipovo
(gnostičko; poznaje ga Epifanije, ali možda i Pistis Sophia; vjerojatno je već
postojalo u I I I st.; tekst izgubljen); Barnabino (spominje ga Decr. Gelas.,
izgubljeno; sasvim drugo je talijansko Barnabino evanđelje iz XIV st., koje
Muhameda proglašuje Mesijom, a napisao ga neki prelaznik iz kršćanstva
na islam); Andrijino (vjerojatno gnostičko; spominje ga Decr. Gelas, a možda
i sv. Augustin); Evanđelje Jude Iskariotskog (upotrebljavala ga gnostička sek-
ta kainita); Tadejevo (spominje ga Decr. Gelas.); Evino Evanđelje (po Epifa-
niju, kružilo kod barborita, gnostičke sekte ofita); Tomino (različito od onoga
pod 6); Marijino (poznato iz grčkih papirosa); Basilidovo (spominju ga Origen,
Ambrozije, Jeronim); Cerintovo (spominje ga Epifanije); Valentinovo (spome-
nuto kod Tertulijana); Apelesovo (spominju ga Jeronim i Epifanije).

193

§ 19. APOKRIFNA DJELA APOSTOLSKA

1. Prema uzoru kanonskih Djela apostolskih počela su se već od II sto-
ljeća pisati b r o j n a apokrifna Djela, tj. spisi koji su željeli zadovoljiti rado-
znalosti vjernika o životu i djelovanju pojedinih apostola u širenju Evanđelja
i ustanovljavanju crkvenih općina, te posebno o načinu njihove smrti kao o
posljednjem svjedočanstvu koje su dali za Krista. To je bila prilika da
se mašti dade još više maha nego u sastavljanju apokrifnih evanđelja. U
opisima putovanja kroz tuđe zemlje, fantastičnih događaja i doživljaja u stra-
nim narodima s njihovim čudnim običajima, pisci tih spisa često su se dosta
inspirirali na t a d a n j o j poganskoj putopisnoj i drugoj pripovjedačkoj litera-
turi, koju su, čini se, željeli na neki način nadomjestiti i istisnuti iz r u k u kr-
šćanskog čitateljstva. U tom smislu su apokrifna Djela tvorila najznačajniji
dio starokršćanskog »pučkog štiva«, tj. popularne literature, te su izvršila
golem u t j e c a j na stvaranje literarne vrste »legende«.
Pisci apokrifnih Djela su nam nepoznati. Decretum Gelasianum (poč. VI
st.), koji te spise en bloc osuđuje, o d r e đ u j e ih ovako: »Libri omnes quos fecit
Leucius discipulus diaboli«. Focije (Bibl. cod. 114) također d a j e ime Leukios
Charinos autoru Djela Petrovih, Ivanovih, Andrijinih, Tominih i Pavlovih.
Znači da je to ime u Focijevo vrijeme figuriralo na čelu zbirke spomenutih
apokrifnih Djela. Epifanije (Haer. 51, 6) zna da je Leucije bio učenik sv. Ivana
Apostola. Možda je Leucije u početku bio smatran samo autorom Djela Iva-
novih, a kasnije se stvorila ideja o njegovu autorstvu svih spomenutih Djela.
Danas je nemoguće zastupati takvo mišljenje o autorstvu apokrifnih Djela.
Mnoga su apokrifna Djela u početku bila n a t r u n j e n a heretičkim stavovima,
ili su naprosto bila napisana u svrhu heretičke propagande. Značajno je
da su manihejci veoma cijenili pet apokrifnih Djela, tj. Tomina, Andrijina,
Ivanova, Petrova i Pavlova <usp. E. PETERSON, Fruehkirche, Judentum
und Gnosis, Herder, Rom 1959, 110). Neki su od tih spisa kasnije doživjeli
ortodoksne revizije, ali ipak nije uvijek Iako načiniti jasnu razliku između
jednog i drugog oblika. Mnoga apokrifna Djela u tom pocrkvenjenom obliku
imala su velik uspjeh u kasnije doba. Njihovi su elementi ušli u crkvene li-
turgijske tekstove, posebno u čitanja u Rimskom časoslovu (tzv. Drugi nok-
turn). Kao i apokrifna Evanđelja, tako su i apokrifna Djela imala velik utje-
caj na umjetnost.
Unatoč svim slabostima, ti su spisi veoma važni za proučavanje povijesti
crkvenog života, posebno za II i I I I stoljeće. Donose nam opise najstarijih
oblika bogoštovlja u privatnim kućama, u njima nalazimo n a j s t a r i j e himne
i molitvene obrasce, iz njih možemo vidjeti kakvi su asketski ideali bili u cije-

13 Povijest kršćanske literature I

194 APOKRIFNA DJELA APOSTOLSKA

ni u to doba, posebno u različitim kršćanskim sektama, a osobito nam mogu
poslužiti u proučavanju kako se prvo kršćanstvo suočavalo s običajima ta-
danjeg poganstva, u kakve je opasnosti od sinkretizma upadalo. O prisutnosti
tih spisa u našoj srednjovjekovnoj književnosti vidi: B. GRABAR, Apokrifna
djela u hrvatskoglagoljskoj literaturi, Radovi Staroslavenskog instituta 6 (Zag-
reb 1967) 109—208.

2. Djela Pavlova (Prakseis Paulou — Acta Pauli).
Spis je nastao u Maloj Aziji, u posljednjoj četvrtini II st. Napisao ga je
jedan prezbiter, »iz ljubavi prema Pavlu«, a njegova ga crkvena zajednica
zbog te fikcije lišila službe. Prvi spominje ta Djela Tertulijan u spisu »De
baptismo«: »Ako se neke žene pozivaju na Pavlova Djela, netočno tako nazvana
— p r i m j e r Tekle! — kao dokazom da je ženama dopušteno da poučavaju i
krštavaju, neka znaju da je azijski svećenik koji je spis sastavio, nadodajući
od svoga Pavlovu ugledu, skinut s p o ^ á j a , nakon što mu je dokazana krivnja
i pošto je priznao da je ono učinio iz ljubavi prema Pavlu« (17, 5; prijevod
M. Mandac). To se moralo dogoditi prije g. 190. Iz Tertulijanova teksta nije
jasno što je sve t a j spis sadržavao, osim da je sigurno u njemu bio govor
o Tekli. C. Schmidt je g. 1904. izdao fragmenat koptskog prijevoda Acta Pauli, i
na temelju proučavanja toga fragmenta dokazao, da su izvorno jedan jedin-
stveni spis sačinjavala tri slijedeća spisa (poznata kao zasebne cjeline): a) Acta
Pauli et Theclae, b) Korespondencija Pavlova s Korinćanima, c) Mučeništvo
sv. Pavla.
a) Djela Pavla i Tekle (Praxeis Paulou kai Theklas), poznata sv. Jeronimu
kao Putovanja Pavla i Tekle (Periodi Pauli et Theclae; De vir. ili. 7). To je bio
jedan od najčitanijih romana u kršćanskoj starini (P. Batiffol, La litt, grecque,
Paris 1901, 45). Tekst je sačuvan u grčkom izvorniku u brojnim kodeksima,
u dva latinska prijevoda, te u armenskom, staroslavenskom i arapskom pri-
jevodu. Pripovijeda se kako je Pavao u Ikoniumu obratio Teklu i oduševio je za
djevičanstvo, iz čega je uslijedilo mnogo nevolja i za n j u i za Pavla. Ču-
desno je izbjegla progonima i smrti, i konačno se nastanila u Seleuciji Izau-
rijskoj. Moglo bi se reći da je to »avanturistički roman« (Batiffol). Pripovije-
d a n j e daje dojam čiste fikcije. Ipak je spis pridonio da se kult sv. Tekle
jako popularizirao i proširio po Istoku i Zapadu. Rimski obrednik citira
njezino ime u tekstu »Proficiscere« (preporuka duše). Ne može se sa sigur-
nošću utvrditi, je li štovanje sv. Tekle proizišlo samo iz toga apokrifa, ili ima
povijesni temelj. Povijesno je zajamčeno postojanje kraljice Trifene u Antio-
hiji Pizidijskoj, s kojom bi Tekla bila došla u vezu. Po spisu, Tekla bi bila
propovijedala kršćanstvo i podjeljivala krštenje. Po mišljenju nekih autora
spis bi bio napisan u krugovima sekte enkratita, prije pojave montanizma.
Spis je izvršio golem u t j e c a j na kršćansku književnost i umjetnost. U gl. 3.
d a j e opis Pavlova tjelesnog izgleda.
b) Korespondencija Pavla s Korinćanima (v. § 21).
c) Martyrium (Passio) s. Pauli. Tekst sačuvan u dva grčka kodeksa, u
nepotpunom latinskom prijevodu, te u sirskom, koptskom, staroslavenskom i
etiopskom prijevodu. Spis ima legendarni značaj, osim samog temeljnog po-
datka da je Pavao u m r o mučeničkom smrću u Rimu. Kad je krvnik Pavlu
odsjekao glavu, »mlijeko je poškropilo njegovu tuniku«. Po smrti, Pavao

DJELA IVANOVA 195

se ukazuje caru i p r o r o k u j e mu budući sud. Naglašena je suprotnost štovanja
Krista i štovanja rimskog cara. Krist se naziva »Vječni Kralj« i »Kralj vje-
kova«, a kršćani su »vojnici velikoga Kralja«.
I z d.: R. A. Lipsius — M. Bonnet, Acta Apostolorum apocrypha I, Leipzig 1891, 235—272.
Usp. E. PETERSON, Frühkirche, Judentum und Gnosis, Herder, Freiburg 1959, str.
183—220. Glagoljski fragment iz »Djela Pavía i Tekle« iz XIII. st. vidi kod: Vj. ŠTEFANIC,
nav. dj., 129—132; usp. B. GRABAR, Djela Pavía i Tekle, Radovi Staroslavenskog instituta
7 (Zagreb 1971) 5—31.

3. Djela Petrova (Praxeis Petrou). Spis nije sačuvan u cjelini. Nastao naj-
vjerojatnije u Siriji ili Palestini između g. 180. i 190. Na latinskom jeziku
(u kodeksu nađenom u Vercelli) sačuvan tekst »Actus Petri cum Simone«, u
kojemu se pripovijeda o borbi Petra sa Simonom čarobnjakom u Rimu, nakon
Pavlova odlaska u Španjolsku. Simon pokušava na Forum romanum uzići na
nebo i kod toga umire. Na kraju se govori o Petrovu mučeništvu. U tekstu ima
gnostičko-doketskih elemenata. Pavao slavi Euharistiju kruhom i vodom. Pe-
tar propovijeda protiv ženidbe i navodi žene da napuste muževe.
Martyrium s. Petri, treći dio rukopisa iz Vercelli, sačuvan je i u grčkom
izvorniku. Pripovijeda poznati prizor »Quo vadiš, Domine«. Petar se vraća
natrag u Rim i biva osuđen na smrt od prefekta Agripe. Raspet je, na svoju
želju, glavom prema dolje. Prije smrti drži velik govor o simboličkom zna-
čenju križa, u čemu istraživači vide gnostički u t j e c a j .
Acta Petri možda je poznavao već Origen. Klement Aleksandrijski citira
neki spis »Petrou kerygma«, koji je morao postojati već u prvoj trećini II st.
(nastao vjerojatno u Egiptu), a u kojemu se daju smjernice za propovije-
danje Evanđelja među poganima. U jednom koptskom papirosu sačuvana
je povijest o Petrovoj kćeri, koja je možda također spadala u Acta Petri.
Postoji i »Martyrium b. Petri apostoli a Lino conscriptum«. Taj je latinski
tekst nastao negdje u VI st., nezavisno od Vercellskog rukopisa. Tekst je
možda bio izvorno napisan grčki, prije IV st., ali je izgubljen. U V ili VI sto-
ljeću napisan je na sirskom jeziku spis »Propovijed Simona Kefe u gradu
Rimu«.
I z d.: L. VOUAUX, Les actes de Pierre, Paris 1922.

4. Djela Petra i Pavla (Praxeis ton hagion apostolon Petrou kai Paulou).
Spis različit od spomenutih Pavlovih i Petrovih Djela. Napisan vjerojatno u
III st. Sačuvani samo fragmenti na grčkom i latinskom. Pripovijeda se Pavlov
put u Rim (na bazi kanonskih Djela), djelovanje obojice apostola u Rimu i
njihova zajednička mučenička smrt. Svrha spisa jest da se pokaže povezanost
Petra i Pavla, možda također da se istisnu heretička Djela. Izd. L. VOUAUX,
nav. dj.

5. Djela Ivanova. To je najstariji spis te vrste. Napisan u Maloj Aziji
između g. 150. i 180. Potpun tekst nije sačuvan. Imamo znatan dio grčkog ori-
ginala, i nadopune u latinskom prijevodu. Pisac se predstavlja kao očevidac
Ivanovih putovanja (Leucius?). Možda je taj spis bio poznat već Klementu
Aleksandrijskom (Hypotyposeis), a svakako ga je poznavao Euzebije Cezarej-
ski. U IV st. je bio poznat na Zapadu među manihejcima i priscilijanistima.
Naglašeno gnostičko-doketskog značaja. Najstariji svjedok o prikazivanju Eu-
haristije za pokojne.

196 APOKRIFNA DJELA APOSTOLSKA

Postoji kasnija pravovjerna obrada Djela Ivanovih na grčkom koja dolazi
pod imenom Prohora, jednog od sedam đakona, Ivanova učenika, a koja je
prevedena na latinski, staroslavenski, armenski, koptski, etiopski i arapski.
Nastala vjerojatno u Siriji, n a j k a s n i j e u IV st. (Batiffol).
I z d.: LIPSIUS-BONNET, nav. dj., II, 1, Leipzig 1898, 151—216.

O »Tajnoj knjizi Ivanovoj« (Apokryphon Ioannis) vidi u § 47, 4A.
6. Djela Andrijina. Euzebije Cezarejski (Hist. eccl. 3, 25, 6) spominje ta
Djela zajedno s Ivanovima kao heretički spis. Neki misle da bi autor tih Djela
bio Leucius Charinus, oko g. 200. Papa Inocent I kaže da su ih sastavili »filozofi
Nexocharides i Leonida«. Epifanije govori da Djela Andrijina upotrebljavaju
enkratiti i gnostici. Do nas su došli neki veći dijelovi Djela Andrijinih, ali nije
moguće utvrditi, da li su ti komadi u vezi s izvornim Djelima Andrijinim, i u
kakvoj. To su ovi spisi: a) Povijest Andrije i Matije medu ljudožderima na
Crnom moru, katolička obrada, na latinskom, koptskom, sirskom, armenskom,
i u anglosaksonskoj poemi Andreas, koja se pripisuje Cynewulfu; dva fragmen-
ta iz crkvenoslavenskog prijevoda u hrvatskoj redakciji vidi kod Vj. ŠTEFA-
NIĆ, nav. dj., 133—136. b) Povijest Petra i Andrije (nastavak prve); c) Muče-
ništvo Aridrije u gradu Patras u Ahaji, sačuvano na grčkom i latinskom (sa-
stavljeno poslije g. 400 kao enciklika svećenika i đakona Ahaje o smrti Andri-
jinoj, možda bez veze s gnostičkim Djelima Andrijinim koje je osudio Euze-
bije); d) izvještaj o Andrijinom mučenistvu u Ahaji i o govorima koje je iz-
rekao u tamnici u Patrasu, sačuvan u Codex Vaticanus graecus 808; e) Muče-
ništvo Andrijino, sačuvano u više recenzija. Svi ti tekstovi p o d u d a r a j u se u
tome, da Andrija pred s m r t upravlja prema križu opširan govor koji podsjeća
na sličan govor Petrov u Acta Petri. I Andrija poziva na odreknuće od ženidbe
(slično kao i Petar u Acta Petri), iz čega proistječu sukobi s muževima
i državnim vlastima te konačno Andrijina smrt.
I z d.: LIPSIUS — BONNET, nav. đ j „ 1—127.

7. Djela Tomina. To su jedina apokrifna Djela od kojih p o s j e d u j e m o pot-
pun tekst. Napisana na sirskom jeziku u prvoj polovici I I I st. u gnostičkoj
sredini (Bardesanes), ubrzo zatim prevedena na grčki u katoličkoj preradbi;
sačuvana još u armenskom i etiopskom prijevodu te u dva latinska prijevoda.
Spis pripovijeda o Tominu djelovanju u Indiji. Potanko se iznose događaji
s putovanja. U Indiji Toma čini mnoga čudesa i obraća kralja Gundafora.
Konačno umire mučeničkom smrću. Pronađen je novac koji dokazuje da je
kralj Gundafor (partsko-indijski) doista postojao. U spis su preuzeta dva him-
na (svadbena pjesma i p j e s m a o duši) te više svečanih molitava. Djela otkri-
vaju, bar djelomično, manihejske tendencije. Promiče se isti asketski ideal
kao i u Djelima Petrovim i Andrijinim: odricanje od braka, savjet ženama
da napuste svoje muževe.
I z d.: LIPSIUS — BONNET, nav. dj. II, Leipzig 1903 , 99—288 (grčki). P. BEDJAN, Acta
Martyrum et Sanctorum 3, Paris 1892, 1—175 (sirski). Usp. A. HAMMAN, Le »Sitz im Leben«
des Actes de Thomas, Studia Patrística 3 (TU 88), Berlin 19Ö4 , 383—389.

8. Djela Tadejeva. I t a j je spis tijekom stoljeća bio u nekim crkvenim
krugovima veoma cijenjen, zbog svoga na neki način bizarnog sadržaja. Poznaje

DJELA TADEJEVA I FILIPOVA 197

ga već Euzebije. Kralj Abgar Ukama iz Edese (povijesno zajamčeno da je
vladao od g. 4. prije Kr. do 7. p. Kr. i ponovno od 13. p. Kr. do 50) saznao
je da Isus propovijeda u Palestini i da čini čudesa; šalje mu stoga pismo u ko-
jemu ga moli neka dođe i ozdravi ga od teške bolesti. Isus mu je pismeno
odgovorio da ne može doći, jer mora prije izvršiti ono za što je poslan, ali
kad bude uzvišen, poslat će mu svoga učenika da ga izliječi. Kurir koji je
nosio pisma zvao se Ananija. Poslije uskrsnuća poslao je apostol Toma kralju
Abgaru u Edesu jednoga od 72 učenika imenom Tadeja koji je kralja izliječio
i svu Edesu obratio na kršćanstvo. Euzebije tvrdi da se pismo Abgarovo i
Isusov odgovor nalaze u arhivu u Edesi; on je ta pisma preveo sa sirskog na
grčki i donio u Hist. eccl. 1, 13. Na Zapadu je tekst tih pisama bio poznat
preko Rufinova latinskog prijevoda Euzebijeve povijesti. Hodočasnica Ete-
rija (Peregrinatio, 19), opisujući svoj boravak u Edesi (to je moralo biti negdje
k r a j e m IV st.), pripovijeda da su Isusovo pismo svečano iznosili i čitali na
vratima grada kad god je kakav neprijatelj gradu zaprijetio: uvijek su nepri-
jatelji napustili opsadu. Prvi je to učinio sam Abgar protiv Perzijanaca: u po bi-
jela dana nastala je izvan grada i oko grada takva gusta tama, da su se
Perzijanci preplašili. Eterija pripovijeda da se vrata kroz koja je Ananija ušao
s Isusovim pismom odonda brižno čuvaju, »ne quis immundus, ne quis lu-
gubris per ipsam p o r t a m transeat, sed nec corpus alicuius mortui eiciatur per
ipsam portam« (20, 17). Eterija je zamolila edeškog biskupa da joj dade prim-
jerke tih pisama, premda je već kod kuće imala te p r i m j e r k e (»licet in patria
exemplaria ipsarum haberem«: 20, 19), da ne bi ono što je došlo do njezine
domovine (Južne Galije?) bilo nešto manjkavo. Ona kaže da je ono što su
j o j dali u Edesi bilo »vere amplius«. Sv. Augustin (Contra Faust. 28, 4; Consens.
Ev. 1, 7, 11) niječe p o s t o j a n j e bilo kakvog Isusovog pisma. Decretum Gelasia-
num svrstava ta pisma među apokrife. Danas se općenito smatra da su Djela
Tadejeva legendarna, i da su nastala u I I I st.
Postoji i druga redakcija toga spisa na sirskom jeziku pod naslovom
»Nauk Adejev« (Doctrina Addaei; Adej je drugo ime za Tadeja). Po toj verziji
Isus nije napisao nikakvog pisma Abgaru, nego mu je poslao samo usmeni
odgovor preko Ananije. Međutim, ta verzija donosi drugi kuriozan podatak:
Ananija je naslikao Isusov portret i donio ga Abgaru, koji je portret stavio na
počasno mjesto u svojoj palači. Eterija u svome putopisu ne govori ništa o
slici Isusovoj: ona je u Abgarovoj palači vidjela samo likove Abgara i njegova
sina Magna, kojima se vrlo divila. Ta bi redakcija, po mišljenju stručnjaka,
bila načinjena oko g. 400. Sirski je tekst tiskan g. 1876. Postoji armenski i
grčki prijevod. Izd. G. PHILLIPS, The Doctrine of Addai, the Apostle, Lon-
don 1876.

9. Djela Filipova. Poznaje ih Decr. Gelas. Prva redakcija, pod gnostičkim
utjecajem, možda nastala u prvoj polovici III st. Dio sačuvan na grčkom
originalu, i u sirskom, etiopskom, koptskom i staroslavenskom prijevodu. —
Postoje i druga Djela, kasnijeg datuma (IV, V st. i dalje). Tako Djela Matejeva,
Bartolomejeva, Markova, Timotejeva, Barnabina.

198

§ 20. APOKRIFNE APOKALIPSE

1. Apokaliptika je književna vrsta koja je posebno evala od 2. st. prije
Kr. do 1. st. poslije Kr., naročito u krugovima kasnog židovstva, ali i u
poganskim krugovima. Knjiga Henohova, Četvrta knjiga Ezdrina, Uznesenje
Izaijino, o kojima smo govorili u § 17, spadaju u apokaliptičku književnu
vrstu. Među Apokalipsama židovskog podrijetla, koje su imale velik u t j e c a j
u prvom kršćanstvu, a djelomično bivale retuširane od kršćanske ruke, korisno
je još spomenuti Uznesenje Mojsijevo (sačuvan fragment starog latinskog pri-
jevoda, iz toga spisa ima podatak u Judinoj poslanici), Apokalipsa Abrahamova
(tekst b a r supstancijalno sačuvan u staroslavenskom prijevodu). Apokalipsa
Ilijina, Sofonijina, a naročito Baruhova. Apokaliptička književna vrsta kori-
štena je na više m j e s t a Novog Zavjeta, a posebno u kanonskoj Apokalipsi
Ivanovoj. Razumljivo je, stoga, da će i u prvoj kršćanskoj književnosti apoka-
liptički stil govora biti često upotrebljavan. On se nalazi u oblicima apokrifne
književnosti koje smo dosad opisali, pa i u apokrifnim poslanicama (usp.
§ 21), ali imamo i posebne Apokalipse, napisane po uzoru Ivanove Apokalipse
i stavljene pod ime drugih apostola. Ipak se čini da je njihov b r o j relativno
manji, u odnosu p r e m a ostalim apokrifnim vrstama.
Među n a j s t a r i j i m starokršćanskim apokalipsama najveći je ugled u sta-
rini stekao Hermin »Pastir« (v. § 15), koji se kod nekih autora o b r a đ u j e
također među apokrifnim apokalipsama. Odmah iza njega — au nekim Crkva-
ma i prije njega — dolazi Apokalipsa Petrova (o'apok. struji usp. E. PETER-
SON, Frühkirche, Judentum u. Gnosis, str. 310—332).

2. Apokalipsa Petrova, nastala u II st. (125—150), najvažnija je apokrifna
apokalipsa. Muratorijev fragmenat (prije g. 200) stavlja je uz Apokalipsu Iva-
novu, ali n a p o m i n j e da je neki neće čitati u crkvi {»Apocalypses etiam Johan-
nis et Petri tantum recipimus, quam quidam ex nostris legi in ecclesia nolunt«:
FP 3, Bonn 19142 str. 33, rr. 71—73). Klement Aleksandrijski ju je smatrao ka-
nonskim spisom, a u nekim se crkvama u Palestini čitala u liturgiji Velikog
Petka još u V st. (Sozomen, 7, 19). Euzebije Cezarejski i sv. Jeronim zabacuju
je kao nekanonsku. Značajan grčki fragmenat te Apokalipse otkriven je g.
1886/7, a kompletan je tekst otkriven g. 1910. u starom etiopskom prijevodu.
Možda ju je poznavao već Teofil Antiohijski (oko g. 180). U sadržaju se otkri-
vaju neke veze s II Ptr. To je prvi starokršćanski opis prekogrobnoga života,
ljepote neba i strahote pakla. Osjeća se u t j e c a j eshatoloških ideja orfičko-pi-
tagorejskih. Posebno su s mnogo mašte opisane strahotne kazne kojima su

APOKALIPSA PAVLOVA 199

podvrgnute različite vrste grešnika u paklu. Izvršila je golem utjecaj na ka-
sniju literaturu koja se bavi opisivanjem paklenih muka.
I z d .: S. GREBAUT, Littérature éthiopienne pseudo-clémentine, Revue de l'Orient Chrétien
15 (Paris 1910) 198ss, 307ss, 425ss (etiopski tekst s franc, prijevodom).

3. Apokalipsa Pavlova. Gnostički spis »Uznesenje Pavlovo«, koji sporni-
n;-î Epifanije (Raer. 38, 2), nije sačuvan. Međutim je u različitim prijevodima
(sirskom, koptskom, etiopskom i latinskom) sačuvan drugi spis, »Apokalipsa
Povlova«, koji je izvorno bio napisan grčki u III st. (240/250), vjerojatno u
Egiptu, ali nam se original nije sačuvao, nego jedna kasnija njegova grčka
preradba (380/388). U uvodu te preradbe (jedinog sačuvanog grčkog teksta)
pripovijeda se da je taj spis čudesno pronađen u Pavlovoj kući u Tarzu za vri-
jeme cara Teodizija. Crkveni povjesničar Sozomen (V st.) piše (7, 19), da je
spis u velikoj cijeni kod većine monaha; da se tvrdi da je spis po Božjem ob-
javljenju pronađen u m r a m o r n o j kutiji zakopanoj ispod poda u Pavlovoj
kući, ali da jedan svećenik Crkve u Tarzu tvrdi da su to lažne informacije, da
oni u Tarzu n e m a j u pojma o nečemu takvome, i da se pita nije li to heretičko
iznašašće. Najznačajniji svjedok izvornog teksta (važniji od grčke preradbe)
jest latinski prijevod, načinjen oko g. 500, a sačuvan u više od dvanaest re-
cenzija (uglavnom pod naslovom »Visio s. Pauli«),
Autor pripovijeda što je Pavao vidio u viđenju o kojemu govori u II Ko-
rinćanima 12, 2. Pavao je od Krista dobio poslanje da propovijeda pokoru sve-
mu čovječanstvu. Anđeo vodi Pavla na mjesto gdje se nalaze pravedne duše,
do Aheruzijskog mora (o tom moru se u kršć. literaturi prvi put govori u
Petrovoj Apokalipsi) i do zlatnog grada Kristova, koji mu potanko raskazuje.
Zatim ga vodi do Ognjene rijeke, gdje trpe duše bezbožnika i grešnika. Opisi
su slični s onima u Petrovoj Apokalipsi. Pavlova Apokalipsa u k l j u č u j e među
osuđene također članove klera, biskupe, svećenike i đakone, a dakako sve
vrste heretika. Pokazuje veliku snagu mašte, pa je spis imao golem utjecaj
na Srednji vijek; utjecao je i na Dantea. Spis je posebno značajan za angelolo-
giju, osobito za nauku o anđelima čuvarima. Svakog muža i svaku ženu štiti
i čuva jedan anđeo, budući da je čovjek slika Božja; anđeli izvješćuju Boga
o svakom dobrom i zlom djelu svakoga muža i svake žene (ć. 7). Anđeli se
nazivaju »psychopompoi«. Oni posebno vode duše sa zemlje u nebo poslije
smrti. U misi za pokojne u Rimskom misalu sačuvan je tekst (offertorium) ko-
ji je vrlo srodan s Visio Pauli, o arkanđelu Mihaelu kao voditelju duše u ne-
bo. U spisu se nalazi i zanimljiva ideja o mitigatio poenarum osuđenika u ne-
djelju, u dan kad je Isus uskrsnuo od mrtvih.

Ta je apokalipsa rano prevedena na crkvenoslavenski jezik, po svoj prili-
ci u Makedoniji, a posjedujemo puni tekst toga prijevoda i u hrvatskoj re-
dakciji.
I z d.: c. TISCHENDORF, Apocalypses Apocryphae, Leipzig 1866, 34—69; Th. SILVER-
STEIN, Visio S. Pauli. The History of the Apocalypse in Latin together with Nime Texts,
London 1935; G. RICCIOTTI, L'apocalisse di Paolo siriaca: I. Introduzione, testo e com-
menta; II. La cosmología della Bibbia e la sua trasmissione fino a Dante, Brescia 1932;
Ed. HERCIGONJA, Glagoljska verzija pune redakcije Pavlove apokalipse iz Oksfordskog
kodeksa Ms. Can. lit. 414, Radovi Staroslavenskog instituta 6 (Zagreb 1967) 209—255; fra-
gmenti kod: Vj. STEFANIC, nav. dj. 191—199. — Usp. E. PETERSON, nav. mj.; Ed. HER-
CIGONJA, Srednjovjekovna književnost, 351—365.

200 APOKRIFNE APOKALIPSE

4. Apokalipsa Tomina. Decr. Gelasianum zabacuje kao apokrifne, uz Apo-
kalipsu Pavlovu, također Apokalipsu Tominu i Apokalipsu Stjepanovu (Mansi
VIII, 151, 167—168). Tomina je Apokalipsa napisana oko g. 400. na grčkom,
ili možda na latinskom jeziku, a u jednom dijelu se osjeća srodnost s mani-
hejskom predodžbom o otkupljenju. Ipak se ne čini da bi bila manihejskog ili
priscilijanskog podrijetla (H. Kraft). Tekst je pronađen tek g. 1907. u jednom
rukopisu u Miinchenu, pod naslovom »Epistola Domini nostri lesu Christi
ad Thomam discipulum«. Sadrži objavu o svršetku svijeta, koju je Toma dobio
od Isusa. Predznaci Sudnjeg dana raspoređeni su u sedam dana. Postoji i sta-
ri anglosaksonski prijevod.
I z d.: F. WILHELM, Deutsche Legenden und Legendare, Leipzig 1907 , 40—42.

O Apokalipsi Stjepanovoj ne znamo ništa, osim njezina spomena u Decr.
Gelas. Možda je to p o m u t n j a , koja se odnosi na izvještaj o otkriću relikvija
sv. Stjepana (a ne na Apokalipsu), koji je oko g. 415. na grčkom sastavio sam
otkrivatelj relikvija prezbiter Lucijan iz Kaphar Gamala kod Jeruzalema.
Španjolski prezbiter Avitus iz Brage preveo je t a j izvještaj na latinski.

5. Ps. Apokalipsa Ivanova. Poznata su dva teksta, koja se pripisuju autoru
kanonske Apokalipse. Jedan sadrži niz pitanja i odgovora o svršetku svijeta
i opis Antikrista (izd. A. Birch i C. Tischendorf). Drugi tekst (ms, Paris graec.
947) donosi neka pitanja o slavljenju nedjelje, o postu, o liturgiji i o nauci
o Crkvi, koja sv. Ivan postavlja Isusu (ižd. F. Nau).

6. Apokalipse Marijine; više tekstova na grčkom i etiopskom, kasnijeg
postanka. Sadrže objave koje su dane Mariji o mukama u paklu i njezino zau-
zimanje za osuđene. Prepoznaje se u t j e c a j Apokalipse Pavlove i Petrove. Glav-
no vrelo su ipak legende o Uznesenju Marijinu, poznate pod imenom Transitus
Mariae. Lit. M. JUGIE, La mort et l'Assomption de la Sainte Vierge, Cittä del
Vaticano 1944 (Studi e Testi 114). Vidi: Vj. ŠTEFANIĆ, nav. dj., 149—153.

201

§ 21. APOKRIFNE POSLANICE APOSTOLA

1. Epistola Apostolorum, ili »Razgovori Isusovi s njegovim učenicima
poslije uskrsnuća«. Svakako najvažniji tekst među apokrifnim poslanicama.
Napisan n a j v j e r o j a t n i j e sredinom II stoljeća (140/160), ili još ranije, u Maloj
Aziji ili u Egiptu. Predstavlja se kao pismo Apostola upravljeno »Crkvama Is-
toka i Zapada, Sjevera i Juga«. Otkriven je u Kairu g. 1895. u koptskom pri-
jevodu (jedan dio), a kompletan etiopski prijevod objelodanjen je g. 1913. Po-
stoje i fragmenti u starom latinskom prijevodu. C. Schmidt je g. 1919. objelo-
danio kritičko izdanje na temelju tih tekstova. Grčki je original izgubljen.
Po mišljenju J. Daniéloua, to je izrazito judeokršćanski spis.
Epistola Apostolorum je, u stvari, apokaliptički spis, pa bi se mogao ubra-
jati među apokrifne Apokalipse. To je izvještaj o objavama koje je Isus
saopćio Jedanaestorici u vremenu od svoga uskrsnuća do uzašašća, o najskri-
venijim misterijima, objašnjavajući im stvari koje kanonska Evanđelja ostav-
l j a j u u mraku. Najviše je riječ o eshatološkim problemima, posebno o uskrs-
nuću tijela. Osjeća se u t j e c a j Ivanova Evanđelja. Autor je poznavao Apoka-
lipsu Petrovu, Poslanicu Barnabinu i Hermina Pastira. Spis je napisan s
protugnostičkom tendencijom: otvoreno ustaje protiv Simona Maga i Cerinta.
Ipak, njegov je cilj ortodoksna judeokršćanska gnoza.
Spis jasno ispovijeda inkarnaciju: donosi mali simbol sagrađen na teme-
lju Ivanova Prologa. Gabriel je shvaćen kao personifikacija Logosa. Pažljivo
ocrtava pravo čovještvo (tijelo) Isusovo, a ujedno identificira božanstvo Logo-
sa s božanstvom Oca. Eshatologija spisa nije milenaristieka. Krštenje je apso-
lutno potreban uvjet za spasenje: Krist je u limbu krstio pravednike i proro-
ke SZ. Inzistira da simbol Crkve ima pet točaka: Oca, Sina, Duha Svetoga,
Crkvu, oprošten je grijeha (vidi naš § 7). Krštenje samo nije dosta za spasenje,
nego treba obdržavati i zapovijedi. Euharistija se naziva Pasha. Promatra se
kao spomenčin Isusove smrti. Agape i Euharistija slave se simultano.
I z d.: C. Schmidt, Gespraeche Jesu mit seinen Juengern nach der Auferstehung, Leip-
zig 1919 (Texte und Untersuchungen 43); usp. M HORNSCHUH, Studien zur Epistula Apo-
stolorum, Berlin 1965 (Patristische Texte und Studien 5).

2. Apokrifne poslanice 5V. Pavla.
a) Muratorijev fragment, nabrojivši kanonske Pavlove poslanice, nadoda-
je: »Fertur etiam ad Laodicenses, alia ad Alexandrinos, Pauli nomine finctae
ad haeresim Marcionis, et alia plura, quae in catholicam ecclesiam recipi non
potest; fel enim cum melle misceri non congruit« (FP 3, 32). P o t k r a j II st.

16. . 1925. — Izd. d) Korespodencija između Pavía i Seneke. kao Pavlov odgovor na nju. Izdao D. no koja nam se nije sačuvala. poznata u latinskoj verziji (ako je bila napisana grčki. b) Epístola ad Laodicenses. dvije Pavlove apokrifne poslanice. Zajedno s apokrifnom poslanicom Korin- ćana. Genève 1959 (novo kritično izdanje s franc. Napisano na la- tinskom. upravljen asketama. koju bi oni bili pisali Pavlu kao odgovor na njegovu drugu. De dis posit ione sanctimonii. U sirskoj i a r m e n s k o j Crkvi te su poslanice neko vrijeme bile smatrane autentičnim. BARLOW.. Pavlu i šest kratkih odgovora Pavlovih. u Würzburgu. C. Obje su te poslanice izgubljene. st. W. Sadrži osam pisama rimskog filozofa Seneke sv. koji ne priznaju proroke. To je zapravo govor o djevičanstvu. tj. Nasta- la možda u Španjolskoj. 12) ta su pisma bila veoma čitana. da svijet nije od Boga nego od anđela.202 APOKRIFNE POSLANICE postojale su. nalazi se ova poslanica. Postoji latinski prijevod iz III stoljeća. Po sv. de Bruyne g. po toj korespoden- ciji. Epis tula Tit i discipuli Pauli. c) Treća poslanica Korinćanima. da čovjek nije stvoren od Boga. Sačuvana je ta korespodencija u više od 300 rukopisa. No. čista krparija od Pavlo- vih rečenica iz drugih poslanica. pa mu savjetuje da se trudi i oko stila. Bori se protiv syneisaktoi. kao školska vježba. »jer je Duh Sveti. postao kršćanin i propovjednik kršćanstva na carskom dvoru. Korinćani javljaju Pavlu o dvojici heretika. Pronađena u jednom rukopisu iz VIII st. marcionovskog sadr- žaja ili duha: Laodicejcima i Aleksandrijcima. vol. ili. Altaner drži dosta vjerojatnom pretpostavku da su ta pisma nastala u rimskoj retorskoj školi oko g. Jeronimu (De vir. Izd. B. da nema uskrsnuća tijela. da Krist nije ušao u tijelo niti se rodio od Marije. 380. uče da Bog nije svemoguć. Povod za taj sastavak uzet je iz Kol 4. § 19. Pavao u svojoj poslanici odgovara na ta pitanja. TESTUZ. Roma 1938. Papyrus Bodmer X: Correspondence apocryphe des Corinthiens et de l'Apô- tre Paul. skupnog življenja muških i ženskih asketa pod istim krovom. 3. Seneka izražava Pavlu divljenje nad dubokim mislima Pa- vlovih poslanica koje je pročitao. koji je u tebi i na tebi. prijevodom). u krugovima priscilijanovaca. najkasnije u IV stoljeću. dakle. Seneki se ne sviđa Pavlov loš stil. Nalazi se u mnogim rukopisima latinske Biblije od 6—15. 2). naročito iz poslanice Filipljanima. Nije identična s onom koju spominje Muratorijev fragment (protivno je mislio Harnack). u Acta Pauli ¡(v. muškim i ženskim. Možda je original bio na grčkom. Epistolae Senecae ad Paulum el Pauli ad Senecam quae vocantur: Paper and Monographs of the American Academy in Rome. original je izgubljen). gdje Pavao kaže da je napisao jednu poslani- cu Laodicejcima.. M. o n a j koji izriče te tako uzvišene i čudesne misli«. 10. pa je ta poslanica svakako zanimljiva u doktrinalnom smislu za ono vrijeme kad je nastala. Seneka je. nastala najkasnije u IV st. Simonu i Kleobiju.

kao drugi s t u p a n j razvitka te književnosti. Passiones historicae. Ti su se d o k u m e n t i stavljali u javni arhiv. 2. Les Passions des Martyres et les genres littéraires. Spisi biograf- skog k a r a k t e r a (životopisi) p o j a v l j u j u se kasnije. doduše. Možemo ih svrstati u dvi- je skupine: a) Spisi koji donose službene sudske zapisnike rimskih državnih sudova. Hagiografska je književnost u kasnija vreme- na zadobila oblike koji su dosta različiti od tih svojih izvorišnih oblika. te Passiones ili Martyria. Već u II stoljeću pojavili su se opisi mučeničke smrti pojedinih svje- doka za kršćansku v j e r u . 203 GLAVA TREĆA ACTA MARTYRUM I POCECI HAGIOGRAFIJE § 22. koji će se t i j e k o m vremena jako razviti. 2. Spisi te vrste koji su se prvi pojavili u s t a r o k r š ć a n s k o j literaturi bili su u strogom smislu samo opisi mučeništva (passiones ili martyria). a nisu još bili opisi mučenikova života i d j e l o v a n j a od r o đ e n j a do smrti. To su počeci jednog veoma važnog književnog roda kršćan- ske literature. DELEHAYE. ali ipak kao drugi s t u p a n j toga književnog roda. § 19. Bruxelles 1921. Ako se izuzme nekoliko uvodnih i nekoliko zaključnih riječi. a koji jednim općim imenom nazivamo hagiografija. N a j s t a r i j i opisi mučeništva s p a d a j u u tu katego- riju. koji su se. u n j i m a nalazimo zna- č a j n a svjedočanstva o načinu života i p o n a š a n j a m e đ u kršćanima onoga vre- mena. j e r Acta Pauli et Theclae (usp. njegovih odgovora kako su ih zabilježili službeni zapisničari. čim se razvilo š t o v a n j e mučenika. ti spisi bbično ne sadržavaju drugo osim p i t a n j a što su ih sudske vlasti postavile mučeniku. STAROKRŠĆANSKA HAGIOGRAFIJA OPĆENITO 1. pane- giričke. ali je uslijed toga još vrednije i važnije proučavati n a j s t a r i j e književne oblike iz kojih se hagiografija razvila. Ti su n a m opisi mučeništva. Povijesna v j e r n o s t je njihova najvažnija odlika. H. str. artificijalne (Usp. 3. a kršćani su uspijevali . Dosta rano. osim toga. p o t j e č u već iz II stoljeća. 9). N a j s t a r i j i spisi obično nose ime Acta (ili Gesta) martyrum. te izdiktirane presude. kao i vrijedne teološke informacije. historijske. osobito dragocjeni za povijest kršćanstva u vrijeme progona. u k o j i m a nalazimo biografiju Tekle. čitali u k r š ć a n s k o j zajednici u n u t a r liturgijskog čina k o j i m se slavio spomen godiš- njice njihove smrti. 2). U n a j o p ć e n i t i j e m smislu možemo staro- k r š ć a n s k e opise mučeništva podijeliti u tri kategorije: 1.

Panegirički opisi mučeništva. teološke glose autora. njihovu ulogu u priprav- l j a n j u te slobode: pa je stoga bilo logično. budući da su se godišnje proslave muče- nika obavljale već i u to vrijeme. dok je Zapad u tom pogledu učenik Istoka. Ponekad se može nazrijeti da su se i ti opisi poslužili službenim zapisnicima rimskih sudskih vlasti. ako svojim najvećim dijelom i govori o mu- čenicima. nije se ograničila samo na njih. Dakako. ali su obično nešto opširniji i imaju jasnije vidljiv pobudni cilj duhovnog izgrađivanja kršćanske zajednice. zbog svo- je junačke veličine kojom su svjedočili za Krista i tako pružili čitavoj zajedni- ci vjernika p r i m j e r za nasljedovanje. uzdižu. nego je već u IV stoljeću obuhvati- la i druge velike crkvene muževe koji nisu bili mučenici. Posebnu literarnu vrijednost imaju oni sačuvani dokumenti te književne vrste koji su nastali na grčkom Istoku. Riječ je o pohvalnim govorima (enko- mia). A i odgovori mučenika su isto tako obično kratki i sažeti. traže od mučenika samo da se poko- re naredbama. Elementi te nove književne vrste mogu se naći već i u opisanoj književnoj vrsti »Passiones« (pod 2b). to jest po- slije zadobivanja crkvene slobode u Rimskom carstvu. u IV stoljeću. S druge strane. da se mučenici proslavljuju s udivlje- n j e m i zahvalnošću. ili su b a r tako od zapisničara zabilježeni. bavi cjelokupnim životom i djelom osobe . ali Passiones osta- ju uvijek izvještaji koji referiraju zbivanja. dokumentima koji se ograničavaju na utvrđivanje činjenica.204 ACTA MARTYRUM I POČECI HAGIOGRAFIJE dobiti prepis službenog originala. pa se to duboko odrazilo na tu književnu vrstu. govornička su pravila zahtijevala da se po- hvalni govor. ti spisi često zahtijevaju napor povijesne in- terpretacije. jer su pitanja i zahtjevi poganskih sudaca često lakonski. glorificiraju. jer je riječ o neposrednim vrelima. b) Passiones ili Martyria. te pretvarao u neko nadzemaljsko biće. Njihova je opća značajka trijeznost te odsutnost fabulacije i gomilanja traženih čudesnih događaja ili avantura. oni se ne u p u š t a j u u raspravljanje. i stvorila temeljne paradigmatske oblike za kasnija vremena. a svakako više podataka o okolnostima mučeništva i o životu crkvene zajednice kojoj su mučenici pripadali. mučenici se hvale. Veliki su govornici kršćanskog Istoka bili školovani u onovremenoj poganskoj retorskoj vještini. Naslov Acta (Gesta) martyrum pripadao je u strogom smislu samo tim spisima (kasnije se ime Acta ponekad pridavalo i drugim opisima mučeništva). Pod imenom »Trpljenja« ili »Mučeništva« u užem smislu dolaze opisi starokršćanskih mučenika koji su napisani od svje- doka-očevidaca ili od suvremenika. kojima bi se njihov heroj sasvim izdvajao iz područja ljudskoga. Ti su spisi od najviše povijesne vrijednosti. dok je ova nova vrsta prvenstve- no retoričkog karaktera: t j . Crkva je osjećala do- prinos mučenika za pobjedu nad poganskim svijetom. 3. idu za tim da postupak bude što kraći. Sigurno je da se ta književna vrsta počela razvijati već u prvom raz- doblju starokršćanske književnosti. posebno za razumijevanje dometa onih mučenikovih od- govora koje je sudac držao nepotrebnim zastranjivanjem od glavnog pitanja. te da se naširoko razvija njihova glorifikacija. lapi- darni. Stoga je nama danas. Panegirička literatura na Istoku. potrebna hermeneutska vještina. posebno u obliku posmrtnih govora. ali se ona posebno snažno rascvala. koliko je moguće. koji su se držali prvenstveno unutar proslave što ju je kršćanska zajed- nica obavljala u počast svojih lokalnih mučenika na godišnjicu njihova mu- čeništva. Sadržavaju određene pohvale mučenika. njihove molitve.

Bazilije.). Također je na temelju govorničkih zahtjeva ušla ma- nira tzv. on u stvari ne osjeća muka na koje ga meću. t j .LEGENDARNE »PASSIONES« 205 koja se hvali. podrijetla itd. da uni- verzalno nekako nadomjesti partikularno. Retorika je naređivala također da se u drugi plan stavljaju osobne i kon- kretne crte. posebno o obliku njegove mučeničke smrti (usp. svjedoči o postojanju i o žaru toga lokalnog kulta. u kojemu su- djeluje mnoštvo ljudi. Ivan Zlatousti. Grgur Nazijanski. Možemo ih. jer mu je duša sasvim prožeta povezanošću s Kristom. Udomaćila se određena borbena i vojnička terminologija: mučenici su atlete. Retorika je diktirala tzv. posebno što se tiče vlastitih ime- na. H. dj„ 183—235). vojnici Kristovi. i pred kojima on nije ustuknuo: govornici su to uzimali kao literarni procédé i nisu nipošto mislili reći da se to sve tako doista dogodilo. a i slušači su n a j v j e r o j a t n i j e to tako shvaćali. oči nekog velikana nisu nikad bile suhe. Ti su tekstovi napisani . situacije u vrijeme progona. prizora sa suđenja i pogubljenja. na samo trpljenje i smrt. počne razvijati hijeratska slika na k o j o j su sve pojedinosti idealizirane. Pojavljuju se u tim govorima — po načelima retorike — pohvale rodnom m j e s t u mučenikovu i njegovoj do- movini: nešto kao klica shvaćanja o nacionalnom svecu. raznovrsnosti mogućih mučenja. i si. nav. Ne izbjegavaju se čudesni doga- đaji naprosto. koja su mučeniku mo- gla zaprijetiti. ali čudesa se ne događaju da mučenik izbjegne smrt ili straho- tu muka. nazvati i epskima (bar velik njihov broj). sv. pa i o postojanju lokalnih tradicija o mučeniku. Grgur Niski. jer je uvijek bio u svetim suzama. 4. Slušateljstvo je razumjelo hiperbolu. počevši čak od njezine domovine. sv. u njezinu visokom rascvatu. S tim je u vezi odsutnost pozivanja na povijesne dokumente. koji su eventualno postojali i iz kojih je govornik crpio podatke: ipak nam panegirička literatura. ali su kasniji pisci bili u na- pasti da to uzmu kao povijesni izvještaj. on ne čini čudesa takve vrste. Najvažniji oblikovatelji te književne vrste na Istoku. živog ocrtavanja. umjes- to konkretnog portreta povijesnog dokumenta. Artificijelne ili legendarne »Passiones«. nego je morao nekako govoriti o cjelokupnom tijeku života. s obzirom na literar- nu vrstu. s mnogim potankostima. pa da se u stanovitoj mjeri. ako se to usporedi posebno s kasni- j o m legendarnom hagiografskom manirom. Govornička su pravi- la nametala hiperbolički govor (mučenik krvnike smatra svojim dobročinite- ljima. Na t a j je način razvijanje te panegiričke književne vrste imalo golem u t j e c a j na razvitak kršćanske hagiografije općenito. opisivanja (ekphrasis). sv. Zanimljivo je pripomenuti da je u tim pohvalnim govorima pruženo rela- tivno malo m j e s t a čudesnom i čudesima. no kasniji su imitatori često uzimali takav govor kao da ima karakter povijesnog podatka. čudesa su veoma diskretno prisutna u tim tekstovima. što je uzrokom da nam pane- girici često mogu malo pomoći za točno određivanje vremena kad se mučeniš- tvo zbilo. Asterije Amasijski. perifrazu. a da se naglašavaju na neki način apstraktna svojstva. Na t a j se način govornik nije mogao ograničiti samo na posljednji čin mučenikov. jesu: sv. tj. DELEHAYE. pa se tako dogodilo da gotovo nikad nisu po imenu spomenuti nosioci vlas- ti koji su progon naredili ni suci koji su sudili. bile one pisme- ne ili usmene. sv. E f r e m Sirski. budući da je ona nastala pri- godom proslavljivanja lokalnih mučenika. a ne samo na literaturu o mu- čenicima.

pa ih stoga ne valja sasvim prezirati. krvave scene. a u ovima su oni pravilo. s ciljem da posluže za duhovnu izgradnju vjernika. Posebno to vrijedi za spise te vrste koji su nastali u vrijeme kad je smisao za strogu povijesnu istinu i povijesnu vjernost bio ma- lo cijenjen. ali je često na mjestu pitanje da li su njihovi au- tori doista imali nakanu pisati povijest. 236) — da se oni prema povijesnim opisima mučeništva — s čisto literarnog stanovišta — odnose kao industrij- ski (konfekcijski) produkt prema magistralnim originalnim djelima. moramo reći — s. a) Epski opisi mučeništva. U povijesnim »Passiones« govori mučenika su iznimka. Delehayem (nav. glavni su elementi tih spisa: govori. koji su kasnije generacije zaveli sa- mo zato što su te generacije u njihovim spisima tražile drugo od onoga što su oni htjeli saopćiti. dj. ako se spis p r o m a t r a s povijesnog stanovišta. kako bismo to mogli biti u napasti uslijed rezul- tata povijesne kritike. Često je to mješavina istine i mašte. vojnika. Oni mogu. koji trpi gorke muke u svom tijelu dok mu je duša prožeta nepokolebi- vom vjerom. ili na- protiv sasvim čestiti ljudi svoga vremena. vidljivim intervencijama Božjima u njegovu korist. ili ponekad i za širenje nekog određe- nog duhovnog stava. Temeljna značajka tih spisa jest da za njih mučenik više nije čovjek podložan slabosti- ma. kod čega je vrlo često stvar teško povijesno uskladiti. I u povijesnim opisima mučenik ponekad odgovara na sudu s određenom slobodom. U značajnom b r o j u slučajeva riječ je o čistoj tvorbi imaginacije. ipak čuvaju određenu vrijednost duhovne i teološke poruke. Po svom literarnom obliku ti se spisi uvijek prezentiraju kao povijesni izvještaji. H. prije nego što je podnio žrtvu života. On drži autoritativne i duge govore. čak. žedni krvi i puni okrutnosti. pa čak i teološkog. koje je teško uskladi- ti s položajem optuženoga. imati i određenu povijesnu vrijednost. prihvatilo i cijenilo. krvnika. izvršavaju odredbe. U suđenju često sudjeluje direktno car. jer se nađu zajedno osobe koje ne mogu ići zajedno. takoreći neinteresantan za širok krug čitateljstva. čudesa. a koje se čine kao nešto za nj normalno. Dok su u povijesnim opisima mučeništva predstavnici vlasti gotovo redovito rela- tivno umjereni. nad- naravni zahvati u vezi s n j i m upravo vrve.206 ACTA MARTYRUM I POČECI HAGIOGRAFIJE dosta vremena poslije mučeništva. ali u epskim se opisima on često sucu obraća s pogrdama i uvredama. pa su se tijekom stolje- ća uglavnom tako i uzimali. kao svjedočanstvo o vremenu kada su nastali. Prema tome. a svaka- ko veći b r o j magistrata. pogotovo povijest u našem današ- n j e m smislu. o neke vrste romanima. ako se ne uzimaju kao povijesna vrela u strogom smi- slu. tako da je teško u njima prepoznati magistrate iz povijesnih Passio• . Ako te spise promatramo okom povjesničara. čo- vjek koji vidljivo nadvisuje sve druge ljude oko sebe inteligencijom. u epskim su spisima to gotovo redovito ljudi prožeti bijesom na kršćane. To je pitanje veoma važno za naš sud o autorima tih spisa: jesu li to bile varalice. Ti spisi. o tendencijama i shvaćanjima onog vremena koje ih je dalo. Nerijetko ćemo tu naići i na zazivanje zla i osvete na suca. duševnom nadmoći. nego je to nadljudsko biće koje po svojoj volji raspolaže snagom i pomoću Božjom: heroj epopeje. ili su im drugi ciljevi bili odlučujući. pa još kršćanina. bez ikakvog povi- jesnog temelja. a povijesni oblik im je sa- mo poslužio kao ruho. njegove se mu- ke bez dovoljnog i uvjerljivog razloga produžavaju i umnogostručuju kako bi se očitovala njegova sasvim nadljudska i bezmjerna snaga u podnošenju. i to kao pobudno pučko štivo.. i često sadržavaju čitave teološke rasprave. ponekad čak sa žaljenjem.

152A). na primjer. one se vraćaju i pogađaju strijelce i gledaoce. 8. qui conscripserunt nomina penitus ignorantur. dj. ispitivanja. H. svakako je već postojao značajan broj opisa mučeništva po epskom modelu. Najčešće.. a sv. a posebno pjesnički opus Prudencijev (»Pe- ristephanon«). Žestok potres ruši poganski hram i lomi idole na molitvu sv. Kuzmu i Damjana. Uvođenje nadnaravnog elementa. jer nam to dokazuju spisi Kapa- dočkih otaca.EPSKE »PASSIONES« 207 nes. 236—315). Haralampija kori voj- nike zbog okrutnosti. J. dok im Bog sam na neki način to ne dopusti. Propter quod. međutim. Beograd 1972. sicut Georgii. str. sredstva mučenja ne proizvode svoga naravnog učinka. i opisuje neke osobito okrutne oblike smrtne kazne ko- je je Maksimijan unio u zakonodavstvo (De mortibus pers. Laktancije piše: »Tormentorum inaudita genera excogitantur«. J u r j a kroz sedam godina. a posebno je ta književna vrsta bila njegovana u Egiptu. sv. kad sudac naređuje da ih se usmrti strelica- ma. K r a j e m IV st. vel idiotis superflua. Rim je isprva veoma nepovjerljiv prema toj vrsti literature. Tek u VI stoljeću sastavljene su velike rimske legende koje su ste- kle golemu popularnost. et ab infidelibus. dvije se smjeste uz njezine noge. Jedan od konja koji vuku sv. Od zmija otrovnica. 163). Tako npr. Počeci epskih »Passiones« vjerojatno također sežu u prvo razdoblje sta- rokršćanske književnosti. mučenja i okrutnosti. po- sebna je značajka te literarne vrste. Klementa iz Ancire kroz 28 godina (usp. n. koje su bacili na sv. Vrlo često mučenik uživa moć da muke uopće ne osjeća. ut dictum est. ltd. to jest stalno u t j e c a n j e čudesima. No u epskim opisima okrutnosti se izuzetno gomilaju u tijeku mučeništva pojedinog mu- čenika. Ivana Zlatoustog. Sv. quae ab haereticis perhibentur compositae. a dvije kao djeca sišu njezino mlijeko. Codex Lucensis toga dekreta kazuje: »Sed ideo secundum antiquam consuetudinem singulari cautela in Sancta Romana Ecclesia non leguntur. 15. tako da ima pet tisuća žrtava. u kojemu se izričito osuđuje Passio Quirici et Iulittae i Passio Georgii (Mansi. I u povijesnim se spisima događa da jedan sudac šalje mučenika na dru- gi sud. ne vel levis subsannandi oriretur occasio in Romana Ecclesia non leguntur« (Man- si 8. Žitija svetih za mesec januar. krvnici ne mogu ništa protiv njega. Orest samo puhne na idole i oni se pretvaraju u prah. 719—738). Znamo i iz povijesnih dokumenata da su protiv kršćana bila upotreblja- vana raznovrsna i okrutna mučenja. Mučenik je iznad svih ljudskih mjerila. dvije j o j se omotaju oko vrata i li- žu njezin znoj. qui et eorum. aut minus apta quam rei ordo fuerit esse putatur. kako dokazuje Decretum Gelasianum. Kornelija. vra- ća se natrag i pogađa krvnike. Sicut cujusdam Quirici et Julitae. Ponekad se ono što je trebalo uništiti mučenika okre- će protiv mučitelja: kamenje koje bi imalo pogoditi sv. a događa se da se ta različita m u č e n j a produ- žavaju kroz duge periode: ponekad kroz više godina. 5). a kod nekih se mu- čenja pretvaraju u pravo uživanje. Značajno je također da se u ep- skim Passiones često tijekom suđenja obraćaju velika mnoštva ljudi. DELEHAYE. sv. . jer Bog to sprečava čudesima. kako bi mučenik primio palmu mučeništva. tako kod sv. Viktorin pod najgorim mrcva- renjima osjeća ugodnost. Kristinu. ali je to redovito zbog razloga jurisdikcije ili slično: u epskima je ta- kvo preseljavanje događanja često. a kod sv. aliorumque ejusmodi passiones. J u r a j tri puta us- krsne prije nego što će biti konačno usmrćen. i to je gotovo pravilo. i to s uočljivim ciljem da se umnože događaji. Izvorište te literature možda treba tražiti u Maloj Aziji i Siriji. ili se razbijaju. i tijekom vremena se i u Rimu izmijenilo držanje prema toj literaturi (cf. POPOVIĆ.

što se i događa. među kojima je posebno vrijedno spome- nuti literarne vrste roman avantura. to jest životopisa svetaca. koji ima funkciju da pobudi zanimanje za nauku i da se didaktičkom elementu pribavi veći autoritet (npr. Nastala je iz želje da se u Crkvi nešto više zna o pojedinom . DELEHAYE. Kao što se po p r i m j e r u štovanja mučenika. u m i r u mučeničkom smrću. ili ponekad isključivo.208 ACTA MARTYRUM I POČECI HAGIOGRAFIJE b) Druge književne vrste tipa »Passiones«. Dolazi im u posjet Valerijanov brat Tiburcije. što ona ima pred očima naglašen pobudni cilj: ne piše se gola činjenična povijest radi povijesti. dok se konačno na čudesan način opet ne nađu zajedno i međusobno ne prepoznaju. Bruxelles 1936. n a j p r i j e Valerijan i Ti- burcije. tako se iz prvotne literature o mučeništvi- ma razvila općenita književna vrsta hagiografije. obraća na kršćanstvo svoga muža Valerijana i ujedno ga odmah oduševljava za čuvanje djevičanstva. najčešće misle da su drugi članovi mrtvi. ali osjeća njihov miris. baš »Passio s. razvilo štovanje i drugih svetaca. niti gola biografija s čisto povijesnim ciljem. didaktički roman i idilički roman. mogu i ukrštavati: tako se npr. 194—220). H. koji ne vidi vijence. iako naj- stariji spisi o mučenicima imaju nešto specifično. »Roman avantura« poznat n a m je već iz Ps. To je književna vrs- ta koja bi se možda mogla smatrati n a j s t a r i j i m oblikom cjelokupnog opisa svetačkog života. oni mu počnu tumačiti. § 10. kao na p r i m j e r »Passio s. Skupna je zna- čajka sve te literature u tome. a) Život prije mučeništva (Bios pro tou martyriou). ali imamo i druge oblike. a spis se pretvara u životopis glavnoga junaka. a potječe iz Indije. 5. tako da ona obuhvaća i spise o mučenicima. doživljavaju ko- jekakve avanture. Nakon različitih događaja. »Didaktički roman« imamo u slučaju kad je opis mučeništva izveden s vidljivim ciljem da se prvenstveno donese neka poduka. Étude sur le Legendier romain. Ta je knji- ževna vrsta pretkršćanskog podrijetla i bila je mnogo upotrebljavana u grčko- -rimskoj p u č k o j literaturi. budući da je u njima govor prvenstveno. Caeci- liae« može u j e d n o smatrati i didaktičkim spisom. Klementina (v. a napokon i Cecilija. Epski opisi mučeništva su naj- brojniji. razloži neka nauka. koje se prvo u Crkvi utvrdi- lo. Knji- ževni se rodovi. Ugledna djevica Cecilija na dan svo- je svadbe. str. U tu vrstu spada npr. samo o mučeničkoj smrti. 7). legenda o rimskom generalu Placidu-Eustahiju. Nicefora inzistira na opraštanju nepravdi. ne zna- ju jedan za drugoga. Osnovica fabule je uvijek da se članovi neke obitelji pod izuzetnim okolnostima rasprše po svijetu. Ceciliae« (izd. povijest o »Sedam spavača« pro- povijeda istinu o uskrsnuću tijela). dakako. Pod imenom hagiografija razumijevamo danas svu literaturu o životu i djeli- ma svetih ljudi u Crkvi. pa se čudi odakle t a j miris u to vrijeme. U nekim se idiličkim opisi- ma jasno zapaža u t j e c a j grčkog romana. »Idilički roman« je književna vrsta kojom su napisani neki veoma popu- larni izvještaji o mučeništvima. u prvoj bračnoj noći. Takav je otprilike stil idiličkih Passiones. nego se ide za tim da se ocrta pobudni p r i m j e r za naslje- dovanje. te konačno i on postaje kršćanin. Kako se vidi. Les saints de novembre et de décembre. obećava mu da će poslije k r š t e n j a vidjeti anđela koji bdije nad njom. u toj književnoj vrsti opis mučeništva zauzima relativno malo mjesta. samo mučeništvo kao da je tek okvir. Mučeništvo sv. Anđeo im d a j e dva vijenca od ruža i ljiljana.

Beograd 1972. Hagiografska se literatura posebno razvila u legendarnom ob- liku. da imamo sačuvane teksto- ve te književne vrste samo iz kasnijeg razdoblja.) čini se. Osobito u t j e c a j n e hagiograf- ske spise napisao je sv. 357. Međutim. 2). T. ČUBE- LIĆ. napisan u II stoljeću. jer se pod legendom podrazumijeva pripovijedanje o nekoj povijesnoj osobi ili o nekoj geografskoj veličini (gradu. Najsta- riji takav tekst postojao je. Bruxelles 1905. pa onda Sulpicije Sever (Vita s. Za raz- liku od priče. H. čini se. koji je zabilježen kao sudionik jedne sinode g. s etiološkom i didaktičkom svrhom (Usp. b) Hagiografije. Jeronim označuje kao »egregium volu- men vitae et passionis Cypriani« (De viriš ili. Atanazije. On je svakako utjecao na razvitak kasnije legendarne hagiografije. Književna vrsta legende nije nešto isključivo crkveno.LEGENDE 209 mučeniku od samog njegovog slavnog svršetka. koji je umro g. Tako su nastale i posebne crkvene knjige Legendari (Legendarius) u kojima su bili sabrani ti spisi koje je trebalo čitati. 403. 21—59). napisao sv. i si. Pisci legendi 14 Povijest kršćanske literature I . Od XIII st. To je u j e d n o n a j s t a r i j a sve- tačka biografija u starokršćanskoj književnosti koja — makar je pisana s hagiografskim ciljem i s retoričkim elementima — ima karakter historijski. nego želi kroz to pripovijedanje pružiti neku p o r u k u ili naprosto zadovoljiti maštu. Književni leksikon. H. Ime »legenda« ipak potječe iz kršćanske hagiografije: to je prvotno spis u kojemu se pripovijeda život sveca ili muče- ništvo mučenika. činjenica je. Zagreb 1972. Poncijev spis o životu i mučeništvu Ciprijanovu (III st. r u j n a 258. Legende imaju karakter izrazito pučkog štiva. Spis je bio brzo preveden na latinski.) koje ima povijesni oblik ali ne pretendira da iznese čistu povijesnu istinu. DE- LEHAYE. Antonii). ta hipoteza ne p o s j e d u j e dostatnu vjerojatnost (usp. Prvi kompletan životopis jednog mučenika napisan je na latinskom jeziku u Kar- tagi malo vremena poslije 14. u IV stoljeću. a prauzor te književne vrste jest »Život sv. Hagiografija se u pravom smislu počela razvijati u drugom razdoblju starokršćanske književnosti.. n j e m u u počast. To je »Život Polikar- pov« (Vita Polycarpi). DELEHAYE. 250. Neki misle da je t a j spis nastao već u I I I stoljeću i da mu je autor mučenik Pionije. tvrđavi. 283—284. početkom V stoljeća. Međutim. jezeru. Antuna« (Vita s. JOVANOVIĆ. kršćanski su se pisci legenda često okoristili elemen- tima koji su već postojali. To je djelo đakona kartaške Crkve Poncija o životu sv. ne samo po namjeni. nego je to opći književni oblik. a drugi opise smrti mučenika. na određeno mjesto smještava fantastične događaje. nego također po podrijetlu značajnih elemenata. N a j s t a r i j o m hagiografijom — ali bez povijesnog karakte- ra — smatra se apokrifni spis »Acta Pauli et Theclae« (v. nije izvršio neki veći utjecaj. 1—13. Jeronim (Vita Pauli monachi. Les Passions des Martyrs et les genres littéraires. prevladao je običaj u j e d i n j a v a n j a jednoga i drugoga (»Legenda aurea« Jakoba de Voragine). koji je oko g. 84—85). Les légendes hagiographiques. Vita Malchi monachi captivi). spis poznat — čini se — biskupu Makariju iz Magne- sije. Martini). koje sv. od V stoljeća dalje. 68). str. § 19. a koji se ima čitati (legenda) na njegov blagdan unutar bo- goslužja. uzdižući na t a j način osobe ili stvari na višu razinu značenja. legenda je uvijek vezana povijesno ili topografski: uz određenu povijesnu osobu ona povezuje imaginarne činjenice. c) Legende. Ciprijana. samo su ih smjestili u druge okvire. Vita beati Hilarionis. Rečnik knji- ževnih izraza. to jest od samih događaja poslije njegova uhapšenja. Nekoć su se razlikovali Legendari od Pasionara: prvi su sadržavali živote svetaca ne-mu- čenika (confessores). S. Literarna vrsta legende je pret- kršćanskog podrijetla.

Opći martirologiji nastali su kao kompilacije privat- nih osoba. ne osjećajući da bi u tom postup- ku bilo išta nenormalno ili prevarno. u vrijeme kad su Životi svetaca bili obljubljeno štivo kod vjernika. Zato govorimo o kalendarima. »Drevni pripovjedači (pretkršćanski. pa stoga imaju službeni karakter. . Rijetko doduše. Kalendarium Ecclesiae Turonensis (iz V st. to jest. Na Zapadu je sredinom V stoljeća u Sjevernoj Italiji nastao Martyrolo- gium Hieronymianum. da se čisto legendarnim ličnostima počeo iskazivati svetački kult. a nisu tome kultu prethodile. kao njihov izraz i upotpunjenje.. ali ipak se događalo i to. 31). osnovicu tih knjiga čine popisi mučenika. Najstariji opći Martirologij sačuvan nam je na sirskom jeziku iz IV sto- ljeća. No do nas nije došao nijedan tekst iz toga prvog razdoblja. Najstariji takav popis ima- mo u tzv. da su Crkve pravile brižne popise svo- jih mučenika već u prvom razdoblju starokršćanske književnosti. ali koji nije uspio doseći vrijednost koja bi udovoljavala zahtjevima povijesne kritike. Lokalni su martirologiji po sebi od većeg ugleda. Jeronimu. 6. kršćanski moralist je sasvim na- ravno bio naveden na to da svoje zapovijedi podupre autoritetom kojeg mu- čenika ili askete. budući da su legende obično slijedile već postojeći kult. željeli kroz pripovijedanje osebujnih događaja postići posvješćivanje nekih istina religioznog reda ili nekih moralnih principa. Kako samo ime kaže. Pa i onda kad se nije radilo o tome da se utuvljuje neka isti- na. Žitija svetih. str. 10. Ono što je u staroj legendarnoj hagiografiji najbolje. DELEHAYE. jer su ovi dru- gi bili u strogo liturgijskoj funkciji. dj. Hist. nazvan tako zato što se lažno pripisivao sv. 354. iz g. Martirologiji i kalendari. S. te da se na njima kao takvima gradi. Službeni ugled ima tek Martyrologium Romanum (1582. okvir života jednog sveca mogao je piscu predstavljati elemenat zainteresiranosti koji nije trebalo prezreti« (H. Beograd 1972ss. kod nas je danas najpristupačnije u kolekciji: J. a ostali sveci su im pridruženi. po kalendarskom načelu uređeni popisi svetaca s kratkim povijesnim naznakama. za Rimsku Crkvu. prvenstveno o m j e s t u gdje su sahranjeni. rimskom Kronografu. Dok se legende čitaju u duhu u kojem su napisane. zatim Kalendarium Carthaginense (početak VI st. ŠB) dovodili su na scenu kraljeve i vladare. čini se. koje se nije moglo uvesti bez intervencije autoriteta. kojih su godišnjicu te Crkve slavile. kao liste blagdana koji su se svetkovali u određenoj Crkvi.210 ACTA MARTYRUM I POČECI HAGIOGRAFIJE u pravilu su. premda treba lučiti između kataloga i kalendara. POPOVIĆ. sačuvan kod Grgu- ra Turskog. pa da se legendarni elementi počinju uzimati kao povijesne činjenice. nav. a tako su se u početku i čitale. 70). one po- stizavaju svoj učinak.).) Kalendarium Gothicum (stavljen pred Ulfilinu Bibliju. Po- lazište za stvaranje općih martirologija predstavljaju lokalni katalozi muče- nika pojedinih Crkava. jer su oni odraz litur- gijskog štovanja. Franc. No to se moglo dogoditi samo jako iznimno. dotjeranije izdanje 1586). No ubrzo se događa da se njihov pravi karakter zabo- ravlja. U isti književni rod idu i tzv. op.. pa stoga njihov ugled ne dosiže takvu visinu. Martirologiji. Iz Tertulijana i Ciprijana znamo. te Ordo divinorum officiorum Crkve iz Oxyr- hynchos-a u Egiptu (535/536). VI st. nego da se jednostavno privlačnim pričanjem postigne sviđanje kod čita- telja. izdan po nalogu pape Grgura XIII. a ni- su imali nakane tvrditi da je riječ o stvarnim činjenicama: stvarali su na t a j način neku mješavinu povijesti i parabole.

još: R. HOSKO. često od legendarnog značenja. L'hagiographie. Poitiers 1953. U VIII st. martyrologia histórica. tzv. u njima se imenima svetaca nadodaju kratki iskazi o životu i mučeništvu. tek rijetko nalazimo. E. Njegova su podloga bili rimski Kronograf. kartaški Kalendar i istočni martirologij. AIGRAIN. Za hagiografsku književ- nu vrstu usp.MARTIROLOGIJI I KALENDARI 211 Taj je Martirologij osnovica svih kasnijih zapadnih martirologija. se posebno razvijaju. Bogoslovska smotra 44 (1974) 21—37. Uglav- nom se ograničava na imena svetaca i mjesta. Te- meljni oblici štovanja svetaca kroz povijest Crkve. . a u IX st. trag ne- kog elogiuma sveca. počinju.

Ratisbonae 1859. Ovdje ćemo n a j p r i j e iznijeti neka Acta martyrum u užem smislu (tj. nego samo kaže »sanctorum Scilitanorum« (Th. a sudac je bio gradski prefekt Rustik. RUINART. F. Jesu li intelektualci uistinu »laka roba«? Kana 12/1973. Acta proconsularia s. pred prokonzulom Galerijem Maksi- mom. Usp. Sačuvan je i grčki prijevod tih akata. Martyres Chrisli. 258. Spis donosi točnu naznaku vremena: 17.: FP 3. za vrijeme cara Marka Aurelija Anto- nina. EP 3. To je bilo za vladanja Valerijana i Gali- . tri muškarca i tri žene. Sadržava sudske zapisnike o sasluša- šavanju kartaškog biskupa Ciprijana g. 633). ACTA I PASSIONES IZ PiRVOG RAZDOBLJA Iz II i I I I stoljeća sačuvano nam je više opisa mučeništva. Scili je bio grad u Numidiji. Iustini et sociorum. spis sa- država sudski zapisnik o osudi na smrt sv. Vigellius Saturninus). To je najstariji spis na latinskom je- ziku. Harite (žene). Na k r a j u spisa se kaže da je prokonzul po glasniku proglasio osudu dvanaestorice (svi su navedeni po imenu). Peona i Liberijana. nav. Šagi-Bunić. da je držao neke vrste školu. LUKMAN. koji imaju prvorazrednu povijesnu vrijednost. da je zajedno s drugovi- ma osuđen da mu se odsiječe glava. Cypriani. Kalendarium Carthaginense ne na- b r a j a imena. Euelpista. Suđenje je održano u Kartagi »in secretario«. Iz teksta saznajemo da je Justin to po dru- gi put boravio u Rimu. 165. To je bilo n a j v j e r o j a t n i j e g. 61—67 (slovenski pri- jevod s uvodom i komentarom). Hieraka. povijesne opise suvremenika). 3. Izd.212 § 23. Spis je sačuvan na grčkom jeziku. 120—122. 113—119. 3) da je prvi u Africi na smrt osudio kršća- ne. a sudac je bio prokonzul Saturnin (P. Celje 1934. I z d. Acta s. i njegovih drugova Haritona. Osim kratkog uvoda i zaključka. 87—89. Na suđenju je ispitivano šest kršćana. LUKMAN. Rimski martirologij (1589) n a b r a j a kao mučenike svih 12. Ks. Passio ss. zajedno s opisom mučeništva. Neki auto- ri misle da su se šestorica spasila bijegom. str. te o saslušavanju i osudi na smrt g. najvećeg apologeta II sto- ljeća. s r p n j a 180 (kad je prevedeno u naše r a č u n a n j e vremena). za kojega Tertulijan kaže (Ad Scap. Za teologiju je važno Justinovo ispovijeda- n j e vjere u jednoga Boga Stvoritelja i Isusa Krista Sina Božjega (paida Theou). 2. 257 pred prokonzulom Paternom.. i svih je šest osuđeno da im se odsiječe glava. a zatim neke Passio- nes ili Martyria i(tj. martyrum Scilitanorum. Acta martyrum. Justina. dj. službene sudske zapisnike). kao i prošireni kasniji latinski tekst. ali pod upra- vom prokonzula Afrike. T. 1. Događaj se zbio u Rimu. a nastao je u Afričkoj Crkvi.

str. Izd. pa počeli iskazivati kult ovo- me«. predlažu g. Meinhold. Poslanica Vienske i Lionske Crkve Crkvama Azije i Frigije. 167.). pod carem Markom Aurelijem. Prema spisu. 52-62. iste godine kad i mučeništvo Lionskih mučenika. s više potankosti izvijesti o mučeništvu svoga bis- kupa Polikarpa: u j e d n o se izražava molba.: Th. 144—148. dj.. nav. U spisu nalazimo veoma lijepu mo- litvu. Polikarpa. Cypriani opera: CSEL 3. — Usp. Ks. eccl. Napisan na grčkom jeziku u Galiji. malo poslije smrti sv. SC 10. Polikarpa je sudio prokonzul Status Ouadratus. napisana početkom V stoljeća. RUINART. Pol. Popović odlučuje se za g. str. I z d. 5. dj. I. 8—19. I. 4. eccl. Budući da je borba sa živo- t i n j a m a bila završena. koju Polikarp moli prije smrti. 408).POSLANICA VIENSKE I LIONSKE CRKVE 213 jena. kad je buknuo progon. U novije vrijeme je H. veljače 156. P. o . G. nav. HARTEL. F. ali ranije. 242—175. ali koji nisu bez problema. te je doveden u Smirnu u stadion. Grégoire pokušao dokazati. Th. Kad ga vatra nije odmah spalila.. Od krvi se vatra pogasila. a u vrijeme kad se već pojavila monta- nistička sljedba. § 22 5a). 20). a na dru- gom je osuđen da mu se odsječe glava. CAMELOT. Martyrium Polycarpi svjedoči da su kišćani iskazivali štovanje mučenici- ma. Oblik spisa je epistolarni: to je pismo koje šalje »Crkva Božja koja boravi u Smirni Crkvi Božjoj koja boravi u Filomeliumu i svim zajednicama svete i ka- toličke Crkve koje su na svakom mjestu« (Mart. nav. da »ne bi napustili raspetoga.. osuđen je na lomaču. Tijelo nije pre- dano kršćanima. H. LUKMAN. H. 261—263. kao poslanica Crkava Viennensis et Lugdunensis. Les Passions des Martyrs et les genres littéraires. poslan je confector da ga probode. 3 (Beč 1871) CX—CXIV. Spis je napisao neki Marcion. ali stvara nove i veće. t j . a u cjelini prenosi gl. Griffe. introd. tato je istraživači (E. Polikarp se.. str. Mnoštvo je zahti- jevalo njegovo suđenje. W. J. koja dolazi kao djelo nekog Pionija. na njezinu želju. 15) rezimira gl. str. da Crkvu u Fi- lomeliumu. a spis je važan i za teologiju mučeništva kao nasljedovanja Kristova. Marrou) odbacuju. Kršćani su ipak sabrali ostatke kostiju da ih sahrane na dostojnom m j e s t u kamo će dolaziti da slave njegovu obljetnicu. Spis je u cijelosti sačuvan kod Euzebija Cezarejskog (Hist. Beograd 1973. nego je spaljeno. Iz formu- lacije toga mjesta o budućem proslavljivanju godišnjice zaključuje se. u udaljenije Crkve (c. ubrzo poslije 22. da se Polikarpovo mu- čeništvo dogodilo 23. legendarnog je značaja (usp. Telfer. Njegovo je boravište izdao jedan rob. Život 8 (1927) 271—277. Ta teorija razrešuje neke probleme. BOCK. 82—93. član Crkve u Smirni. a mučenicima iskazuju čast kao učenicima i nasljedovateljima Kristovima. Martyrium Polycarpi. neka se poslanica pošalje dalje. DELEHAYE. Na prvom je preslušavanju Ciprijan bio prognan u Curubis. da je spis napisan prije prve godišnjice Polikarpove smrti. Euzebije Cezarejski u svojoj Hist. a koja je veoma važna i za teologiju i za liturgiju. 1—7. LUK- MAN. (Žitija svetih za mesec februar. Kršćani se Kristu k l a n j a j u kao Sinu Božjem. Vita Polycarpi. veljače 177. I Euzebije stavlja mučeništvo Polikarpovo u vrijeme Marka Aurelija. 1—3). P. 161—169. Najstariji opis mučeništva napisan od očevica. (4. dj. bio sklonio u jedan zaselak kod Smirne. 5. i policija ga je došla uhititi. Tekst je sačuvan u šest grčkih kodeksa.

i za koju su se svi bojali — pa i njezina gospodarica. K. ali ipak odlučan borac Kristov. a mnoštvo se osobito istaklo bučnim zahtjevima da se kršćani stave na mu- ke. i zatražio da mu bude dozvoljeno da »izreče obranu za braću i da javno dokaže da se kod nas ne nalazi ništa impium aut irreligiosum«. ali koja je na svim mukama h r a b r o ustrajala ponavljajući samo jednu rečenicu: »Kršćanka sam. biskup Lionske Crkve. i ništa dru- go nisu mogli iz njega izvući. quae filios ad fortiter certandum accende- rat. Poimence se spominju samo neki mučenici: đakon Vienske Crkve Sanctus. Les Passions des Martyres et les genres littéraires. koji je bio »columna et f i r m a m e n t u m Ecclesiae nostrae«. prihvatio da jede sve što su im davali. počela ispo- vijedati Krista. DELEHAYE. bio uzrok da sudac odloži postupak i zatraži upute od cara. 121—125. Napisan odmah poslije mučeniš- tva. Zagreb 1972. u strahu od nitria. prorsus quasi ad nuptiale convivium invitata. 185—186. LUKMAN. koji je bio neofit (novokrštenik). i tako su se natrag svrstali među mučenike. i uključio ga u b r o j drugih osuđenika. BAUS. računajući da će se tako spasiti. 73—86). Velika povijest Crkve I. Veoma dirljivo i jednostavno pripovijeda događaje.214 ACTA I PASSION ES IZ PRVOG RAZDOBLJA žrtvama progona u njihovoj zajednici g. KS. kad je tre- balo samo zanijekati da su kršćani pa da budu pušteni. Suđenja i mučenja obavljala su se javno pred mnoštvom gledalaca. a ostale osudi na smrt. ali je ipak. starac Potin. »kao da se probudila iz dubokog sna«. 177. dj. de exitu suo laeta atque exsultans. ali je u zatvoru. kojemu je bilo preko de- vedeset godina. Spominje se i asketa Alkibijad. pošto je pred svima. rodom iz Pergama u Maloj Aziji. »immensa quadam caritatis copia erga Deum simul et proximum exuberans«. na nagovor Atala. ne zatajujući da je bilo i apostazija. oko desetak kršćana. Maturus. JEDIN. te koji je. dogodilo se. u H. da su mnogi od tih otpadnika na novom ispitivanju. priznalo je na pr- vim m u k a m a te lažne optužbe i odricalo se Krista. još pogani. et victores ad Regem praemiserat: eosdem certaminum cursus quos filii confecerant remetiens. Liječ- nik Aleksandar. bio s ostalim kršćanima koji nisu bili rimski gra- đani. Kad je od cara došla uputa da se one koji se odreknu kršćanskog imena odmah pusti. kao i drugi mučenici. na upit suca. ali su ih nakon toga držali i dalje u zatvoru kao sukrivce u zlodjelima. Posebnu pažnju posvećuje izvještaj Blandini. . ad eosdem ire properabat. i sama među mučenicima (ime gospodarice nije spomenuto) — jer je bila veoma krhka tijela. Blandina je. Atal. Neki uhvaćeni robovi kršćanskih gospodara. uhvaćen je na licu mjesta. predan divljim zvijerima. odgovorio. Njega je sudac nazvao »advocatus christianorum«. nav. koji je na sva pitanja na m u k a m a odgovarao samo jedno: »Kršćanin sam«. u m j e s t o da b u d e pogubljen mačem kako je slije- dilo iz carskog reskripta. budući da je imao rimsko građansko pravo. odjednom počeli ispo- vijedati svoje kršćanstvo. koji je prije živio samo od kruha i vo- de. Već u prvom mučenju javio se iz publike Vettius Epagatus. zajed- no s petnaestogodišnjim dječakom Pontikom. optužili su kršćane za »tijestovske večere« i »edipovske inces- te«. da je i on kršćanin. koji je iz publike hrabrio ispovjedaoce da u s t r a j u . non bestiis objecta esset«. str. govoreći: »Kako bi moglo biti da jedu djecu oni kojima nije dozvoljeno ni kušati krv životinja!« Autori vide u tom izvještaju o galskim mučenicima također delikatnu reakciju na montanističku krizu koja je u to doba bila počela u Frigiji (usp.. t a m q u a m nobilis mater. odjednom je na mukama. jer sudac nije mogao odoljeti bijesnom zahti- jevanju mase. podnijela mučeništvo »omnium postrema. Ropkinja Biblijada. koja je n a j p r i j e zanijekala Krista. koja je bila rop- kinja. i ništa se zla kod nas ne radi«. H.

April. 19. prije smrti i napiše (što nije vjerojatno). 85—104 (grčki tekst s Rauschenovim latinskim prijevodom). dapače se najvećim dijelom pribli- žava onoj vrsti koja donosi gole službene zapisnike. I z d. ovaj spis odaje sve odlike autentičnih povijesnih opisa mučeništva.: FP j. 1895. Martyrium ss. Apolonije je suđen i ubijen u Rimu za vrijeme cara Komoda. 5). a Bolandisti su g. Nav. a Papilo đakon. To p r e m j e š t a n j e događaja u Aziju i preimenovanje glavne osobe očito je kasnijeg datuma: redaktor koji je to učinio nije zapazio ne- mogućnost da Apolon iz novozavjetnih spisa bude živ još pod Komodom. mnogo kraći i stariji tekst. str. 4. V. Spis je uslijed toga veoma važan i za teologiju. ali je taj opis legendarnog značaja: to je prerada koju je u X st. nav. str.. 14—20. 135). pronađen je stari armenski prijevod Apolonijeva mučeništva. 4.MUCENI5TV0 KARPA. 120—126). Papyli et Agathonices. da je naobražen i ugledan čovjek. Carpi. 24. Apolonije se branio pred senatom. 125—136). eccl. H. postupak se ipak održao. H. 15. koju Harnack na- ziva »najodličnijom apologijom od svih koje smo primili iz starine«. o kojemu govore Djela apostolska (18. budući da se apologetska literatura u to vrijeme bila već široko razvila (usp. i). Harnack g. Ks. Nav. Opširan opis njihova mučeništva iz više grčkih kodeksa izdali su Bolandisti (Acta Sanctorum. 435—465). 21. koji je u Crkvenu povijest (5. koju je pred senatom i narodom iznio. Osuđen je da mu se odsiječe glava. Apollonii. načinio Simeon Metafrast. premda je postojanje službenih zapisnika u samom spisu konstatirano«: na početku druge sudske sjednice. 1888 (TU III. a po Rufinu (Hist. mogao sažeto iznijeti pred sudom glavne argumente kršćanskih apologeta. RAUSCHEN. G. DELEHAYE. Prema Eu- zebiju. PAPILA I AGATONIKE 215 6. a suđenje je vodio pretorijanslci prefekt Perennis (g. kakav je bio Apolonije. 90—99. 136—141). kojemu su — kako piše Euzebije — po zakonu protiv dostavljača prebijene golijeni. Apolonijeva akta donose cjelovitu kršćansku apologiju. jer u spisu nema nijednog od onih artificijelnih eleme- nata kasnijih epskih Passiones. G. Acta s... 1874. dj. Prema starim martirologijima Karpo bi bio biskup. a Apolonije je postao Apolon. apostol iz Aleksandrije. DELEHAYE. Neki (Geffcken) su baš zbog toga izrazili s u m n j u u autentičnost toga spisa.. bila mu je dana mogućnost da svoju obranu. 48). F. str. Apolonija znamo također iz Euze- bija Cezarejskog. 21. a čitav je tekst bio uklopio u svoju kolekciju o mučenicima. j e r »glavno vrelo akata Apolonijevih jest stenografija. Nav. a sasvim je uvjerljivo. Iako ima nekih teškoća s tim tekstom (H. Za mučeništvo sv. dj. koji je posebno proučio A. G. koja ne mora nužno biti službena stenografija. Prema tom opisu oni bi bili trpjeli pod Decijem (248—253). 1468. Osim tih i još nekih manjih problema grčkog teksta. dj. ali je Perennis prokonzul Azije. II. prefekt Perennis kaže: »Neka se pročitaju akta« (Acta Apoll. na žalost danas izgubljenu. 183/185). pošto su Apoloniju bila dana tri dana da raz- misli. 3/4. pronašao je Aube u kodeksu Paris graec. 7. Euzebije je znao za neka hypomnemata o mučeništvu Karpa i Papila i žene Agatonike u azijskom gradu Pergamu (Hist. 2—5) unio neke dijelove iz teksta Akata. dj. Florilegium Patri- sticum 3. Bonn 1914. 11) (usp. LUKMAN. pronašli grčki tekst. DELEHAYE. eccl. 1881. ali su s u m n j e neopravdane. U grčkom tekstu se r a d n j a zbiva također pod carem Komodom. on se mora smatrati au- . najvjerojatnije stoga što je Apolonije odmah od početka priznao da je kršćanin. Pri- javio ga je njegov rob.

186—188. uskliknula je tri puta: »Gospode. — Izd. ona se nije dala smesti. i ona je treći dan prije određenog roka za pogubljenje rodila djevojčicu.12). pomozi. KS. kojim se zabranjivao prijelaz na kršćanstvo (i na židovstvo) (usp. nepravednih li odlu- ka!« (Martyr. Mučeništvo se zbilo u Kartagi.216 ACTA I PASSION ES IZ PRVOG RAZDOBLJA tentičnim izvještajem očevica. Felicitas mu je odgovorila: »Sad ovo što trpim trpim ja. ožujka 203. odgovorio je: »Vidjeh slavu Gospodnju i razveselih se« (Martyrium 38—39). spojio dva izvještaja dobivena iz zatvora. str. pa se jako bojala da će njezino mučeništvo biti odloženo zbog zakona koji je zabranjivao pogubiti trudnicu. naj- prije Papil. i malo dijete na prsima. od kojih se jedna zvala Vibia Perpetua. Oba su mučenika osuđena na lomaču. To je vjerojatno najdirljiviji opis muče- ništva koji posjedujemo. 15). Augustin 200 godina kasnije našao ponukanim. t j . i o dvije mlade žene. jer ću i ja za njega trpjeti« (c. nego je skinula svoju haljinu i skočila na drva. Nuova storia della Chiesa. da nagovori kćer . K. no đakoni Tercije i Pomponije uspjeli su pomoću novca ishoditi da im se tamnički režim po- boljšao. BAUS. a ipak se ka- že da su gledaoci sa suzama govorili: »Okrutne li osude. a o n d j e će biti drugi u meni koji će trpjeti za mene. I. samo što vjerojatno nije potpuno sačuvan. Harnack zastupa da se to mučeništvo zbilo u vrijeme Marka Aurelija i Lucija Vera (161—169). Gospode. i bila je ugledna i naobražena matrona. i zajedno s njima je bio mučen. Marietti. Felicitas je bila u osmom mjesecu trudnoće.: FP 3. Osobito su dirljivi opisi. iz pera same Perpetúe. te dopunio ostalo (14—21). JEDIN. 42—46). Njihov se katehist Satur kasnije sam prijavio radi n j i h (»postea se propter nos ultro tradiderat«. prijevod. kako će ona podnijeti divlje zvijeri kad sad toliko jauče kod rađanja. Kad je rodilju jedan od stražara pitao. Velika povijest Crkve. Tekst je na latinskom jeziku n a j v j e r o j a t n i j e redigirao Tertulijan. Zagreb 1972. u H. tal. Oni su malo poslije uhićenja bili kršteni (c. 10. DANIÉLOU. jer u sačuvanom tekstu nema riječi o osudi Agatonike. 7. da vjernike upozori da mu ne treba pridavati isti ugled kakav se pridaje Svetom Pismu (De anima et eius origine 1.. sv. Čini se. 105—112. 68—72. Na to je jedna od prisutnih kršćanki. koju je odmah jedna kršćanka posvo- jila. 8. Gospo- de. o mladićima Revokatu. str. Perpetua je imala oko 22 godine. o opetovanim n a s t o j a n j i m a njezina sijedog oca poganina. 202. 4). 3). Passio ss. 242—243). 3—10) osobni zatvorski dnevnik mučenice Perpetúe. a druga Felicitas. dj. Perpetuae et Felicitatis. treba da budem dionica i da bla- gujem na tom preslavnom ručku!« Kad je narod vikao: »Smiluj se svome sinu!«. Odatle se razumije. J. te ona tako neće moći trpjeti s ostalima. Torino 1970. k tebi sam se utekla!« (Mart. nav. Ipak nije sasvim isključeno vrijeme Decijevo. koji se nasmijao kad su ga pribili na stup. a jedan je dio (11—13) napisao mu- čenik Satur: konačni redaktor je napisao uvod. I. 45). Događaj se zbio kao posljedica edikta Septimija Severa iz g. sv. koje su j o j na njezinu želju donijeli i u tamnicu (c. c. iznenada zavikala: »Ovaj je ručak za mene pripravljen. što spis govori o petoro uhapšenih kate- kumena. Agatonika. onda su bačeni u m r a č n u tamnicu. ali s time da je velik dio spisa (gl. 3). tako da se sv. Saturninu i Sekundulu. Sva je skupina u tamnici za n j u molila. U Afričkoj je Crkvi bio u golemoj cijeni. njezina ropkinja. LUKMAN. a možda su neke sitnice i kasnije unesene u tekst. da tu nešto nedostaje. Na upit prisutnih što se smije. prevevši ga odmah na grčki. a onda Karpo. a kad ju je vatra zahvatila.

: FP 43 (Bonn 1938). Nav. i to n a j s t a r i j a kršćanska biografija koju posjedujemo (usp. te da je tako spasi. DELEHAYE. kad je inzistirao. Au- gustin je poznavao autentičan tekst. § 22. Ks. Nav. »qui et sine martyrio habuit quae doceret« (c. SPOS (Hurter). LUKMAN.. Ljubljana 1943. Sv. a protiv njegove volje. U vezi s mučeništvom podsjeća na prokonzularna akta. — Izd. 114—143. CIPRIJANA 217 na odreknuće. Jeronima: »Pontius. što ju je boljelo kao da je sama dobila t a j udarac (c. koji je svojstven kasnijim tekstovima (usp. 6). Quasten). pa onda na navaljivanje naroda. 63—72). Iz spisa saznajemo. 1—31. koji su neki nazvali katoličkom redakcijom tih akata. za takvo mišljenje nema ozbiljnog temelja. 32—38). po nalogu prokuratora udarili štapom. Neki patrolozi vide u tom spisu montanističke tendencije. Govori o Ciprijanovu obraćenju i o uzornu životu još dok je bio katekumen. ako se u uvodu i može vidjeti neki dah montanističkog utje- caja. To je — po Harnacku — biografija. kad kaže da je opisano gotovo sve o mučeništvu katekumena. oca su joj. . koje je vodio pro- kurator Hilarijan. 1). Skraćeni tekst je načinjen za potrebe javnog čitanja u bogoslužju. 20). Les Passions des Martyrs. za biskupa. U spisu nalazimo dosta retoričkih elemenata. pa da stoga ne bi bilo u redu kad se pokoljenjima ne bi ostavio spis o Ciprijanu. Pripisujemo ga đakonu Ponciju. DELEHAYE. Konačno su svi pogubljeni mačem (osim Sekundina koji je prije umro u tamnici). H. egregium volumen vitae et passionis Cypriani reliquit« (De viris ill. SPOS 1. 251—280 (slov. 100—115. to je »jedan od najljepših dokumenata starokršćanske literature« (J. F. 5a). usque ad diem passionis ejus cum ipso exsilium sustinens. na temelju zabilješke sv. 9.. međutim. TU 39 (A.. 1). Caecilii Cypriani. dj. Saturovo viđenje o potrebi da biskup Optat i prezbiter doktor Aspazije uklone svoje razmirice: c. na retorički način. spis kao cjelina ne može biti smatran montanističkim. 13). H. prijevod). te o tome kako je ubrzo izabran za prezbitera. U rukopisima je spis anoniman. Citira neke Ciprijanove propovijedi. Veoma je dirljiv također opis kako su mučenice bile izvedene pred podivljalu kravu (c. Autor u početku očito aludira na spis o mučeništvu Perpetue i Félici- té. brutalni odnos Perpetue prema njezinu starom ocu. Skraćeni tekst ne pokazuje nikakve posebne brige za pravovjerje. 13. Na javnom saslušanju. Izd. Perpetua i Satur imali su u tamnici značajna viđenja. U stvari. također jedan skraćen oblik Mučeništva Perpetue i Félicité. da je Ciprijan prvi afrički biskup koji je ovjenčan mučeničkim vijencem. Ako bismo iz spisa htjeli dobiti cjelovit ocrt Ciprijanove osobe i njegova djela. dj. a ima u n j e m u i stvari iz kojih se vidi očit dekadentni stil kasnijih epskih p r e t j e r i v a n j a : npr. Posjedujemo. tako da se on može shvatiti i kao neke vrste panegirički govor. LUKMAN. str. koja imaju karakter poruke također za ostale kršćane (npr. Izbraja. LUKMAN. Harnack). Cecilija Cipriana izbrani spisi. kad se osjetila potreba toga skraćivanja. str. Svakako. De vita et passione s. II. čemu nema traga u autentičnom tekstu. Međutim. onda moramo reći — s H. spis je relativ- no škrt u podacima o životu i o mučeništvu Ciprijanovu. posebno u uvodu (c. Delehayem — da spis u tom pogledu predstavlja za^či- tatelja razočaranje (Usp.ŽIVOT I MUCENIŠTVO SV. Sv. 68). Ciprijanove spise. Nema ni riječi o baptizmalnom sporu. diaconus Cypriani. Točan naslov spisa nije nam poznat. 94—104. nav. u velikom b r o j u rukopisa. ali sa znakovima nemara za pravu mjeru. dj.

pa su ga zato podvrgli torturi (jer je progon zahvaćao đakone. 1). Ciprijan. jer su prijatelji tvrdili da on nije đakon (carski edikt je pogađao samo biskupe. a napisao ga je. na nj se dokumenat izričito nadovezuje (usp. ustao je i izišao pred njih napolje. i 258). RSR 1918. Nav. To je sasvim u skladu s dva dekreta Valerijanova (iz g. str. koji izvješćuju o afričkim mučenicima iz vremena Valerijanova progona. u snu. Literarna ovisnost od »Mučeništva Perpetúe i Felicite« osjeća se u spisima »Passio ss. 12.' Službeno je rečeno: 'Ovdje su. Anonimni autor cijelog spisa primio je od Flavijana nalog da izvještaj dopuni. jer se carski edikt odnosio samo na kler i na ugledne laičke osobe). S n j i m su bili i drugi kršćani. Predstojnik te zove preda se skupa s tvojim đakonima. Čim su došli. a ne lektore. kao tekst koji je netom narodu pročitan. i saslušani. 319—378). pa je kasnije i on podnio mučeništvo. tj. što je on za sebe priznavao. Ili ako hoćete.' Predstojnik Emilijan reče .. Augurija i Eulogija. g d j e su n a j p r i j e suđeni i ubijani laici (očito ugledniji i imućniji kršćani. H. mučenik Flavijan. a drugi smrt biskupa. koji je na intervenciju svojih poganskih prijatelja bio odijeljen od ostalih i njegovo mučeništvo odloženo. Augurii et Eulogii diaconorum. iz Tarragone u Španjolskoj. 259. Vjerojatno je da t a j konačni redaktor nije pismo koje je primio iz zatvora donio bez nekih malih stilskih zahvata. nav. Vojnici mu rekoše: O b u j se kako ti je volja. kad su dva biskupa. Le diacre Pontius. Predstojnik Emilijan je rekao: 'Uvedite biskupa Fruktuoza. a Jakob i Marijan su kao klerici ostavljeni za kraj. dj. Na svaki način. po čemu su spisi slični Mučeništvu Perpetúe i Felicite. Jakob je na ispitivanju priznao da je đakon. da se obujem. Agapije i Sekundin. BAUS. 11. no argumenti nisu odlučujući. Spis se čitao u bogoslužju u Africi u IV stoljeću. Iz Valerijanova progona imamo i spis Acta ss. iz istog progona u kojemu je stradao sv. d'Alès. 250—251). koji opisuje događaje što su se zbili malo poslije mučeništva Ciprija- nova. »Drugi dan je u tamnici krstio našega brata imenom Rogacijana. I. 257. Lucii et aliorum« i »Passio Mariani et Jacobi«. Les Passions des Martyrs. DELAHAYE. prezbitera i đakona (pobliže o smislu progona pod Valerijanom: K. Oni su mu rekli: »Dođi. Jedno i drugo mučeništvo odigralo se g. i s Marijanom i Jakobom odvedeni u Cirtu. u H. Drugi dan su iznenada uhvaćeni kršćani u mjestu. To je jedini tekst te vrste iz Španjolske iz prvog razdoblja. uzeti su u zatvor« (c. Odsječena im je glava i tjelesa su bačena u rijeku. Passio Mariani et Jacobi pripovijeda o tome kako su se ta dvojica zajedno s autorom spisa našli u m j e s t u Muguae kod Cirte (Numidija).218 ACTA I PASSION ES IZ PRVOG RAZDOBLJA 10. JEDIN. siječnja 259: ležao je u svojoj spavaćoj sobi. Passio Montani je u prvom svom dijelu (1—11) u stvari pismo koje su mučenici poslali iz zatvora kao zajedničko pismo. od kojih je prvi naređivao izgnanstvo biskupa. jer ga Augustin rezimira u svome Sermo 273. Montani. u petak. Predvedeni su 21. martyrum Fructuosi episcopi. dj„ 154—169. Biskup Fruktuoz im je rekao: Hajdemo. a on je neprestano molio. vraćeni iz mjesta kamo su bili prognati i osuđeni na smrt. U oba spisa značajnu ulogu igraju vizije. 72—78). Odvedeni su u Lámbese (Numidija). Iznesena je misao da je te spise napisao đakon Poncije (A. no čim je čuo korake vojnika koji su dolazili. kako slijedi iz c. Passio Montani treba biti držana autentičnim dokumentom iz Valerijanova progona. Fruktuoz je uhićen u nedjelju 16. LUKMAN. siječnja. a Marijan je tvrdio da je lektor. prezbitere i đakone). tražilo se da prizna da je đakon). Proboravili su u tamnici šest dana.

144).' I svojom presudom naredi da budu živi spaljeni« (c. 303). Bio je naime onakav kako je blaženi apostol Pavao. Historia de la Iglesia Catôlica. kome se klanjaju. prije nego što je započeo sistematski progon kršćana pod Dioklecijanom (g. LUKMAN. — Izd. No ja sam kršćanin. Usp. Les Passions des Martyrs. i to su pokazali svojoj gospodarici. koga se boje. DELEHAYE. izabrana posuda. Spis sadržava dosta tehničkih podataka . ako se ne š t u j u bogovi i ako se ne iskazuje klanjanje liku careva?' Predstoj- nik Emilijan reče đakonu Auguriju: 'Nemoj slušati riječi Fruktuozove. 12. Tako su dva kršćanina.' Biskup Fruktuoz podigne pogled prema Gospodinu i počne u sebi moliti. to znači. u svojoj jednostavnosti. Sva su tri mučenika. vraćeni nebu i svojoj nadi«.' Biskup Fruktuoz reče: 'Ja štujem jednoga Boga. t. koja je raširena od Istoka sve do Zapada« (c. To je jedan od osebujnih spisa iz staro- kršćanske mučeničke literature. Spis govori i o nekim vizijama. čini se. ožujka 295. I.' Predstojnik Emilijan reče: 'Zapovjedili su da se štuju bogovi. P. a) Acta s. Spis možda ima kakvih kasnijih retuša.' Đakon Augurije reče: 'Ja š t u j e m Boga svemogućega. koji su bili robovi Emilijanove kćerke. Događaj se zbio u m j e s t u Teveste u Numi- diji 12. 3). dj„ 149—153. nav. 5). Zatim se zbito kaže da je Fruktuoz s đakonima odveden u amfiteatar. Kad je pozvan Emilijan: »Dođi i vidi kako su oni. kako mučenici s vijencima na glavi uzlaze na nebo. Franchi de'Cavalieri. koje si danas osudio. 144—151. proglasio da mora biti« (c. ali je njegova srž očito autentično svjedočanstvo očevica (usp. on nije ništa vidio (c. vidjeli. Spomenut ćemo neke od njih. koji je stvorio nebo i zemlju. B. ali š t u j e m onoga kojega i Fruktuoz. da je to n a j v j e r o j a t n i j e stenogram (tahi- grafski zapis) koji je načinio neki od prisutnih kršćana. jer da mu njegova kršćanska pripadnost to ne dozvoljava. Svi ti tekstovi nisu još. Kad ga je u amfiteatru vjernik Feliks uhvatio za desnicu i molio da ga se sjeti. U n j e m u nema ni traga rječitosti kakva je bila uobičajeni rekvizit kasnijih epskih opisa mučeništva. dušu ispustila u molitvi (4). dovoljno kritički proučeni. ili možda tek malo akomodiran sudski zapisnik. BAC.ACTA S. Maximiliani martyris. H. ST 65 (1935) 183—199 (kritički).' Emilijan reče: 'Bio si. pripovijeda o mladiću koji nije htio stupiti u vojničku službu. na lomači. ne samo od braće nego i od pogana. 296—298. Fruktuoz je glasno odgovorio. ali da ga je narod počeo putem sažaljavati.' Predstojnik Emilijan reče bi- skupu Fruktuozu:' Ti si biskup?' Biskup Fruktuoz reče: 'Jesam. ŠB)?' Biskup Fruktuoz reče: 'Ne znam što su zapovi- jedili. 2). more i sve što je u njemu. 3). To je starokršćanski slučaj onoga što danas na- zivaju »objection de conscience«.' Predstojnik Emilijan reče đakonu Eulogiju: 'Zar i ti štuješ Fruktuoza?' Đakon Eulogije reče: 'Ja Fruktuoza ne štujem. Predstojnik Emilijan reče: 'Koga ljudi slušaju. Taj dijalog pokazuje. tako da su svi čuli: »Nužno je da imam na pa- meti Katoličku Crkvu. pa su tako pripadali među članove sučeve obitelji (»ex fa- milia Aemiliani praesidis«). te je zbog toga osuđen na smrt. »jer je takvu ljubav uživao. op. SPOS 13.' Emilijan reče: 'Znaš da postoje bogovi?' Biskup Fruktuoz reče: 'Ne znam. Madrid 1960.' Emilijan reče: 'Znat ćeš već poslije. učitelj naroda. MAXIMILIANI 219 biskupu Fruktuozu: 'Čuo si što su zapovijedili carevi (uz Valerijana je bio Ga- lijen kao suvladar. LLORCA. Babila i Migdonije. Više je opisa mučeništva sačuvano iz vremena progona pod Dioklecija- nom.

B. 228—232. a on je ponavljao: »Non possum militare (Ne mogu vrši- ti vojničku službu). 477—479. 19.. Čini se da se redaktor spisa poslužio službenim zapisnikom (usp. 9. a da je izostavljen opis pri- jašnjeg prelušavanja pred nižom vlašću. 7. Les Passions des Martyrs. rekao je: »Ja sam kršćanin. Vidi još: Dolger. 186-191. F. Tuebingen 19293. jer nije htio sudjelovati u žrtvama prigodom careva rođendana. Pogubljen je mačem. 137. Konstancija i Maksima. H. H. Marcel je bio centurion u Tangeru. Bilo mu je 21 godina. e) Acta ss. LUKMAN. Osuđen je 30. 13. 3. molio je oca da pokloni liktoru njegovo novo odijelo. dj. I s tablice je pročitao odluku: Odlučeno je da se Maksimilijan. mačem pogubi. i u prenošenju . 44). ima vojnika kršćana i oni vrše vojničku službu. str. ovaj je odgovorio: »Sam zna. Pogubljena je mačem. nije mi dopušteno nositi olovo oko vrata. nav. Nav. 110—114). nav. Po naredbi suca. Acta martyrum. koje mu je bio spremio za vojničku službu. zajedno s ocem Viktorom. c) Acta s. 2. dj. dj. odrezali su j o j kosu. DE- LEHAYE. str. 354.. virg. str. — Izd. Krispinom više pojedinosti kojih u sačuvanom tekstu nema (En. Riječ je o jednom afričkom biskupu koji je osuđen na smrt g. Studi e Testi. poslije spasonosnog pečata Gospodina moga Isusa Krista Sina Boga živoga. Irenes. odvezla ga u Kartagu i sahranila blizu muče- nika Ciprijana. Historia eclesiástica de España. 3 mjeseca i 18 dana. Originalni grčki tekst spisa izdao je Franchi de' Cavalieri. P. 172—175.220 ACTA I PASSION ES IZ PRVOG RAZDOBLJA o načinu novačenja (regrutacije) u to vrijeme.« Kad su mu htjeli staviti vojnički znak. zbog toga što je s nepo- štivanjem odbio vojničku zakletvu. Tekst je rađen na temelju sudskih zapisnika. Nije bila djevica. 15—19. što mu odgo- vara. Izmjerili su ga. d) Acta s. Agapes. 303. kojega ti ne poznaješ. 5. ima svoj razbor. Felicis. ap. I z d. AC 2.« Maksimilijan je odgovorio: »Oni z n a j u što je njima prikladno.. Sermo 286. jer sam kršćanin. Iz Augustina saznajemo da je bila bogata gospođa.« Dion reče: »Kakvo zlo čine oni koji vrše vojničku službu?« Maksimi- lijan odgovori: »Ti znaš što čine!« Po prokonzulovu nalogu izbrisali su njegovo ime iz popisa. Riječ je o solunskim mučenicama. prosinca 304. I. Crispinae. dobit ćeš odgovarajuću osudu. 377ss. b) Passio s. koji je trpio za naše spasenje. Franchi de' Cavalieri. I z d. Maksimilijan je odgovorio: Bogu hvala.« Kad su Maksimilijana vodili na pogubljenje. ST 9 (kritički). visoka roda. Knopf — G. De sanct. Nav. i ne mogu zla činiti.. 120. kojega je Bog predao za naše grijehe. Zbog svoga odbijanja vojničke službe Maksimilijan je doveden. neka posa- v j e t u j e svoga sina. jer je odbio da preda vlastima svete knjige. pred prokonzula Diona.« Prokonzul ga je htio urazumiti: »U carskoj pratnji (in sacro comitatu) gospodara naših Dioklecijana i Maksimijana. Ks. Sudac je prokonzul Anullinus. Ausgewaehlte Maertyrerakten. a prokonzul mu je rekao: »Budući da si s nepoštivanjem odbio vojničku službu. budući da sv. 90s.: SPOS 13. str. (1909). Kriiger. Th. Augustin navodi u vezi sa sv. RUINART. Mučeništvo se zbilo također u Teveste. Čini se da u spisu imamo samo konačno saslušanje pred vlašću koja je imala »ius gladii«. Chioniae. začetnika spasenja. za p r i m j e r drugima. da je osramote. LLORCA. (usp. Marcelli. 304—305. 268—280. Kad je prokonzul tokom preslušavanja rekao ocu.: R. Dva sačuvana izvještaja oslanjaju se na službeni zapisnik i pružaju garanciju autentičnosti. in ps. Njemu svi mi kršćani služimo. Izd. A ja sam kršćanin. DELEHAYE.: VILLADA. njega slijedimo kao prvaka života. 104—110). dj. LUKMAN. li- stopada 298. 1. 5.« Matrona Pompejana dobila je od suca njegovo tijelo. Usp.

ed. Zahvaljujem ti. 80—81). za ime tvoje d a j snage da podnesem. Oslobodi sluge svoje iz sužanjstva ovoga svijeta. ili 6. A dodaje: Jesi li bio na sastanku. kaže. 386—387. Ruinaría. 17).. 6). katolici su priznali njihovu vjerodostojnost te iz njih argumentirali sebi u prilog (usp. 12). Kao da bi kršćanin mogao biti bez Gospodnjeg slavlja (sine Domi- nico). pred prokonzula Anulina. 414—422. Ks. jesi li kršćanin.MUCENIŠTVO SV.. Zeiller smatra da taj spis daje dojam izvornosti. To se dogodilo 25. anast. nesretnici.. F. str. 79) zastupa taj drugi datum. razumij sastajanje s Gospodi- nom (frequentiam Domini disce). Biskupa Sirmiuma. Spis je napisan veoma živo i neposredno. Na javnom dijalogu između katoličkih i donatističkih biskupa u Kartagi g. Roma 1967. episcopi Sirmiensis. op. 411. Usp. pa budi sumnje u onome što je od sebe dodao. c. Ruinarta . donatisti su izvukli ta Akta da njima argumentiraju. dj. H. J. Dativi et aliorum. F.' Neprijatelj. ŠB)« (c. tj. nikad ti neću dosta zahvaliti« (c. to odgovori. Usp. 221—227. f) Acta Saturnini.. koji su uhvaćeni u Abitini g. Čuvajte zapovijedi Boga Svevišnjega. Ireneja sudio je Probus. g) Passio s. i da je dostojan vjere (str. 304. Bože. smiluj se. i kad čuješ sastanak (collectam). op. ožujka g. protiv Boga radite. ili bi se Gospodnje slavlje (Dominicum) moglo obavljati (celebrari) bez kršćanina! Zar ne znaš. da kršćanin stoji u Gospodnjem slavlju (in Dominico). Mitrovice. nego jesi li održavao sa- stanak (collectam) ili imaš neka Pisma? O ludog li i smiješnog sučeva pita- nja! Jesi li kršćanin. 141—143. Gospodine. Les Passions des Martyrs. spoznaj ime (kršćani. Rukopisna tradicija spisa zahtijeva detaljnije kritičko istraživanje. pogođen tim rije- čima. tako da se mora smatrati da je glavnina napisana od očevica. collationis die 3. protiv Boga radite. sotono. nevine razdirete. ne složi se s njima na te grijehe. a Gospodnje slavlje stoji u kršćaninu. nav. IRENEJA SIRMIJSKOG 221 zapisnika je vjeran. Postoji grčki i latinski tekst u više rukopisa. Irenaei. 114ss. o tom šuti. str.nepobjedivi mučenici Kristovi reko- še kao jednim ustima: 'Kršćani smo. reče Feliksu: 'Ne pitam te. LUKMAN. tako da jedno bez drugoga ne može biti? Kad čuješ ime (kršćani. U vezi s ti- me nalazi se u spisu glasovito mjesto o neodvojivosti kršćanskog zajedništva i proslavljivanja Euharistije (mise): ». nesretnici. dj. Nepravedno radite. H. Bože Svevišnji. s komentarom. DELEHAYE. DELEHAYE. Zeiller (Les origines chrétiennes dans les provinces danubiennes de l'Empire romain. Lukman je donio slovenski prijevod (nav. Pisac nije bio očevidac. dj. S. 304. dj. travnja iste godine. Brev. da je sastavljen neposredno iz javnih zapisni- ka ili na temelju izjava očevidaca. Tako npr.. ŠB). Acta martyrum. 19332. RU- INART. Glavni je predmet optužbe bio što su protiv carskog edikta održavali euharistijski sastanak. Telika usred torture govori: »Nepravdu činite. Veoma zanimljiv spis o skupini kršća- na. »praeses Pannoniae«. Nismo ubojice. Aug. Isti.. Ratisbonae 1859. Ks. Irenej je ubijen mačem i bačen u Savu. koji nije htio stvari uljepšavati na način kasnijih epskih opisa. Ne možemo drugo nego da sveti zakon Gospodnji očuvamo sve do prolijevanja krvi. Les origines du cuite des Martyrs. prema Th.. i odvedeni u Kartagu. donio je slovenski prijevod latinskog teksta prema izdanju Th. Zahvaljujem ti. 202—205) prema tekstu kod Th. današnje Sr. LUKMAN (nav. 186—201) donio je slovenski prijevod spisa. Griješite nesretnici. Nav. nismo činili prevare. Bila su dva saslušanja.

481—485. koji je podnio mučeništvo n a j v j e r o j a t n i j e pod Decijem. RIGHETTI. Zeiller (nav.). Roma 1955. U istu grupu legendarnih spisa spadaju mučeništva rimskih mu- čenika sv. Čista legendarnost nekih od tih spisa sama po sebi ne dokazuje izmišljenost samog mučenika o kojemu go- vore. Ks. Sv. 27. str. ili polaze od neke povijesne jezgre. 4. sv. Redaktor je poznavao spis o mučeništvu sv. Milano 1950. RITIG. Zagreb 1944. dobio je pomoćnika G. t j . Izazov starih. 9. 74) misli. ili 28. u Kulturno-povijesni zbornik Zagrebačke nadbiskupije. Zagreb 1972. F. Ireneja. 5. M. ZEILLER. sv. ali s povijesnom jezgrom (usp. 1629. 27—59). da se »nema što prigovoriti njegovim Aktima: njihov tekst. pa radi toga uređene pretežno po ka- lendarskom principu (usp. Mučeništvo i testamentum 40 mučenika iz Sebaste u Armeniji u g. pa to znači da je Passio s. Irenaei. spada među takve nepovijesne spise. sto- ljeća da prirede novu i sveobuhvatnu hagiografsku kolekciju koja će donijeti autentične živote mučenika i svetaca. veoma jednostavan. 53—79. Sv. 1—3. isti ga je Probus osudio na lomaču. 1. Les Passions des Martyrs. Prvu kolekciju spisa o mučenicima (u 16 ili 20 knjiga) načinio je Euzebije Cezarejski. D.. Stradao je nešto kasnije od Ireneja. T. Budući da se u spisu spominje car Valentinijan (364—375). 320 (»Testamentum« je autentičan. 14. Bollandu (rođ. 45—48. sačuvana redakcija Polionova mučeništva mora potjecati iz vremena kad je Valentinijan još živio. SIMONETTI. Kad je on g. nav. 13. te je g.: J. povjerili su ovome da nastavi njegovo djelo u Anversu. Najnoviji prijevod na srpski: J. H. izdao zbirku »Vitae Patrum« (»Patres« su tu pustinjski oci. poglavari su predali njegove materijale J. str. travnja 304. Cecilije. nav.222 ACTA I PASSION ES IZ PRVOG RAZDOBLJA (nav. Vjesnik biskupije đakovačke. 1635. Zitija svetih za mart. 1630. Značajan b r o j spisa koji dolaze kao opisi mučeništva iz prvih triju sto- ljeća. Ignatii. 15. sisački biskup. 435—436. a za kojega zna Euzebije (Hist. dj. 12) i 1949 (br. POPOVIĆ. str. M. 11—12). lišen ičega čudesnoga. 252—255). Henscheni- . 73—81. Pollionis et aliorum martyrum. 1569). 1596. g. ur. Agneze. koji je bio rodom iz Cibala (rođ. KS. Naši sirmijski mučenici. Manuale di storia liturgica. 1948 (br. Kvirin. Ti su spisi ili sasvim legendarnog značaja. Izd. str. dj. Bogoslovska smotra. 321). L i t. Klementa i dr.: Th. DRAGUTINAC. od početaka monaškog života u Egiptu i Siriji u IV stoljeću). sv. dj. Sugli Atti dei due martiri della Pannonia. Kniewald. djelo. no ona nije do nas došla. naobraženog prezbitera Crkve u Smirni. 1616. eccl. zamolio svoje poglavare (bio je isuso- vac) da se može posvetiti tome poslu. Polion je bio lektor u Cibalama (Vinkovci). ako se njegovo p o s t o j a n j e može utvrditi postojanjem njegova štovanja koje je prethodilo sastavljanju spisa. Kvirina vidi: D. 46s). 5—16. — Usp. nav. g. poduzeli su Bolandisti u prvoj polovici XVII. 206—209. koji je g. stari monasi. dj. Pollionis nastala poslije Passio s. NE2IC. Jednako Martyrium s. DELEHAYE. Beograd 1973. 432—434). o opisu mučeništva sv. Passio s. Lovre. RUINART. M. umro. G. Idejno je stvar pripravio Heribert Roswey (ro- đen u Utrechtu g. vol. Zagreb 1911/1912.. ŠAGI-BUNIĆ. potječu od anonimnih autora koji nisu bili očevici i koji su svoje opise iskitili ne vodeći dovoljno brige o povijesnoj istini. 1603. Félicité i Damjana. kojoj su po uhodanim klišejima nadodali legendarne elemente. koji su bili zbirke opisa mučeništva ili života sveta- ca prvenstveno za liturgijsku upotrebu. pročistivši kritički svu dotadašnju ha- giografsku literarnu tradiciju. izgleda veoma star«. Sludi agiograjici. — Poslije cvata srednjovjekov- nih Pasionara i Legendara. ali spis kao cjeli- na nije). sv. i dr. Martyrologij srijemsko-panonske metro- polije.. LUKMAN. Passio Pionii.

F. . str. bilj. 1689. ... ne izbjegava ni čisto legendarne tekstove. U Osiku 1800). 1643. p r e m a novijim kritičkim izdanjima. Najkompletniju hagiografsku zbirku Istočne Crkve na srpskom jeziku počeo je izdavati g. koja — uz prekid od g. On slijedi kalendarsko načelo. »koristeći pri tom novija kritička izdanja« (Zitija svetih za mesec januar. Dosad izašlo 7 svezaka. 1837. koja je u našim bibliotekama dostup- nija u regensburškom izdanju (Ratisbonae 1859). koji o p r e d j e l j u j e i njihov stav prema Žitijama Svetih uopšte« (nav.. 1800. 17). Ks. Teodorika Ruinarta. RUINART izdao je g.. Francuski benediktinac iz kongregacije sv. kad su napisani od očevidaca i drugih vjerodostojnih osoba. Korisni podaci za povijest hagiografije na Istoku mogu se naći u njegovu predgovoru prvome svesku (nav. Lukman je na slovenski preveo (Martyres Christi Trideset poročil o mučencih prvih stoletij z zgodovinskim okvirom. Ko- lekcija je zamišljena po principu kalendara. Tu je zbirku iz latinskog na hrvatski preveo i izdao g. (ukinuo je rad car Josip II) do g. Beo- grad 1972. te izdaje za svaki mjesec po jedan svezak...»2ITIJA SVETIH« 223 usa i tako se počela stvarati grupa Bolandista. dj. Prva dva sveska Acta sanctorum za mjesec siječanj izašla su g.. Maura Th. O Bolandisti- ma misli: »Rad Bolandista još od samog početka karakteriše zapadnjački duh racionalističkog kriticizma. u Beogradu Justin Sp.na korist duhovnu svega Illiricskoga naroda iz latinskoga jezika na illiricski prineshena i u tri dila razdilita. — nastavlja taj posao još i danas. u Osijeku Ivan Marević (Dilla svetih mucsenikah nehimbena i izabrana s trudom i pomnjom O. str. dj. 1972. Celje 1934) trideset opisa mučeništva iz prvih triju stoljeća. u Parizu kolekciju opisa mučeništava iz rimskog vremena pod naslo- vom »Acta p r i m o r u m m a r t y r u m sincera«. u direktnom prijevodu s grčkog. a neka i prema Ruinartu. Donosi neke stare hagiografske tekstove. a po Ivanu Marevichu stolne pechuiske cerkve kanoniku svete bogoslovice nau- csitelju . Popović pod naslovom »Žitija svetih«. Inače. 22. 1). P. 18—30). 1788.

.

Freiburg 19632. ima otkrivenje. braćo? Kad se sku- pite. na prvi pogled. Herder. 9). Iz Pavlovih se poslanica jasno vidi koliko su pjesme imale veliku vrijednost u religioznom životu nove zajednice. Gebet und Gottesdienst im Neuen Testament. Na tim se mjestima spominju psalmi. poneki ima nauk (didachen). U n a j r a n i j e doba to je bilo povezano s onovremenim židovskim tradicijama i u uskoj oslonjenosti na starozavjetne pjesničke oblike i običaje u n u t a r židovskog sinagogalnog bogoslužja. ThWNT I. te poneki ima hvalospjev (psalmon). Po nekima (Hefele) bi psalmi i himni bili specifične biblijske vrste. među njima. »A pogani da za milosrđe proslave Boga. PRVI KRŠĆANSKI PJESNIČKI OBLICI 1. KITTEL. hvalospjevima (hymnois) i duhovnim p j e s m a m a (odais pneumatikais)! Pje- vajte i slavite (adontes kai psallontes) Gospodina u svom srcu« (Ef 5. kao što je pisano: Zato ću te slaviti (eksemologesomai soi) među pucima i psalam pjevati (psalo) tvome Imenu« (Rim 15. a duhovne ode bi bile izvanbiblijske pjesme koje mi danas nazivamo himnima. »Što. himni i ode. 163—165). usp. 3). 26). 15). u G. 15. SCHLIER. Pjesma je. prema tome. čini se. molit ću se i umom. 3. Kršćanstvo je od židovstva preu- zelo pjevanje psalama i kantika (oda). ali je pratila i pojedinca u njegovim životnim situacijama. Međutim. To bi. ima tumačenje (hermeneian) — sve neka bude radi iz- građivanja« (1 Kor 14. Otkrivenje. pjevat ću hvalospjeve (psalo) duhom. 13). 9). pjesmama duhovnim (odais pneumatikais) od srca pjevajte hvalu Bogu« (Kol 3. imale biti tri pjesničke književne vrste koje su se gajile u Crkvi u najprvo vrijeme. »Psalmi- ma. Pjesma i pjevanje našli su m j e s t a u životu kršćanske zajednice odmah od početka. J. str. NIELEN. govori o novoj pjesmi (kai ado- usin oden kainen) koja se pjeva na nebesima (Otkr 5. Th. 19). M. 225 GLAVA ČETVRTA POČECI KRŠĆANSKOG PJESNIŠTVA § 24. u nebeskoj liturgiji (Otkriv 14. dakle. one koje mi danas nazivamo psalmima i kanticima. 209—218. nije moguće načiniti jasnu razliku i strogo razgraničenje (usp. »Molit ću se duhom. H. U Jak se kaže: »Pati li tko među vama? Neka moli. Je li tko radostan? Neka pjeva hvalospjeve (psalleto)« (Jak 5. imala m j e s t a u službenom bogoslužju. Har- nack podrazumijeva pod himnima judeokršćanske svečane pjesme zajednice 15 Povijest kršćanske literature I . hvalospjevima (hymnois). 16). ali pjevat ću (psalo) ih i umom« (1 Kor 14. u očitu pa- ralelizmu s liturgijskim običajima u zajednici. »Razgovarajte među sobom psalmima. ima jezik.

96). među gnosticima. Npr. Geistesgeschichte der christ- lichen Antike. posebno Ivanovo Otkrivenje. na paralelizmu. o tome da »uzajamno pjevaju p j e s m u Kristu kao Bogu« (carmen dicere Christi quasi Deo secum invicem) (Epist. Prema crkvenom povjesničaru Sokratu (Hist. Benedictus (Lk 1. 14) i Nunc dimittis (Lk 2. 492—506). 68—79). a pod odama duhovne pjesme većma subjektiv- ne vrste. 3. U novim se izdanjima Biblije ti dijelovi obič- no tiskaju odvojeno od ostalog sloga. 456ss). 29—32). Muenchen 1970. bar ne za sve dijelove koje neki takvima s m a t r a j u . Značajno je da su neki od novozavjetnih biblijskih hi- mana uneseni kao pjesme u časoslov kod posljednje liturgijske reforme posli- je Drugog vatikanskog koncila. Pjes- ništvo te vrste s oblicima takvog uzvišenog i uznesenog proznog govora prvo se razvilo u kršćanskoj sredini. Metričko pjesništvo. 112. Gloria in excelsis (Lk 2. većina je tih tekstova svakako građena po načelu parallelismus membrorum. i to ponaj- prije. G. C. kao i u druge novozavjetne teksto- ve. što je temeljna značajka židov- ske biblijske poezije. iako njihov pjesnički karakter nije od svih stručnjaka priznat jednakom sigurnošću. Neke su od njih najuže vezane uz starozavjetni oblik psalma. eccl. kao o jednom od glavnih običaja kršćana u Biti- niji i Pontu. Prve kršćanske pjesničke tvorevine p o j a v l j u j u se već u novozavjetnim spisima. dapače zadržalo ga do danas. 8) uveo je Ignacije Antiohijski antifonalno pjevanje himana u antiohijsku Crk- vu. koje se oslanja na kvantitet slogova. On je bio zamišljen da se pje- va uz gitaru. 2. 30. čini se. 10) da je Pavao Samosatski izbacio iz antiohijske Crkve pje- vanje psalama u čast Kristu s obrazloženjem da su te pjesme. Neki istraživači vide u tim himnima u t j e c a j helenis- tičkih religioznih himana koji n e m a j u strogo metrički karakter kao ostala grčko-rimska poezija (v. kristološki himan u Fil 2. Neke metričke himne susrećemo u apokrifnim spisima. koje se ne mogu dokazati na te- melju biblijskog grčkog rječnika ni onovremenih židovskih ili kršćanskih pisaca (usp. KITTEL. Klement Aleksandrijski stavio je na svršetak svoga djela Paidagogos grčki metrički h i m a n u počast Kristu u anapestima. Te se pjesme temelje na osnovnoj karakteristici židovske poezije.226 POCECI KRSCANSKOG PJESNIŠTVA većma objektivnog značenja. eccl. 11—13. 46—55). a odanle su ga onda preuzele i druge Crkve. bila školska molitva u aleksandrijskoj kršćanskoj . Ipak. koje bi potjecale iz kršćanskih krugova iz poganstva. 7. 6. čini se. sve su to samo hipoteze. pjesma i pjevanje u kršćanskoj zajednici I stoljeća ima- ju tako značajnu ulogu da rimski legat u Bitiniji Plinije Mlađi negdje g. izvješćuje cara Trajana. npr. pa im nije m j e s t o u liturgiji. DELLING. Gnostici su ispjevali velik b r o j metričkih himana u svrhu š i r e n j a svoga učenja. u G. SCHNEIDER. ili 1 Tim 1. Ignacija Antiohijskog i kod drugih kršćan- skih pisaca prve periode. za razliku od biblijskih psalama. Druge. Euzebije Cezarejski pripovijeda (Hist. i zauzelo je svoje mjesto u liturgiji. 10. To je. 16 pa 2 Tim 2. Najstariji veći p r i m j e r toga pjesništva su Oracula Sibyllina. kao i psalmi. Ipak. koje obično danas nazivamo himnima. trenutačne inspiracije. Himnički stil nalazimo kod sv. pojavilo se među kršćanima u II stoljeću. 6—11 (kojemu se gotovo općenito priznaje himnički karakter). slijedeći klasičnu grčku poeziju. ThWNT VIII. nala- zimo uklopljene u neke Pavlove poslanice. To su Magnificat (Lk 1. i one su ubrzo postale dio kršćanske liturgije. novotarije: to su sastavci novih autora. Na svaki način.

potječe iz II stoljeća. otkriven je u Oxyrhynchos-u fragment jednog starokršćanskog himna s glazbenom notacijom (Oxyrh.2 Usp. DEICHGRAEBER. R. To je najstariji kršćanski pjesnički spomenik s notama. To- rino 1952. La poesia greca cristiana dei primi secoli. Me- trička kršćanska poezija razvijala se posebno u IV stoljeću (Grgur Nazijan- ski. Goet- tingen 1967. 1922. 5.STAROKRŠĆANSKI HIMNI 227 školi. potječe s k r a j a I I I st. 4. G. 6. Poznato je da je aleksandrijski prezbiter Arije iznosio svoju nauku u pjesničkim oblicima. Večernji himan Phos hilaron. 15. Untersuchungen zu Form. .: C. vol. 1786). Pap. PELLEGRINO.). fasc. Sprache und Stil der fruehchristlichen Hymnen. po uzoru na školske molitve u platonističkoj školi (C. Schneider). Liturgiae. koji se još danas nalazi u večernjoj službi praesanctificatorum Grčke Crkve. I z d. Novija otkrića papirosa u Egiptu iznijela su na svjetlo više staro- kršćanskih molitava i himana. nego su se pjevali i inače. Gotteshymnus und Christushymnus in der fruehen Chris- tenheit. del GRANDE. M. Služili su također kao u t j e c a j n o sredstvo kršćanske propa- gande.. Starokršćanski himni nisu imali samo liturgijsku svrhu. Apolinar i dr. n. 2. Napo- li 1933. Amfilohije. preces et hymni Christianorum e papyris coli. Ipak je na kršćanskom Istoku i Zapadu pre- vladavala ritmička poezija koja se ne obazire na kvantitet slogova.

Na- činio je probir orakula i u Sibilinskim knjigama. (Dao ih je spaliti Stilicho). politički i religiozni značaj. kasnije decemviri. Oracula Sibyllina. GRENIER. u red izvora judeokršćanske teologije (Usp. 6). Kršćani su preuzeli tu židovsku literaturu. Od tog vremena počinju se proizvoditi židovska sibilinska proročanstva i stvarati njihove zbirke. str. Moguće je da su židovski pisci sibilinskih zbirki unijeli u svoj tekst poganske teksto- ve. 405. Eneid. Kr (ili još otprije). ORACULA SIBYLLINA 1. Verg. Židovska je religiozna propaganda počela iskorištavati oblik sibilinskih orakula od vremena Makabejaca. 432. Sibilinske knjige. Paris 1969. te je ono što je zadržao dao položiti podno kipa Apolona Palatinskog. 83. Današnji oblik zbirke Sibilinskih knjiga možda je svoju konačnu redakciju zadobio u V stoljeću. p r e m a tome. U Rimu su Sibilinske knjige uživale posebnu čast n a j v j e r o j a t n i j e od g. Le génie romain dans la religion.. Kr. Te knjige citira ps. i više od dvije tisuće dao ih je svečano spaliti. G. Sam je osobno predsjedao ko- legiju quindecemvira koji su ih čuvali i jedini imali pravo da ih konzultira- ju u svim teškoćama države kad je to trebalo (usp. 115 i 403). obnovio je ugled i Sibilinskih knjiga. J. Car August. Poseban rascvat te literature razvio se u posljednja desetljeća I stoljeća poslije Krista. la pensée et l'art. Ovaj posljednji citira kršćanske sibilinske stihove kao proročanstva Sibile Eritrejske i p r i d a j e im isti ugled kao proročanstvi- ma starozavjetnih proroka. židovskog i kršćanskog materijala koji ima povijesni. A. bile su uništene zajedno s h r a m o m u kojem su se ču- vale. možda su etruščanskog podrijetla. Konstantinov govor »Ad coe- . u okviru svoje reforme rimske državne religije. a posebni skup svećenika (duumviri. Sibilinske knjige posebno su cijenili Teofil Antiohijski (II st). općenito govoreći. unoseći u tekst kršćanske interpolacije i stvarajući nove dijelove. Bile su p o h r a n j e n e u h r a m u Jupitera Kapitolijskog. 28—30). DANIÉLOU. pr. idu. ali se ta li- terarna vrsta svakako veže također uz Delfe. iza razorenja židovskog h r a m a . kao zbirka oraculorum posebno Sibile Kumanske (usp. s izrazitom proturimskom tendencijom. To je stvaralaštvo posebno cvalo ti- jekom II stoljeća. Théologie du Judéo-christianisme. pr. Te su knjige izgorjele oko g. svakako sentencije Sibile Eritrejske.228 § 25. On je dao sabrati zbirke orakula (proroštava) i neautorizirane rituale. Današnja zbirka Sibilinskih knjiga predstavlja kompilaciju poganskog. predstavljaju produkt judeo-kršćanske apokaliptike. Laktancije. str. pjev. Klement Aleksandrijski. napokon quindecemviri) imao je dužnost da nad n j i m a b d i j e i da ih konzultira u sasvim iznimnim slučajevima državnih nevolja.

posebno o rođenju Kristovu (stiho- vi 256—269). Kardinal A. ali u b o j a m a koje su m a n j e materijalne od milenarizma kakav se zastupao u Ma- loj Aziji. Knjiga završava nebeskim uzašašćem križa. Kr. 4). Zatim se opisuje mesijansko doba. Poznata sekvencija iz mise za po- kojne »Dies irae« spominje Sibilu uz Davida. kad piše Celzo. 180. Napisao ga je naj- vjerojatnije neki Židov. Michelangelo). Dante. Augustin (De civitate Dei 18. 53). do I st. Kr. društve- ni kaos i p o m e t n j a među narodima. kao svjedoke za Sudnji dan. Prvi dio (stihovi 1—216) sav je upravljen protiv Rima. Drugi dio počinje (stihovi 217—250) triumfalnom eshatološkom . 165. je karakteristično djelo judeokršćansko. opisuje zla posljednjih vremena t j . to djelo treba smatrati judeokrš- ćanskim. a u I st. 7. odnosno I I I / I V stoljeću. pr. Toma Akvinski. Počinje izvještajem o Isusovu k r š t e n j u na Jordanu. čini se. ima na- glašeni eshatološki karakter.ORACULA SIBYLLINA 229 tum sanctorum« (18). Knj. To je najvažnija od svih Sibilinskih knjiga. a nastale su u I stoljeću. Opisuje se kozmički kaos i požar svijeta. K n j . Cal- deron nisu izbjegli njihovu u t j e c a j u (J. unesena su oracula Sibile Eritrejske. N j u Laktancije citira 30 puta. kao zlatno doba u smislu milenarizma. 11—14. Knjige koje je pronašao kardinal Mai (11—14) sasvim su. Ostali dio knjige je naglašeno kršćanski. Kao i Evanđelje Petrovo. opomene. 177/178. 1817. prijetnje. koje se b r o j e kao knj.. pa djelo mora potjecati iz vremena koje nije jako udaljeno od pada Jeruzalema. židovskog podrijetla. nastalo vjerojatno također u Egiptu u početku II st. Znači. pr. 1817. od kojih je osma knjiga u nekim rukopisima bila podijeljena na tri dijela. pa je tako došlo do toga da se tih 8 knjiga broji kao 10. Quasten). Do g. 5. da su se kršćani već oko g. dakle. ali u n j o j ima više očitih kršćanskih dijelova. Kršćanske su Sibilinske knjige bile poznate poganskom filozofu Celzu iz II stoljeća. a stari ih crkveni pis- ci nikad ne citiraju. i govori o prisutnosti vatre u Jordanu. u često teško shvatljivim izražajnim oblicima. 8. 2. n a j v j e r o j a t n i j e također u Egiptu. Sibilinske su knjige uživale velik ugled i u Srednjem vijeku: sv. služili u svo- j o j propagandi Sibilskim knjigama. Poje- dini dijelovi posjeduju pravu pjesničku visinu. Na t a j se način može govoriti i o 12 (ako se osma knjiga ne dijeli na tri) i o 14 knjiga. moralni kaos i nezakonite spolne veze. 23). njihov je sadržaj sasvim historijsko-politički. navješćujući mu Božju kaznu. pozive na pokoru. Ima 500 stihova. 97ss) sastavljen je negdje poslije g. ali i sv. što ima sličnosti s Evanđeljem Petrovim. Kr. Origen. ako se izuzmu neke interpolacije. K n j . Knjige 1—5 potječu iz krugova helenističkih Židova od II st. proročanstva o nesrećama. Contra Celsum 7. je također eshatološka. stoga su one za nas od manjeg značenja. Njegova je značajka žestoko neprijateljstvo protiv Rima. Sadrže povijesne izvještaje. pr. Mai otkrio je g. Spis je napisan sredinom II stoljeća. poslije Krista. Današnja zbirka Sibilinskih knjiga sadrži četrnaest knjiga didaktičkih poema u heksametrima. uz b r o j n e kršćanske interpolacije. a sa- stavljeno je n a j v j e r o j a t n i j e u Egiptu pod Domicijanom (81—96) ili Nervom (96—98). Najstariji židovski dio (3. 6. U današnjem obliku. bilo je poznato samo 8 knjiga Oracula Sibyllina. § 18. koja ima 162 stiha.. nešto prije g. koji tvrdi da su ih kršćani interpolirali (v. je naglašeno židovskog karaktera. spis je naglašeno protužidovski (v. još četiri knjige. Njihov u t j e c a j na umjetnost općenito je poznat (Rafaelo. Knj.

U drugoj knjizi donose se veliki dijelovi Apokalipse Petrove (v. Usp. Oracula Sibyllina. Fruehkirche. TU 8. str. KURFESS. : J. Augustin u latin- skom prijevodu (De civ. s akrostihom IESOUS CHREISTOS THEOU HYIOS SOTER STAUROS. 1. Leipzig 1902. Treći dio (stihovi 429 i dalje) donosi himan Bo- gu Stvoritelju i njegovu Sinu. Réflexions sur quelques problèmes du quatrième et du cinquième livre des Oracles Sibyllins. V. Sibyltinische Weissagungen. E. Logosu koji je postao čovjek. GCS (=CB) 8. o Božjoj svemogućnosti.230 p j e s m o m Kristu. Komposition und Entstehungszeit der Oracula Sibyllina. A. I z d . Muenchen 1951. § 20. Stihovi 251—428 govore o Kristovoj osobi. bez strofe STAUROS. J. 310—332). Urtext und Ueberzetzung. Judentum und Gnosis. Leipzig 1902. o njegovu upravljanju svijetom i o konačnoj pravdi. Dei 18. 2) u poetskoj obradi {usp. a na k r a j u se donose ćudoredna pravila za život. 23). Hebrew union College annual 43 (1972) 29—76. NIKI- PROWETZKY. Gospodinu i Sucu svijeta. PETERSON. GEFFCKEN. To mjesto navodi sv. GEFFCKEN. .

C. Rendel Harris je kod prvog izdanja izrekao mišljenje da su to kršćanske (judeokršćanske) pjesme. (Add. 4] Leipzig 1910). str. Njihovo podrijetlo nije heretičko. najdragocjeniji dokumenat koji posjedujemo o judeokršćanskoj liturgiji (usp. ali koja je bila prihvaćena od kršćanske zajednice i doživjela kršćansku obradu već negdje oko g. U tekstu (i to ne samo u elementima koji bi potjecali iz kršćanske obrade) vidio je Harnack dodirne točke s teologijom sv. On je priredio i prvo njihovo izda- nje (Cambridge 1909. Instit. Mus. 2). str. 40—43). nego pri- padaju Velikoj Crkvi. HARNACK. no Adolf Harnack je stao na stanovište da Ode potječu od židovskog autora. »Ode Salamonove« su. 40—43). poslije otkrića spisa Didaché. st. međutim djelo kao takvo nije gnostičko. J.. u prvoj polovici ili sredinom II stoljeća. sačuvanog na koptskom jeziku. Danas se općenito drži da su Ode nasta- le u kršćanskim krugovima. 100. Ode je u starini citirao Laktancije. Nav. s područja najstarije kršćanske književnosti. 2. Théologie du Judéo-christianisme. Danas se općenito misli da je neki dah gnostičkih ideja prisutan na nekim mjestima (Ode 19 i 35). DANIÉLOU. dj. C. F. dj. »ODE SALAMONOVE« 1. Njihovo je postojanje zabilježeno u Ps. Ps. a bez daljnjega je priznavao stilsko jedinstvo svih tih pjesama (A. 14538) 1 izdao jedan drugi nepotpuni sirski tekst Oda (usp. Prije je pet Oda bilo poznato iz spisa Pistis Sophia. u kojemu su bile smještene zajedno u jednu zibirku s tzv. 0 podrijetlu »Oda« nisu učenjaci odmah bili sasvim na čistu. Burkitt pronašao je u jednom kodeksu u Brit. da je to židovska knjiga p j e s a m a iz početka kršćanske ere.). A New MS of the Odes of Solomon: Journal of Theological Studies 13 [1912] 372). Ivana. BURKITT. Ein judeisch-christliches Psalmbuch aus dem ersten Jahrhundert [Texte und Untersuchungen 35. uz Didaché. ko- ja nije bila sasvim imuna od stanovitog u t j e c a j a literarnog kruga gnostika Bardesanesa (usp. ali jednoj judeokršćanskoj s t r u j i u Istočnoj Siriji. str. preciznije: judeokršćanskim. »Salamonovim Psalmima«. bilj. u nekoj Crkvi (ne zna se u . Atanazijevu spisu »Synopsis Sanctae Scripturae« iz IV stoljeća i u Niceforovoj Stihometriji iz početka 9. Dok je za »Psalme Salomonove« sasvim sigurno da su židovskog podrijetla. 4. Otkrio je te pjesme Rendel Harris u jed- nom sirskom rukopisu g.. 103. J. DANIÉLOU. Atanazijev spis dokazuje da su Ode u VI. stoljeća. 231 § 26. 3 (citira se Oda 19. 1905. 6). Otkriće te zbirke starokršćanskih p j e s a m a ujedno je najznačajnije otkriće. Harnack je na teme- lju svojih analiza bio uvjeren da u Odama ne može biti pronađeno ništa »he- retičko-gnostičkoga« (Nav. u Siriji. F. 12.

The Odes and Psalms of Solomon. 2 sv„ Man- chester 1916—1920 (engl. M. 4—9). . 27. prijevod s faksimilom sirskog teksta. Svih Oda Salomonovih ima 42. HARRIS — A. Važno je spomenuti žen- ski k a r a k t e r Duha Svetoga (u sirskom je Duh ženskog roda). jer je ne donosi nijedan od spomenutih rukopisa (zbog oštećenja).: J. 15—16). Dosta se raspravljalo i o jeziku na kojemu su Ode izvor- no ispjevane. I z d. Leipzig 1910 (njemački prijevod J. Značajan je nupcijalni (ženidbeni) karakter k r š t e n j a (3. Roma 1914. Ode Salomonove p r u ž a j u n a m svjedočanstvo n a j s t a r i j e mističke po- božnosti. Oda 19 (govori o djevičanskom rođenju. 4. Crkva se p r o m a t r a kao paradisus (11. TONDELLI. pod u t j e c a j e m Ivanovim. 3. Na grčkom je originalu pronađena samo Oda 11. 18 mislio da Ode stavljaju ženidbu u sumnju. Oda 28 (pjesnički opis Muke). Oda 42 (uskrsnuće Kristovo i njegova pobjeda u limbu). L. Flemminga sa spomenutom Harnackovom proukom). Nepoznata nam je druga Oda. Česte su aluzije na krst i na obred krštenja. Pretjeranost u asketskim tendencijama poznata je u Istočnoj Siriji II stoljeća (Tacijan!). Karakterističan je za Ode tako- đer elemenat asketizma. i komentarom). Cologny-Geneve 1959). TU 35. MINGANA. Oda 12 (Pjesma Logosu). Za teologiju su posebno važne: Oda 7 (opi- suje utjelovljenje).232 »ODE SALAMONOVE« k o j o j je Crkvi spis sastavljen) imale dosta časno mjesto u dodatku knjiga- ma Starog Zavjeta. Le Ode di Salomone. na papyrosu Bodmer XI (izd. a ne sirski ni armejski. inzistira na vir- ginitas in partu). R. Rendel Harris je na te- melju Ode 11. Danas je prihvaćeno da je izvorni jezik bio grčki. Testuz. Značajno mje- sto u Odama ima simbolika križa (23. Vino nije nikad spomenuto. 37).

233 § 27. a iz koje je Rufin (+410) preveo 451 sentenciju iz grčkog na latinski. illuminationis. Većina tih izreka nadahnuta je platonističkim idejama: naglašavaju mo- mente purificationis. Preporučuju umjerenost u jelu. Le Scntcnze di Šesto. IZREKE SEKSTOVE Pod imenom Sekstovih sentencija dolazi zbirka moralnih maksima i nor- mi ponašanja koja je cirkulirala u kršćanskim krugovima pri k r a j u II i po- četkom I I I stoljeća. To je zabacio već sv. 3). Jeronim (npr. tj. pobožanstvenja). bračnom ži- votu (ženidba je u maloj cijeni: Izr. 13. Origen je prvi kršćanski autor koji s pohvalom spominje zbirku Sekstovih sentencija u svome djelu Contra Celsum (8. Milano 1937 (tekst i prijevod s uvodom). Spis n a m pokazuje »u kolikoj je m j e r i popularno-filozofska etika poganskih kršćanskih platonika bila zajednička« (H. 30). Neki je kršćanin pri k r a j u II stoljeća načinio kršćansku reviziju tih sentencija. pilu. I z d. 273). . dolaze pod imenom pitago- rejskog (?) filozofa Seksta. To se za- ključuje iz srodnosti mnogih maksima sa životnom filozofijom Klementovom. Epist. Možda je t a j kršćanski redaktor bio Klement Aleksandrijski. deificationis (očišćenja. tako da je više poganskih elemenata uklonio nego kršćanskih unio. Sentencije su poganskog podrijetla. Pojam Boga je platonistički.: F. spavanju. 133. Rufin je sasvim bez temelja poistovjetio Seksta s rimskim biskupom mučenikom Sikstom II (257—258). prosvjetljenja. DE PAOLO. ali više. Kraft). u negativnom smislu negoli u pozitivnom. čini se.

Dvije godine kasnije otkrio je Ramsay u Hieropolisu (to je drugi lokalitet od Hierapolisa) u Frigiji sam spomenik Abercijev. 3). mora potjecati najkasnije s k r a j a II stoljeća. dao je sebi uklesati t a j epitaf. Ipak ima nekih takvih natpisa koji i m a j u književnu i teološku vrijednost. a po povratku. spominje Euzebije (Hist. a ostali su daktilski heksametri. nego samo odlomci. 216. pa stvar ostaje ne- . nalazi se u muzeju u Carigradu.234 § 28. O Abercijevu se epitafu znalo iz opširnog životopisa Abercija. ali veoma važni. natpisi koje je sastavio papa Damas u IV st. Najglasovitiji i najznačajniji starokršćanski epitaf. ere. T a j životopis na grčkom jeziku donosi potpun tekst epitafa. tj. Danas se spomenik nalazi u Lateranskom muzeju. Međutim je W. biskupa Hierapolskog. pa ih mora proučavati i patrologija. Dva prva i tri posljednja stiha sadržavaju općenite formule uobi- čajene na epitafima: ostalo je od golemog značenja za teološku sliku kršćan- skog života. KRŠĆANSKI STIHOVANI EPITAFI II I I I I STOLJEĆA 1. Po životopisu. Iz prvog razdoblja sačuvana su nam dva epitafa koja žavređuju oso- bitu pažnju. Ramsay g. 5. ugrađen u zid termi koje se spominju u životopisu. Daka- ko. koja ima uklesanu dataciju g. g. a ne u povijest starokršćanske književnosti. sadržavaju- ći posebno srednji dio teksta. eccl. koji je Simeon Metafrast u X st. 300 (Frig. Proučavanje starokršćanskih epitafa (nadgrobnih natpisa) spada u sta- rokršćansku epigrafiku. a stihovi očituju jasnu ovisnost od epitafa Abercijeva. U životopisu se kaže da je Abercije bio biskup. Natpis Abercijev je svakako stariji od Aleksandrova (jer ovaj nije uspio svoje ime dobro u t r p a t i na m j e s t o Abercijeva u odgovarajući stih. koji da je autor prepisao s kamena tako starošću izjedenog da se dio teksta jedva ili nikako ne da čitati. našao u Keleudres-u u Frigiji stelu nekog Aleksandra Antonijeva. 1881.). od kojih je drugi stih pentametar. kao značajnog pro- tivnika montanista. tako da se uz pomoć grčkog životopisa mogao utvrditi gotovo cio epitaf. uvrstio u svoju zbirku. kao dar turskog sul- tana papi Leonu X I I I . Neki misle da je t a j Abercije isti s onim Avirkios Markellos kojega. kršć. Abercijev epitaf. svakako poslije cara Julijana Apostate. ali toga nema u epitafu. a na- pisan je negdje pri k r a j u IV stoljeća. sa- stavljen od 22 stiha. kad su mu bile 72 godine. 16. 2. Tillemont je zajedno s legendarnim životopisom stavljao među tvo- revine mašte i p o s t o j a n j e epitafa. nije pronađen cijeli natpis. pa je stih uslijed toga šepav). Abercije je putovao u Rim za vrijeme Marka Aure- lija i Lucija Vera. odnosno razjasniti n a j s u m n j i v i j a mjesta iz živo- topisa. Takvi su npr.

PEKTORIJEV EPITAF 235 jasna. I z d. učenik sam neokaljanog pastira / koji pase stada ovaca po brdima i ravnicama. / Ja sam. i sve gradove obiđoh. iz čega se razvila žestoka kontro- verzija. čistu«. neka moli za Abercija. / I vidjeh ondje narod što blistav pečat nosi. svaki koji isto misli. čuvaj svoje srce nepokvareno. u skladu s disciplinom arcani. ovdje nazočan. / Ime mi je Abercius. / on ima velike oči koje posvuda vide. Pektorijev epitaf. da imam. 1839. veoma veliku. Pronađen je g. izrekao to. n a j v j e r o j a t n i j e je Crkva (usp. platit će dvije tisuće zlatnika riznici Rimljana / a dragoj domovini Hieropolu tisuću zlat- nika. / On me je naime naučio vjerna slova (života?) / On me u Rim posla da pro- matram kraljevsko veličanstvo / i da vidim kraljicu u zlatnoj odori i obući. primivši besmrt- no vrelo među smrtnicima iz božanskih voda! Pomlađuj svoju dušu. Abercije.« Kako se vidi. K. / i dala je prijateljima da je blaguju sveudilj / imajući odlično vino koje pomiješano daje s kruhom. 3. Prvih šest stihova povezano je zajedno akrostihom IXTHYS: »O božanski rode nebeske Ribe (ICHTHYS). i da autor nije imao drugih podataka. a drugi nisu shvaćali njegov kršćanski karakter. Epigrafski (tj. spada u ranije razdoblje. iskonstruiran samo na temelju podataka iz epitafa. po obliku i stilu slova) spada u vrijeme od 350—400 godine. DELAHAYE. / prešavši Eufrat: a posvuda nađoh sudrugove. Danas je općenito prihvaćen kršćanski karakter epitafa. čistu. slično A. 79—80). ali po sadržaju i frazeologiji. tako da su ga mogli razumjeti samo initiati u kršćanske misterije. / imao sam života go- dine sedamdeset i dvije. / imajući Pavla za pratioca. Evo teksta Abercijeva epitafa: »Dičnoga građanin grada. gdje će mi ležati tijelo. »Nepovrijeđena djevica« (parthenos agne) koja je ulovila »ribu iz vrela. budući da je životopis. 37—42 (uvodna rasprava: 3—9). ja ovo načinih / za svoga života. premili. To je dalo povoda da se pri k r a j u prošlog stoljeća (1894) pojavilo tumačenje epitafa po kojemu Abercije ne bi bio kršćanin. u sedam fragmenata. A posvuda mi je vjera bila vođom.: FP 3. nego svećenik kulta Cibele. . 42—43. vječnim vodama bogato darežljive mudrosti! Primaj kao med slatku hranu Spasitelja svetih: jedi. Paris 1964. / Onaj koji to shvaća. držeći ribu dlanovima!« I z d. čini se. Ficker. da se ovdje upiše. Teološka važnost Abercijeva epitafa veoma je velika. Ecclesia Mater chez les Pères des trois premiers siècles. kojom hrani prijatelje. posebno prvih šest stihova koji tvore zasebnu cjelinu. u Autun-u (Augustodunum) u Francuskoj. pij. / Nitko neka na moj grob ne stavi neki drugi: / u protivnom. / Vidjeh i ravan Sirije. str. / i posvuda mi je pružala za hranu ribu iz vrela / veoma veliku. na starokršćanskom grob- lju. i koja d a j e pomiješano vino (s vodom?) i kruh. kad dođe čas. Dieterich).: FP 3. Velike m a j k e bogova (G. t a j je tekst napisan u mističkom i simboličkom stilu. Ima jedanaest stihova. koju je uhvatila nepovrijeđena djevica. posebno za sakra- mentologiju i ekleziologiju.

.

k a o što p o k a z u j u povijesne paralele židovske i islamske religije. novost k o j a je obilježila s m j e r kršćanskog duhovnog razvoja sve do danas. »Mi naprotiv mislimo da je teologija j e d n a k o tako stara kao i objava. . 1). I s t o m u toku II stoljeća p o j a v l j u j u se prvi teolozi. Na svaki način. k o j e ne m o r a nužno uzimati izgled filozofskog m i š l j e n j a . svakako je najveća i najdalekosežnija novost u n u t a r svega što je donijelo kršćanstvo toga razdob- lja. Ta razlika stavova temelji se. Campenhausen: »Prvotno se kršćanstvo n i j e bavilo teologijom: hranilo se p r e d a j a m a . na različitosti p o j m a teo- logije. Većinom se ta novost označuje k a o početak kršćanske teologije. 237 GLAVA PETA APOLOGETI DRUGOG STOLJEĆA § 29. s apologetima p o č i n j e »susret evanđeoske p o r u k e s g r č k o m filozofijom«. pod i m e n o m apostolskih svjedoka iz prvih vremena. NOVOST APOLOGETSKE LITERATURE 1. koji se svjesno o s l a n j a j u na svoje vlastito k u l t u r n o djelovanje. obrazlagati je i razvijati. tj. pa se — dosljedno — p o j a v l j u j u i pseudonimno. Njihova proroštva. Pojava k r š ć a n s k e apologetske l i t e r a t u r e u II st. misli da treba svakako osporiti shvaćanje »da se teologija rodila iz susreta evanđeoske p o r u k e i grčke filozofije«. Takav je razvitak nezamisliv bez u t j e c a j a grčkog duha. 19). onda se ne može reći da k r š ć a n s k a teologija počinje od apo- logeta. Daniélou. v. Brescia 1967. Mo- . p o s t a v l j a n j e temelja za razvitak k r š ć a n s k e teologije kao znanosti. očito. Da se dovede do zrelosti ono što mi danas d e f i n i r a m o kao teologiju. t j . grčke racionalnosti i helenističke k u l t u r n e tradici- j e . J. Evo kako to izriče npr. Ako p a k se pod teologijom misli svako p r o d u b l j i v a n j e i r a z r a đ i v a n j e objavljenog sadr- žaja. t r a ž e n j a teo- retskih o b j a š n j e n j a »per ultimas causas« i svođenja stvari na vrhovne metafi- zičke kategorije. njihove p o d u k e i njihova pisma dijelom su anonimni. Ako se teologija shvaća kao teoretska znanost u smislu kako se p o j a m teologije a f i r m i r a o u skolastici (i u neoskolastici). s druge strane. . H. na svoju d u b l j u znanstvenu naobrazbu. bilo je nezaobilazno i nužno da grčka baština b u d e preuzeta kao k o m p o n e n t a unu- t r a š n j e g procesa. str. onda treba reći da pojava apologetske l i t e r a t u r e II stoljeća znači prve početke teologije. o b j a v a m a k o j e su primili njegovi vođe i njegovi proroci. oslonjeni na a u t o r i t e t Duha Svetoga. Prvi teolog u tom smislu bio je Justin« (/ Padri greci. pa stoga danas i m o ž e m o govoriti o biblijskoj teologiji. te da je obja- va od početka bila p r e d m e t refleksije i produbljivanja« (Théologie du judéo- christianisme. na tom t e m e l j u oni kane širiti k r š ć a n s k u istinu.

No apologetima II stoljeća moramo posvetiti posebnu pažnju baš zato što su oni inicijatori te nove knji- ževne vrste. a naročito nosiocima vlasti. pa čak i neprijatelji. a koliko su pisci možda mogli imati objektivnog temelja za nadu da će ona postići bar kakav takav učinak na visokim mjesti- ma. a ne toliko samo na to da postignu administrativno-pravni efekt. kao Aristid i neki Kvadrat. Dakako. Message évangélique et culture hellénistique aux IIe et IIIe siècles. s mnogo potpisa uglednih ljudi. 6] str. Najvažnija zajednička značajka apologetske literature u čisto literar- nom smislu jesu njezini adresati. DANIÉLOU. To i nije toliko važno. a ne samo kao adrese caru koje bi mogle završiti »u košu« dvorske kancelarije. upravo pomoću najviših kategorija grčkog filozofskog mišlje- n j a (usp. Paris 1961. Herder. koji je »u tom smislu bio inicijator i inovator. Prvo i n a j z n a č a j n i j e m j e s t o u tom pogledu zauzima Justin. Dogmengesch. str. Die theologische Methode. 11 ss). iako je bio daleko od toga da sam sebe prikazuje kao takvoga. Kršćanstvo se u početku obraćalo malim ljudima i dobivalo svoje obraćenike u nižim sloje- . i što oni još nisu razvili svestran teološki rad na temelju onih po- lazišta koja su postavili. Campenhausen (Nav. a oni koji su mu bili prethodnici. J. kao Tacijan i Atenagora. Ovdje se prvi put susrećemo s pojavom da se kršćani pismeno obraćaju onima koji su vani. Književni rod apologije. Svakako je objektivna situacija u rimskom carstvu i u samoj Crkvi uvje- tovala mogućnost da se takva nova književna vrsta pojavi. j e r njihov rad ima neke zajedničke značajke.. intelektualcima. Teško je reći koliko su ta pisma vlastima bila u sebi naivna. kako se to većinom čini. jed- nog šireg kulturnog gibanja. Misionarski se rad razvijao usmeno. dj. da sastavljaju spise koji kao svoje čitatelje imaju pred očima ljude koji nisu kršćani. Zato se apologije s pravom mogu označivati također kao misionarska literatura (usp. J. BEUMER. 17—18). Prijašnji se kršćanski spisi obraćaju kršćan- skoj zajednici. I. — a iz kojega se mnogo kasnije razvila apologetika kao posebna teološka disci- plina — gajili su i kasniji starokršćanski pisci. 20) — izjednačavati ga.« Vodeći računa o tim primjedbama. d. Freiburg 1972 [Handb. imali su njega za učitelja. za koju je najzna- čajnije da kršćanski sadržaj želi izreći pomoću pojmovlja što ga je izradila grčka filozofija. stoga. Druga je značajka te literature što se ona. općenito govoreći. jer su bile zamišljene za javno širenje i čitanje. p r o m a t r a j u ć i ga uključno samo kao eksponenta jedne grupe. obraća višim krugovima tadanjega društva. To će se dogoditi tek u I I I stoljeću. o kojemu zaista malo znamo. s drugim 'apologetima' kasnog II stoljeća. reći da od n j i h počinje nova teološka metoda. koji su neobaviješteni. samim carevima. 2. Očito su bila sračunata na širi u t j e c a j u javnosti. Više je apologija upravljeno direktno carevima. one su imale u neku r u k u karakter »otvorenog pisma«. a koji se ujedno pošalju novinama (J. kao svoje čitatelje pretpostavljaju vjernike koji su već pri- hvatili kršćanstvo. Gotovo svi koji su poslije njega branili kršćan- stvo. ipak možemo i moramo govoriti o apologetima II stoljeća kao o jednoj osobitoj grupi staro- kršćanskih pisaca. Daniélou). koji je s n j i m a započeo. preko osobnih dodira i usmenog propovijedanja. Nije opravdano — misli v. bez obzira na razliku u vrijednosti.238 APOLOGETI DRUGOG STOLJEĆA žemo. protivnici. Možemo reći da su ti spisi bili nešto slično kao što su danas manifesti koji se adresiraju na šefa države da se zatraži oslo- bođenje nekog političkog zatvorenika. bili su daleko m a n j i od njega.

»Krasne li. Posebno to vrijedi što se tiče visoke naobrazbe. Pojava apologetske literature pokazuje da kršćani traže svoje m j e s t o u postojećem društvu. Događa se i to da kršćanstvo prihvaća sve više naobraženih ljudi. a ionako nije svima razumljiv. ali većim dijelom je bilo tako. a bez toga bi kršćan- stvo bilo ostalo samo neki periferni pokret u Rimskom carstvu (Usp. 1972. Opasnosti na koje su ovi drugi upozoravali svakako su postojale. sililo je kršćane da dublje razmišljaju o pravom značenju eshatološke nade. a da ni državna vlast ni pozitivne snage društva n e m a j u nikakvih opravdanih razloga da se kršćanstvu netole- rantno suprotstavljaju. koji misle da treba ostati kod riječi posvećenih Biblijom i na razini običnog pučkog govora. 178. osjećaju potrebu da svoje novo vjersko u v j e r e n j e i sami sebi pokušaju izreći kroz pojmovlje visoke filozofije u kojemu su školovani i iz kojega su prišli kršćanstvu. i da gaje uvjerenje da je to moguće: da se tome ne protivi ništa od onoga što je autentično kršćansko. jer će on iskvariti pravu vjeru. da žele biti prihvaćeni i priznati kao normalan i kori- stan dio društva. . Poganski su pisci u II stoljeću to kršćanima predbacivali. da je na r a đ a n j e takvog stava među kršćanima imalo u t j e c a j a također stanovito splašnjavanje nade u bliz i neposredan slavni dolazak Kristov (paruziju). a činje- nica da su konačno ipak ti prevagnuli. pa i takvih koji su školovani u poganskoj filozofiji. A pogotovo počinju osjećati potrebu da nađu neki odgovarajući govor kojim će ono što su oni otkrili kao svoje životno uvjerenje. i što će p o t r a j a t i u prilično akutnom obliku sve do konačne pobjede Nicejskog koncila (tj. budući da je takvo n a s t o j a n j e bila i njihova vlastita egzistencijalna potreba. također: N. Kairos. a s druge strane će biti kršćani koji se boje takvog novog govora. kako je po sebi normalno. BROX. Ti kršćan- ski intelektualci. saopćiti svojim kolegama po misaonom na- stojanju. — koju propovijedaju ženama i djeci grebenara vune. Lebreton — donekle eufemistički — naziva »neskladom (désaccord) pučke vjere i znanstvene teologije«. postolara i valjara!« Ipak je i na t a j način kršćanstvo postalo značajna društvena skupina koju poganski pisci II stoljeća počinju spominjati. Iskustvo da se paruzija još nije dogodila. bila je od kapitalne važnosti za buduć- nost Crkve.KRŠĆANI TRAŽE MJESTO U DRUŠTVU 239 vima: nije to doduše bilo tako ekskluzivno. Tako se pored tradicionalnog pučkog propovijedanja kršćanstva počinje rađati novi tip prezentiranja kr- šćanstva koji će govoriti jezikom tadanje visoke kulture. To je omogućilo da Crkva zadobije prvorazredno — pa čak i vodeće — m j e s t o u mediteranskoj (i evropskoj) kulturi. koji se boje svakog unosa »poganske mudrosti«. da što bolje provedu u n u t a r n j u organizaciju u samoj Crkvi. S jedne će strane biti oni naobraženi kršćani koji misle da je neophodno nužno da se kršćanstvo izrekne u misaonim oblicima tadašnje filozofije kao najvišeg dometa one kulture. Der einfache Glaube und die Theologie. Čini se. one su se brzo pojavile i u dramatičnim oblicima. a vrijeme je odmicalo. 381). 161—187). potreba njihove vlastite vjere. do g. ali i da traže što stabilnije svoje mjesto unutar države i društva. a koji još nisu kršćanstvo upoznali. religije. Dakako da će se ubrzo unutar same Crkve poroditi protivljenje tome novom stilu prezentira- n j a kršćanstva: pojavit će se ono što J. prevladavala u prvim kršćanskim zajednicama. čini se. koja je. — pisao je Celso oko g. a u nekom vidu t r a j e i do danas. ali oni prvi nisu mogli drukčije postupati. zaista. a onda i o n j o j pisati. a apologeti nisu toga nijekali. ili i sami bili zauzeti za filozofiju.

o kojemu zbog toga m o r a m o posebno govoriti. od židovstva. Kršćan- stvo je bilo religio illicita. i to je bio dovoljan razlog za predstavnike vlasti da postupaju protiv kršćana koji budu prijavljeni kao takvi. željeli su ga i sačuvati. I oni su provodili pridobivanje drugih za židovstvo. jer su se u Kristu ispunila mesijanska proročanstva. budući da je u ta vremena još postojala mogućnost da poganska javnost i organi vlasti p o b r k a j u jedne s drugima. budući da su od židovstva naslijedili svete knjige Starog Zavjeta. budući da nisu poštivali državnih bogova i nisu marili za javne bogoštovne čine. i teoretski. dosta toga duguje židovskim piscima koji su se trudili da heleniziraju židovstvo. No to razgraniče- n j e nije strogo. Po čisto literarnom obliku protužidovska apologetika se razlikuje od protupoganske time što ona upotrebljava oblik dijaloga. dosljedno. polaze od starozavjetnih knjiga. odnosno da ih uzimaju kao j e d n u te istu grupu. osim toga. kršćani su. Prva se apologetska literatura obično dijeli na protuiidovsku i protu- pogansku. Židovi su se često isticali u borbi protiv kršćana. Apologije protiv Židova odražavaju nove odnose koji su se iskristalizirali između židovstva i kršćanstva k r a j e m I stoljeća i u prvoj polovici II stoljeća. Zato su mogli osjećati kršćane kao opasnost za svoj stečeni status u rimskom društvu. na temelju kakve posebne odluke vrhovne vlasti. kršćani nisu imali prava da postoje kao organizacija. To je možda. te svojim pritiskom prisiljavati državne organe na progon pojedinih osoba ili skupina. Izuzetno m j e s t o u tom pogledu pripada Filonu Aleksandrijskom.240 APOLOGETI DRUGOG STOLJEĆA 3. tako da se kršćani shvate samo kao jedna židovska sekta. naj- odlučnije odbijali da se podlože aktima državnog kulta. Kršćanska teološka metoda koja započinje s apologetima. također nastu- pajući optužnički pred državnim vlastima. ponekad i ponegdje. Osim toga. dok je protupogan- ska ponajviše iznesena u obliku pisama (poslanica) i govora. O kršćanima su se širile različite glasine kojima je puk bio veoma sklon vjerovati. posebno od proroka. posebno kad se protiv kršćana u nekom k r a j u pokrenuo pučki bijes. Ako uzmemo u obzir da je javno m n i j e n j e u državi takvo poštivanje državne religije smatralo . a koje su u pojedinim slučajevima mogle izazvati provalu bijesa na kršćane. a što je bilo shvaćano kao javno otkazivanje lojalnosti uspostavljenom poretku. da poka- žu kako je kršćanska Crkva pravi nasljednik staroga židovstva. kad su ih vlasti u pojedinim slučajevima denuncijacija na to pozivale. Javno je m n i j e n j e optuživalo kršćane prije svega da su ateisti. kršćani su i sami osjećali potrebu da se što jasnije razgraniče. a koji su bili smatrani sastavnim dijelom javnog priznavanja državne vlasti. 4. Nekog općeg progona u cijelom carstvu. u II stoljeću nije bilo. Protužidovske apolo- gije. proizlazilo iz želje da se pred vlastima i pred javnošću jasno razgraniče od kršćana. Židovi su u carstvu imali višemanje javno priznat položaj. kao i značajne elemente obrednih oblika. ali to nije nikad zauzimalo takav golem opseg i nije bilo nikad tako masovno kako su to činili kršćani. Najopasniji je protivnik kršćana u II stoljeću bilo pogansko javno mnijenje. pa Židovi uzalud čekaju Mesiju. Kršćanstvo se već sasvim odijelilo od židovstva i stvorilo je svoju vlastitu organizaciju. od- nosno da misaone oblike grčke filozofije stave u službu židovskog vjerskog sadržaja.

kao o preduvjetu za daljnji život kršćanske Crkve i daljnji raz- vitak kršćanske teologije. opisujući progon kršćana pod Neronom poslije požara Rima: kršćani »gaje m r ž n j u prema ljudskom rodu« (Anali. kako smo već rekli. apologeti su se trudili. odnosno p r i m j e n j i v a n j e spekulacije o Logosu u svrhu približavanja razumskom o b j a š n j e n j u i razumijevanju najhitnijih sa- držaja kršćanske vjere. posebno kroz izvršenje akta državne religije: tim samim su kršćani pokazivali da su protivnici države. a koji je bio odlučujući za budućnost. To je bilo ono što su poganske mase u smislu grčko-rimske mitologije nazivale »tijestovskim gozbama«. koji se. nego je za osudu bilo dosta priznavanje kršćanske pripadnosti i odbijanje da se od kršćanstva odstupi. kao što — uostalom — i kasniji kršćanski apologeti. kao ateiste. ne može se kod toga mimoići proučavanje rada apologeta. baciti pogled i na ta poganska reagiranja na kršćanstvo. i na njihove autore. Danas se u mnogim teološkim krugovima govori o potrebi deheleniziranja kršćanstva. da se široki slojevi stanovništva informiraju o pravoj istini. a pogo- tovo da enormnu nepravednost tih objeda uvide nosioci vlasti i oni poganski intelektualci koji su na laku ruku prihvaćali pučka govorkanja i čak postajali njihovim širiteljima. oženio svojom m a j k o m Jokastom. helenizacija je u najširem smislu započela već prije apologeta. njihovih intencija. ali se redovito i nisu upuštale u ispitivanja o tim pitanjima. stoga. 112). da su te optužbe o tijestovskim gozbama i o takvim orgijama bez ikakvog temelja. Istina. odnosno o pismenim sudovima o kršćanstvu. njihovih rezultata. Apologeti II stoljeća. kako nam svjedoči Plinije Mlađi (g. odnosno u kolikoj se god mjeri taj zahtjev modernih teologa smatrao opravdanim. Kod toga su oni započeli proces onoga što danas nazivaju »helenizacijom kršćanstva«. i u kojem se god smislu to smatralo potrebnim. ostati na snazi Povijest kršćanske literature I . Središnja je ličnost u tom pogledu svakako sv. Justin. ili b a r mogle utvrditi. 15. nije sasvim nerazumljivo da se kršćane optu- živalo kao protivnike religije naprosto. da služeći se jezikom poganske filozofije. Državne su vlasti uglavnom znale. a kao podtekst je uvijek bilo prisutno ono mišljenje koje je formulirao već Tacit. koje su počevši od II stoljeća počeli iznositi različiti poganski pisci. Osim p o b i j a n j a i razobličavanja tih poganskih objeda i krivih shvaćanja o kršćanstvu. Kako god se o tom sudilo. no apologeti su taj proces pokrenuli na višem filozofskom nivou. korisnosti i neophodnosti onoga na što su se oni u svoje vrijeme dali. uza sve njihove manjkavosti i slabosti. uvjetovanosti njihova pot- hvata. morali su posebno voditi računa baš o pismenim napadima na kršćanstvo. Najtemeljnije je u tome bilo upo- trebljavanje grčke spekulacije o Logosu za tumačenje kršćanskog vjerskog poimanja Boga i Krista. kršćanstvo učine što shvatljivijim poganskim naobraže- nim krugovima. Sve su te optužbe bile onaj najosnovniji predmet kojim su se bavile protu- poganske apologije.»HELENIZACIJA KRŠĆANSTVA« 241 eminentnim iskazom religioznosti. Mislimo da će. 5. Moramo. ne znajući. budući da su kršćanski apologeti smatrali da je prije svega važno da se u javnom m n i j e n j u razbiju te optužbe i te predrasude protiv kršćana. Treća takva optužba za »scelus immane« govorila je da se kršćani odaju protuprirodnom bludu koji ide dotle da sin bludno griješi s vlastitom m a j k o m : to je povezivano s grčkim mitom o Edipu. 44). Kolale su također priče da kršćani na svojim sastancima jedu meso djeteta i piju njegovu krv.

I I / 3 . Kršćanstvo. 38). i svojim naglašavanjem da je kršćanstvo »prava filozofija«. Međutim. LASMAN. 46). str. Benziger Verlag. Mit ihm und in ihm. str. str. Apologeti osobitu brigu posvećuju također tome da pokažu kako su kršćani koristan i konstruktivan dio društva.. 183—205. Zagreb 1972. a poslije ju je dalje razvijao Klement Aleksandrijski. nego go- lemu pažnju posvećuju konkretnoj realnosti kršćanstva. Značajna je u tom pogledu npr. Christologische Forschungen und Perspektive. Izbor iz stare knji- ževnosti kršćanske. apologeti nisu nipošto zaboravljali na konkretan život kršćan- ske zajednice kao na sržnu komponentu kršćanstva. DEWART. a sve veću i sve prvotniju brigu posvećivao upravo tom doktrinal- nom elementu. Velika povijest Crkve. Bd I: Historische Analyse. RAC — F. svojim pothvatom da pomoću filo- zofije učine kršćanstvo pristupačnim poganskim intelektualcima. skrenuli u kršćanstvu nagla- sak na njegov intelektualni elemenat. pa da se na k r a j u može govoriti o kršćanskoj religiji i o filozofiji. još: L. 88—100 (Dewart postavlja na nov način zahtjev za deheleniza- cijom kršćanstva: obrazloženja su sadržana i u drugom svesku istoga djela: Systematische Synthese. BAUS. upo- zorio je Minucije Feliks (vidi kod: K. Naprijed. nije nastupilo kao ideo- loško tumačenje svijeta. APOLOGETI DRUGOG STOLJEĆA 242 sud mnogih patrologa da su apologeti na k r a j u krajeva više kristijanizira- li helenističku filozofiju nego što su tom filozofijom helenizirali kršćanstvo. Zato je i ta tema jedna od čestih tema apologetskih spisa. a što se smatralo najple- menitijim stavom kod tadanjih naobraženih ljudi — posebno neprihvatljivim činilo kršćansko vjerovanje u uskrsnuće tijela. na sadržaj kršćanskog učenja kao takav. BOŠNJAK. I. JEDIN. posebno str. Stav apologeta prema vrijednosti grčke filozofije nije sasvim isti kod svih. kakvu je zastupao Justin. »Ne govorimo uzvišeno. Prevladala je visoko pozi- tivna ocjena grčke filozofije. To je bilo vjerojatno najvažnije i najdale- kosežnije dostignuće apologetske literature. B. Zagreb 1966). Ne može se poricati da su apologeti. Za razumijevanje svih tih problema korisno je pročitati: K. . kao o dvjema istovrsnim stvarima. Hellenisierung — Jtidaisierung des Christentums als Deuteprinzipien der Geschichte des christlichen Dogmas. kao da je uloga kršćanstva da čovjekovu razumu daje odgovore na njegova p i t a n j a o biti svega što postoji. Historija čovječanstva. Na svaki način. 295—296. nego živimo«. u: ID. Freiburg-Basel-Wien 1975. br. bu- dući da se kršćane optuživalo da »požarom prijete cijelomu krugu zemalj- skom«. koja je bila poseban kamen spoticanja u t a d a n j e m društvu. 423—488. iako je od početka imalo i jedan doktrinalni elemenat. Herder. pa čak i kao o alterna- tivama (usp. nikad se ono nije moglo svesti na tumačenje svijeta. Filozofija i kršćanstvo. Usp. Zagreb 1917. to je dapače bila jedna od glavnih tema njihovih spisa. str. 64. a visokim se intelektualnim krugovima — zadojenima platonističkim učenjem o besmrtnosti duše i o nevrijednosti tijela. iako se svi više m a n j e filozofijom služe. ako i jest istina da se ponekad p r e t j e r a n o naglašavao taj momenat kršćanstva. to je dovodilo do opasnosti da se kršćanstvo prvenstveno shvaća kao jedna ideologija. u H. Ein- siedeln 1971. Zagreb 1967. 268—272. Poslanica Diognetu (Isto djelo. Einsiedeln 1971). KS. Die Grundlagen des Glaubens. Jedna od značajnih tema apologetske literature je također kršćanska eshatologija. GRILLMEIER. nipošto ne ostaju na teoretskoj razini raspravljanja. 6. obradu problema o heleniziranju kršćanstva vidi kod: A. i da su započeli proces koji je pomalo druge elemente kršćanskog puta gurao u drugi plan.

pobuđivala samilost kanda su bili žrtvovani ne javnom dobru već da se zadovolji okrutnost jednoga čovjeka« (Anali. koje je pisao pod k r a j Trajanove vlade (98—117). podmetne Neron krivce i stavi na najrafiniranije muke one koji su bili omra- ženi sa svojih gadosti. 44: prijevod J. kao i one poganske mislioce iz patrističkog razdob- lja koji su izvršili određen u t j e c a j na razvitak kršćanske teološke misli. ili opet kao upaljene baklje da netom se uhvati mrak. a koje narod nazivaše kršćanima. Zagreb 1970. zatim na njihovo prokazivanje golemo mnoštvo. MH. Da stane na k r a j tim glasovima. On ne spominje da je to bilo u vezi s požarom Rima. i trajao punih šest dana). Zahvatit ćemo u ovom paragrafu — radi lakše sistematizacije — i kasnije protukršćanske pisce. PROTUKRŠĆANSKI POGANSKI PISCI 1. već i u samom Rimu. ili na križ pribijeni. 16). . P. iako su bili krivi i zasluživali najviše kazne. Potisnuto začas. 243 § 30. a naročito Plinije Mlađi koji se kršćanima bavi opširnije. nego se držalo da je požar naređen. genus hominum superstitionis novae et maleficae« (Nero. Zato se prema njima. k n j . nanovo provali to pogubno praznovjerje ne samo u Judeji gdje je imalo svoj izvor to zlo. Tako n a j p r i j e pohvataše one koji priznavahu. 406—407). Opisujući Neronove postupke poslije velikog požara Rima (koji je počeo 18. bude pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata. s kojima su se kršćanski pisci morali suočavati. 15. Za taj prizor bijaše Neron dao svoje vrtove te priređivaše igre u cirku. koji. s r p n j a g. koliko da gaje mržnju prema ljud- skomu rodu. Svetonije. da. Anali. ili stojeći na kolima. Budući da se prva kršćanska apologetska literatura morala obazirati na poganske pisce koji su pisali o kršćanstvu. ni careva darežljivost. str. 2. Tacit kaže: »Ali nikakvo ljudsko sredstvo. ne zatomiše javno govor- kanje. moramo ovdje nešto reći o tim piscima. iz I I I i IV stoljeća. izginu razdirani od pasa. gdje se sa svih strana stječe i veliča sve što je sramotno i užasno. Kostovića: Tacit. ogrnuti u životinjske kože. opisujući život Neronov. 64. gdje se miješao među svjetinu u odijelu kočijaša. Prvi poganski pisci koji izriču svoje mišljenje o kršćanstvu (makar samo usput) jesu Svetonije i Tacit. izgarajući. ni pomirni obredi. kaže: »Afflicti suppliciis Christiani. posluže za noćnu svjetlost. zna samo da su kršćani »rod ljudi novog i zlotvornog praznovjerja«. Od onih koji pogibahu načiniše ruglo. kojima se dokaza ne toliko da su krivi za požar. za Tiberijeva vladanja. Ime im to dolazi od Krista. Kornelije Tacit (oko 55—120) govori o kršćanstvu u svojim Analima (»Ab excessu divi Augusti«).

ili kaznu zavređuju samo ako su počinili i zločine koji se povezuju s kršćanskim imenom. Anonimne tužbe ne smiju se pri- hvaćati. Njegov je prijedlog. i kazniti ih (smrću) ako u s t r a j u u tome da su kršćani. te traži točnije instrukcije. 96—97. kad pjevaju pjesmu Kristu kao Bogu. da li će Plinije kazniti one koji su se pokajali. koji se kao upra- vitelj Bitinije i Ponta našao u situaciji da mora donositi sudske presude nad kršćanima. priznavajući tako »locum poenitentiae«. 36) pooštrio zahtjeve za osiguranje legaliteta sudskog postupka protiv kršćana: ne smije se postupati na temelju . Plinije je došao u s u m n j u kako postupati kad mu je podnesena anonimna optužba protiv velikog b r o j a osoba i kad je uvidio da je kršćanstvo zahvatilo velik b r o j ljudi i u gradovima i u selima. immodicam«. koji se između redaka može pročitati. onda treba protiv n j i h postupati. si flagitiis careat. jer on pita: »Nomen ipsum. ili će ih pustiti iz zatvora. I m a jedno mjesto iz kojega bi se možda moglo naslućivati kao da je Plinije posumnjao. jer iz svoga iskustva zaključuje. str. 10. što će djelo- vati da se mnoštvo ljudi vrati natrag k državnoj religiji. ali koji su se kršćanstva javno odrekli. Prema tome. kao i Trajanov kratak odgovor na pismo (PLIN. Smatrao je da se svakako »mora kazniti njihova tvrdokornost i neslomljiva svojeglavost«. pa stoga nije znao »što se i u k o j e m s m j e r u običava kažnjavati ili ispitivati«. dvanaestak godina kasnije (124/125). Pregled povijesti Crkve. Dapače.. t j . da li treba kazniti i one koji su priznali da su bili kršćani. FRANZEN. Pitanje je samo. u kojem opisuje situaciju. Njegovo je glavno pitanje caru bilo. Možda ipak to treba razumjeti samo u odnosu p r e m a konkretnom problemu koji je Plinije tada imao. ako budu prijavljeni.244 PROTUKRŠCANSKI POGANSKI PISCI Opširnije se kršćanima bavi Plinije Mladi (oko 61—113). kršćani se na svojim sastancima u zoru. Njegova istra- ga nije otkrila da bi kršćani činili zločine koji im se pripisuju. suprotno optužbama. Posje- d u j e m o njegovo pismo caru Trajanu. Zagreb 1970. jer je Plinije bio prihvatio anonimnu tužbu. osuda kršćana koji se neće odreći imena ne dolazi u s u m n j u : njih treba svakako kazniti. prijevod teksta vidi kod: A. KS-GK. an flagitia cohaerentia nomini puniantur?«. U toj je drugoj točki Trajan. jedino je utvrdio »superstitionem pravam. 45—46 i 23). a hrana koju uzimaju na sastanku sasvim je obična i bezazlena. da se takve pusti na miru. treba pustiti. kao ni u bilo kojem drugom zločinu. Izbor iz stare književnosti kršćanske. u reskrip- tu prokonzulu Azije Minuciju Fundanu (hrv. Epist. dakle. str. da neće činiti ni »krađe. da li treba na smrt osuđivati kršćane koji nisu počinili — osim toga što su kršćani — nikakvog zločina. Trajan je u ovom odgovoru odobrio takav postupak: one koji zaniječu pripadnost kršćanstvu. ni grabeža ni preljuba«. »za- kletvom obavezuju da neće činiti nikakva zločina«. samo je rimske građane — po zakonu — pridržao za carski sud. ispravio Plinija. da će veliko mnoštvo kršćana napustiti svoj stav ako se oni koji kršćanstvo zaniječu ne b u d u progonili. Trajan donosi i dvije precizacije: kršćane ne treba tražiti (»conquirendi non sunt«). da se velika »turba hominum emendari possit. si sit poenitentiae locus«. Car Hadrijan (117—138) je. Plinije je bez daljnjega osudio na smrt one kršćane koji su ustrajali u svome kršćanskom pripadni- štvu i nisu htjeli načiniti čine službenog državnog kulta. svoje dotada- n j e postupanje. ako inače nisu počinili nikakva zločina. ukoliko je zadržao u zatvoru one koji su se odrekli kršćan- stva: mora li ih kazniti već zato što su pripadali kršćanskom imenu (nomen ipsum). prijevod vidi kod: RAC-LASMAN. i to dokažu moleći se državnim bogovima. a prije »nije nikad prisustvovao istragama o kršćanima«.

190. čini se. koji je bio učitelj budućeg cara Marka Aurelija. Torino 1942. Prema Minuciju. Riječ je o neke vrste šarlatanu koji je n a j p r i j e bio cinički filozof. Za Frontonov spis (možda govor?) znamo iz dija- loga Minucija Feliksa (Octavius. str. Po Lucijanu. str. § 23. To se posebno vidi iz satire o Peregrinu. K. 9). To bi se m j e s t o moglo shvatiti tako da za Hadrijana golo biti-kršćanin nije kažnjivo. više se kršćanima narugao kao smiješnima. 31). a onda je uvidio da se kod kršćana može dobro snalaziti. tumačitelj . 54 i 60). 3. a posebno za onoga člana koji je podnio progon. 9 i 31: vidi kod: RAC-LASMAN. ali tekst nam se nije sačuvao. i njihovo mu je čudno međusobno bratstvo bilo neizrecivo smiješno. pro merito peccatorum etiam supplicia statues«. ali je Krescent u m j e s t o raspra- ve s argumentima tražio Justinovu glavu. 125).. Nije imao dubljeg uvida u kršćansko vjerovanje. Ako tužitelj na sudu dokaže »adversum leges quidquam agere memo- ratos homines. ističu se po svome preziru smrti u progonima. da u svojim obredima inicijacije žrtvu- ju dijete i piju njegovu krv. JEDIN. str. Markom Aureli- jem i Komodom (g. kršćani pružaju izgled čudne i naivne sekte. Velika povijest Crkve. Prvi direktni spis protiv kršćana napisao je. predvodnik zajednice. 143. da se odaju incestuoznom bludu. nego samo na temelju pravilno uložene i potpisane tužbe. veoma cijenjen kao satirički pisac (»Voltaire Staroga vijeka«). za vrijeme Marka Aurelija. jedan od najcje- njenijih retora (govornika) latinske antike. koji je djelovao pod Antoninom. vratio natrag i nastavio održavati predava- nja. S njime je Justin vodio raspravu u Rimu za vrijeme svoga prvog boravka u prijestolnici. Sličan je stav protiv kršćana morao zauzimati i cinički filozof Krescent. I. Justin je tada napustio Rim. kako proizlazi iz Minucija (Oct. dojavitelj (tužitelj) mora biti kažnjen. Spis je napisan vjerojatno u početku vlade Antonina Pija (138—161). nego riječju na- baci pogrdu« {Oct.. a g. što onda može svaka varalica iskoristiti. u H.. Le origini del cristianesimo. za kojega Justin kaže da širi tvrdnju da su kršćani »bezbožnici i ljudi bez reli- gije«. Lucijan je kršćanstvo poznavao površno. Marko Kornelije Fronton iz Cirte u Numidiji (oko 100—166). Frontonov je spis bio naširoko poznat. 4. Tada je uhvaćen i osuđen na smrt (usp. BAUS. Tako je mjesto i shvaćao apologet Justin. ali se kasnije. Usp. Neki autori ipak misle da Hadrijanov reskript nije bitno mijenjao stav prema kršćanima. pa da je već samo pripadanje kršćanstvu značilo »adversum legem agere« (usp. Fronton je u svojoj harangi protiv kršćana u stvari sabrao pučke klevete koje su se pro- nosile: da se k l a n j a j u magarećoj glavi. pa je u Palestini ušao među kršćane i postigao visok položaj u zajednici: postao je prorok. Ako se pokaže da je tužba neutemeljena. ne mare za zemaljska dobra i bezgranično su spremni na materijalne žrtve za zajednicu. Dva se njegova djela bave kršćanima: De morte Peregrini i Alexander sive pseudopropheta. LOISY. i bio je spreman na novi dijalog. nego što ih je u pravom smislu napao ih optužio. Izbor. boravio je u Ateni). 1). 165. ne- go se kažnjavaju samo dokazana protuzakonita djela kršćana.LUC I JAN IZ SAMOSATE 245 bučnih zahtjeva svjetine. Lucijan iz Samosate (rođen g. A. po onome kako su se kršćanske zajednice ukazivale naizva- na. 211). »Fronton — kaže Minucije Feliks — ne potvrdi dokazom tvrdnje svoje. vršio konzulsku službu. a po svoj prilici ni u pojedinosti unutarnjeg uređenja.

Lukian von Samosata und das Neue Testament. BETZ. nego samo u značajnim fragmentima koje ci- tira Origen u svome djelu Contra Celsum. str. nego da se uklope u opće stanje stvari i pomognu da car može u snazi održati carstvo s njegovim idealnim dobrima. agnostik (misli Harnack). Celzo je u društvenom i političkom smislu konzervativac. Na svaki način. dapače u sam tekst djela. Celzov je posljednji interes rimska država: on je religiozan čovjek. Spis se nije sačuvao samostalno i u cijelosti. i 166. Celzo je nastojao da se o kršćanstvu dobro informira: čitao je Evanđelja. 5. Sličan je sud o kršćanima izrekao Galen. napisanom u 8 knjiga pod carem Filipom (244—249). Za nj su oni »čudan fenomen na rubu društva« <H. Naslov se može prevesti kao »Istinita riječ«. D. vjerojatno pod utjecajem kršćanstva. Kraft): zanimljiva tema za komediju. Poslije izlaska iz tamnice ipak je izgubio povjerenje kad je jeo idolotita (meso žrtvovano idolima): morao je napustiti zajednicu i nastaviti svoja putovanja kao cinički filozof. upravo nedavnost. druge kršćanske spise. b a r u njegovu glavninu. Leipzig 1902. koji je boravio u Rimu između 162. Sama stvar u sebi malo zanima Celza. u stvari. i onda pobija svaki odlomak. Celzo je bio filozof koji je u osnovi pripadao tzv. On je oko g. H. on je u tom pogledu. 351—352) da je Celzov spis u stvari politički spis. S oštrim je prezirom protiv kršćana pisao govornik AristicL (Orat. BAUS. makar mu Ori- gen više puta epikureizam polemički predbacuje. tj. napisao protiv kršćanstva na grčkom jeziku spis »Alethes Logos«. 46). Harnack je smatrao (Die Mission und Ausbreitung des Christentums in den ersten drei Jahrhunderten. Najvažniji i najozbiljniji teoretski protivnik kr- šćanstva u prvom razdoblju je Celzo (Kelsos). Filozof Celso (Kelsos). srednjem platonizmu. on kršćanstvu prvenstveno prigovara njegovu novost. dapače je kršćanima i sastavljao svete knjige. Lucijanova satira protiv kršćana ne daje o njima sliku kriminalaca koje bi trebalo istrijebiti kao neprijatelje ljudskog roda. Stoga za Celzov spis treba reći da je to prvi p o k u š a j s poganske strane da se kršćanstvo shvati ozbiljno kao duhovna stvarnost. 178. u H. starozavjetne knjige. ali se čini da je pravilnije u duhu Celza pre- vesti »Istinski Logos« (tj. spretno iskori- štavajući kršćansku lakovjernost. ali ih ni ne prikazuje ta- d a n j o j javnosti u simpatičnom svjetlu.246 PROTUKRŠCANSKI POGANSKI PISCI knjiga. ali im je prigovorio lakovjernost. smatrajući da su zbog svoga prezira prema smrti i zbog svoje askeze sposobni da vode život filozofa. Nije bio epikurejac. jer država re- ligiju treba i jer se naobražen čovjek mora zauzimati za religiju. JEDIN. tako da se može iz Origena dobiti dosta zaokružen uvid u Celzovo djelo. šezdesetak godina kasnije. koji iz ljubavi prema domovini poziva kršćane da se ne izdvajaju iz općeg poretka. I. A. str. ali je izgradio neka vlastita shvaćanja. Velika povijest Crkve. Onda je bačen u tamnicu: kršćani ga posjećuju i ovjenčana aureolom trpljenja toliko obasipaju darovima da se od toga obogatio. Euzebije spomi- n j e protukršćanski spis Hijeroklov. a tražio je i osobni dodir s kršćanima. u četiri knjige. Počeli su ga štovati kao Boga. Religionsgeschichtliche und paraenetische Parallelen. Berlin 1961 (TU 76). Origen citira Celzovo djelo po redu i doslovno. »Riječ« s velikim početnim slovom). Usp. ali je taj spis toga stoičkog filozofa iz- gubljen. iz potrebe da kršćanstvu parira. 190—191. njegov . K.

342A/B i Tim 28C). jer ne v j e r u j u u demone. dakle. jer ono sebe apsolutizira. Kršćanstvo. I 14c). razrađena u knjizi Branka Bošnjaka »Grčka filozofska kriti- ka Biblije. UEBERWEG — K. uostalom. Berlin 1955 [Arbeiten zur Kirchengeschichte 30]) pokazuju da je Celzo svoj spis pisao poznavajući Justinove spise. ukoliko ona polazi s filozofskog stanovišta. ne posvećuje dovoljno pažnje načelno konzervativnom i reakcionarnom karakteru Celzova istupa protiv kršćanskog pokreta u ono doba. Celzo je. pa već stoga ne može vrijediti za Helene. Već i površnom čitaocu je jasno da po Celzu pravo na opstanak imaju oni religiozni oblici koji imaju nacionalni karakter i koji se kao takvi mogu uklopiti u opći Panteon rimske državne religije. Iz Celza progo- vara nešto što bismo danas nazvali rasizmom. stvorio svoju vlastitu ideološku koncepciju povijesti. Celzo svoje načelo izvodi iz Platonova Sedmog pisma tako da mjesto priloga prosthen čita pro• . pa njegov spis ne bi bio (kako je mislio Harnack) čisto politički spis. i optužbu protiv kršćana da desakraliziraju svijet. pridajući si božan- sko podrijetlo: Zbor žaba koje sjede u bari i krekeću da je »poradi njih stvoren svijet«. koje Celzo na svoj način interpretira. 562). ANDRESEN. Bošnjak. s određenom tendencijom nje- zine aktualizacije. jest platonistički dualizam i strogo naglašena Božja transcendencija (usp. Grundriss der Geschichte der Philosophie des Altertums. U filozofskom smislu. F. Drugim rije- čima: Palaios Logos je kriterij za Alethes Logos. oko kojega su se uvijek trudili naj- mudriji narodi i države i mudri muževi« (fr. str. »Istinski Logos« (to je na- slov Celzova spisa) može se naći samo u tom »drevnom Logosu«. Celzo ustaje protiv mogućnosti bilo kak- ve božanske objave ili Božjeg zahvaćanja u ljudsku povijest: »Ni jedan Bog ni Božji Sin nije nikada sišao niti će ikada sići«. na žalost. Novija istraživanja (C. Osnovica Celzove argumenta- cije. te Židovi sebi na temelju n j e prisvajaju izuzetan i jedinstven položaj izabranog Božjeg naroda. Ali ipak. njegovu — što bismo danas rekli — društvenu subverziv- nost. VII. ono se otvara univerzalizmu. nego bi polazio od jedne ideološke osnovice. 87—228). koja je kao takva originalna. Židovsku religiju Celzo osuđuje. nije to Celzo započeo: kršćanstvo je barbarskog podrijetla. makar je stvorena s oslanjanjem na dva mjesta u Platonu (Epist. sirotinjom. Berlin 1920. jer je to na kraju krajeva ipak jedna nacionalna religija. posebno str. Osnovno polazište Celzove koncepcije povijesti jest: »Ima jedan drevni Logos (Palaios Logos). ono je potpuna izdaja religije kao normalne pojave. bilo helenska baština. možda upra- vo kao neke vrste odgovor Justinu i njegovu učenju o Logosu. židovska religija po Celzu zavređuje neki respekt. međutim. a što je. i to jedini i osnovni. koji dolazi odozgo. a to je već samo po sebi. ne zavređuje nikakav respekt. jer se pod Mojsijem izdvojila od općeg religioznog toka. Celzo se u tome u d a l j u j e od Platona po kojemu se Palaios Logos može iskazati kao Alethes Logos samo pred forumom bezvremenskog uma. Die Polemik des Kelsos wider das Christentum. te da je uspio stvoriti neke vrste zaokruženu ideološku bazu za svoju procjenu kršćanstva. ono se odvojilo i od židovstva.CELZO 247 raskid s tradicijom. jer ono nije religija nijednog naroda. Logos und Nomos. j e r se bavi posebno robovima. po Celzovu shvaćanju. PRAECH- TER. Kelsos contra apologéticos« (Zagreb 1971. neznalicama. Suvremeni će čitatelj u Celzovu spisu otkriti b o r b u za sakra- liziranu sliku svijeta. subverzivno u odnosu prema rimskoj državi i društvu. Kod nas je Celzova kritika kršćanstva. gdje demoni sve pokreću.

Tko dakle nastupa kao navjestitelj nečega novoga što znači raskid s drevnom tradicijom.248 PROTUKRŠCANSKI POGANSKI PISCI teron. jer raskidaju s tra- dicijom. jednako tako griješe protiv Nomosa. 117—122). Uslijed toga židovski proroci. tvrde da donose novost. tim putem kročili. nego on priznaje odakle ima to učenje« (fr. napuštajući tradicionalna obdržavanja. Apollinaris von Laodicea. str. koji su istraživali bogovidio- ci i filozofi. Celzo uči da je put istine. i što je prije mene bilo rečeno«. Pozivajući se na Platonova Timeja. ali se rodio kao posljedica duhovne klime koja je vladala pri k r a j u II i u . Neistinitost kršćanstva je već odatle očita. i n j i h treba slijediti. t j . Ne može se utvrditi koliko je Celzov spis bio proširen i ka- kav je bio njegov utjecaj. Bošnjak se u svojoj knjizi ne osvrće na rezultate Andresenova istraživanja. nadahnuti pjesnici. ne mogu biti nadahnuti ljudi. 156). ipak bi bili apostate. Onovremeni kršćani nisu iz Celzova spisa mogli nazi- rati nikakve nade: teško bi se moglo reći da je Celzov prilaz kršćanstvu imao išta dijaloško. nego varalica. Kad se te dvije osnovne ideje spoje. a Isusova i kršćanska pobuna protiv Nomosa još je gora i pogubnija. Kršćani. onu tra- diciju koju narodi p o š t u j u kao nepisan zakon. i p r i m j e n j u j e je na helenske pjesnike. ali 'budući da je samo stara riječ (palaios Logos) mjerilo istinite riječi (alethes Logos). no ako bi se oni i htjeli priznati povezanima sa Židovima. kao ni Kršćanski učitelji. koja se ne da provjeriti na staroj riječi. Po tome izlazi da Celzo nije bio konzervativni platonist. ipak je i o Isusu i o konkretnoj stvarnosti kršćanske zajednice govorio s takvim prezirom i s takvom željom da diskreditira i obezvrijedi. Celzo tu očito preuzima biblijsku ideju o »nadahnuću« proroka. B. mudrace i filozofe. Goettingen 1969. makar je njihov vođa Isus bio Židov. neprohodan za sve ljude. kako god je kršćanima svojim spisom uputio poziv koji mi danas možemo smatrati relativno susretljivim u odnosu prema dotadanjem općem stavu rimskog društva p r e m a kršćanima. Platon — kaže Celzo — »ne tvrdi na lažljivi način da je pronašao nešto novo ili da je s neba sišao da to navijesti. taj nije nadahnuti čovjek. pa ni Isus. nemo- guće je da budu nadahnuti oni ljudi koji govore novu riječ. T a j filozofski s m j e r nije nastao iz opozicije kršćanstvu. Origen je svojim savje- snim p o b i j a n j e m zapravo Celza učinio poznatim kršćanima i kasnijim gene- racijama. da su ondašnji kršćani morali o cjelini Celzova istupa imati daleko nelagodniji dojam nego što ga može imati današnji hladnokrvni analizator. prema Celzu. da je Origen oko šezdesetak godina kasnije sasvim slučajno došao do Celzova spisa. srednjem platonizmu. to jest takvu koja raskida sa starom riječi. ali je ipak očevidno da je njegova koncepcija povijesti u svojoj n a j d u b l j o j srži konzer- vativna. Neoplatonizam. i da uopće nije znao tko je t a j Celzo. pa Platonove riječi »kako sam već i prije više puta rekao«. Već je Mojsije načinio t a j grijeh protiv Nomosa. kod Bošnjaka. to mu Origen i spočitava (v. nego novator u odnosu prema tzv. VI 10b). da mu je spis bio sasvim nepoznat. 6. u njegovoj verziji glase: »što sam više puta ja. Celzo. Samo su neki od Boga nadahnuti ljudi (entheoi andres). što se kršćani hoće odvojiti od Židova. drugog ideala helenskog svijeta. Činjenica je. MUEHLENBERG. mudraci i filozofi. str. dobiva se ovakva slika: Samo Bogom nadahnuti ljudi mogu ljude učiti pravom spoznanju istine. budući da je začetnik židovske tradicije Mojsije bio već isto tako apostata od Egipćana (sažet prikaz Andresenova istraživanja Celzove koncepcije povijesti vidi kod: E.

Od aristotelika u to vrijeme d j e l u j u : Aleksandar iz Afrodizije (predstojnik peripatetičke škole u Ateni između 198. Njihov se u t j e c a j na kršćanske pisce ispoljio na području etike. Grčka filozofska kritika Biblije. za platonovsku ortodoksiju. RUPČIĆ. K. str. I z d. § 21. BOŠNJAK. 199). na želju carice Julije Domne. ali ga shvaća kao misli Božje. § 30. On Platona zove »Mojšijem koji govori atički« (Moyses attikizon). ima svoje . koji je nastao u toj misaonoj klimi eklekticizma. a osjeća se kod njega u t j e c a j Filona. tvorac »ptolomejevske slike svijeta«. koji je možda više platonik nego pitagorovac. prvog Boga (protos theos) koji sređuje materiju. ali i sta- p a n j e aristotelovskog poimanja Boga s platonovskim. demoni (usp. Branko Bošnjak. koji ne posjeduje nikakve kreposti jer je iz- nad svih kreposti. Protos Theos je nepokretan. Grčka filozofska kritika Biblije. zato je on princip p o s t o j a n j a (geneseos). demijurg) je dobar po dioništvu na biti prvoga (metousiai tou protou). Srednji platonizam zadržava plato- novski transcendentni svijet ideja. u početku III stoljeća napisao životopis. Atik [oko 176]. izuzevši epikureizam. BAUS. Stoga moramo na ovom mjestu o n j e m u nešto progovoriti. Utjecaj tih učenja je sužen. Maksim iz Tira [oko 180]). Klaudije Ptolomej (138—180). Atik se bori protiv eklekticizma. Nešto širi je bio u t j e c a j neopitagorovaca: Apolonija iz Tijane (I st. Velika povijest Crkve. Pitagorejski je elemenat te filozofije tako- đer mistika brojeva.). samo na znanstvene krugove. kad porod Demijurga.: E. ispod njega je Nous (um) svijeta preko kojega Bog djeluje. na trećem m j e s t u je Psyche (duša) svijeta. Albin. a s tim u vezi onda veliku ulogu igraju božanska bića koja su posrednička između Boga i svijeta. a o Epiktetu se kasnije rodilo mišljenje da je bio kršćanin koji je u času slabosti kod progona odstupio od kršćanstva. ideje '(božanske misli kao model za sređivanje materije). Albin je pod značajnim u t j e c a j e m aristotelizma. Albin razlikuje tri prin- cipa: materiju (hyle) koja je bez svojstava. SKRINJAR.). i 211. Od neopita- goreizma preuzima naglašavanje suprotnosti između Boga i svijeta. N a j u t j e c a j n i j i smjerovi filozofiranja u II stoljeću bili su: stojicizam (po- slije Seneke [ + 6 5 ] . Numenija iz Apameje (druga polovica II st. Sam neoplatonizam. 192—195. 2d). Samoubojstvo jedne kritike ili »Grčka filozofska kritika Biblije«.NE0PLAT0NIZAM 249 prvoj polovici III stoljeća i izvršio je značajan u t j e c a j na razvitak kršćanske misli. koja je pored toga bila obojena naglašenim religioznim preokupacijama. kojemu je Filo- strat. drugi Bog (deuteros Theos. U tu grupu filozofa spada i Seksto o kojemu smo govorili u § 27. 179—203. srednji plato- nizam (Plutarh iz Heroneje [+ oko 125]. B. Govori i o hyperouranios Theos (Bog iznad svih nebesa). Stojici Seneka i Epiktet uživali su znača- jan ugled kod kršćanskih pisaca: legenda je Seneku učinila kršćaninom (usp. 5). — Usp. Apulej [rođen oko 125]. Stuttgart-Berlin 1940. A.). Tako se kod Albina nalaze neke pretpostavke za neopla- tonizam. raz- likuje tri božanstva: prvi i najviši Bog je čisti Nous. djeluje na materiju i oblikuje svijet. treći Bog je sam svijet. najveći medicinski autoritet (usp. BADER. I. Obnovljeni život 27 (1972) 211—221. Epiktet [ + 138] i Marko Aurelije [ + 180]). 4). Zagreb 1971. Srednji platonizam je značajan po svome eklekticizmu. dobar u sebi i po sebi. i Galen (129-c. § 30. Der Alethes logos des Kelsos. Od aristotelizma je preuzeta posebno logika. Od skeptičke škole djeluje u to doba Seksto Empirik (oko 180—230). Lj. za koji se mislilo da je bio napisan s nakanom da b u d e paralela Evanđeljima i da Apolonija suprotstavi Kristu. Dobri Pastir 1970. u H. JEDIN. prihvaćajući neke elemente svih ranijih škola.

Ideje nisu samo gole misli. Začetnikom neoplatonizma smatra se Amonije Sakas (oko 175—242). ali nije suprotnost Jednome u smislu stro- go metafizičkog dualizma. potom se pridružio vojsci cara Gordijana III u ratu protiv Perzijanaca da bi proučio religioznu misao Istoka. kao prototip svih bića. Ona je samo posljednji produkt Bitka. kao njegova misao. Njegove spise izdao je Porfirije u šest Enneada. apsolutno apstraktno shvaćeno. dobrota sama.250 PROTUKRŠCANSKI POGANSKI PISCI početke u Aleksandriji. Platonovski svijet ideja smještava Plotin u Nous. i nižu dušu — Prirodu (Physis) — okrenutu prema osje- tilnom. nego supstancije i sile. kao da bi na k r a j u bila dva suprotna Boga. Pojedinačne duše su emanacija trećeg s t u p n j a božanstva. t j . Iz Nousa emanira. Plotin je Egipćanin grčkog jezika. nego sve nužno emanira iz Jednoga. možemo samo reći da se o n j e m u ne može izreći nijedan pozitivan predikat. jer etičko-religiozna misao u Plotinovu opusu toliko prevladava. sadržavajući u sebi dva dijela: višu dušu koja je okrenuta prema Nousu. jer je Porfirije napisao njegov životopis. H E N (Jedno) je iznad NOUSA (uma). u tom smislu što spoznaja bića kod Plotina uopće nema čisto teoretski ka- rakter. a prihvatio crkveni povjesničar Euzebije). da se može reći da je Plotinova metafizika podređena njegovoj etici. Emanacija nižega iz višega nije produkt slobodnovoljnog djelovanja. jedini je spoznatljiv. te nije ostavio nikakva spisa. nadbiće. godine. Međutim. U Aleksandriji je slušao Amonija Sakasa do svoje 39. Plotin je tendenciju naglašavanja apsolutne Božje transcendencije dotje- rao do ekstrema: Bog je Jedno i Dobro. tj. ali tako da mu se ni predikat biti ne može u stvari pripisati kao predikat: Jedno je iznad bića. kao neko anti-Jedno. Iz Jednoga proistječe (= emanacija) — ali tako da Jedno kod toga ništa ne gubi. u Rim. DUH). Plotin se smatra tvorcem neoplatonizma. po tom sistemu. iako t a j redoslijed nije bio Plo- tinov. gdje je otvorio svoju školu. nadosje- tilnog i osjetilnog svijeta). ništa se ne s m a n j u j e — n a j p r i j e NOUS (UM. Nous. za kojega nije sasvim nevjerojatno da je neko vrijeme bio kršćanin (to je tvrdio neoplatonik Porfirije. Duše . onoga koji misli i onoga što se misli. PSYCHE (duša). koja je duša svijeta. Njegov učenik Plotin <205—270) također je na početku naučavao samo usmeno. možda osnovni stav Plotinove misli time nije iz- nevjeren. a počeo je pisati istom od svoje pedesete godine. iznad svega dobroga. Jedno je. 244. Ne može mu se pripisati ni misao. i to tako da je 54 Plotinova traktata tematski sredio po redoslijedu koji odgovara prvenstveno etičkom idealu. koji je slika (eikon) Jednoga. O n j e m u i nešto više znamo. Neko se vrijeme pod carom Galijenom (260—268) pripremao da u Kampaniji uredi Platonovu re- publiku s gradom Platonopolisom. nego je samo postignuće spoznaje u stvari postignuće čovjekova smi- sla. Tako u neoplatonizmu nailazi- mo na neke vrste trojstvo. a u kojemu se već nalazi dvojstvo subjekta i objekta. ono je iznad svakog mišljenja. tj. a koji je svoje učenje u Aleksandriji izlagao samo usmeno. kosmos noetos. most između dva platonovska svijeta (noeta. i aistheta. Na dnu svega osjetilnoga je materija. t j . mrak u k o j e m u se gubi svjetlost koja od Jednoga kroz sve posredne stupnjeve protječe do toga skraj- njega pola. koja je zapravo tako daleko od Jednoga da je u stvari već nebiće. Jedno možemo po- bliže određivati samo pomoću negacija. nespoznatljivo i neizrecivo. koje posreduju djelovanje Nousa na sve što stoji ispod njega. Time je za sav kasniji razvitak neoplatonizma etička preokupacija došla u prvi plan. Poslije pada Gordi- janova otišao je g.

u r e đ u j e u svijet stvari pojavnoga svijeta. i to je najviši etički ideal. koje u stvari znači spoznaju svoga je- dinstva s Jednim. spoznati monizam. unatoč tendencijalnom strogom mo- nizmu. pa i dualizam između onoga koji spoznaje i onoga što se spoznaje (subjekta i objekta). jer je i to neko gibanje. u gibanju prema Jednom. koja je po sebi bez svojstava. Plotin dijeli ljude na grupe: jedni . Treba uvidjeti monizam. 3. Kako god bilo. materiji. kako se to može dogoditi u takvom svijetu koji je načelno sav usidren u Jednom jer nužno iz Jednoga proistječe. ipak ostaje naglašeni oštri dualizam. kojom se duša oslobađa osjetila i dostiže svoje normalno prvotno stanje. i to dotle da prevladaju svaki dualizam. i okreću se prema mraku. u koju je zapletena. s t u p a n j prosvjetljenja (illuminatio). pa prema tome tvori niži stupanj. koji se postizava intelektualnim naporom filozofskog razmišljanja i razmatranja apstraktnih stvari. a koji u j e d i n j u j e dušu sa samim Bogom. nije. pa ni dvojstva (Ja i Bog). čini se. teško rastumačuje mnoštvo bića. Ljudska duša. nego u mirovanju u svijesti jedinstva s Jednim. ali etičko svodi na spoznaju. na liniji Platonova shvaćanja. ljudske duše m o r a j u uvidjeti. budući da sve iz njega proistječe. ili čiste eksta- tičke kontemplacije. 1. stupanj askeze. Zato je po njemu Jedno na neki način ipak Sve. da se k njemu okreću bića. U odnosu prema tome. 9). U pogledu uzdizanja do tog stupnja. koji jedva koji čovjek može u ovom životu postići. 2. 2. ali ipak ne može izbjeći u n u t r a š n j e m temeljnom dualizmu svoga sistema. kojemu su polovi JEDNO i MA- TERIJA. Budući da se proistjecanje svega iz Jednoga do drugoga pola. da se vrati u jedinstvo s Dušom svijeta. to jest Jednim. Taj konačni domet čovjekove duše nije na razini spoznaje mnoštva. stupanj ekstaze. ljudske su duše zaboravile svoje božansko podrijetlo. Materija mu je samo posljednji stupanj emanacije iz Jednoga. napokon u jedinstvo s Jednim (Hen). Plotin izričito govori protiv gnostika (Enn. pa stoga sve dublje pa- daju. 2. mrak. 1). Krepostan život. i pomoću tih Logoi se materija. to se postiže u ekstatičkom kontempliranju Jednoga. kako god želi postići monizam. Porfirije pripovijeda u Plotinovu životopisu da su on i drugi učenici vidjeli Plotina svega četiri puta u pet godina u takvu ekstatičkom stanju. a posljednji razlog proistjecanja Plotin pronalazi u to- me što je Jedno dobro. ne- -bitak.PLOTINOVO UČENJE 251 svijeta. obuhvaća tri stupnja: 1. materije. drugi pol od Jednoga. dakle. ima u sebi dvojstvo: po- stoji duhovna duša i osjetilna duša. a on podiže dušu na razinu Nousa i s j e d i n j u j e je s njim. prema tome. Prevladavanje dualizma i dostizavanje monizma Plotin vidi na etičkom području. koji Demijurga s m a t r a j u zlim i kažu da je svijet zao. No baš to je nejasno. nipošto suprotni bitak. Na kraju. ali se ipak čini neshvatljivim odakle u svijetu tolika snaga toga pola. Mnoštvo bića materi- jalnog svijeta uvjetuju Logoi. i u tom smislu sa Svime. analogno prema Duši svijeta. podbitak. Na to se dvojstvo u čovjeku nadovezuje neoplatonska etika: duhovna se duša mora osloboditi materije. u spoznaji Ideja. zatim u jedinstvo s Umom (Nous). teško može objasniti baš ono što bi imalo biti prijelaz iz platonističkog inteligibilnog svijeta u feno- menalni svijet. zbiva nužno. pa da na k r a j u krajeva ipak kao takva predstavlja zlo. jer se vesele svojoj samostalnosti (to auteksousio). čovjeka mora voditi kao njegov etički ideal. koji odgovaraju sadržaju Nousa. Plotin. idejama. a ne nekom slobodnovoljnom odlukom. težnja postati sličan Bogu (Theoi homoio- thenai: Enn.

to je strogo u funkciji spoznaje. 3. onda bismo možda tu razliku mogli u današnjem načinu govora izreći ovako: Plotin ne vidi nikakvu istinsku vrijednost drugoga baš ukoliko je drugi. 7. Porfirije iz Tira (232—304). drugi pokušavaju unutar tje- lesnoga djelovati kreposno. ponajglavniji uzrok da je postup- no drastično izblijedila svijest o soteriološkoj ulozi zajedništva (koinonia) u kršćanstvu tijekom drugog milenija. ali im svejedno treba priznati njihovo neoplatonsko podrijetlo. za koji je . via unitiva. descensio-ascen- sio). izdaja kršćanstva). koja je kroz monašku duhovnost postala opće mjesto u kršćanskom shvaćanju kroz vjekove. u čemu je najhitnija razlika iz- među Plotinova učenja i kršćanskog vjerovanja. n e m a j u takoreći nikakvog vrijednosnog mjesta. Dionizija Aeropagite — posebno u s m j e r u aten- ske neoplatonističke škole — također golem u t j e c a j na srednjovjekovnu kr- šćansku teologiju. dvojstvo kontemplacija-akcija. kao temeljna shema kršćanske duhovnosti i bri- ge oko osobnog savršenstva. Spomenimo ovdje samo neke najvažnije stvari: silazak svih stvari od Boga i njihov povratak k Bogu (exitus-reditus. a to je i najtemeljnija razlika u cije- lom sistemu. Sve veće p r o d i r a n j e toga neoplatonskog principa — posredovanog preko Ps. napisao je oko sto godina poslije Celza najsolidniji napad starog poganstva protiv kršćana (Kata Christianon. glasovit kroz čitav Srednji vijek posebno po svojim radovima iz logike (»Por- firijevo stablo«). treći su istom oni koji i m a j u u sebi sposobnost da spoznaju pravu istinu o svemu. ali se oni u stvari odlučuju za bolje unutar onoga što je ipak niže. No najva- žniji u t j e c a j neoplatonizma na kršćansku misao (a dosljedno i na praksu) izvršio je na neoplatonskoj strogo vertikalnoj teologiji izgrađen kršćanski princip stroge hijerarhije u Božjem djelovanju na svijet i u čovjekovu pristupu k Bogu: po tom principu Bog prema svijetu djeluje uvijek preko vertikalno poredanih hijerarhijskih posrednika. Neoplatonizam je izvršio velik u t j e c a j na kršćansku misao već u patri- stičkom razdoblju. a preko Ps. rad. dapače uvelike izmijenili njihov sadržaj (ako bi bile uzete u neoplatonskom smislu. U Plotinovu sistemu ljudsko djelovanje. čini se. isto tako i nauka o tri puta duhovnog života: via purgativa. Ukoliko i govori o djelovanju. via illuminativa. k nižima pristupa uvijek samo preko neposredno viših. i tako redom. kao osnovna metodološka shema teološkog raspravljanja. 8. čini se. vjerojatno naj- više duguje neoplatonizmu. 15 knjiga). n a j p r i j e trebalo početi od prevrednovanja tih neoplatonskih unosa. dapače kao neka slabost spoznaje (astheneia theorias): djeca koja su tupa za mišljenje. Plotinov učenik. od askeze do iluminacije da dosegnu konačno ekstatičku kontem- placiju. okreću se radu (Enn. Nema sumnje. To je najtemeljnija razlika između Plotinova trojstva i kršćanskog Trojstva. Ako ima kakvu vrijednost suvremeni govor o potrebi dehelenizacije kršćanstva. 4). i po kojoj je akcija pejorizirana na račun kontemplacije. a i uvidjeti njihove manjkavosti.252 PROTUKRŠCANSKI POGANSKI PISCI ostaju sasvim zahvaćeni osjetilnim i tjelesnim. a nikad neposredno. koje se često shva- ćalo također kao alternativa. životopisac i izdavač. kršćani su u te misaone sheme unijeli svoje korekcije. onda bi. Ako bismo htjeli jednom riječju odrediti. to bila čista hereza. i oni se uspinju k Jednome preko ona tri spomenuta stupnja. Dionizija — među osnovne principe kršćanske teologije i sve veći rast njegova u t j e c a j a na kršćansko shvaćanje eklezialnoga života bili su. nedvojbeno vuče svoj korijen iz neoplatonizma. akcija.

ali su i sva ta djela izgubljena. Bio je očaran Plotinom. 22). otkriti način kako je Porfirije shvatio kršćanstvo i metodu kojom ga je po- bijao. u biti. pa je za Porfirijevu sliku kršćanstva važno i to djelo. Tako o Porfirijevu djelu znamo mnogo m a n j e nego o Celzovu. quamvis christianorum acerrimus inimicus« (De civ. gdje je poseban u t j e c a j na nj izvršio Longin. Njegovo je pravo ime Malchus (nešto kao Kraljević). »Homerska pitanja«. Ipak su se našli kod nekih pisaca. Porfirijev nam se spis nije sačuvao. u kojem se također obara na kršćane. jednu povijest od pada Troje do Klaudija II. kao i »Peri agalmaton« (o slikama bogova). a koji mu je i grecizirao ime u »Porphyrios«.PORFIRIJE IZ TIRA 253 Harnack napisao da je to bila »oporuka helenizma u odnosu na kršćanstvo« i da »Porfirije još danas nije pobijen« (Die Mission und Ausbreitung des Chri- stentums. Augustin citira Porfirijevo mladenačko djelo »De philosophia ex oraculis«. fragmenti Porfirijeva spisa. posebno kod Makarija Magnesa (oko 410). spis u kojem opravdava štovanje kipova. U to je vrijeme napisao »Uvod u Aristotelove Kategorije« (Isagoge). a neki su indirektna svjedočanstva. 263. Iz tih fragmenata možemo. a Plotin je i njega cijenio. napisao je kao obranu spis Ad Marcellam. Euzebije Cezarejski (25 knjiga). pa je na savjet Plo- tinov otišao na Siciliju da se odmori. j e r su kršćanski carevi. i dao se na pisanje. Umro je u Rimu u dobi od 70 godina. koji ga je naučio kritičkom prouča- vanju spisa. a i drugi spisi. Konstantin najprije. u kojemu pokazuje uzvišene i čovjekolju- bive razloge za t a j korak. jer su to samo simboli. Indije. U mladosti je upoznao istočne religije (Kaldeje. Dei. Na Siciliji je napisao i druge komentare na Aristotela. i 1921) oko stotinu fragmenata. Protiv Porfirija su pisali kršćanski pisci Metodije Olimpski (jednu knjigu). Sv. vratio se u Rim da stane na čelo škole. Augustin Porfirija zove »doctissimus philosophorum. str. koji je kasnije odigrao golemu ulogu u Srednjem vijeku. i možda je još u Feniciji (ili Palestini) napisao svoje djelo »Filozofija iz proroštava« koje polazi od teurgičkih praktika. sve to u p o m a n j k a n j u cjeline spisa Protiv kršćana. koje je citirao već prije Euzebije. od kojih neki donose sam tekst Porfirijev. tako da je A. Harnack sabrao i izdao (1916. 448) Teodozije II i Valentijan III. Poslije šest godina rimskog boravka dospio je u tešku živčanu krizu. XIX. Egipta). crkveni povjesničar iz prve polovice V stoljeća. kao npr. više filolog nego filozof (po riječima Plotina). i pokazuju da je bio osvjedočen u svoj duhovni ideal. Kad je saznao za smrt Plotinovu. pa mu je povjerio izdavanje svojih tekstova. Kad mu je bilo oko 20—25 godina. . Porfirije je sirskog podrijetla. G. Apolinar iz Laodiceje (30 knjiga) i eunomijevac Filostorgije. U Ateni je napisao više spisa. 356 i 353). budući da se radilo o ženi bolesnoj. pa kad su mu to spočitavali. Njegovi su spisi iz toga razdoblja posebno etičkog ka- raktera. siromašnoj i opterećenoj djecom. a zatim (g. Tu se brzo oporavio. došao je na studije u Atenu. mantike i astrologije. i druge spise. došao je Porfirije u Rim da sluša Plotina. posebno zbog sposobnosti u analizi tekstova. Pod stare se dane oženio udovicom jednog prijatelja. čovjek velike erudicije (»živa biblioteka«). Perzije. premda treba priznati značajan misaoni razvoj u njegova opusu. Tu je vjerojatno napisao »Slike bogova«. ali takva da možemo biti sigurni da imamo u n j i m a bit njegove misli. jer je p u r p u r »kra- ljevska« boja. Za sicilskog boravka napisao je i spis Protiv kršćana. a u pret- postavci da u srži nije promijenio svoje mišljenje. nare- dili da se svi primjerci spale.

MUEH- LENBERG. Porfirije u spisu Protiv kršćana ne napada Krista ona- kvom oštrinom. na Petra. tj.254 PROTUKRŠCANSKI POGANSKI PISCI Porfirije svoj napad na kršćanstvo nadovezuje na Celza. Bitna je razlika između Por- firija i Celza. jer ako je individualna Kristova duša bila sjedinjena s Nousovom. a sasvim posebno na Pavla. Exégèse et théologie. služeći se tjele- sima kao instrumentom. dapače su se naprosto okrenuli od Predaje. 7. Porfirije je znao oljuštiti slovo Pisma. kao što je to činio Celzo. . Taj se prigovor podudara s Celzovom tvrdnjom. 11). Evanđelisti su bili sophistai panourgoi kai deinoi. 429). Ipak nije bio Bog. str. da je Krist mudrac. ona ipak nije nipošto bila s božanskim Nousom identična. Porfirije se to žešće obara na apostole. Čini se. . evangelica (3. Ima među njegovim objekcijama takvih o kojima je kršćanska zna- nost morala voditi računa. prouzrokuje mudrost. ulazi u tjele- sa s razumom i dušom. — takvo shvaćanje znači udaljenje od istine. A Nous spoznaje transcendentno božansko. ali nije znao njegova pravog religioznog dometa« (P. Na svaki način. dapače iz njih izvući k o r i s t . kad oni sasvim raskidaju s tradicijom. nije ih moguće smjestiti ni u neku b a r b a r s k u ni u grčku tradiciju. i tako sebi stječe mogućnost govora. da je kršćanstvo svijet bez Logosa i Nomosa« (E. da li nižom osjetilnom i iracionalnom dušom. Na Celza nadovezuje odmah od početka svojega spisa Protiv kršćana. No sam najviši transcendentalni Bog (neoplatonsko Jedno) ne može u duši stanovati. oni su od Židova otpali. tj. od m j e s t a koje im je povijest dodijelila. BENOIT. entheos aner). Cerf. Takav je slučaj s njegovom raspravom o Danielovoj knjizi. kao što je činio Celzo >(a to je kod Celza bila slaba točka budući da je govorio o »na- dahnutim muževima« — entheoi andres). to može samo Nous. nego je pokušava racionalizirati j e r su kršćani po »nerazumnoj i neprovjerenoj vjeri« (alogôi de kai aneksesta- tôi pistei) raskinuli s tradicijom i tako postali neprijatelji svih naroda. 122). ali n a s t a n j u j e se samo u razumu mudrih (Ad Mar- cellam. 23). II. kojim dijelom duše ovladava ta božanska sila. Od Celza se razlikuje preciznijim raspravljanjem o pojedinim mjestima Svetih knjiga. on mudraca rasvjetljuje. što Porfirije jednostavno ne odbacuje vjeru u objavu. Paris 1961. posvetio čitavu dvanaestu knjigu svoga djela Protiv kršćana. str. da u spisu Protiv kršćana nije zastupao takvo mišljenje o Kristu (tj. Taj se p o k u š a j može više nazrijeti iz drugih spisa Porfirijevih. Jer bo- žansko je posvuda prisutno. 5s) na to podsjeća. čini se. Krist je bio takav mudrac. budući da se u ostacima njego- va djela mogu otkriti misli izazvane Origenovim odgovorom Celzu. Augustin u De civitate Dei (19. ali se čini da je to bilo preko Origenova spisa Contra Celsum. u čemu mu nije nedostajalo kritičkog duha što ga je primio u Longinovoj školi: to mu priznaju i današnji bibličari: »Treba priznati da on ponekad po- kazuje značajnu prodornost kad se ne radi o samoj nauci nego o literarnoj re- dakciji. kojoj je. koji su napisali izmiš- . kad duša posjeduje sje- d i n j e n j e s Nousom (drugi stupanj: iluminacija!). Demoni su posrednici između bo- žanskog i ljudskog. u koji rod (genos) zapravo treba ubrojiti kršćane. ili višom razumskom dušom. Por- firije »pita. jer je njegova duša bila sjedinjena s Nousom. Apollinaris von Laodicea. negoli iz samih sa- čuvanih fragmenata iz spisa Protiv kršćana. i ne govori o n j e m u s onolikim prezirom. i svojom prisutnošću u duši mudraca. j e r Euzebije u Demonstr. To je Porfirije u dnu zastupao u mladenačkom spisu o filozofiji iz proroštva. Djelovanje zlih demona se raspoznaje od djelovanja božanskog po tome. služeći se dušom kao bazom. i odatle Por- firija citira sv. Nebeska sila.

ali je to proračunata lukavština. Ako je Isus doista uskrsnuo. gdje je detaljima kulta pripisivao gotovo magičku moć.PORFIRIJE PROTIV KRŠĆANA 255 ljene laži i pripisali Isusu stvari koje on nije nikad načinio. barbarin s barbarima. 29). 84). ili je stojeći spavao. samo tvrdoglavo odbijaju da im dadu ime bog. 65). kao čisto duhovno biće. U isto vrijeme kad je na Siciliji pisao Protiv kršćana. ne slijedeći ni ideje Grka ni običaje barbara. a trebao je pro- govoriti i obratiti ih. Porfirije se posebno obara na p o j a m utjelovljenja i na krš- ćansku eshatologiju. kao da je Bog ljubomoran na svoje ime. pokazuju kao ateisti koji n a p u š t a j u tradicionalne bogove pomoću kojih se drži svaki grad i svaki narod. nego se žele samo izraziti unutarnji osjećaji onih koji žrtvuju. filozofi. utjecati na shvaćanje kod širokih slojeva stanovništva. n. br. Porfirije. a sve je to laskanje požudama ljudi u želji za taštom slavom i za dobrim parama (Harnack. Sasvim drukčije je postupio Apolonije iz Tijane: on je ponosno odgovorio caru Domicijanu i iznenada iščeznuo ispred suda (Harnack. No možda se u tome odrazuje i u t j e c a j samoga kršćanstva na Porfirija. Takvo pročišća- vanje religioznoga stava sigurno je u t j e c a j njegova učitelja Plotina. I židov- skom su se Bogu prikazivale žrtve. jer se njima nipošto ne misli nešto stvarno Bogu prido- nijeti. j e r ne priznaju ni hramove ni obrede koji se poštuju po svemu grčkom i barbarskom svijetu. ne želeći čuti o bogovima koje su priznali kralje- vi. kad su to samo simboli. 27. jer Pavao želi biti svima sve. n. Kao filozof. podlac. Pa i žrtve bogovima n e m a j u u se- bi ništa nedostojno. kršćani i 'sami v j e r u j u u posredna bića koja zovu anđelima. i spis De Regressu animae. Trebao je poslušati sotonu i baciti se s vrha h r a m a da se očituje da je Bog zaista s n j i m e (Harnack. oni bi shvatili da je Bogu čast da ima pod sobom mnoštvo drugih bogova preko kojih upravlja svijetom. Pavao prolazi kod Porfirija daleko gore: on je samome sebi stalno nedosljedan. u spisu Protiv kršća- na nastoji spiritualizirati pogansku religiju. 26). dok bi se s Bogom mogli susresti posvuda. pred sakupljenim mnoštvom Židova i Helena? (Harnack. n. zakonodavci. a kršćani se i sami sakupljaju na molitvu u prostranim prostorijama. Poniženje i križ. napisao je i dva druga spisa koja odaju iste tendencije: Poslanicu Anebonu. n. čemu bi mu služilo opskurno rođenje? Zar ne bi bilo logično da siđe s neba na čudesan način. licemjer. to je prava ludost! Kad bi Isus zaista bio Bog i htio da ljudi u nj povjeruju. Grk s Grcima. čovjek koji je tako bio zapleten u svoje vlastite mane! (Harnack. Kršćani se svojim hvastanjem o vlastitoj novosti. Uostalom. tj. Petar je bio ku- kavica. jer kako čovjek ne bi zadrhtao pri pomisli da onakav čovjek prima ključeve nebeske i vlast da veže i razrešuje. Židov sa Židovima. oni se bore protiv sa- moga Boga. za razliku od onoga kako je go- vorio u mladenačkom spisu o filozofiji iz proroštava. n. Da imaju pravi p o j a m o božanskoj »monarhiji«. 48). I čemu napadati hramove i kipove. svjesna dvoličnost. mogao spustiti u ljudsko tijelo i tako se na neki način uprljati? Kako bi Netrpljivi mogao podnijeti trpljenje? A i kakvu bi korist mogla ljudskom rodu donijeti inkarnacija i smrt na križu? (Harnack. Porfirije želi to popularizirati. zar se nije trebao ukazati velikom sve- . Kako bi se Bog. egipatskom svećeniku. impulzivni kavgadžija. pa kako bi Isus njega učinio korifejem i prvakom apostola! Isus je onog dana (kod Cezareje Filipove) mo- rao biti pijan. na učenje o k r a j u ovoga svijeta i na uskrsnuće tijela. 63). prema tome. Pred velikim svećenikom i pred rimskim upraviteljem on šuti.

122—126. rođen g. njihova tjelesa pojedu psi. počevši od Metodija Olimpskog (umro mučeničkom smrću vjerojatno pod Dioklecijanovim progonom. Flavije Klaudije Julijan. 8. poginuli su mu otac. Siti. ali je od kršćanstva odstupio i kao car pokušao natrag uspostaviti poganstvo kao državnu religiju: to mu je pribavilo kod kršćana pogrdan naslov »Apostata« (Otpadnik). 415—447 (prije publicirano u: Revue biblique. MUEHLEN- BERG. v. Berlin 1916 (Abh. E. u masakru g. Kako se može govoriti o nekom konačnom m i j e n j a n j u kozmosa? Zar se ne želi time reći da je Demijurg loše izveo stvaranje. koje je Harnack otkrio kod Viktora de Capua. na filozofskom stavu neoplatonizma. Goettingen 1969. — Usp. 1